|
|
|
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA IX
GODINE GOSPODNJE 1741. DO 1745.
RATOVI I DALJE BIJESNE ALI SE U BRODU GRADI CRKVA
„[Prvorođeni sin]. GODINA 1741. Dana 12. ožujka, spomenuta nasljednica Austrijske vladarske Kuće, izabrana kraljica Mađarskog kraljevstva, rodila je sina Josipa Benedikta Augusta Mihaela Ivana Adama, koji je Rimskom carstvu i pridruženim mu kraljevinama donio veliku radost. Neka je Bog uzdrži i pozivi!
[Mir s Turcima]. Dana 8. travnja sklopljen je mir s Turcima. S naše strane postavljanju granice posred Save prisustvovao je preuzvišeni gospodin vrhovni zapovjednik Askadije Guadagni, a s turske jedan naslovni paša.
[Pruski kralj pustoši Šleziju]. Toga je ljeta pruski kralj osvojio i opustošio gotovo cijelu Šleziju, ostavivši jednu ili dvije tvrđe, ugrabivši i odnijevši u Prusiju sve srebro i zlato, dapače i sve sveto posuđe, kaleže, svjetiljke, srebrne i zlatne kipove, i sve štogod je dragocjena u crkvenom ili svjetovnom području bilo u toj zemlji, ostavivši gole zidine, opustošena i gotovo napuštena mjesta. No to još nije završilo, a što će biti, Bog zna najbolje.
[Barun Trenk i njegova vojska]. Krajem travnja i početkom svibnja presvijetli gospodin barun Trenk, izabravši po Slavoniji tisuću hrabrih ljudi i šumskih razbojnika, skupivši ih ponajviše u zabačenim i nepoznatim seoskim mjestima, obukavši ih u turske hlače i naoružavši s četiri pištolja, velikom puškom, jednim mačem i turskim nožem, pohitio je s njima u Šleziju u pomoć Austrijskoj Kući. U pomoć je otišlo i tri tisuće Hrvata, no ne s takvom opremom.
Trenkovo – dvorac Franje Baruna Trenka danas
[Mir s Turcima]. Negdje na početku, mislim 9. lipnja, dvojica izaslanika, turski naime izaslanik i izaslanik Austrijske Kuće, s velikom su pratnjom stigli u Zemun da bi postigli dogovor i potpisali mirovni ugovor, što su to 27. i učinili.“
„[Upravitelj gradnje crkve Presvetoga Trojstva]. Na spomenutom je kapitulu velečasni otac Ambrozije iz Broda, djelatni definitor, bio izabran za upravitelja gradnje crkve Presvetoga Trojstva. Iste je godine on postao predstojnikom samostana, budući da je otac gvardijan Franjo iz Vukovara bio imenovan tajnikom velečasnog oca Josipa iz Vukovara, djelatnog povjerenika za Dalmaciju, pa je odavle otputovao u Dalmaciju.
[GODINA GOSPODNJA 1742.]
[Krajišnici u Italiji]. Valja zabilježiti i događaj što se zbio 7. siječnja 1742. godine u Krajini. Naime, vojska je ove Krajine s presvijetlim gospodinom, gospodinom Franjom slobodnim barunom Hochenau, brodskim pukovnikom, u najvećoj tajnosti otputovala za Italiju da se bori protiv Španjolaca. Za kapelana te vojske mnogopoštovani je otac Filip iz Očevije, provincijalni ministar, odredio veoma časnog oca Augustina Kitinbergera. Proboravivši nekoliko mjeseci s vojskom, on se vratio u svoju provinciju. Mjesto njega bio je poslan veoma časni otac Andrija Kulojlović, sin ove opservantske provincije, tj. Bosne Srebrne, koji se marljivo sve dosada nalazi ondje u službi. Slava pak vojske ove Krajine poznata je ne samo nama u ovim krajevima, nego i drugima u Europi (kako iskustvo potvrđuje).“
[Prikupljanje materijalnih sredstava za gradnju]. Iste godine velečasni otac Ambrozije iz Broda, djelatni definitor provincije, skupljao je materijalna sredstva, neophodna za gradnju, budući da je bio postavljen za upravitelja gradnje crkve Presvetoga Trojstva.
[GODINA GOSPODNJA 1743]
[Početak gradnje crkve]. Te godine, 21. ožujka, započela je gradnja crkve Presvetoga Trojstva, a njezin je nadglednik bio velečasni otac definitor Ambrozije iz Broda. On je te godine gradnju priveo do polovice cjelokupne građevine.
Brodska tvrdjava danas
[ Pobuna Matije Lulića]. Godine 1743. neki vojnici iz Krajine bili su određeni za Njemačku, za rat protiv Prusije, a medu njima i Matija Lulić. Nakon nekoliko mjeseci oni su se vratili u Domovinu. No spomenuti je Matija, vrativši se s njima, tvrdio da mu je Njezino Veličanstvo dalo neke povlastice, pa je sam sebe počeo nazivati zapovjednikom. Vrativši se u Gradišku, poslije nekoliko dana počeo je sijati kukolj. A kad je kukolj porastao, rodio je pobunom. Tako se nastala pobuna ubrzo proširila do pola Krajine, tj. do Broda, a tada su ga već svi buntovnici nazivali zapovjednikom (kapetanom). Poslije toga drsko je postavio nekoga Mitra za zapovjednika, a toga su i buntovnici smatrali nedostojnim te službe. Tako postavljeni zapovjednici nanosili su velika zla onima koji im se nisu htjeli pridružiti. Neke su poubijali oduzevši im dobra, nekima su kuće zapalili sijući smrt i pustošeći, nekima su samo dobra oteli. Njezino je Posvećeno Kraljevsko Veličanstvo poslalo komisiju, kojoj je predsjedao preuzvišeni gospodin general Engelschoffin. Provevši istragu, na sramotnu je smrt osudio Matiju Lulića. On je, naime, imao biti rasječen na četiri dijela. To se i dogodilo kod sela Prvče, gdje je jedan od buntovnika bio obješen, a drugi proboden, dok je dvojici bio poklonjen život. Kad je to izvršio i na najbolji način uredio stvari, ovoj je Domovini dao veoma korisne povlastice, koje se čuvaju kod zapovjednika pojedinih tvrđava. Mitar se pak po drugi puta opredijelio za nasilje, pošto mu je prvi puta bio poklonjen život. No nije ga bijednik znao u poštenju sačuvati. Opet se odmetnuo i dao na pljačkanje ljudi. Zbog tako odvratnih stvari neko je vrijeme bio utamničen u Beču, odakle je bio prebačen u Osijek polomljenih kostiju. Iste godine 19. veljače bio je kod Podvinja stavljen na kotač. Ovdje je pak kod nas, u našem samostanu Presvetoga Trojstva vrhovni zapovjednik sa svim dodijeljenim mu časnicima triput objedovao. Oni su samostanu iskazali mnoga dobročinstva.
Brodska tvrdjava – kapela Svete Ane
[GODINA GOSPODNJA 1744]
[Dolazak konjanika]. Zatim, GODINE 1744, 26. svibnja, po dopuštenju Kraljevskog Veličanstva, konjanici su se s preuzvišenim gospodinom zapovjednikom Hochenau vratili u Slavoniju. Ovdje borave u najvećem miru, ali ipak žale zbog ranije pobune, ponajviše zbog toga što se veoma loš glas proširio po Domovini. Pješaci se pak još i sada nalaze u Italiji, uz najveću pohvalu i uspjeh.
[Gradnja crkve]. Gradnja je pak crkve Presvetoga Trojstva uznapredovala, a predvodio ju je već spominjani velečasni otac definitor.
[Natječaj za filozofiju]. Iste godine 26. srpnja u Osijeku je bio otvoren natječaj za filozofiju. Lektori su postali veoma časni oci Kapistran Glavaš i Benedikt iz Pakraca, a po drugi je puta bio potvrđen veoma časni otac Marko Wittman na budimskom filozofskom učilištu. U ovom pak samostanu lektor filozofije postao je otac Kapistran Glavaš, s novom braćom studentima filozofije, tj. Eduardom Horvatom, Franjom Pakovićem, Petrom Sabolevićem, Šimunom Petrićem iz Velike, Antunom Adudićem, Vinkom iz Kostajnice, Jakobom iz Požege i Ilijom Savom.
[Razmirice u provinciji]. Te se godine nije mogao održati provincijski kapitul zbog razmirica što su zabilježene u provincijskom arhivu, kao i zbog neprihvaćanja povjerenika mnogopoštovanoga oca Aleksija iz Rima, izaslanika prečasnog generala svekolikog reda Manje braće. Pošto su prevladali provincijski razlozi, on je više mjeseci proboravio u Beču, pokušavajući ući u provinciju. Kad je, dakle, umro prečasni otac Kajetan iz Laurina, generalni ministar svekolikog reda Manje braće, koji nije bio dobar prijatelj naše provincije, te kad je za generalnoga ministra generalni definitorij izabrao prečasnog oca Rafaela iz Lugana 8. lipnja u Rimu, dobili smo izaslanika velečasnoga oca Dominika Paljka, člana provincije Svetoga Ladislava kralja u Hrvatskoj. Koliko je on bio krepostan i razborit muž, pokazuju službe što ih je obavljao u svojoj provinciji. Naime, poslije velika napora propovijedanja Božje riječi i obavljanja odgovorne gvardijanske službe, bio je defintor i kustos, pa onda ponovo postavljen za gvardijana u Virovitici. U provinciju je došao početkom prosinca, a provincijski su ga oci srdačno dočekali u Velikoj, gdje je najprije započeo svetom vizitacijom. Zatim je redom obilazio samostane, a ovamo je stigao 11. siječnja sljedeće godine. Za osam dana, koliko je proboravio medu nama, od njega smo mogli naučiti svu čovjekoljubnost, razboritost i redovnički način života.
Brodska tvrdjava – Slavonska vojarna – danas klasična gimnazija pod upravom brodskih franjevaca
[GODINA GOSPODNJA 1745]
[Dolazak i slanje pješaka]. GODINE 1745. vratili su se krajiški pješaci iz talijanskih krajeva s najvećom pohvalom za herojska djela. Oni su ondje tri pune godine vjerno služili kraljici. Stoga su odmah poslani drugi, njih preko dvije tisuće, s pukovnikom Brodske krajine plemenitim gospodinom Adamom Budajem. Premda su u najvećem redu i miru odavle krenuli na put, ipak je došlo do otpora kod Legrada, i to ne bez razloga. Naime, vojska je zahtijevala da ne ostane toliko dugo vremena daleko od Domovine. Kad im je bio obećan rok od 18 mjeseci, smirili su se i otišli. To se dogodilo u ožujku.
