Dugo već razmišljam o ovome, da napravim jedan blog na kojem ću moći istresti sve, sve što mi je na duši, znajući da sutradan to neće svi znati. Dugo sam o tome razmišljala, ali eto danas se dogodilo nešto zbog čega sam morala to i napraviti. Vjerojatno je mnogima poznata rečenica – izdao me najbolji prijatelj. Ali, eto, i mene su mnogi već izdali u životu. I oni koje sam jako i oni koje nisam baš voljela. Ali ni jednom me nije ovako zaboljelo. On mi je najbolji prijatelj otkad znam za riječ prijateljstvo... Znala sam svaku njegovu tajnu kao i on moju. Gotovo da sam ga smatrala bratom, nikad više nisam ni razmišljala prije nego što bi mu nešto rekla. Uvijek je znao sve ono što i ja znam. I uvijek mi je tvrdio da sve to ostaje među nama, da bi izdao svakog, ali mene nikad... I ja sam mu uvijek vjerovala, nikad, ama baš nikad nisam posumnjala u njegaove riječi.. Nedavno sam mu rekla nešto, rekla sam mu to samo za njegovo dobro i on je to znao, zamolila sam ga da ne priča o tome i obećao mi je da neće. Ali krivoj osobi me izdao... Kad je to došlo do mene osjećala sam se tako poniženo, izdano, tako odvratno, prazno, kao da odjednom nemam više nikoga. On je bio jedina osoba s kojom sam mogla pričati, jedina od koje sam tražila savjet, jedina osoba.... A sad me i on iznevjerio... Vjerojatno ćemo sutra opet sjediti zajedno negdje i pričati, ali znam da više nikad neće biti isto. Svaki put kad mu pogledam u oči, vidjet ću samo njegove laži i pitati se otkad je to radio... Otkad me izdavao... I kome sada više da vjerujem, kome da vjerujem nakon ovoga? Sada vidim da su moje misli jedino ono što me nikada neće izdati i one će to morati biti zauvijek... Jer čovjek je ipak čovjek...
Post je objavljen 04.09.2007. u 01:01 sati.