|
|
|
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA II
Sve do 8. kolovoza 1702. godine Brod je imao rezidencijalnu kuću, ali ne i samostan. Samostan je dobio ovoga dana na povincijalnom kapitulu u Našicama.
Provincijalni kapitul je skupština Reda, na kojoj se bira provincijal, ili provincijalni ministar, koji je glavni pretpostavljeni cijele franjevačke provincije. Njemu u upravljanju provincijom pomažu definitori. Definitori su izabrani predstavnici samostana. Ovo sam morao ukratko opisati da oni među nama, koji se baš ne snalaze u redovničkoj terminologiji, bolje razumije tekst.
Samostanom upravlja gvardijan, kojeg postavlja kapitul.
Tako je za prvoga gvardijana novoproglašenog samostana Brod 30. listopada 1708. godine imenovan Ivan iz Bijele.
Za drugoga gvardijana izabran je 6. rujna 1710. godine otac Bartolomej Petrović prvo na godinu dana, ali je 1711. potvrđen za još jednu godinu. 11.listopada 1712. Petrovića potvrđuju i za treću godinu.
Iste godine Patar Pastirović otvara u samostanu Brod novicijat.
Novicijat je, prema važećem Zakoniku kanonskog prava (dakle crkvenog prava), početno razdoblje života u redovničkoj zajednici od pripuštanja u ustanovu do prvih zavjeta, gdje novaci bolje upoznavaju Božji poziv vlastit ustanovi, i to u kući koja je za to propisno određena, s trajanjem najmanje dvanaest mjeseci a najviše dvije godine pod vodstvom učitelja, te ako potrebe zahtijevaju i suradnika. (usp. Kan. 646.-653.).
Novicijat je u Franjevački Red službeno uveden 1220. godine. Osnivanjem franjevačkih zajednica diljem svijeta, tj. provincija ili vikarija, osnivali su se i vlastite kuće novicijata, te ako su prilike zahtijevale (teritorijalna rasprostranjenost, slaba komunikacija, politika i sl.), pojedine su zajednice imale po nekoliko kuća novicijata.
Prvi učitelj novaka u brodskom novicijatu je Salvator iz Sarajeva, a novaci su:
Brat Bartolomej Durković
Brat Mihael Benčević
Brat Franjo Kaparović
Brat Andrija Steiner
Brat Bernardin Šimetić
Brat Ivan Ninković
Brat Antun Petković
Brat Bonaventura Mečić
Brat Josip Janković. Napustio novicijat 22. kolovoza 1714. godine.
24. lipnja godine 1714. u samostanu Presvetoga Trojstva u Brodu u novicijat su primljeni sljedeći novaci:
Brat Bonaventura Franjić iz Gradiške
Brat Franjo Legenović iz Požege
Brat Ivan Abramović iz Rastušja
Brat Antun Filetić iz Kaposvara
Brat Serafin Ivanović iz Osijeka
Brat Andrija Bogdanović iz Broda.
Svi su ovi novaci bili pripušteni zavjetima 14. srpnja 1715. godine.
GRADNJA CRKVE I SAMOSTANA
Zapis o gradnji nove crkve i samostana od kamena, na kamenu temeljcu, u gradu Brodu 12. kolovoza 1727. godine.
>„Milošću Presvetoga Trojstva i trudom otaca i braće reda Manje braće opservanata svetoga Franje, sinova majke provincije Bosne Srebrne, ovaj je naš samostan Presvetoga Trojstva, sagrađen od drveta, trajao zajedno s crkvom, koja također sagrađena od drveta i danas postoji, od 1694. godine do 1727. godine. Ove je pak godine, bez pomoći nekoga posebnoga dobročinitelja, već čistom milostinjom, prošenom od vrata do vrata kroz mnogo godina u svrhu gradnje nove crkve i samostana, dok su braća svojim životom pokazivala strpljivost, započela gradnja.