[Slanje druge čete krajiške vojske]. Isto tako 22. travnja krenula je druga četa vojnika Slavonske krajine (u čijem je sastavu bilo također 1.200 konjanika), kojima je zapovijedao presvijetli gospodin Monastirlić, pukovnik donje krajine, a konjanici su bili povjereni zapovjedniku gospodinu Marijanu Terziću. Svi su zajedno bili određeni za Njemačku. Njima je za kapelana potvrđen veoma časni otac Petar Šimić, član ove naše provincije, koji je pohvalno davao i daje sama sebe, a prije svega potičući vojnike, javno i privatno, na mir i vjernost za čast i diku Domovine. Onima pak, koji su otišli s presvijetlim gospodinom Adamom Budajem, za kapelana je bio određen veoma časni otac Serafin iz Cernika.
Nastavak slijedi
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(49)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA VIII
GODINA GOSPODNJA 1738. – GODINA BOLESTI I POTRESA
„[Kapitul Luke Karagića]. Godine 1738, 8. svibnja, mnogopoštovani je otac Luka Karagić održao kapitul u samostanu Blažene Djevice Marije na nebo Uznesene u Baču.
Franjevački samostan Bač /Vojvodina
Na njemu je za provincijala bio izabran mnogopoštovani otac Ivan iz Srijema (Sijemac), za kustosa mnogopoštovani otac Luka Karagić, bivši provincijal, a za definitore velečasni otac Andrija Benčić, velečasni otac Petar Morović, velečasni otac Pavao Dragičević i velečasni otac Antun Buletović. Za gvardijana ovoga samostana Presvetoga Trojstva velečasni otac Mihael Benčević, za vikara veoma časni otac Petar iz Broda, za propovjednika veoma časni otac Stjepan iz Vukovara, a za lektora velečasni otac Emerik Somborčić iz Pečuha.
[Opasnost od zarazne bolesti]. Dovršivši kapitularne spise, kapitularci se nisu dugo zadržavali u prekodunavskim krajevima, nego su se, natjerani strahom od nadiruće zarazne bolesti, vratili u svoje samostane. Velečasni otac provincijal došao je u ove krajeve. Zarazna bolest pak dugo i dugo vremena nije jenjavala. Naime, u nekim mjestima Bačke uništila je žitelje, a zatim je iz Temišvara i Arada stigla u Beograd, Petrovaradin, Ilok, Vukovar, Osijek, Gradišku, Cernik i proširila se na obližnja sela.
[Širenje zarazne bolesti]. Ta je velika zarazna bolest zadala ogroman strah svim žiteljima, i ove Kraljevine i Mađarske. U Budimu se, naime, veoma raširila, a mnogo nije štedjela ni osječka podgrada i grad Požegu. Ovamo pak, beskrajna hvala Upravitelju svih stvari na visinama, nije stigla. Koja je mjesta ta neprimjereno nazvana »bolest« zahvatila, bit će jasno dolje. Ovaj strah i trepet bio je, može se reći, dvostruk, jedan što proizlazi iz bolesti koja se posvuda širila na zastrašujući način, drugi zbog divljaštva glavnog neprijatelja kršćanske vjere. Naime, tada je za glavnog vrhovnog zapovjednika bio postavljen spomenuti general grof Konegsek. Govore da se on s carskom vojskom suprotstavio neprijatelju i toga ljeta izvojevao nekoliko pobjeda nad neprijateljem kod Meadije. No djelo je bilo obavljeno nepotpuno. Turci su se vratili i nesmetano opet zauzeli svoja područja i odatle se pomicali naprijed osvojivši Meadiju, a opsadu su postavili oko Orsove kojoj nije stizala pomoć niotkuda, pa su je osvojili, ne borbom, nego su je dobili ugovorom o predaji i sada je drže. Kad su muhamedanci pak čuli za uspjeh i njegov napredak, utaborili su se kod Lagosta i Karansebesa. Novu su Palanku sravnili i ostavivši znakove pustošenja, otišli. Kad je pristigla zima, carska se vojska vratila u konačišta. No tada se počela sve više širiti zarazna bolest, kako je već rečeno. Naime, iz Temišvara, Beograda i Petrovaradina bolest je stigla u Ilok i Vukovar, a zatim u osječka podgrada. Tada se pročulo da je preko Gradiške zahvatila Cernik i zlokobno uznapredovala, ne samo te zime, nego i sljedećeg proljeća i ljeta; u proljeće je pak tim strašnim i zastrašujućim imenom bila pogođena i Požega.
Franjevačka crkva Sv.Križa Osijek – danas
Ovdje zapamti! [Zemljotres]. Ove zime godine 1739, 4. veljače, čuo se ne samo ovdje, nego i posvuda takav zemljotres (ovdje između jedanaest i dvanaest sati danju), kakav mnogo godina mnogi starci i ljudi poodmakle dobi nisu zapamtili niti osjetili. Pripovijedaju također da su bila dva ili tri, ali ih svi nisu jednako osjetili kao što su osjetili onaj prvi.
[Izlazak carske vojske iz konačišta]. Kad je došlo proljeće, carska je vojska ponovo izišla iz konačišta da se suprotstavi neprijatelju. Na njezinu se čelu nalazio postavljeni glavni zapovjednik preuzvišeni gospodin general veliki tabornik grof Oliverije Vallis. Ali jao! Kakvu je nesretnu sudbinu poslije okupljanja u Temišvaru doživio na početku, valja izložiti krvavim suzama. Nije se činilo da zarazna bolest jenjava.“
GODINA GOSPODNJA 1739.
„[Prva kapitularna skupština Ivana iz Srijema]. Godine 1739, 8. svibnja, mnogopoštovani je otac provincijal Ivan iz Srijema održao prvu kapitularnu skupštinu u samostanu Svetoga Augustina u Velikoj. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana Presvetoga Trojstva izabran velečasni otac Mihael Benčević iz Broda, za vikara veoma časni otac Petar iz Broda, za propovjednika za hrvatski jezik veoma časni otac Stjepan Sanković (budući pak da strašna smrt od zarazne bolesti, što se strahovito širila, nikoga nije štedjela, uklonila je između živih velečasnog oca gvardijana Bartolomeja Ivanovića; pošto je bio sazvan definitorij, spomenuti otac propovjednik bio je ondje izabran za nasljednika cerničkoga gvardijana), a njega je u službi navještanja evanđelja, da Kristove ovčice, otkupljene krvlju, hrani hranom Božje Riječi, naslijedio velečasni otac, pridruženi član provin¬cije i šestogodišnji učitelj novaka otac Filip Dindić, a časni mu je definitorij izdao nalog.
Velika danas
Pozor! U to je vrijeme grad Požegu u najvećoj mjeri zahvatila zarazna bolest.
[Upad Turaka]. Ovoga ljeta nekolicina Turaka zvanih balije preplovili su noću jednom trodjelnom lađom rijeku Savu između Broda i Dubočca i napali naše straže, pučki čardak potajnice. Ubivši jednog krajišnika, drugoga sa sobom povevši, a dvojicu ili trojicu u bijeg natjeravši, Turci su se vratili. Davši uzbunu u krajini, krajišnici su se skupili i krenuli u potjeru za Turcima balijama preko rijeke Save. Natjeravši u bijeg Turke, krajišnici su kao plijen u Brod dovezli trodjelnu lađu.
[Jaka oluja]. Toga ljeta, 25. srpnja, oko pola noći, nastalo je takvo nevrijeme i jaka oluja, koja je potrajala dva sata, da su mnogi govorili kako je nastupio dan posljednjega suda; oluju je podizao tako snažan i jak vjetar, da je zbacio pola zvonika, a u spremnici isprevrtao posude, krušarice, brašno i druge samostanu neophodne stvari.
[Nevrijeme]. Ove zime, 5. prosinca, između četiri i pet sati uvečer, nastala je takva oluja, uz grmljavinu i sijevanje, poput one što usred ljeta u ovim krajevima ublažava najveću žegu, pa su se mnogi ljudi veoma začudili.“
[GODINA GOSPODNJA 1740]
„[Prestanak kužne bolesti]. A onda, beskrajna hvala i slava Bogu svemogućemu, jer je dolaskom 1740. godine počeo jenjavati bič Božji, kojim je udario puk najtežim udarcima, tj. često puta spomenutom zaraznom bolešću ili kugom. Naime, sva mjesta u ovoj Kraljevini, što ih je zahvatila kuga, bila su raskužena tijekom veljače, osim osječkoga podgrađa, koje je i nadalje ostalo pod nekom sumnjom, dok su sva ostala mjesta bila otvorena i slobodna. No nakon vremena bila su Božjom milošću raskužena i ona mjesta, koja su, skrivajući još uvijek živu i neugašenu vatruštinu okrutne kuge, postojano spaljivala preostali ugalj, poput osječkog podgrađa i ostalih, a kad je ona bila suzbijena, ojađeni su ljudi počeli pomalo udisati i trošiti zdraviji zrak.
[Mir s Otomanskom Portom]. Obuzdavši to toliko ogavno zlo, da bi svemogući Bog, »čijoj mudrosti nema kraja i čija je providnost beskrajno blago«, jednoj sreći pridodao drugu, budući da su puci najdubljim uzdasima i sve snažnijim vapajima vapili za mirom, obuzdao je malo-pomalo okrutne ratove, koji su se sve više i više širili, pa je opet bio sklopljen mir s oholom Otomanskom Portom, tako što je Beograd, u svem svijetu već veoma čuveni grad, bio predan i podložen Turcima.
Stoga je Vrhovno carsko vijeće poslalo preuzvišenoga gospodina Askadija Guadanija, vrhovnog zapovjednika Osječke tvrđe, s mnogim drugim časnicima Njegova Veličanstva, da sklope mir i utvrde krajine. I kad je već sve bilo tako uređeno, zbog drske himbenosti i daljih oholih zahtjeva Otomanske Porte, kojima nipošto naš car nije htio udovoljiti, ništa nije postignuto. Ni krajine nisu bile razgraničene jasnim crtama, dapače mnogima, a razgraničenje je ostavljeno za sljedeću godinu.
[Smrt Klementa XII]. Na veliku žalost svekolikog kršćanstva, 17. veljače umro je papa Klement XII. Stoga je Sveta Stolica pola godine i nekoliko dana bila udovica, tj. do 16. kolovoza, sve dok proteklih dana nije za papu bio jednoglasno izabran kardinal iz obitelji Labertina koji je izabrao ime Benedikt XIV.
[Širenje kužne bolesti]. Ovog se ljeta opet počela pronositi grozna glasina o ponovnom širenju kuge u nekim mjestima, poput Budima u Mađarskoj i Zemuna kod Beograda. Stoga je nova sumnja povećala budnost i pobudila strah da će mjesta, kroz koja je bilo slobodno putovanje, opet biti zatvorena. Ipak, nedugo zatim, zajedno s glasinama, nestalo je i sumnje, no slobodnog putovanja kroz mjesta ipak nije bilo.
Velika – tradicijska kuća i štagalj
[Smrt Karla VI]. Iz ranije opisanih naših prilika može se vidjeti u kakvim smo nevoljama živjeli i kolike smo patnje pretrpjeli. No ništa nas tako strahovito nije pogodilo kao ono što slijedi. Zacijelo se sam o tome ne bih usudio ni progovoriti, kad, protiv moje volje, sama smrt ne bi progovorila. Živjeli smo u okuženu ozračju i veoma patili; u ratovima, i bili u velikoj pogibelji; ucviljeni primili vijest o okrutnoj papinoj smrti na veliku žalost svekolikog kršćanstva — pa ipak smo sve preživjeli. No što da kažem? Car Karlo VI, umro je 18. listopada.
