Marketing
NEK’ SE I TO ZNA
Dragi moji, nikad’ mi ni bilo teže pisati post k’o ‘vaj. Kad bi’ ga pisao o nječemu, o njekom drugom, bilo bi mi lakše. A ‘vako pišem o sebi. Ni to doduše privi doba (put) da ja otvorito pišem o sebi. Nemam ništa sakrit, nek svi vide kaki sam i nek me onda pri’vate il’ odbace.Vama bar nisam ništa sakrivo, pa neću ni vo.
Slavonska nakladnička kuća „Privlačica” iz Vinkovaca, koja je izdala obadvi moje knjige, 'vi je dana izdala jednu ediciju od tri knjige o Šokadiji i Šokcima: prva je „Podrijetlo i naseljavanje”, druga „Život i običaji” a treća „Šokadija i Šokci u književnoj riječi”.
Iz predgovora:
“ŠOKAČKO LICE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
„Ipak, čini se daje izbor-nica imala valjan razlog za svaki od uvrštenih tekstova, i to je najvažnije. Jer ako bi čekala zaključke vatrenih diskusija o kriterijima, ove knjige ne bi bilo. Slijedila je kriterije koje su joj nametnuli njezino književnopovijesna znanje i njezin književni ukus. Očito je da nije željela praviti antologiju jer je estetski kriterij kombinirala s drugima kako bi šokački književni zemljovid bio vidljiv u svim svojim dijelovima i kako bi se, koliko je moguće, pokazalo bogatstvo tema i oblika predstavljenoga korpusa. Zastupljeno je gotovo 150 autora (i otprilike trostruko tekstova) pa je posve iluzorno očekivati iole ujednačenu kvalitetu svih stranica u knjizi; neka imena predstavljaju vrhunce hrvatske književnosti u svoje vrijeme, neki su prinosi skromniji. No odavno je rečeno da nijednu književnost ne čine "samo oni vrhovi na kojima sije vječno sunce ljepote, nego i klanci i nizine iz kojih se stremi vrhuncima" (I. Frangeš).
Povijesti hrvatske književnosti najčešće ističu da Slavonija posljednja od svih pokrajina ulazi u hrvatsku književnost, tek u 18. stoljeću. To nije stajalište s kojim bi se moglo sporiti jer tako govore sačuvani tekstovi, ali nitko pametan ne bi trebao misliti da na hrvatskim panonskim prostorima, od pamtivijeka dobro naseljenima, prije nije bilo književnoga stvaranja, na hrvatskom i drugim jezicima. Drvo za razliku od kamena lako gori i drveno panonsko graditeljstvo bilo je slabašna zaštita papiru i pergament Ponuditi se može samo sačuvano, pa i ova knjiga nudi tekstove od klasicizma i prosvjetiteljstva do naših dana. Znalci će u tim tekstovima odčitavati tematske, stilističke, žanrovske i ine osobitosti, a obični čitatelj će ih listati kao lijepo pisani spomenar prepun naših muka i naših radosti, naših jaukanja i naših ijujukanja, prepun naše plodne zemlje, na kojoj sve počinje, na kojoj se sve odvija i u kojoj sve završava. Zemlje koja nas je učinila gazdama i žrtvama, zemlje koja je svojim plodovima učvršćivala naš ponos, ali i našu lakoumnost. Književna je riječ pratila te procese kadšto relkovićevski poučna, kadšto kozarčevski stroga prema slavonskim starosjediocima i njihovom odnosu prema bogatstvima koje im zemlja nudi, kadšto švelovski puna razumijevanja za Šokce i okrenuta onome najboljem u njima. U smislu književne kvalitete Slavonija u hrvatskim razmjerima nije od prosvjetiteljstva do danas nikada bila književno provincija i u svakom je razdoblju ponudila značajnih imena i ostvarenja. I ova knjiga o tome rječito govori.
