Marketing
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA VIII
„[Kapitul Luke Karagića]. Godine 1738, 8. svibnja, mnogopoštovani je otac Luka Karagić održao kapitul u samostanu Blažene Djevice Marije na nebo Uznesene u Baču.
Franjevački samostan Bač /Vojvodina
Na njemu je za provincijala bio izabran mnogopoštovani otac Ivan iz Srijema (Sijemac), za kustosa mnogopoštovani otac Luka Karagić, bivši provincijal, a za definitore velečasni otac Andrija Benčić, velečasni otac Petar Morović, velečasni otac Pavao Dragičević i velečasni otac Antun Buletović. Za gvardijana ovoga samostana Presvetoga Trojstva velečasni otac Mihael Benčević, za vikara veoma časni otac Petar iz Broda, za propovjednika veoma časni otac Stjepan iz Vukovara, a za lektora velečasni otac Emerik Somborčić iz Pečuha.
[Opasnost od zarazne bolesti]. Dovršivši kapitularne spise, kapitularci se nisu dugo zadržavali u prekodunavskim krajevima, nego su se, natjerani strahom od nadiruće zarazne bolesti, vratili u svoje samostane. Velečasni otac provincijal došao je u ove krajeve. Zarazna bolest pak dugo i dugo vremena nije jenjavala. Naime, u nekim mjestima Bačke uništila je žitelje, a zatim je iz Temišvara i Arada stigla u Beograd, Petrovaradin, Ilok, Vukovar, Osijek, Gradišku, Cernik i proširila se na obližnja sela.
[Širenje zarazne bolesti]. Ta je velika zarazna bolest zadala ogroman strah svim žiteljima, i ove Kraljevine i Mađarske. U Budimu se, naime, veoma raširila, a mnogo nije štedjela ni osječka podgrada i grad Požegu. Ovamo pak, beskrajna hvala Upravitelju svih stvari na visinama, nije stigla. Koja je mjesta ta neprimjereno nazvana »bolest« zahvatila, bit će jasno dolje. Ovaj strah i trepet bio je, može se reći, dvostruk, jedan što proizlazi iz bolesti koja se posvuda širila na zastrašujući način, drugi zbog divljaštva glavnog neprijatelja kršćanske vjere. Naime, tada je za glavnog vrhovnog zapovjednika bio postavljen spomenuti general grof Konegsek. Govore da se on s carskom vojskom suprotstavio neprijatelju i toga ljeta izvojevao nekoliko pobjeda nad neprijateljem kod Meadije. No djelo je bilo obavljeno nepotpuno. Turci su se vratili i nesmetano opet zauzeli svoja područja i odatle se pomicali naprijed osvojivši Meadiju, a opsadu su postavili oko Orsove kojoj nije stizala pomoć niotkuda, pa su je osvojili, ne borbom, nego su je dobili ugovorom o predaji i sada je drže. Kad su muhamedanci pak čuli za uspjeh i njegov napredak, utaborili su se kod Lagosta i Karansebesa. Novu su Palanku sravnili i ostavivši znakove pustošenja, otišli. Kad je pristigla zima, carska se vojska vratila u konačišta. No tada se počela sve više širiti zarazna bolest, kako je već rečeno. Naime, iz Temišvara, Beograda i Petrovaradina bolest je stigla u Ilok i Vukovar, a zatim u osječka podgrada. Tada se pročulo da je preko Gradiške zahvatila Cernik i zlokobno uznapredovala, ne samo te zime, nego i sljedećeg proljeća i ljeta; u proljeće je pak tim strašnim i zastrašujućim imenom bila pogođena i Požega.
Franjevačka crkva Sv.Križa Osijek – danas
Ovdje zapamti! [Zemljotres]. Ove zime godine 1739, 4. veljače, čuo se ne samo ovdje, nego i posvuda takav zemljotres (ovdje između jedanaest i dvanaest sati danju), kakav mnogo godina mnogi starci i ljudi poodmakle dobi nisu zapamtili niti osjetili. Pripovijedaju također da su bila dva ili tri, ali ih svi nisu jednako osjetili kao što su osjetili onaj prvi.