Loš predznak, a za puk pogibelj velika: kršenje zakona, prevrat u cijelom carstvu, brodolom kršćanstva. Zbog toga što nije ostavio nijednog muškog nasljednika, nego je htio da njegova prvorodena kćerka Marija Terezija, supruga lotarinškog vojvode, izabrana kraljica Mađarskog kraljevstva, bude nasljednica, dok su se međusobno svađali i tomu protivili pobunjeni izborni kneževi, krećući u rat protiv suparničkih strana. Kako će sve to svršiti, sam Bog zna, jer on odvijeka unaprijed pozna i početak i svršetak događaja, osim ako događaji što slijede ne otkriju svršetak. Ti pak, tkogod da si, shvaćaš da su me ovaj čas obuzeli veliki strahovi. Moli Boga milosrdnoga za sretan svršetak.
[Smrt moskovske carice]. Moskovska carica Ivana umrla je 18. studenoga.
[Plodna godina]. Ova je godina zapamćena po obilju plodova i jestvina, pa će se s pravom o njoj pripovijedati naraštajima. Svojom je, naime, plodnošću nadmašila mnoge druge, no neke stvari valja primijetiti. Premda je bila toliko plodna, ništa nije donijela u pravo vrijeme, nego je sve kasnilo. Nadalje, zbog pretjeranih voda, izobilja kiša i ljuta nevremena malo-pomalo otela je sve ono što je tako obilno podarila, a plodove je i usjeve težina snijega i vode stukla u zemlju, uz veliki jauk i snažni vapaj ojađena puka, prestrašena glađu, dok je u raskvašenu tlu hrana trunula. I premda je sve to pobuđivalo veliku sućut, ipak su ljudi neskrivenom i nepomućenom nadom iščekivali sljedeću godinu, budući da su neprestane kiše natopile zemlju i još je uvijek natapaju, pa je sama zemlja bila sličnija tekućem, negoli čvrstom stanju, a trebala bi biti suha, pa stoga ni sjemenje ne može u zemlji proklijati.“
Nastavak slijedi
|
- 00:22
-
Ukupno Komentara
(46)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA VII
GODINA GOSPODNJA 1737. – GODINA RATOVA I NEPOSLUHA
"[Druga kapitularna skupština Luke Karagića]. 1. srpnja drugu kapitularnu skupštinu održao je mnogopoštovani otac Luka Karagić u samostanu Svetoga Ivana Kapistrana u Iloku. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana izabran velečasni otac Marko Gabrilović iz Sibinja, za vikara veoma časni otac Augustin Durešević iz Velike, za lektora veoma časni otac Antun Žderić iz Vinkovaca, a za propovjednika velečasni otac Andrija Tomašević iz Požege itd., itd.
ILOK, najistočniji hrvatski grad
[Odreknuće Marka iz Sibinja]. N. B. GODINE GOSPODNJE 1738, 8. ožujka, velečasni otac Marko iz Sibinja, gvardijan ovoga samostana Presvetoga Trojstva u Brodu, dao je ostavku na svom gvardijanatu i poglavarskoj službi, hotimice i dragovoljno, ne zbog nekog nedostatka ili prijestupa (kako se obično nekoga skida i lišava službe). Mjesto njega za predstojnika ovoga samostana postavljen je velečasni otac Jakob Jović. To je obavio mnogopoštovani otac Petar iz Baje, povjerenik vizitator.
[Novi gvardijan u Brodu]. Spomenuti mnogopoštovani otac Petar iz Baje, generalni vizitator povjerenik, sazvavši velečasne oce časnoga definitorija u samostanu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Đakovu, spomenutog oca predstojnika, tj. Jakoba Jovića, uz suglasnost svih velečasnih otaca časnoga definitorija, izabrao je za gvardijana ovoga samostana i potvrdio otvorenim pismom.
[Provincijalat Luke Karagića]. Ipak valja skrenuti pozornost da mnoge stvari učinjene pod provincijalatom mnogopoštovanoga oca Luke Karagića ovdje nisu zabilježene. Budući da se čini kako su vrijedne da budu zabilježene, pa da ne budu propuštene, ovdje ću ih zajedno opisati, no nisu razvrstane po godinama.
Za spomenutog mnogopoštovanog oca provincijala umrla su ukupno 82 brata.
[Ratovi protiv cara Karla VI]. Tada je francuski kralj počeo ratovati protiv vladara cara Karla VI. u različitim krajevima, tj. u obje Sicilije, Napuljskom kraljevstvu, Italiji, Lombardiji te u carstvu uz rijeku Rajnu; njemu su se pridružili kralj španjolski, kralj Sardinije te vojvoda savojski. Pošto je caru nanesen poraz, pobjednici su zaposjeli: Siciliju je, naime, dobio sin španjolskoga kralja don Carlos (koji potječe iz francuske dinastije Burbonaca) zajedno s Napuljskim kraljevstvom, Lombardiju je djelomice zaposjeo kralj Sardinije, a djelomice vojvoda savojski, dok je Lotarinški dukat i Bar zaposjeo francuski kralj. Vojvodi pak spomenutih dukata dali su i veliki dukat Etrurije zvani Firentinski.
[Poziv krajišnicima hrvatskih krajina]. U svezi sa spomenutim ratom da pomognu u Italiji, uzvišeno Ratno vijeće pozvalo je i krajišnike ovih krajina. Zapovjednik Osječke tvrđe preuzvišeni vrhovni zapovjednik Khevenhiiller poslao je u tu svrhu iz Beča nove ratne zastave tim krajišnicima, a one su bile blagoslovljene u svakoj njegovoj krajini. U donjoj krajini zastave su bile blagoslovljene u tvrdi Morović, a blagoslovio ih je velečasni otac iločki gvardijan, tj. otac Petar Morović, koji je tom prigodom održao i prigodno slovo.
U srednjoj krajini, u ovom gradu Brodu, zastave su bile blagoslovljene pred crkvenim vratima, a blagoslovio ih je velečasni otac Ivan Narančić, bivši provincijski definitor, dok je govor tom prigodom održao velečasni otac Mihael Schuster iz Rače, redovni propovjednik. U gornjoj krajini zastave su bile blagoslovljene u Gradiškoj tvrđi, u crkvi našega reda i naše provincije (naime, druge katoličke crkve ondje nema, a nije ni postojala), a blagoslov je obavio prečasni zagrebački kanonik i ujedno dubički zapovjednik imenom Čolnić. Govor je održao na trgu pokraj crkve spomenuti velečasni otac Mihael Schuster, redovni propovjednik.
Valja naglasiti da su spomenuta ratna znamenja i ratne zastave, donesene iz Beča i kasnije blagoslovljene u krajinama za provincijalata mnogopoštovanoga oca isluženog lektora Antuna Markovića.
[Ubojstvo časnika]. I napokon, pošto su pripremili što je trebalo ponijeti u rat, u zimsko doba, tj. 10. prosinca 1736. godine, napustilo je krajinu 2.000 krajišnika sa svojim časnicima i uputilo se prema gradu Požegi. Pod vodstvom presvijetloga gospodina vrhovnog zapovjednika krajina Ivana Udvarhelvja zaustavili su se u selu Orljavcu, gdje su proveli gotovo dan odmora. Neki krajišnici, opijeni žganjem, rakijom ili šljivovicom (više životinje nego ljudi, da se tako izrazim), pucnjima iz pušaka ubili su upravo spomenutoga presvijetlog gospodina vrhovnog zapovjednika Ivana Udvarhelvja, zapovjednika zvanog Jozu i vojnog suca Jakoba Pašu; ostali časnici nisu ondje bili nazočni, ili su se dali u bijeg, ili su se posakrivali zajedno sa svojim kapelanom ocem Franjom Frankom, članom ove provincije. Tijela trojice ubijenih, prenesena su u Požegu, u samostansku crkvu Svetoga Duha naše provincije i ondje s poštovanjem pokopana počivaju u miru.
Pobunjene su se čete (da bi se mogli izdvojiti nerazumni ljudi koji su ubili tri spomenuta časnika) vratile u krajine i smjestile na livadu prema Podvinju (pučki Zvirinac) i ondje se zadržale nekoliko dana. Ispustivši ostale neprilike što su ih počinili ti divlji ljudi, napokon im je na blagdan svetoga Tome apostola, na njihovu zamolbu, uz pristanak presvijetloga gospodina zapovjednika, gospodina slobodnog baruna Kopenhagena, bio poslan jedan svećenik, tj. velečasni otac Antun Žderić, tadašnji provincijski lektor. On je podivljaloj vojsci održao pobudni govor kojim je vojnike po svoj prilici priveo svijesti, pa se svatko vratio svojoj kući, i tako se ta pobuna smirila."
POŽEGA – Franjevački samostan danas
"[Kukolj u cvijeću redovničke mladeži]. Iste je godine, u cvijeću redovničke mladeži, iz koje bi trebala zrcaliti svekolika krotkost i pobožnost, nikao najgori kukolj neposlušnosti. Neki mladići imenom klerici, i više nego mladići, premda u dobi odrasli, imali su slabašan um i tvrdili da im poglavari nanose svaku vrstu nepravde, pa su zbog toga odbili pohađati kor. Triput ih je velečasni otac gvardijan Jakob Jović s pravom podsjećao na poslušnost što su je prihvatili, no oni nipošto nisu htjeli dolaziti u kor. Njihov je voda bio brat Nikola Čurić s nekolicinom ne-redovnika (da se tako izrazim) klerika, tj. Ernestom S torom, Dominikom Žeklićem, Ilijom iz Velike, Martanom Haljinićem, Josipom Vukašinovićem, Augu-stinom Lorencom, Martinom Wolffom i Kapistranom Glavaševićem. Ovaj je posljednji, slijedeći svoju opaku i pogubnu narav, otišao ne pozdravivši gvardijana; izbačen sa studija ovdje, proboravio je neko vrijeme u đakovačkom samostanu čineći pokoru. Pretposljednji pak, ne obazirući se na nagovore svojih suučenika, nego slušajući opomene velečasnog oca gvardijana, također ga je slijedio.
[Ratovi protiv Turaka]. Pošto je postignuta nagodba i potpisan mirovni ugovor između cara i spomenutih katoličkih kraljeva, nastala je prerana povreda mira na štetu nadute Otomanske Porte (pošto je već umro pozlaćeni carski vojskovođa savojski princ Eugen, a isto tako i vvirtenberški knez, za kojega se smatralo da će naslijediti princa Eugena). Ostao je pak, pa se činilo da će ga uistinu naslijediti, general veliki tabornik preuzvišeni gospodin Palffv, koji je i vodio vojsku u Srbiju prema turskim krajinama sve do Jagodine da bi Turcima navijestio neprijateljstvo, i navijestio ga je protiv mirovnog ugovora; no kad je pristigla jesen i kad se približavala zima, vojska se vratila u svoja konačišta."