Franjevačka crkva Sv. Trojstva danas
[Postavljanje kamena temeljca]. Za vrijeme slavne uprave provincijalnoga vikara oca Šimuna Tomaševića, dok je velečasni otac Franjo iz Našica bio gvardijan, 12. kolovoza 1727. godine na kamenu temeljcu započela je gradnja samostana Presvetoga Trojstva u Brodu. Gradnju je vodio velečasni otac Ivan Narančić, bivši definitor i bivši povjerenik, koji je na kapitulu u Našicama, što ga je održao mnogopoštovani otac Augustin iz Tuzle 24. lipnja 1726. godine, izabran za definitora i voditelja gradnje. Prvi je kamen, to jest temeljac, za crkvene temelje, mjesto preuzvišenoga gospodina vrhovnog zapovjednika Fridriha Odvisa, postavio presvijetli gospodin slobodni barun Trenk, sadašnji zapovjednik u Brodu.
Prvo
[Početak gradnje samostana u Brodu]. Godine 1727, kad su bili postavljeni temelji nove crkve i podignuti iznad zemlje na visinu jedne orgije, zaustavljena je gradnja crkve, a započela gradnja samostana. Braća su sagradila samostansko krilo na zapadnoj strani i ono je bilo prvo, a vrt uz samostan opasali zidom.
Peto
[Gradnja drugoga krila samostana u Brodu]. Godine 1729. velečasni otac Ivan Narančić, bivši definitor i sadašnji gvardijan u Brodu, započeo je iz temelja graditi drugo krilo samostana na južnoj strani isključivo milostinjom, a završio ga je za svoga trogodišta. Treće krilo s crkvom treba još izgraditi.
Franjevački samostan danas
Jedanaesto
[Druga kapitularna skupština Antuna Markovića]. Drugu kapitularnu skupštinu održao je 25. kolovoza 1734. godine spomenuti provincijal u samostanu Presvetoga Trojstva u Brodu. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana potvrđen velečasni otac Jakob Jović, a za vikara je postavljen otac Marko iz Sibinja. On je ujedno bio ravnatelj zbora i orguljaš. Za propovjednika je određen otac Mihael iz Rače koji je uzorno obavljao tu službu dvije godine. S propovjedničke službe bio je promaknut za gvardijana u Beogradu. N. B. Za vrijeme ovoga provincijala umrlo je 96 redovnika.“
Capture – samostansko dvorište danas
Nastavak slijedi!
|
- 00:32
-
Ukupno Komentara
(35)
ALEA IACTA EST
Izbori su, hvala Bogu, završeni. Ne znači to nipošto da sam zadovoljan izbornim rezultatima. Dapače. Ali onaj veliki predizborni cirkus je prošao.
A sada, bar meni, ostaje čuditi se i ljutiti.
Ja nisam glasao. Namjerno. Spadam u red onih koji kažu da nama iz „dijaspore“ nije odlučivati o sudbini onih koji žive u Hrvatskoj, jer polazimo od sasma drugih postavki koji nisu postavke domicilnog pučanstva. Ja sam hrvatski državljanin (još), rođen sam u Hrvatskoj, prijavljen sam u Hrvatskoj, pa ipak mislim da mi moje državljanstvo na papiru ne daje pravo odlučivanja o sudbini države u kojoj 37 godina ne živim, bez obzira što rekao hrvatski ustav i izborni zakon.
Reporter HRT-a Jozo Ćurić, javljajući se u subotu iz Stuttgarta a jučer iz Münchena nije propustio primjetiti, kako na glasanje dolazi uglavnom starija generacija. Mladih nema. Ta starija generacija su gastarbajteri koji su u Njemačku došli kao i ja prije četrdesetak godina. Oni o Hrvatskoj imaju nekakvu romatičarsku sliku. Stvarni problemi te države su im poprilici strani. Njima je važno da je Hrvatska samostalna država, a kako se u njoj živi to nije njihov problem. Oni su zaradili njemačku mirovinu i kad se vrate bit će im u Hrvatskoj dobro. Misle! Za njih je još uvijek Tuđman taj koji je „stvorio Hrvatsku“, a Sanader onaj koji je nastavio njegovu politiku. SDP je za njih stranka bivših komunista, koji su ostali kakvi su bili i prije. Činjenica da je bivših komunista više u HDZ-u negoli u SDP-u nije im bitna. Oni su politički neuki, podložni maniupulaciji hrvatskih svećenika koji se ne libe javno navijati za HDZ i davati izborne „savjete“. Iako godinama žive u Njemačkoj, zemlji čija domokracija po mome mišljenju najbolje funkcionira na svijetu (pa bolje i od Švicarske) oni o abecedi demokracije nisu naučili niti slovo A.