[Izlazak carske vojske iz konačišta]. Kad je došlo proljeće, carska je vojska ponovo izišla iz konačišta da se suprotstavi neprijatelju. Na njezinu se čelu nalazio postavljeni glavni zapovjednik preuzvišeni gospodin general veliki tabornik grof Oliverije Vallis. Ali jao! Kakvu je nesretnu sudbinu poslije okupljanja u Temišvaru doživio na početku, valja izložiti krvavim suzama. Nije se činilo da zarazna bolest jenjava.“
GODINA GOSPODNJA 1739.
„[Prva kapitularna skupština Ivana iz Srijema]. Godine 1739, 8. svibnja, mnogopoštovani je otac provincijal Ivan iz Srijema održao prvu kapitularnu skupštinu u samostanu Svetoga Augustina u Velikoj. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana Presvetoga Trojstva izabran velečasni otac Mihael Benčević iz Broda, za vikara veoma časni otac Petar iz Broda, za propovjednika za hrvatski jezik veoma časni otac Stjepan Sanković (budući pak da strašna smrt od zarazne bolesti, što se strahovito širila, nikoga nije štedjela, uklonila je između živih velečasnog oca gvardijana Bartolomeja Ivanovića; pošto je bio sazvan definitorij, spomenuti otac propovjednik bio je ondje izabran za nasljednika cerničkoga gvardijana), a njega je u službi navještanja evanđelja, da Kristove ovčice, otkupljene krvlju, hrani hranom Božje Riječi, naslijedio velečasni otac, pridruženi član provin¬cije i šestogodišnji učitelj novaka otac Filip Dindić, a časni mu je definitorij izdao nalog.
Velika danas
Pozor! U to je vrijeme grad Požegu u najvećoj mjeri zahvatila zarazna bolest.
[Upad Turaka]. Ovoga ljeta nekolicina Turaka zvanih balije preplovili su noću jednom trodjelnom lađom rijeku Savu između Broda i Dubočca i napali naše straže, pučki čardak potajnice. Ubivši jednog krajišnika, drugoga sa sobom povevši, a dvojicu ili trojicu u bijeg natjeravši, Turci su se vratili. Davši uzbunu u krajini, krajišnici su se skupili i krenuli u potjeru za Turcima balijama preko rijeke Save. Natjeravši u bijeg Turke, krajišnici su kao plijen u Brod dovezli trodjelnu lađu.
[Jaka oluja]. Toga ljeta, 25. srpnja, oko pola noći, nastalo je takvo nevrijeme i jaka oluja, koja je potrajala dva sata, da su mnogi govorili kako je nastupio dan posljednjega suda; oluju je podizao tako snažan i jak vjetar, da je zbacio pola zvonika, a u spremnici isprevrtao posude, krušarice, brašno i druge samostanu neophodne stvari.
[Nevrijeme]. Ove zime, 5. prosinca, između četiri i pet sati uvečer, nastala je takva oluja, uz grmljavinu i sijevanje, poput one što usred ljeta u ovim krajevima ublažava najveću žegu, pa su se mnogi ljudi veoma začudili.“
[GODINA GOSPODNJA 1740]
„[Prestanak kužne bolesti]. A onda, beskrajna hvala i slava Bogu svemogućemu, jer je dolaskom 1740. godine počeo jenjavati bič Božji, kojim je udario puk najtežim udarcima, tj. često puta spomenutom zaraznom bolešću ili kugom. Naime, sva mjesta u ovoj Kraljevini, što ih je zahvatila kuga, bila su raskužena tijekom veljače, osim osječkoga podgrađa, koje je i nadalje ostalo pod nekom sumnjom, dok su sva ostala mjesta bila otvorena i slobodna. No nakon vremena bila su Božjom milošću raskužena i ona mjesta, koja su, skrivajući još uvijek živu i neugašenu vatruštinu okrutne kuge, postojano spaljivala preostali ugalj, poput osječkog podgrađa i ostalih, a kad je ona bila suzbijena, ojađeni su ljudi počeli pomalo udisati i trošiti zdraviji zrak.
[Mir s Otomanskom Portom]. Obuzdavši to toliko ogavno zlo, da bi svemogući Bog, »čijoj mudrosti nema kraja i čija je providnost beskrajno blago«, jednoj sreći pridodao drugu, budući da su puci najdubljim uzdasima i sve snažnijim vapajima vapili za mirom, obuzdao je malo-pomalo okrutne ratove, koji su se sve više i više širili, pa je opet bio sklopljen mir s oholom Otomanskom Portom, tako što je Beograd, u svem svijetu već veoma čuveni grad, bio predan i podložen Turcima.