"[Vrhovni zapovjednik veliki tabornik]. Sljedećeg pak proljeća za vrhovnog zapovjednika velikog tabornika (pošto je bio izostavljen veoma zaslužni general Palffv) bio je postavljen general Seckendorf, protestant. Povevši vojsku u Srbiju, upao je na tursko područje i osvojio Nišku tvrđavu. Ondje je za zapovjednika postavio generala Doxala, kalvina. Kad su došli Turci, ovaj im je, bez ijedne ispaljene turske puške, predao Nišku tvrđavu. Predavši tvrđavu, vratio se u Beograd, bio okovan u željezo i zatvoren, i ondje mu je napokon bila odrubljena glava.
Preuzvišeni gospodin general, imenovani niži zapovjednik tabornik, grof Franjo Vallis, s jednim je vojnim korpusom, sastavljenim od oko 30.000 vojnika, s banatske strane kroz Vlašku, pošto je osvojio neke vlaške predjele (koje je opet vratio Turcima), s vojskom stigao do obale Dunava, povezavši se s brojnijom vojskom, kojom je zapovijedao viši zapovjednik tabornik Seckendorf, a koja se sastojala od 80.000 vojnika, nešto niže i nedaleko Vidina. Vratili su se, ostavivši Vidin po strani. A zbog sumnjiva savezništva sklopljena za novac s Turcima (kako je izvješćeno), general je Seckendorf, tvrde, bio lišen uprave i zapovjedništva. General Vallis je pak umro, a neki govore da je bio otrovan.
POŽEGA – "Građanska straža" nastavlja tradiciju „Građanske čete“ iz 18.stoljeća
[Osvajanje i gubitak Užičke tvrđe]. General stražmeštar grof Emoleian, katolik, po narodnosti Irac, u istom je ratu vojskom, koja se sastojala od nekoliko stotina tisuća vojnika, dijelom redovne, a dijelom krajiške vojske, odlučio zauzeti Užičku tvrdu. Kad ju je zauzeo, vratio se u Beograd s nekolicinom zarobljenih Turaka koje je odanle doveo. U zimsko doba Turci su, postavivši opsadu oko te tvrde, ugovorom o predaji ponovo tvrđu osvojili, a naša je vojska tvrđu predala Turcima.
[Opsjedanje Banjalučke tvrđe]. General podmaršal tabornik knez Hildburgshausen zapovijedao je korpusom vojske uz rijeku Savu prema Bosni. Ona se sastojala djelomice od njemačke, djelomice od mađarske, a djelomice od krajiške vojske, a brojila je 20.000 vojnika. Prešavši rijeku Savu kod Gradiške, počeli su opsadom Banjaluke, tvrde u Bosni (ne tako čvrste — tvrđe i samoga grada). Osvojivši grad, a ne osvojivši tvrđu, odstupili su od još nepobijeđena neprijatelja. Zbog nesposobnosti vođenja rata, a pošto su ih Turci gonili, dali su se u bijeg. Pretrpjevši poraz i velike gubitke, vratili su se u ove slavonske krajeve. Pošto je došlo vrijeme povlačenja u konačišta, u njih su se sklonili Nijemci i Mađari, dok su krajišnici cijelo zimsko vrijeme čuvali rijeku Savu da je ne bi zbog plijena prelazili Turci. Oni su je savjesno i očuvali. A nisu ni Nijemci prelazili na drugu obalu Save u Bosnu, nego su boravili u taboru.
Provevši zimu u konačištima, kad je stiglo proljeće, carska se vojska opet okupila u logoru. Glavni je zapovjednik bio general veliki tabornik grof Konegsek. Do spomenutoga okupljanja nisu imali nikakva sukoba s neprijateljem. No počeo se širiti glas o najgoroj bolesti epidemije, kako neki govore, a općenito se kaže zaraza ili kuga, od koje je nas, nevoljne i potrebne svake pomoći, svemogući Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, majke svoga ljubljenoga Sina, i svetih zaštitnika, sačuvao zdrave i čitave, a njega, po njoj i po njima, valja i nadalje neprekidno moliti da nas se udostoji svojom milošću sačuvati u zdravlju."
ILOK – župna crkva Sv. Ivana Kapistrana danas
Nastavak slijedi
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(31)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA VI
Svibanj
Svibanj u kronici počima zgobnom formulacijom što je običaj a što ne.
“Ako se gvardijanu svidi, na blagdan svtih Filipa i Jakoba može poslati svećenika u Slobodnicu; a ako ga ne pošalje, nije ni običaj.”
“Na blagdan Našašća Svetoga Križa običaj je poslati svećenika u Slobodnicu, gdje služi misu i blagosliva vinograde.”
Prije Uzašašća ili Spasova tri su “prosna” dana.
„6. Na prvi prosni dan oglašavaju se sva zvona, a »prikucava« se samo velikim zvonom za prvu misu koja se služi u pet sati. A u pola šest održava se procesija oko naše crkve; poslije procesije služi se misa u crkvi. Drugoga prosnoga dana zvona se oglašavaju kao i prvoga, a oko pola šest procesija kreće uz Savu prema trgu. Blagoslov se obavlja po običaju, a misa se služi pod križem na istom trgu. Na treći prosni dan događa se isto, ali procesija ide na Brekinju. Putem se blagosiva tri puta kod groblja. Na groblju se služi misa.
7... U pola osam kreće procesija iz naše crkve prema crkvi Svetoga Antuna u Podvinju, a vodi je otac propovjednik s dvojicom klerika, pjevajući »Litanije svih svetih« hrvatski. Ako može, propovjednik ide pješice do mjesta, a ako ne može, čeka ga kočija kod našeg alodija. Ostali redovnici ispraćuju procesiju do stražarskih mjesta ispred samostana i vraćaju se kući. Propovjednik drži blagoslov u Podvinju na uobičajenim mjestima...“
Podvinje danas
„N. B. Svećenik odlazi u Slobodnicu, održi misu i obavi blagoslov prema seoskom običaju na dan Uzašašća.
9. U predvečerje Duhova obred se obavlja kao u Rimskom obredniku i Misalu. Proroštva se čitaju latinski, »Litanije« latinski. Toga dana jedan svećenik poslije objeda odlazi u gornja sela, u Šumeće, drugi u donja, a treći u selo Vijuš na drugoj strani. Blagosivaju stada različitih vrsta stoke, kao i pčele, ako ih ljudi pozovu da blagoslove košnice.
11. U predvečerje Presvetoga Trojstva triput se po običaju oglašavaju zvona za Večernju. Večernja se pjeva u svečanom ruhu. Za blagdan se po običaju oglašavaju zvona. Prvi se Čas ne pjeva zbog ispovijesti vjere, a Treći se čas pjeva u devet sati. Poslije Trećega časa ide se iz stare u novu crkvu (koja još nije izgrađena). Misa se služi u svečanom ruhu. Pjevački zbor pjeva misu bez pratnje, a služi je propovjednik, koji poslije »Vjerujem« drži propovijed.
N. B. Budući da se toga dana slavi zaštitnik crkve Presvetoga Trojstva, dužnosnicima se upućuje poziv za objed, kako Nijemcima tako i našima.
N. B. Zato što je po nalogu mnogopoštovanoga oca provincijalnog ministra sastavljač ove Knjige pravnih predmeta ili Knjige bilješki bio premješten na drugo mjesto, valja pribilježiti da je 10. kolovoza 1737. godine poslije Večernje u našoj crkvi Presvetoga Trojstva u Brodu pred velikim oltarom, u kojemu se čuva sakrament presvete euharistije, po nalogu mnogopošto-vanoga oca Luke Karagića, dragovoljno i ozbiljno, uz poštivanje svih propisa, u ruke velečasnoga oca Marka iz Sibinja, sadašnjeg mjesnog gvardijana, brat laik Lovro Rengard položio svečane zavjete.
Neka se također znade da je on u našem samostanu provincije Bosne Srebrne, po odobrenju mnogopoštovanoga oca Luke Karagića, na kušnju redovničkoga života bio primljen kao mladić Ivan Rengard, Bavarac iz Linza, po zanimanju krojač, dvadeset i dvije godine, a ja, velečasni otac Ivan Narančić, sadašnji gvardijan ovoga samostana, obukao sam ga u serafsko odijelo 10. kolovoza 1736. godine poslije Večernje uz uobičajene obrede i uz prisustvo braće istoga reda.
Prvo glasovanje spomenuti je brat imao 11. prosinca 1736. godine; od dvadeset i dvojice glasača dobio je sve bijele kuglice.
Drugo glasovanje za spomenutoga brata Lovru održano je 11. travnja 1737. godine, a pristupila su mu dvadeset i dvojica glasača; po nadahnuću Duha Svetoga dobio je sve bijele kuglice.
Napokon je poslije dva uobičajena uslijedilo i treće glasovanje, a pomoću su Božjom po završetku sve kuglice bile bijele, a ubacila su ih petnaestorica
glasača.“
Blagdan Tijelova se u Slavoniji zove “Brašančevo”. Riječ dolazi od “brašno”. Zašto? Vjeruje se, da se toga dana u zrnu pšenice počima stvarati brašno. Taj je dan u čitavom katoličkom svijetu obilježen velikim svečanim procesijama.
Evo kako je to bilo u Brodu 1737. godine prema Kronici:
„Procesija počinje u osam sati, ako je moguće; najprije ide ulicom uz Savu, a prvi se blagoslov održava na oltaru koji se mora načiniti kod Narančićeve kuće; zatim se ide dalje, te se drugi blagoslov održava na oltaru koji se po običaju načini pred Tvrđavom. Na povratku s Tvrđave treći se blagoslov održava na tržnici. Vraćajući se odatle, četvrti se blagoslov održava kod kuće našega gospodina prijatelja i sindika. Na povratku se pjeva »Tebe Boga hvalimo« itd. Vrativši se u crkvu, na najsvečaniji se način pjeva misa. Kad ona završi, održi se blagoslov s Presvetim sakramentom. Običaj je da toga dana u procesiju dođu svi susjedni župnici s povjerenim im pukom, a naši su svi iz filijala obvezni doći, pjevajući pobožne pjesme i litanije Blažene Djevice Marije. Na taj se način pobožnost obavlja svečano.
Lipanj
U lipnju je, bar u Slavoniji, najveći svetac Sveti Antun Padovanski, a u Podvinju je crkva posvećena Sv. Antunu Padovanskom.
Župna crkve Svetog Antuna Padovanskog, Podvinje danas
Zato kroničar piše:
„15. U predvečerje svetoga Antuna Padovanskoga običaj je da odmah poslije objeda otac propovjednik s jednim svećenikom i jednim klerikom ode u Podvinje. Ondje otac propovjednik, obučen u svećeničko ruho i zaogrnut plaštem, koralnim napjevom pjeva Povečerje sa svojim pratiocima. Kad ono završi, u obliku propovijedi upućuje puku nekoliko riječi. Po svršetku, pjevaju se »Litanije« i hvalospjev »Sva si lijepa«, »Ako čudo tražiš, gle« itd. Kad to završi, vraćaju se u samostan.