Sinoć sam od početka pa do kraja gledao „Izbornu noć“ na HRT-u. I neka mi netko kaže da je HRT, kao javna televizija, neovisna. Hoće oni biti „evropska“ televizija, vide kako se izborni programi rade u naprednim evropskim državama, ali im to ipak ne ide za rukom. Voditelj u studiju, Mislav Bago, očito nije mogao prekriti svoju radost, čim su razultati anketa pokazali da HDZ vodi ispred SDP-a. Ponavljao je toliko puta, da je to već bilo u najmanju ruku neukusno. Reporterka iz centrala SDP-a intervjuira Jurčića, Bago ih prekida, jer se javnosti obraća Sanader. Druga reporterka govori s Čačićem, a režiser pokazuje kako DHZ slavli u Mimari. Ovo je pitanje elementarnog odgoja i poštenja. Ali što to uopće znači u Hrvatskoj. To što se rezultati anketa i privremeni rezultati državnog izbornog povjerenstva nisu uvijek slagali nije me čudilo, jer svatko radi po svojoj metodi. Ali u svakom su slučaju zbunili ne samo šefa Stranke umirovljenika nego i sociološkim ispitivanjima neuke građane.
DHZ odnosno Sanader se proglasio pobjednikom čim je čuo da DHZ ima 7-8 mandata više, i počeo slaviti. Oko Đurice Drobac su se u ekran gurali razdragani HDZ-ovci, koji svojim facama dokazuju podrijetlo. Opet mi je na pamet došao pokojni Ivan Supek i „ruralni Hrvati“. Kada se broj mandata prednosti HDZ srozao na četiri, HDZ ne prestaje slaviti. I tada su sigurni, jer su im sigurni glasovi u Bosni i Hercegovini.
Ako sam mišljenja da nama Hrvatima iz Hrvatske koji godinama živimo u inozemstvu nije glasati u Hrvatskoj, onda sam naravno još više protiv toga, da glasaju građani jedne druge države hrvatskog podrijetla. Svima je nama jasno kako su oni uopće došli do te mogućnosti. Nije njihov babo htio sve. Htio je Hercegovce, ali kad Bosna ipak nije sva ušla u sastav srpske državice, nije ih se baš mogao odreći kad mu je već propala trgovina. Ljudi koji nisu u stanju u svojoj državi uvesti ni malo reda, odlučuju o redu u Hrvatskoj. O tempora, o mores! Hoće u svojoj državi biti konstitutivan narod, hoće se izravno miješati u unutarnju politiku Hrvatske. Igrati u dvojim svatovima. Čudno? Ne! To je svojstveno tim sigurnim biračima HDZ-a u BiH, jer njima su glavni njihovi interesi. „Mi glasamo za sebe“ reče jedan bračni par u Mostaru. A Hrvatska sve to jako skupo plaća. Ovo me nije nimalo razočaralo, jer sam s time računao, o tome imam svoje mišljenje staro najmanje 15 godina, u kojem nisam promijenio niti jedno slovo. I zbog toga se ne ljutim.
SRETAN VAM PUT U PROPAST
A što me to onda ipak ljuti? Nećete vjerovati da mene moja Slavonija može naljutiti. Već je od samoga početka objave rezultata anketa bilo jasno, da je V. Izborna jedinica, dakle Slavonija od Pakraca i Lipika, Požega i Nove Gradiške do Iloka, velikom većinom glasala za HDZ. I tako je i ostalo. Ovdje je HDZ dobio 42,75% (u Bordu 35,54%, u Vukovaru 51,13%, ali u Požegi 30,08%) glasova.