Stoga je Vrhovno carsko vijeće poslalo preuzvišenoga gospodina Askadija Guadanija, vrhovnog zapovjednika Osječke tvrđe, s mnogim drugim časnicima Njegova Veličanstva, da sklope mir i utvrde krajine. I kad je već sve bilo tako uređeno, zbog drske himbenosti i daljih oholih zahtjeva Otomanske Porte, kojima nipošto naš car nije htio udovoljiti, ništa nije postignuto. Ni krajine nisu bile razgraničene jasnim crtama, dapače mnogima, a razgraničenje je ostavljeno za sljedeću godinu.
[Smrt Klementa XII]. Na veliku žalost svekolikog kršćanstva, 17. veljače umro je papa Klement XII. Stoga je Sveta Stolica pola godine i nekoliko dana bila udovica, tj. do 16. kolovoza, sve dok proteklih dana nije za papu bio jednoglasno izabran kardinal iz obitelji Labertina koji je izabrao ime Benedikt XIV.
[Širenje kužne bolesti]. Ovog se ljeta opet počela pronositi grozna glasina o ponovnom širenju kuge u nekim mjestima, poput Budima u Mađarskoj i Zemuna kod Beograda. Stoga je nova sumnja povećala budnost i pobudila strah da će mjesta, kroz koja je bilo slobodno putovanje, opet biti zatvorena. Ipak, nedugo zatim, zajedno s glasinama, nestalo je i sumnje, no slobodnog putovanja kroz mjesta ipak nije bilo.
Velika – tradicijska kuća i štagalj
[Smrt Karla VI]. Iz ranije opisanih naših prilika može se vidjeti u kakvim smo nevoljama živjeli i kolike smo patnje pretrpjeli. No ništa nas tako strahovito nije pogodilo kao ono što slijedi. Zacijelo se sam o tome ne bih usudio ni progovoriti, kad, protiv moje volje, sama smrt ne bi progovorila. Živjeli smo u okuženu ozračju i veoma patili; u ratovima, i bili u velikoj pogibelji; ucviljeni primili vijest o okrutnoj papinoj smrti na veliku žalost svekolikog kršćanstva — pa ipak smo sve preživjeli. No što da kažem? Car Karlo VI, umro je 18. listopada.
Loš predznak, a za puk pogibelj velika: kršenje zakona, prevrat u cijelom carstvu, brodolom kršćanstva. Zbog toga što nije ostavio nijednog muškog nasljednika, nego je htio da njegova prvorodena kćerka Marija Terezija, supruga lotarinškog vojvode, izabrana kraljica Mađarskog kraljevstva, bude nasljednica, dok su se međusobno svađali i tomu protivili pobunjeni izborni kneževi, krećući u rat protiv suparničkih strana. Kako će sve to svršiti, sam Bog zna, jer on odvijeka unaprijed pozna i početak i svršetak događaja, osim ako događaji što slijede ne otkriju svršetak. Ti pak, tkogod da si, shvaćaš da su me ovaj čas obuzeli veliki strahovi. Moli Boga milosrdnoga za sretan svršetak.
[Smrt moskovske carice]. Moskovska carica Ivana umrla je 18. studenoga.
[Plodna godina]. Ova je godina zapamćena po obilju plodova i jestvina, pa će se s pravom o njoj pripovijedati naraštajima. Svojom je, naime, plodnošću nadmašila mnoge druge, no neke stvari valja primijetiti. Premda je bila toliko plodna, ništa nije donijela u pravo vrijeme, nego je sve kasnilo. Nadalje, zbog pretjeranih voda, izobilja kiša i ljuta nevremena malo-pomalo otela je sve ono što je tako obilno podarila, a plodove je i usjeve težina snijega i vode stukla u zemlju, uz veliki jauk i snažni vapaj ojađena puka, prestrašena glađu, dok je u raskvašenu tlu hrana trunula. I premda je sve to pobuđivalo veliku sućut, ipak su ljudi neskrivenom i nepomućenom nadom iščekivali sljedeću godinu, budući da su neprestane kiše natopile zemlju i još je uvijek natapaju, pa je sama zemlja bila sličnija tekućem, negoli čvrstom stanju, a trebala bi biti suha, pa stoga ni sjemenje ne može u zemlji proklijati.“
Post je objavljen 22.12.2007. u 00:22 sati.