A ovdje u Brodu, ako je moguće, Večernja se održava u svečanom ruhu; a ako ne, moli se na uobičajeni način.
16. Na blagdan pak spomenutoga sveca, rano u zoru odlazi kuhar sa stvarima koje mu trebaju u njegovu poslu i kojih nema u mjestu. Velečasni otac gvardijan s nekoliko svećenika odlazi radi ispovijedi, a s njima i dvojica klerika, jedan kao poslužitelj, a drugi kao skupljač milostinje.“
„17. Na blagdan svetoga Vida mučenika u vinogradima se služi jedna misa. Povezuje se i čisti loza, ako je moguće. Ostalo pak što nadopunjuje duhovnu stranu, održava se kao 17. siječnja, br. 1.
18. U predvečerje svetoga Ivana Kapistrana Večernja se služi u svečanom ruhu. Na blagdan pak poglavar određuje koji će svećenici služiti misu kod kuće, a koji će ići u Sibinj, jer kada propovjednik radi propovijedi odlazi u Sibinj, tamo odlazi i puk, i zbog toga kod kuće nema propovijedi, osim ako je to moguće.“
Srpanj
„1. Na blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije jedna se misa služi u našem vinogradu. Okopavaju se vinogradi, ako već prije nisu uređeni.
N. B. Ovih se dana po običaju kose livade i posprema sijeno.
5. U predvečerje svetoga Jakoba apostola jedan svećenik odlazi u selo Klakar, a na blagdan odlaze i otac poglavar s ocem propovjednikom; ondje drži propovijed; kod kuće nema propovijedi, jer i puk odlazi, budući da je kapelica posvećena tom svecu. Upriličen je i susret s gospodinom zapovjednikom za vrijeme objeda.“
Kurija župnog dvora u Podvinju danas
Kolovoz
„10. U predvečerje svetoga Lovre mučenika pozornost se okreće groblju, pučki Brekinja, kako bi se pokosila trava i mjesto očistilo, a od granja s drveća pravi se koliba ili silnica za sutradan, gdje će posljednju svetu misu s propovijedi služiti otac propovjednik.
12. Na blagdan Uznesenja Marijina, oko tri sata, otac propovjednik s jednim svećenikom i jednim klerikom odlazi u Podvinje zbog Večernje i propovijedi; tako netko itd. Na blagdan rano ujutro odlaze velečasni otac gvardijan, otac propovjednik i nekoliko svećenika za ispovijed, a odlazi i kuhar, jedan klerik, i sve se odvija po običaju.
N. B. Po starom se običaju ovih dana odvozi sijeno, prije ili kasnije, kako mogućnosti dopuštaju, a pripšravljaju se također posude za šljive i drugi potrebni predmeti itd.“
Rujan
„N. B. U ovom se mjesecu posvećuje pozornost gospodarstvu, stvarima, bačvama, i drugim potrebitim posudama za novo vino; popravljaju se stare, prave nove posude. Započinje berba itd.“
Listopad
„N. B. 1. Ovaj mjesec valja pozornost obratiti kako bi se pribavili poljski plodovi. Prosi se vino, pšenica, zob i ostale krušarice.
»Zdravomarija« zvoni ujutro u pet sati, a za prvu misu u šest ili neko drugo najprikladnije vrijeme.
N. B. Ako postoje pčelinjaci ili košnice, vrca se med; jednom riječju skuplja se sve što je potrebito itd., itd.
20. U predvečerje svetoga našega oca Franje Večernja se održava u svečanom ruhu. Večernja se pjeva. Povečerje se pjeva, jer se u ranu zoru, tj. u tri sata moli Jutarnja. Za blagdan sva zvona zvone triput i ujutro i uveče.
Na blagdan se služi pjevana misa u najsvečanijem misnom ruhu, a drži se i propovijed. Prvi i Treći čas pjevaju se uz orgulje. Ako je moguće, na objed valja pozvati nekolicinu dužnosnika dobročinitelja.“
Studeni
Studenti počima blagdanom Svih Svetih i Danom mrtvih, ili kako se to u Slavoniji kaže “Mrtvi dan”.
Grobljanska kapela u Podvinju danas
“Večernja za pokojne. Postavivši tumbu nasred crkve sa šest svijeća na svijećnjacima”. Toga se i ja sjećam još iz mojih ministrantskih dana. Naime prije se na svakom requiemu u prostoru pred glavnim oltarom postavljala tumba (imitacija lijesa).
“Tumba ostaje kroz cijelu osminu, a svakodnevno se za pokojne pjeva jedan ‘Oslobodi me’”. Ovdje kroničar misli na psalam “Oslobodine me, Gospodine, moga bezakonja i od grijeha me moga očisti”.
„U prvi subotnji dan jedan svećenik odlazi u donja sela, a drugi u gornja, jer je običaj da se jedna sveta misa služi na groblju u Klakaru, a održe se i zadušnice; druga se služi na groblju u Šumeću itd. Poslije toga odmah počinje prošnja svih stvari što ih je godina donijela.
N. B. Jedan redovnik u isto vrijeme odlazi u Vrpolje, u našu župu, radi prošnje spomenutih stvari.“
„N. B. Isto se tako ide u prošnju tih stvari ovdje u Brodu, u Varošu i svim selima naše župe.
N. B. Za samostan se pribavljaju metle. Poglavar se mora pobrinuti za sve jestvine i druge stvari koje trebaju zajednici, kao što su jastuci, hlače, plahte itd.
N. B. U to se vrijeme nabavlja dovoljna količina zelja koja se pripravlja djelomice za rezanje na sitno, a djelomice za rezanje na polovicu, no tako da ga bude dovoljno. Ako štogod preostane, dijeli se siromasima.“
Podvinje – groblje danas
Prosinac
Prosinac, uz to što je vrijeme Došašća ili Adventa, ovaj mjesec uz veliki blagdan Božića ima i nekoliko drugih blagdana. Privi takav blagdan je Sveti Nikola biskup.
O ovome blagdanu kroničar piše:
„30. Obično se na blagdan svetoga Nikole biskupa treći put zvoni svim zvonima. Blagdan je, jer tako zahtijeva običaj.
N.B. Običaj je poslati jednoga svećenika u Gornju Vrbu ua svetu misu, a kad je odsluži vraća se kući.”
O samom blagdanu Božića kroničar nije ništa rekao, osim da se za taj blagdan “pripremaju svijeće za sve oltare”, i
“N.B. 34. U predvečerje Rođenja Gospodina našega Isusa Krista uzima se samo objed, večer ne, tek malo vina, kruha i voća. Jedan svećenik odlazi u gornja, drugi u donja sela, a treći u Slobodnicu.”
N.B. Na božićno predvečerje kao i na predvečersje Nove godine odlaze trojica redovnika, jedan u Tvrđavu, a dvojica po gradu da bi čestitali predstojeće blagdane, i to našim i njemačkim časnicima.”
“Na blagdan Svetog Stjepana prvomučenika, dvojica redovnika idu po Brodu, jedan u Varoš, te prose meso i sve drugo što tko može dati. Nadalje, od naših ljudi dvojica odlaze u donja sela, tj. Jedan u Donju i Gornju Ruščicu, drugi u Gornju i Donju Vrbu.”
Peti dan po Božiću u Crkvi se slavi Sveti Toma. Toga dana “ rano u jutro jedan svećenik s porpovjednikom odlazi u Podvinje; ondje se propovijeda, kod kuće ne; također odlazi i jedan brat laik sa škrablicom za milostinju. Drugo ništa.”
Nastavak slijedi
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(29)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA V
„To je obrednik i običaj u svezi s duhovnim službama u crkvi Svete Trojice u Brodu kroz cijelu godinu, razdijeljenu po mjesecima, a mjeseci na blagdane. Slava Bogu i svim svetima. Amen.“
Tako kroničar završava kroniku godine 1738.
Budući se dobar dio kronike odnosi isključivo na crkvu, obrede i život u samostanu, odabrao sam one dijelove kronike izvan klauzure (klauzura je dio samostana, u koji nesmiju ući osobe drugoga spola), dakle izvan samostana, u kojima se govori o samom gradu Brodu odnosno selima oko Broda, koja su opsluživali franjevci brodskog samostana, te o običajima.
Siječanj
„Na Bogojavljenje gvardijan (poglavar samostana – moja napomena) ima poslati jednog svećenika u gornja sela, to jest Šumeće, i donja, to jest Klakar (veliki pozdrav našem dragom blogeru Klakarcu!), koji će blagosloviti vodu za puk.
Kapela Šumeće danas
Klakar danas
„Na Bogojavljenje (ili Tri Kralja – moja opaska), ili drugi dan, gvardijan će poslati jednog svećenika u Tvrđavu za njemačke časnike, a drugoga za časnike koji borave izvan grada, da poškrope kuće blagoslovljenom vodom i na vratima napišu godinu.* Kad završe sa časnicima, idu po kućama, te se ima poškropiti svaka kuća i napisati godina kao i kod časnika.“
* Kad smo već kod blagoslova kuća onda ću za one među vama, koji možda neznaju, napisati što znači natpis na ulaznim vratima, koji se napiše pri blagoslovu kuća. Napiše se bijelom kredom:
20 + C + M + B + 07
Nije ovo početno slovo triju kraljeva Gašpara, Melhiora i Baltazara, koji su se došli pokloniti novorođenom Isusu.
Ovo je skraćenica od latinskog blagoslova: Christus Mansionem Benedikat, a u prijevodu znači: Krist neka blagoslovi ovu kuću /stan.
Ostaci brodske tvrđave danas
Veljača
Druge veljače je Svijećnica, ili kako se to kod nas u Slavoniji kaže „Marino“ ili „Marinje“, ili „Svitla Marija“, koje se i danas u narodu dosta slavi.
Kroničar glede toga blagdana kaže:
„Za ovaj se blagdan svijeće nabavljaju u Osijeku. Jedan redovnik odlazi u Osijek kolima prigodom sajma koji se održava na dan svetih mučenika Fabijana i Sebastijana (po današnjem kalendaru 20. siječnja – moja opaska) zbog različitih samostanskih potreba. Ondje će kupiti četiri vrste svijeća od osam oka. One će biti razdijeljene braći i dužnosnicima. Svijeće se dijele prema vrsti službe, kako braće tako i svjetovnih dužnosnika. Gradskim dužnosnicima, koji ne prisustvuju podjeli svijeća, običaj je svijeće poslati kući.“
Ovo ne želim komentirati jer je jasno.
Zanimljivo je da kroničar ništa ne govori o pokladama koje su se u Slavoniji naveliko slavile, a svećenici ih osuđivali “zbog širenja razvrata i bluda”. Doduše tu nisu baš potpuno pogriješili. Poklade su u Slavoniji vrijeme u koje se ne rade nikakvi veliki postovi, tako da su ljudi odmorni, dobro nahranjeni pa trebaju određenu “nadgradnju”, koja je u ovo vrijeme bila intenzivnija nego preko godine. Naravno izuzetak su bili svatovi bez obzira u koje godišnje doba bili.