Ta ne ljuti mene Slavonija niti me ona ikada može naljutiti. Ljute me Slavonci. Svake nedjelje gledam emisiju „Plodovi zemlje“ u kojoj baš ti moji Slavonci, Šokci kukaju da se slušati ne može. Ispada po njihovim riječima, da im ništa ne valja, da je Slavonija jedan od najnerazvijenijih dijelova Hrvatske, da ih država vara kroz poticaje i i i i. I zar onda nebi bilo logično da upravo oni traže promjene? Naravno da jeste. Ali oni ostaju sebi „vjerni“. I dalje će kukati u poljoprivrednoj emisiji koju ne gleda niti jedan političar, i dalje će arogantni Pavić iz Ministarstva poljoprivrede demantirati opravdane zahtijeve poljoprivrednika za većim poticajima. Jesu li Slavonci mazohisti? Ispada da jesu. Pusti ti mene da ja badava radim i kukam i da ulaskom Hrvatske u EU propadem. Ali i tad ću, dok mi još ruke vire iz govana, pljeskati Sanaderu koji nas je „uveo u EU“. Slavonci su pustopašni, nisu voljeli nikakve stege, htjeli su uvijek biti slobodni. I eto sad su u svojoj punoj slobodi izabrali svoje grobare.I to je demokracija. Zar nije čudno da u izričito poljoprivrednom kraju HSS dobije samo 5,54%? Friščić je prije izbora govorio, vjerujući da se bez HSS-a neće moći formirati buduća vlada, da će jedan od njegovih uvjeta za ulazak u kaoliciju biti 6 milijardi Kuna, koje će se morati osigurati u državnom proračunu za razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Na ovo je reagirao SDP jer je to i njihov plan, a HDZ nije rekao niti riječi. I sad će opet biti kukanja baš u tom dijelu Slavonije, koja je tako složno većinu svojih glasova dala HDZ-u. Ovi će državnu zemlju prodati velikim posjednicima, možda čak i strancima, a vi seljaci, koji se bavite proizvodnjom mlijeka, gledajte kako će te nahraniti svoje krave jer nećete imati dosta zemlje za proizvodnju stočne hrane. Ali dobit će te za utjehu kanal Sava – Dunav (nadam se malo morgen), od kojeg će profitirati oni koji su već kupili zemlju znajući kuda će ići trasa toga kanala. A vi, sitni će te ostati sitni dok se ne utopite i nestane vas u EU.
Inati se Slavonijo! Eto vi ste se inatili. Nije to prvi puta da radite protiv sebe. Doduše sad su vas kojekaki seoski moćnici DHZ-a kupili nekakvim sitnim obećanjima, od kojih doduše neće biti ništa, ali lipo se čulo.
Što tko radi – sebi radi. Idemo dalje! Pa neka vam je sretan put!
|
- 12:43
-
Ukupno Komentara
(34)
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA
PREDGOVOR
Kad sam prije nekoliko godina, nakon višednevnog boravka u franjevačkom samostanu u Cerniku, odlučio doći i u Brod posjetiti moga prijatelja patera Miju, nisam niti sanjati mogao da će Brod toliko pobuditi moje zanimanje. Sve što je slavonsko mene doduše zanima, ali neka me mjesta posebno privuku zbog starih ili novih prijatelja. I tako samo u taj niz dragih mjesta uvrstio i Brod. Moje dane u samostanima uglavnom uvijek provodim za orguljama i u knjižnicama, koje nude toliko toga što me zanima, što želim naučiti i uglavnom se najviše zaustavljam na povijesti, iako mi povijest u školi nikada nije bila omiljeni predmet. A samostanske knjižnice su krcate povijesnim knjigama.
U Brodskom mi samostanu u velikoj knjižnici ubrzo za oko zapeše četiri podeblje knjige „Kronika franjevačkog smostana u Brodu na Savi od 1706. do 1932. godine“ koju je u povodu obilježavanja 750. obljetnice prvoga pisanog spomena imena Brod (1995.godine), izdala Matica hrvatska - Ogranak Slavonski Brod i Franjevački samostan u Slavonskom Brodu, koje sam naravno odmah kupio. Prvi kroničar ili ljetopisac Kronike, otac Stjepan Terzić, naziva današnji Slavonski Brod »Brodom na Savi«, a kasniji ga kroničari ili ljetopisci nazivaju »Brodom u Slavoniji«.
Franjevci su u Brodu boravili i djelovali za sve vrijeme njegove novije povijesti. »Oci franjevci reda sv. Franje opservanata provincije Bosne Srebrne stvarno su vjernicima dijelili sakramente u gradu Brodu prije Turaka, za vrijeme Turaka, a dijele ih i danas« (Kronika). Oni su, naime, srasli s ovim gradom i njegovim stanovnicima, pa smijemo reći da je samostanski kroničar ili ljetopisac često puta istodobno kroničar i ljetopisac Broda.