Svakom zainteresiranom ona će dobro doći. Književni će znanstvenici naći novih poticaja i vrijedan korpus za oprimjeravanje kada budu pisali o regionalizmu, starom i novom, u hrvatskoj književnosti pa i šire, jezikoslovci će naći puno materijala za svoja povijesnojezična i dijalektološka istraživanja, a svaki ljubitelj umjetnosti koja se služi riječima naći će puno tekstova u kojima može uživati i s kojima će moći razgovarati. Mnogi će uživati i u činjenici da su ti lijepi tekstovi plod šokačkoga srca i uma i da je šokački glas u mnogoglasju hrvatske književnosti prepoznatljiv, ali nipošto disonantan. I bit će ih koji će se iznenaditi kad budu saznali da je npr. Antun Gustav Matoš napisao i ove retke: Naokolo uzorana polja s preoranim patrljcima od kukuruze, vrapci po grmlju , šarene svrake, vukući svilom proljetnog uzduha rep "kao šlep", crni rojevi čavka i vrana. Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostacima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji... Kao san je ova zemlja iz mene izvukla sve brige, svu težinu, pa moje "građanstvo" ostalo tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada, da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.
Stipo Damjanović“
Baš va treća knjiga je povod pisanja voga posta. U njoj su imena i pojedini književni radovi svi’ poznati’ Šokaca počevši od Ivana Kozarca, Dobriše Cesarića, Luke Ilić Oriovčanina, Joze Ivakić, Josipa Kozarca, Antuna Gustava Matoša, Matka Peića, Matije Antuna Relkovića, mog njekadašnjeg profesora u gimnaziji Martina Robotića, Mijata Stojanovića, Fabijana Šovagovića, Mare Švel Gamiršek, Dragutina Tadijanovića pa do puno drugi' i mene.
A priznaćete da je čast bit u vako visokom društvu. I rad tog se radujem, pa tu moju radost, prema ‘noj biblijskoj „Podijeljena radost dvostruka je radost”, želim podilit s vama, mojim dragim blogerima.
Autori su izbarali moju pjesmu „Šokački Očenaš”:
A kako izgleda svi tu moju pjesmu još nisu čitali, evo je još jednom:
Oče moj ja znam ge si
Tod si samnom, al' i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu
il' odam bos po trnju.
Sveto je ime tvoje!
Kad neznam kako platit' dug
jer nitko neće kupit moj trud,
kad crkne mi vridan konj
i kad džabe proljevam znoj.
Budi volja tvoja!
Kad mi zbog suše ne rodi rod,
a repa dobije slabi bod
kad đeca traže i ruva i kruva,
a ambarom se prazim širi duva.
Daj mi, Bože, svagdanjeg kruva!
Kad bravce moram zbog bolje priklat',
kad sam rđav i moram vikat',
kad srce oće, a rakija loša,
i kad ženu privarim za par groša.
Ti oprosti duge moje!
Kad zima dođe, a ogriv skup,
i kad se tuđoj snaši zavučem pod skut,
i dok se kerim vesel i pijan,
iako mastan i neobrijan.
Ti oprosti duge moje!
A kad mi svadba od kuće pođe,
kad sin mi iz crkve sa snajom dođe,
kad mi unuci po avliji pužu,
kad kidaju sve, i najljepšu ružu.
Dođi kraljevstvo Tvoje!
Kad s kolima kroz šumu prolazim sam
i vidim 'rast dobar, koji baš trebam,
kad komšiji odorem dvi, tri brazde,
ma ne treba njima, oni su gazde.
Ne uvedi me u napast!
Kad se napijem a žena svađu traži,
il' kad ju uvatim u laži,
kad vidim šta političari s nama rade,
svi jako bogati, a niko ne krade.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Kad pridajem žito, a kažu vlažno,
kad krše ugovor, a kažu ni važno,
kad me s porezom ćeraju da kleknem,
kad goropadan lajem i svašta reknem.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam samo čojk, a šta bi bio?
Al njekad se dičim, volim inatit,'
a moram i zgrišit, al' i zapamtit'.
Al' prikrstim se uvik kad idem leć,
idem i u crkvu kad mogu već.
I prid crkvom uvik kapu skidam,
svake se godine jedanput ispovidam.
Sjetim se ja tebe, Bože, često.
Ne baš kad sve ide, al' kad je teško.
Kad puno radim, orem i valjam
i kad kojekake sanjke sanjam.
Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam slab, al jak bi bit' 'tio.
Ma ja sam od krvi i mesa, a ne kamen.
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!
26. studenog 2003.
Lutanje, sreća i laž, Vinkovci, 2006.
Jasam ‘vaj Očenaš izmolijo za moju dragu Slavoniju, za njezine Šokce, ta i za lipe Šokice, za sebe. Al nek taj Očenaš bude i moja molitva za sve vas, ma otkud vi iz Lipe naše bili.
Sve vas voli vaš Baća Iva
Post je objavljen 05.12.2007. u 00:05 sati.