Kroničar škrto piše:
“U predvečerje Pepelnice (čiste srijede – moja opaska) u 11 sati oglašava se zvono da bi ljudi prestali jesti meso, to jest u 11 sati noću.”
„Na dan Pepelnice braća poslije zvona „Zdravomarije“ započinju vježbama discipline. To čine u sve pokorničke dane do Velikoga petka. Na Veliki petak trebaju uz bičevanje izvršiti četiri discipline jednu za drugom, i to u crkvi, kao i u ostale pokorničke dane u Korizmi.“
Pater Ivan „pepeli“ patra Miju
Ožujak
Prema kronici se na blagdan svetog Grgura „valja obrezati naš vinograd u vinogorju, ako je moguće“. Neznam da li je i rezanje vinograda spadalo u vježbe discipline?
„U treću korizmenu nedjelju započinje uskrsna ispovijed; tada ispovijedi pristupaju samo djeca. U četvrtu nedjelju sve odrasle osobe obaju spolova pristupaju ispovijedi. Uskrsna ispovijed traje do kraja uskrsne osmine.
U četvrtu korizmenu nedjelju jedan svećenik iz samostana odlazi zbog uskrsne ispovijedi u gornja sela: Šumeće, Kanižu i Slobodnicu, a drugi u donja sela.“
Župna crkva Sv. Marka Evanđeliste, Slobodnica danas
Rekli smo da su se svjetovnim dužnosnicima svijeće slale kući. Isto je i na nedjelju Cvjetnice.
Kroničar kaže:“ A ako prigodom podjele palmi nisu bili nazočni svi svjetovni dužnosnici, gvardijan im po jednom redovniku koga odredi šalje palme kući.“
A spomenimo ovdje i ovo:
„Do nedjelje Muke (ili kako se to zove Veliki ili Sveti tjedan – moja napomena) ne primaju se na ispovijed kućedomaćini, osim onih koji su crkvi podmirili lukno; i ostali će biti primljeni kad podmire lukno, jer drugačije nije moguće od njih iznuditi ono što su po savjesti dužni dati. Pod luknom se podrazumijevaju drva i godišnji plodovi. Tko može dati materijalne stvari, dobro je; tko ne može, neka dadne u novcu: imperijal, forintu ili dva marijaša: neki pak ništa. Napokon, ako prema imovinskom stanju netko nema ništa da dadne za lukno, kada bude pozvan na samostanske radove, mora svoj dio odraditi. Lukno se ubire od svih pripadnika katoličke vjere koji ondje borave, od žitelja i pridošlica, kojimgod jezikom govorili.“
„Na Veliki petak zvoni odnosno pravi se škrebet škrebetaljkama ili drakulama na tornju u šesto sati za propovijed, a po Brodu to čine djeca; drugi puta u pola sedam, a treći puta u tri četvrt sedam, kada započinje propovijed.... U crkvi sve završava do deset sati. Zatim se ide u refektorij (blagovaonicu – moja napomena), ali se ne uzima jelo, osim zalogaja kruha i dvije čaše dobroga vina, kako redovnici ne bi malaksali u službi Božjoj. To se obavlja na tlu pod savijenim nogama... U tri sata održava se propovijed na njemačkom jeziku.“
Na Veliku subotu se „gvardijan mora sjetiti siromašnih, siročadi i udovica koje borave u gradu te svakomu, prema samostanskim mogućnostima, treba udijeliti kruha i mesa, da barem za Uskrs siromasi znaju što je meso te da zbog iskazana im milosrđa izručuju Bogu svemogućemu molitve zahvalnice.“
Travanj
„Na blagdan svetoga Jurja mučenika drži se propovijed. Premda nije zapovijedani blagdan po biskupijskom direktoriju, od davnine vlada običaj da se u ovom mjestu ne radi.“
„Za blagdan svetoga Marka svećenik odlazi u Slobodnicu, ondje služi misu i obavlja blagoslov (polja – moja napomena).“
Nastavak slijedi
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(8)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA IV
Drugo
[Misno ruho i Popis crkvenih predmeta]. Osim obližnje crkve Svetoga Antuna, u kojoj postoji misno ruho za jednog svećenika-misnika, nijedna druga crkva ili kapelica u netom spomenutim selima, što su podređena župnoj crkvi u Brodu posvećenoj Presvetomu Trojstvu, nema misnoga ruha za svećenika-misnika ako ga on ne donese iz samostana Presvetoga Trojstva. Stoga prilazem Popis stvari, što ih ima brodska crkva, urešena naslovom Presvetoga Trojstva.
Popis
Braća i velečasni oci samostana Presvetoga Trojstva pri ukrašavanju svoje crkve nisu primili nikakvu pomoć nekoga posebnoga dobročinitelja, nego jedino milostinjom posjeduju u crkvi ove stvari:
1. Imaju misna ruha različitih boja, tri nova, jedno staro.
2. Misno ruho crne boje, jedno novo, jedno staro.
3. Postoje četiri nove kazule bijele boje pomiješane sa zlatom, sedam novih svilenih izvezenih zlatom i sedam starih.
4. Kazula(1) crvene boje, jedna nova izvezena zlatom, tri bez zlata, tri stare iste boje.
5. Kazula ljubičaste boje, tri nove, stare dvije.
6. Kazula zelene boje, jedna nova, dvije stare.
7. Kazula sasvim crne boje, tri nove, dvije stare.
8. Četrnaest običnih albi(2), dvadeset novih, načinjenih za redovnu uporabu svećenika kod služenja mise.
9. Crkva ima šest svečanih i deset običnih roketa(3).
10. Jedna crvena zastava od čvrste tkanine, jedna crna od svile.
11. Dva srebrna križa, jedan veliki, jedan mali.
12. Dvije kadionice sa srebrnim ladicama, jedna s ladicom od mjedi.
13. Tri velike srebrne svjetiljke, tri male. Jedna svjetiljka od mjedi.
14. 16 svilenih pojaseva, 11 običnih.
15. Dva nova, dva stara plašta.
16. Jedan par srebrnih vrčića sa srebrnim tanjurićima.
17. Devet malih posuda za sveto ulje, prikladnih za uporabu onima koji idu bolesnicima.
18. Jedna srebrna posudica u kojoj se nalaze posvećene hostije u svetohraništu.
19. Pet pokrivala za subđakone, devet prenosnih i jedno pričvršćeno uza zid.
20. Dva posrebrena misala, sedam misala bez srebra, pet misala za pokojne.
21. Jedna pokaznica za nošenje Presvetoga u procesiji, djelomice od srebra, djelomice od mjedi.
22. Platneni oltarnici za pokrivanje oltara, deset novih, deset starih.
23. Šest svjećnjaka od mjedi, četrdeset drvenih.
24. Ova naša crkva ima pet oltara; na svim se oltarima nalaze stare slike, prilično velike; samo oltar Blažene Djevice Marije ima lijepo izrađen kip Blažene Djevice Marije.
25. Sedam novih srebrnih kaleža, tri stara srebrna, zajedno sa srebrnim pliticama. Četiri kaleža pola iz srebra pola iz mjedi.
26. Na tornju se nalaze četiri zvona.
[Način ubiranja štolarine*]. Propisuje se uobičajeni način i starinski običaj ubiranja štolarine u ovoj našoj zbornoj i župnoj crkvi.
1. Za krštenje treba dati jedan marijaš(4), pa se godišnje za krštenje dobije 50 forinti(5).
2. Vjenčanje se naplaćuje jedan imperijal(6), pa tako godišnji prihod iznosi 82 forinte i 50 krajcara(7).
3. Što se tiče zvonarine, ako zvonimo dva dana, dobivamo pet forinti, budući da u dva dana zvonimo šest puta: na obavijest o smrti, prigodom sprovođenja pokojnikova tijela u crkvu, poslije objeda, ujutro i uveče. Jedno zvono vrijedi jedan marijaš, veliko zvono dva marijaša. A kada zvoni jedno zvono, tada za taj isti marijaš svećenik prati pokojnikovo tijelo u crkvu, ali ne pjeva ništa, nego sve moli običnim glasom.
4. Za sprovod u novoj crkvi posvećenoj Presvetom Trojstvu, ukoliko bi se netko u njoj želio pokopati, po običaju primamo 50 forinti. Isto toliko primamo i od onih koji se pokapaju u našoj filijalnoj crkvi Svetoga Antuna Padovanskoga u Podvinju.
N. B. Kad se iz naše župe odvodi djevojka u drugu, za vjenčanje primamo dvije forinte.
5. Kad više redovnika prati pokojnikovo tijelo u crkvu, svakomu se isplaćuje po jedan marijaš, pjeva se »Smiluj mi se«, i sve se obavlja napjevom kao u Običajniku.
6. Obična pjevana misa plaća se jedan imperijal, pjevana misa s tri službenika tri forinte, a ista pjevana misa s trojicom službenika, tj. đakonom i podđakonom, ako se pjeva starinski hrvatski posmrtni napjev, misna posljednica »U dan onaj, u dan gnjeva« itd., ili »Litanije svih svetih« naplaćuje se tri forinte i 50 krajcara.
7. Kad postavljena tumba (raka, grob, jama; grobni spomenik u obliku lijesa ili sarkofaga; katafalk) ostaje osam dana, pa se osam dana održavaju svečane zadušnice za pokojnikovu dušu, primamo tri forinte.
8. Tihe mise (misa bez pjevanja) ovdje u Brodu i okrugu ovoga samostana plaćaju se po jedan marijaš, osim svetih subotnjih dana, kada se one služe na povlaštenom oltaru Blažene Djevice Marije u crkvi Presvetoga Trojstva u Brodu, što se plaća 50 krajcara.
9. Za mise i svećenikov trud na groblju, a koje se služe prvoga i trećega dana te na godišnjicu, primamo svaki puta dva marijaša.
10. Kad svećenik prati pokojnikovo tijelo u crkvu Svetoga Antuna Padovan¬skoga u Podvinju, dobija jedan marijaš; ako se ondje služi pjevana misa, primaju se tri forinte i jedan marijaš.
11. Kad se pjeva misa u našoj filijali Slobodnici, zajedno s pratnjom do crkve Svetoga Bartolomeja u Sibinju, primaju se tri forinte; a ako se služi privatna misa skupa s pratnjom, primamo jedan imperijal.
12. Za obične zadušnice, koje se u ovom kraju povrh sprovoda obično pjevaju na grobljima, primamo jedan sedmak; k tomu pokrivalo ili štogod od hrane, ako dadne onaj tko zaželi zadušnice; ako ne, nije dužan, ali sedmaka treba dati.
13. Dvanaest gregorijanskih misa (ciklus od 30 misa za pokojnika) služe se za 11 forinti; siromašni plaćaju deset forinti, nikako manje.