Odlučio sam ući u povijest Broda kroz franjevačku kroniku, što je sigurno neuobičajeni povijesni pristup. Ali mene zanima kako kroničar opisuje razvoj grada ali i sela brodskog područja, koja su spadala pod nadležnost fanjevačkog samostana, kako prvi kroničar na početku lijepo reče:“... ad ripam Savi fluminis iucundissimi – na obali raspjevane Save“.
Prvi svezak Kronike obuhvaća vremensko razdoblje od 1706. do 1787. godine. U njoj su zapisani mnogi važni događaji samostanske franjevačke zajednice, grada Broda i cijeloga područja južne Slavonije, od Kobaša do Vrpolja. Požrtvovnim i strpljivim radom kroničari su bilježili i događanja na političkom i društvenom području odvijanja ljudskoga života, pa je Kronika prevažni povijesni izvor za proučavanje, kako života redovničke zajednice, tako i njezine nazočnosti u gradu Brodu, Brodskom Posavlju i općenito u Hrvatskoj. Kronika nam vjerno opisuje život Brodske krajine, krajišnika, njihova sudjelovanja u vojnim pohodima, život i običaje Brođana, odnos samostana prema gradskom poglavarstvu, dakle prema svjetovnoj, ali i crkvenoj vlasti. Posebnu pak pozornost kroničar posvećuje gradnji crkve i samostana u Brodu na Savi, a opisuje pastoralnu i prosvjetiteljsku djelatnost franjevaca u gradu Brodu i njegovoj okolici.
Kronika je objavljena u izvornom latinskom tekstu i usporednom hrvatskom prijevodu.
„POČINJE
SAŽETI OPIS
SAMOSTANA PRESVETOGA TROJSTVA U BRODU U SLAVONIJI
UTEMELJENOGA NA OBALI RASPJEVANE RIJEKE SAVE
Prvo
[Grad Brod]. Grad imenom Brod, koji se nalazi u Slavoniji i leži na obali rijeke Save, u prvo je vrijeme imao drvenu utvrdu, podignutu za vlastitu obranu od neprijatelja, a zvala se Vukovac. Sada ima prilično čvrstu tvrđavu podignutu od kamena sa svim utvrđenjima, a sagrađena je radom i znojem krajišnika pošto je Slavonija bila oslobođena od Turaka.
Drugo
[Oci franjevci u Brodu]. U gradu Brodu naši su redovnici reda svetoga Franje opservanata provincije Bosne Srebrne stvarno vjernicima dijelili sakramente prije Turaka, za vrijeme Turaka, a dijele ih i danas.
Treće
[Redovnički život u Brodu]. U ovom gradu nije postojala nijedna druga redovnička zajednica, niti je sada ima, od koje bi naša provincija započela, osim redovnika opservanata svetoga Franje, sinova spomenute provincije.
Četvrto
[Franjevačka župa u Brodu]. I ranije su u gradu Brodu djelovali župnici, koji su se uzastopno smjenjivali, no svi su bili franjevci, sinovi spomenute provincije, a posljednji je od njih u tursko vrijeme bio velečasni otac Ivan Anić 1662. godine. On je u vrijeme svoje pastoralne službe izdao knjižicu pod naslovom Vječna riznica oprosta serafskoga reda.
Peto
[Bijeg dušobrižnika ispred turskog jarma]. U najvećoj nevolji što je zadesila kršćanski puk pod turskim jarmom, svi su redovnici i dušobrižnici napustili puk, a franjevcima ove provincije Bosne Srebrne, koji su radili u vinogradu Gospodnjem u tursko vrijeme - u Budimu, Földvaru, Paxu, Tolni, Mohaču, Osijeku, Vukovaru, Šarengradu, Iloku, Beogradu, Temišvaru, Aradu, Radni, Baču i Baji - nisu htjeli priskočiti upomoć. I kao što članovi drugih redova nisu pritekli upomoć kršćanskom puku nigdje, gdje su katolici trpjeli možda najveće nevolje, tako to nisu učinili niti u Slavoniji.