14. Konventualna se misa služi svaki dan. Za našu braću redovnike ove provincije svaki svećenik služi jednu misu, a ako je umro svećenik našega reda ili provincije, tada prema oglasnom odnosno okružnom pismu klerici mole »Službu za pokojne«, a laici stotinu »Očenaša« i »Zdravomarija«, osim ako je u okružnici drukčije određeno.
15. Kroz godinu treba održati pet zajedničkih službi i pet pjevanih misa, kao što je bilo i dosada.
-----------------------------------
Tumač nepoznatih riječi i pojmova:
(1) – Kazula = (poenula, casula, planeta, misnica) Nosi se iznad albe i štole, a rezultat je razvoja starorimskog plašta kružna oblika s otvorom u sredini.Prvi zaseban motiv na misnici bio je, čini se, rašljasti križ i križ (u različitim izvedbama) ostaje konstantan sve do danas.
(2) – Alba = Potječe od tunike, tj. od donje haljine koju se nosilo u Rimskom Carstvu i zajednička je svim liturgijskim službenicima. Ona je redovito bijele ili svijetle boje. Nakon 10. st. počela se ukrašavati dekorativnim elementima duž donjeg dijela albe i rukava. Nakon 15. st. dobiva čipkaste dijelove.
(3) – Rokate = (tal. rocchetto) kratka, bijela čipkama ukrašena košulja đakona, svećenika, biskupa i prelata u bogoslužnim funkcijama izvan mise.
* ŠTOLARINA – Ova riječ dolazi od riječi „štola“.
Štola = (orarium, mappa, sudarium) Pridržana zaređenim službenicima. Osim u euharistiji, rabi se u slavlju drugih sakramenata i blagoslovina (sakramentala) i svaki put kada svećenik ima neposredan dodir s euharistijom.Često je bila obogaćena dragocjenostima i vezovima. Danas je liturgija vratila staru dužinu štole (koja pada skoro do stopala).
Štolarina je vrsta prihoda što je župnik prima kao milostinju odnosno taksu za obavljanje svoje službe. Tim se prihodima uzdržavaju crkva i crkvene ustanove, ali i sâm župnik.
Novčane jedinice toga doba (1737. godine):
(4) – MARIJAŠ, MARJAŠ, DJEVIĆ (MARIANUS), vrsta ugarskog novca s Marijinim likom, a Blažena Djevica Marija je zaštitnica Mađarskog kraljevstva. Od XVII. stoljeća vrijednost tog novca iznosi pet groša, odnosno 15 krajcara. Krajem stoljeća povećana mu je vrijednost na 17 krajcara. U XVIII. stoljeću marijaš susrećemo u značenju šestice. Stoga se on i naziva šestak, šestica ili marijaš.
(5) – Forinta = FLOREN, FLOREN UGARSKI, UGARSKI DUKAT, DUKAT VUGARSKI, FORIN¬TA. U prvo se vrijeme računao s 90 ugarskih denara. Tijekom XVI. stoljeća pa nadalje ugarski se floren ustaljuje kao novac koji se sastoji od 100 denara. Ti denari imaju uvijek istu vrijednost odnosno tečaj. Četiri denara čine jedan groš. Od početka XVIII. stoljeća uvodi se »horvacki novac« ili »horvacki denari«. U Mađarskoj se u to vrijeme sve češće upotrebljava rajnska forinta. Stoga se »vugarski dukat« počinje nazivati i »hrvatski dukat«. U XVIII. stoljeću, »ugarski dukat po horvackom broju« sastoji se od 1000 »novaca« ili »horvackih novaca«, tj. »hrvatskih denara«.
(6) – IMPERIJAL (IMPERIALIS, TALLERUS IMPERIALIS), vrsta novca, talir ili »cesarski talir«. Riječ je o srebrnu novcu različite vrijednosti, od tri do pet franaka srebra. Težina mu je prvotno iznosila jednu uncu, pa se po njoj naziva i »uncijalni«. Na području Hrvatske u opticaju je već od XVI. stoljeća austrijski talir, a 1541. godine vrijednost mu iznosi 68 krajcara. Od polovice XVI. stoljeća kuje se i ugarski talir, a vrijednost mu iznosi 93 ugarska denara. Taj se ugarski talir na području Hrvatske obračunava sa 70 krajcara ili 93 ugarska denara i jedan beć (bech). Od 1746. godine do 1779. vrijednost mu iznosi dva florena.
(7) – KRAJCAR, KRAJCARA (CRUCIFER, CRUCIGER), vrsta sitnog novca. Novac je bio označen križem (od latinskog crux ili njemačkog Kreuz). Od XV. stoljeća u upotrebi je njemački »Kreutzer«, krajcar. Značajka mu je nepromjenjivost tečaja, pa 75 krajcara čine jedan ugarski floren. U takvu je opticaju u Hrvatskoj sve do 1770. godine. Međutim, jedan rajnski floren broji 60 krajcara. Takva tri krajcara do te godine čine jedan obični groš, a tri krajcara čine četiri »horvacka denara«. Kroz XVIII. stoljeće tri krajcara čine pet ugarskih denara. Jedan se krajcar sastoji od četiri »feniga« ili »obula«.
Kad smo već kod novca spomenimo i ostale novčane jedinice:
GROŠ (GROSSUS), vrsta novca poznata u Hrvatskoj već od XIII. stoljeća. Matija Korvin kuje srebrne groševe s hrvatskim grbom, a 50 njegovih groševa čini floren. Na području južne, a djelomice i sjeverne Hrvatske te Slavonije u opticaju je venecijanski (mletački) groš. U XVI. stoljeću u Slavoniji i Hrvatskoj u opticaju je austrijski groš. U prvoj polovici XVII. stoljeća na području Hrvatske groš ima tečaj od četiri ugarska denara. U XVIII. stoljeću na području Hrvatske groš se obračunava u »horvackom novcu«, pa ugarski ili austrijski groš vrijedi četiri horvacka denara. Između 1763-1770. u Hrvatskoj se sitni novac zamjenjuje novim bakrenim novcem, pa je od toga vremena tečaj groša od tri krajcara pet ugarskih denara.
SEDMAK, SEDMICA (SEPTENARIUS), vrsta novca. U početku je to novac od pet groša ili 15 krajcara, a od godine 1693. novac od 17 krajcara, odnosno šest groša, pa se kasnije naziva i šestak (sexarius). Općenito je to novac od sedam krajcara. Ili: groš od sedam »horvackih denara«.
ZLATNIK (AUREUS, NUMMUS AUREUS). U hrvatskom je jeziku ta riječ poznata od starine. Latinski izraz označava svaki zlatni novac. Zlatnik bez pobliže oznake čiji je, označava jednostavno »zlatnu forintu« u XV, a tako je i na početku XVI. stoljeća. Tada on dobija naziv »zlatnik«, »dukat zlati« ili jedno¬stavno »zlat«. Različita mu je vrijednost. Za razdoblje što ga obuhvaća ovaj prvi svezak Kronike vrijednost se zlatnika kreće ovako:
g. 1763. - 4 florena
g. 1740. - 4 florena i 9 krajcara
g. 1746. — 4 florena i 10 krajcara
g. 1779. — 4 florena i 16 krajcara
g. 1781. — 4 florena i 18 krajcara
g. 1783. — 4 florena i 20 krajcara
Izvor:
Definicije novčanih jedinica i njihovu obračunsku vrijednost preuzeli smo iz knjige: ZLATKO HERKOV, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, sv. I-II, Zagreb 1956.
Nastavak slijedi!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(39)
NEK’ SE I TO ZNA
Dragi moji, nikad’ mi ni bilo teže pisati post k’o ‘vaj. Kad bi’ ga pisao o nječemu, o njekom drugom, bilo bi mi lakše. A ‘vako pišem o sebi. Ni to doduše privi doba (put) da ja otvorito pišem o sebi. Nemam ništa sakrit, nek svi vide kaki sam i nek me onda pri’vate il’ odbace.Vama bar nisam ništa sakrivo, pa neću ni vo.
Slavonska nakladnička kuća „Privlačica” iz Vinkovaca, koja je izdala obadvi moje knjige, 'vi je dana izdala jednu ediciju od tri knjige o Šokadiji i Šokcima: prva je „Podrijetlo i naseljavanje”, druga „Život i običaji” a treća „Šokadija i Šokci u književnoj riječi”.
Iz predgovora:
“ŠOKAČKO LICE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
„Ipak, čini se daje izbor-nica imala valjan razlog za svaki od uvrštenih tekstova, i to je najvažnije. Jer ako bi čekala zaključke vatrenih diskusija o kriterijima, ove knjige ne bi bilo. Slijedila je kriterije koje su joj nametnuli njezino književnopovijesna znanje i njezin književni ukus. Očito je da nije željela praviti antologiju jer je estetski kriterij kombinirala s drugima kako bi šokački književni zemljovid bio vidljiv u svim svojim dijelovima i kako bi se, koliko je moguće, pokazalo bogatstvo tema i oblika predstavljenoga korpusa. Zastupljeno je gotovo 150 autora (i otprilike trostruko tekstova) pa je posve iluzorno očekivati iole ujednačenu kvalitetu svih stranica u knjizi; neka imena predstavljaju vrhunce hrvatske književnosti u svoje vrijeme, neki su prinosi skromniji. No odavno je rečeno da nijednu književnost ne čine "samo oni vrhovi na kojima sije vječno sunce ljepote, nego i klanci i nizine iz kojih se stremi vrhuncima" (I. Frangeš).
Povijesti hrvatske književnosti najčešće ističu da Slavonija posljednja od svih pokrajina ulazi u hrvatsku književnost, tek u 18. stoljeću. To nije stajalište s kojim bi se moglo sporiti jer tako govore sačuvani tekstovi, ali nitko pametan ne bi trebao misliti da na hrvatskim panonskim prostorima, od pamtivijeka dobro naseljenima, prije nije bilo književnoga stvaranja, na hrvatskom i drugim jezicima. Drvo za razliku od kamena lako gori i drveno panonsko graditeljstvo bilo je slabašna zaštita papiru i pergament Ponuditi se može samo sačuvano, pa i ova knjiga nudi tekstove od klasicizma i prosvjetiteljstva do naših dana. Znalci će u tim tekstovima odčitavati tematske, stilističke, žanrovske i ine osobitosti, a obični čitatelj će ih listati kao lijepo pisani spomenar prepun naših muka i naših radosti, naših jaukanja i naših ijujukanja, prepun naše plodne zemlje, na kojoj sve počinje, na kojoj se sve odvija i u kojoj sve završava. Zemlje koja nas je učinila gazdama i žrtvama, zemlje koja je svojim plodovima učvršćivala naš ponos, ali i našu lakoumnost. Književna je riječ pratila te procese kadšto relkovićevski poučna, kadšto kozarčevski stroga prema slavonskim starosjediocima i njihovom odnosu prema bogatstvima koje im zemlja nudi, kadšto švelovski puna razumijevanja za Šokce i okrenuta onome najboljem u njima. U smislu književne kvalitete Slavonija u hrvatskim razmjerima nije od prosvjetiteljstva do danas nikada bila književno provincija i u svakom je razdoblju ponudila značajnih imena i ostvarenja. I ova knjiga o tome rječito govori.
Svakom zainteresiranom ona će dobro doći. Književni će znanstvenici naći novih poticaja i vrijedan korpus za oprimjeravanje kada budu pisali o regionalizmu, starom i novom, u hrvatskoj književnosti pa i šire, jezikoslovci će naći puno materijala za svoja povijesnojezična i dijalektološka istraživanja, a svaki ljubitelj umjetnosti koja se služi riječima naći će puno tekstova u kojima može uživati i s kojima će moći razgovarati. Mnogi će uživati i u činjenici da su ti lijepi tekstovi plod šokačkoga srca i uma i da je šokački glas u mnogoglasju hrvatske književnosti prepoznatljiv, ali nipošto disonantan. I bit će ih koji će se iznenaditi kad budu saznali da je npr. Antun Gustav Matoš napisao i ove retke: Naokolo uzorana polja s preoranim patrljcima od kukuruze, vrapci po grmlju , šarene svrake, vukući svilom proljetnog uzduha rep "kao šlep", crni rojevi čavka i vrana. Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostacima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji... Kao san je ova zemlja iz mene izvukla sve brige, svu težinu, pa moje "građanstvo" ostalo tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada, da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.
Stipo Damjanović“
Baš va treća knjiga je povod pisanja voga posta. U njoj su imena i pojedini književni radovi svi’ poznati’ Šokaca počevši od Ivana Kozarca, Dobriše Cesarića, Luke Ilić Oriovčanina, Joze Ivakić, Josipa Kozarca, Antuna Gustava Matoša, Matka Peića, Matije Antuna Relkovića, mog njekadašnjeg profesora u gimnaziji Martina Robotića, Mijata Stojanovića, Fabijana Šovagovića, Mare Švel Gamiršek, Dragutina Tadijanovića pa do puno drugi' i mene.
A priznaćete da je čast bit u vako visokom društvu. I rad tog se radujem, pa tu moju radost, prema ‘noj biblijskoj „Podijeljena radost dvostruka je radost”, želim podilit s vama, mojim dragim blogerima.
Autori su izbarali moju pjesmu „Šokački Očenaš”:
A kako izgleda svi tu moju pjesmu još nisu čitali, evo je još jednom:
ŠOKAČKI OČENAŠ
Oče moj ja znam ge si
Tod si samnom, al' i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu
il' odam bos po trnju.
Sveto je ime tvoje!
Kad neznam kako platit' dug
jer nitko neće kupit moj trud,
kad crkne mi vridan konj
i kad džabe proljevam znoj.
Budi volja tvoja!
Kad mi zbog suše ne rodi rod,
a repa dobije slabi bod
kad đeca traže i ruva i kruva,
a ambarom se prazim širi duva.
Daj mi, Bože, svagdanjeg kruva!
Kad bravce moram zbog bolje priklat',
kad sam rđav i moram vikat',
kad srce oće, a rakija loša,
i kad ženu privarim za par groša.
Ti oprosti duge moje!
Kad zima dođe, a ogriv skup,
i kad se tuđoj snaši zavučem pod skut,
i dok se kerim vesel i pijan,
iako mastan i neobrijan.
Ti oprosti duge moje!
A kad mi svadba od kuće pođe,
kad sin mi iz crkve sa snajom dođe,
kad mi unuci po avliji pužu,
kad kidaju sve, i najljepšu ružu.
Dođi kraljevstvo Tvoje!
Kad s kolima kroz šumu prolazim sam
i vidim 'rast dobar, koji baš trebam,
kad komšiji odorem dvi, tri brazde,
ma ne treba njima, oni su gazde.
Ne uvedi me u napast!
Kad se napijem a žena svađu traži,
il' kad ju uvatim u laži,
kad vidim šta političari s nama rade,
svi jako bogati, a niko ne krade.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Kad pridajem žito, a kažu vlažno,
kad krše ugovor, a kažu ni važno,
kad me s porezom ćeraju da kleknem,
kad goropadan lajem i svašta reknem.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam samo čojk, a šta bi bio?
Al njekad se dičim, volim inatit,'
a moram i zgrišit, al' i zapamtit'.
Al' prikrstim se uvik kad idem leć,
idem i u crkvu kad mogu već.
I prid crkvom uvik kapu skidam,
svake se godine jedanput ispovidam.
Sjetim se ja tebe, Bože, često.
Ne baš kad sve ide, al' kad je teško.
Kad puno radim, orem i valjam
i kad kojekake sanjke sanjam.
Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam slab, al jak bi bit' 'tio.
Ma ja sam od krvi i mesa, a ne kamen.
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!
26. studenog 2003.
Lutanje, sreća i laž, Vinkovci, 2006.
Jasam ‘vaj Očenaš izmolijo za moju dragu Slavoniju, za njezine Šokce, ta i za lipe Šokice, za sebe. Al nek taj Očenaš bude i moja molitva za sve vas, ma otkud vi iz Lipe naše bili.
Sve vas voli vaš Baća Iva
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(39)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA III
Dvanaesto
[Provincijalni kapitul u Vukovaru]. Kapitul mnogopoštovanoga oca Antuna Markovića održan je u Vukovaru, u našem samostanu Svetih apostola Filipa i Jakoba 12. srpnja 1735. godine. No nije ga održao taj provincijal, nego mnogopoštovani otac Kajetan iz Aquile, bivši provincijal i lektor jubilat provincije Svetoga Bernardina, koji je u našoj provinciji Bosni Srebrnoj obavljao službu apostolskog povjerenika. Na tom je kapitulu postao provincijal, ne glasovima otaca prikupljenih na kapitulu, nego nalogom iz Rima, mnogopoštovani otac Luka Karagić, muž veoma mudar i razborit u upravljanju provincijom.
Franjevački samostan Vukovar danas
Vukovar – Crkva Sv. Filipa i Jakova danas
[Odcjepljenje dalmatinske od bosanske provincije]. Spomenuti apostolski povjerenik, gore naznačene godine i dana, odijelio je Dalmaciju od Bosne, a nazvao ju je provincijom Svetoga Kaje pape i mučenika. Za provincijala joj je postavio mnogopoštovanoga oca Jeronima iz Rame, lektora jubilata, muža urešena svakom krepošću i pravednošću, no on je, nažalost, nalogom iz Rima postao provincijal.
Trinaesto
[Pokušaj diobe provincije]. Spomenuti je apostolski povjerenik također htio odijeliti Mađarsku od Bosne i Slavonije i pripojiti joj samostane koji se nalaze u Srijemu: Vukovar, Šarengrad, Ilok, Petrovaradin i Beograd, provinciji dati ime Svetoga Ivana Kapistrana, a za provincijala joj postaviti mnogopoštovanoga oca Luku Karagića. Htio je ujediniti Slavoniju i Bosnu pod starim naslovom, a za provincijala joj postaviti mnogopoštovanoga oca Šimuna Mecića, lektora jubilata, koji je po nalogu i postao provincijal. No malo zatim umro je muž zaista pobožan, dobrohotan i urešen svim krepostima. Poslije njegove smrti, zabranom njegova Posvećenog Carskog Veličanstva našega cara Karla bila je spriječena dioba Mađarske. Posvećeno je Veličanstvo, naime, izdalo naredbe svojim vrhovnim zapovjednicima u Slavoniji i Srijemu, da ti vrhovni zapovjednici — ukoliko bi bilo kakva nasilja prilikom oduzimanja spomenutih samostana i ukoliko bi se silom pripajali novoosnovanoj provinciji Svetoga Kapistrana u Mađarskoj — silom spriječe takva nasilja na temelju naredbe Posvećenoga Veličanstva. Dakle, budući da njegovo Posvećeno Veličanstvo, rimski car Karlo, naš kralj i posebni branitelj naše provincije Bosne Srebrne, nije odobravao gornju podjelu, niti da se srijemski samostani pripoje mađarskoj provinciji Svetoga Ivana Kapistrana, te budući da je nemila smrt otela mnogopoštovanoga oca Šimuna Mecića nakon kratkog vremena pošto je postavljen za provincijala, Karagić je postao provincijal Bosne Srebrne, pa podjele između Bosne, Slavonije i Mađarske nije bilo, što se svima svidjelo. Odcijepljena je ipak ostala pod svojim naslovom Dalmacija, a kamo sreće da ona nikada i nije bila s nama sjedinjena.
Četrnaesto
[Glavne službe samostana u Brodu]. Na netom spomenutom kapitulu, održa¬nom u Vukovaru, kako rekoh gore, za gvardijana u samostanu Presvetoga Trojstva u Brodu potvrđen je velečasni otac Jakob Jović, za vikara otac Marko iz Sibinja, koji je ujedno bio ravnatelj zbora i orguljaš, za lektora je postavljen otac brat Antun Žderić, a za propovjednika je potvrđen otac Mihael iz Rače.
Petnaesto
[Prva kapitularna skupština Luke Karagića]. Godine 1736. održao je prvu kapitularnu skupštinu mnogopoštovani otac Luka Karagić 1. srpnja u samostanu Svetoga Antuna u Našicama. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana izabran otac Ivan Narančić, bivši definitor. Za vikara je potvrđen velečasni otac vikar Marko iz Sibinja, a za lektora velečasni otac Antuna Žderić. Velečasni otac Stjepan Terzić iz Kobaša postavljen je za propovjednika, a prvenstveno je propovjedao u okolnim samostanima, Našicama, Cerniku, Petrovaradinu i Beogradu.
Našice – Franjevački samostan danas
Našice – Župna crkva Sv. Antuna Padovanskog danas
Cernik – Franjevački samostan danas
Cernik – Župna crkva Sv. Petra i Pavla danas
GODINA 1737.
[Opis crkvenih predmeta]. Neophodno je u Knjigu pravnih predmeta upisivati samostanske događaje. Budući da nisam uspio pronaći ništa nova, smatrao sam da je vrijedno pribilježiti stvari što pripadaju samostanu Presvetoga Trojstva u Brodu (premda će drugi drukčije prosuđivati). A budući da je crkva naš perivoj, smatrao sam opravdanim započeti upravo s crkvom.
Prvo
[Majka crkava u Brodskom kotaru]. Ova naša crkva Presvetoga Trojstva u Brodu glavna je crkva. Njezina je filijala crkva Svetoga Antuna Padovanskoga u Podvinju, nedaleko Broda. Crkva Svetoga Jakoba Starijega u selu Klakaru sagrađena je od drveta, kao što su od drveta sagrađene i kapelice u ostalim selima, tj. u Šumeću, Gornjem brodskom podgrađu, Bukovlju, Vranovcima, Vrbi, Ruščici te Gornjoj i Donjoj Bebrini.
Podvinje – Župna crkva Sv. Antuna Padovanskog danas
Klakar – Župna crkva Sv. Jakova danas
Gornja Vrba – crkva danas
Gornja Bebrina – kapela danas
Nastavak slijedi!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(39)
|
|
|