Šesto
[Franjevačka rezidencija u Brodu]. Napokon, pošto je carska Austrijska Kuća za slavne vladavine cara Leopolda oslobodila Slavoniju od Turaka, poslije mnogo vremena ova je naša župa u gradu Brodu postala rezidencija 16. lipnja 1694. godine na prvoj kapitularnoj skupštini za provincijalata mnogopoštovanoga oca Pavla Kačića. Za njezina predstojnika izabran je velečasni otac Augustin Jarić, koji je pet godina bio predstojnik.“
Nastavak slijedi
U toj sam velikoj i bogatoj knjžnici otkrio i svojevrstan raritet:
Neue Einleitung zur Slavonischen Sprache – Novi uvod u slavonski jezik
Gramatika je objavljena prvi puta Esseck (Osijek), 1778.
|
- 01:27
-
Ukupno Komentara
(18)
IZ STARIH, NEOBJAVLJNIH RUKOPISA O BRODSKOM VINOGORJU
Poslje mog posta o Novoj Gradiški pita me Svaštara, oćul doć i do njezinoga grada, Slavonskog Broda. Obećao sam joj da oću, pa evo obećanje ispunjavam. Nisam ja političar. Al prvo ću počet s brda, pa se onda spustit prema Savi, u grad. Valad se Svaštara neće ljutit.
O brodskom vinogorju, stanovnicima u njemu i gospodarima vinograda od Anke Simonović, učiteljice
Nadalje sam mnogo toga doznala, jer od god. 1896. počam više živim i ljeti i zimi u svojoj kolibici u vinogradu, negoli u Brodu ili u kojem drugom mjestu.
Milovidno brodsko brdo, zasađeno je vinovom lozom, valjda već u doba slavne Marsonije, sudeći po iskopinama nađenih prigodom kopanja podruma u mom vinogradu. Sredinom prošloga stoljeća nije bilo u ovom kraju toliko vinograda kao što ih je danas. Još u djetinjstvu mom bilo je dosta neobrađenog zemljišta, tako zvane šikare,- tad nije bilo toliko i tako lijepih kuća u brdu, nije bilo gostione ni dućana kod sv. Križa, na podnožju brod. vinogorja, nije bilo toliko stanovnika u vinogradima, nije bilo škole na podnožju brodskog vinogorja.
(...)
Pišući zadnje retke sjetih se prokušanog i valjanog sredstva kojeg su pudari upotrebljavali, da im ptice ne prave kvara u vinogradu.
Na sv. Bartola, 24. kolovoza nije se smelo zaboraviti. Taj dan prije zore ili na samu zoru, svukao bi se pudar ili vincilir ko od majke rođen, te bi tako u Adamovom kostimu triput oko svega vinograda obišao, molio se Bogu, zaklinjao ptice i grozio im se da mu grožđe ne diraju. U kom bi vinogradu bilo kvara od tica, rugali se pudaru, da je zakasnio uraniti na sv. Bartola, dok su ptice još spavale. Današnji učenjaci rekli bi, to su pudari sugerirali pticama, da ne dolaze u njihov rajon.
Brodski posjednici vinograda dijelili su se u staro doba na dvije klase: bolje stojeću i radničku ili zanatlijsku. Među bolje stojeću ubrajali su se činovnici, trgovci, posjednici i penzioneri. Ova klasa imala je obično po više jutara vinograda. U vinogradu oveću kuću obično sa dvije sobe i kuhinjom. Veća soba bila je gospodareva, u njoj je stanovao za vrijeme dozrijevanja grožđa i berbe i kad mu se preko ljeta prehtelo da po koji dan probavi u friškom zraku. Manja soba bila je za vincilira, a kuhinju imali su zajednički. Štednjaka tad još nije bilo. Veliki gospodari kao n.p. Jarić imali su nješto podruma pod kućom i štalicu za kravicu.
Druga klasa posjednika imala je vinograd od 1 — 2, a mnogi i samo 1/2 jutra vinograda. Samo da ima svoju kapljicu i svojega grožđa. Biti Brođanin staroga kova, a ne imati svoj vinograd, smatralo se za veliku žalost. Ovi mali posjednici imali su prama svojima vinogradima i male kućice u njima "kolibe" nazvane. Koliba se sastojala od male sobice i uz nju još manje kuhinjice. Vincilire nisu imali nego im je kolibica bila za to, da u njoj majstorove kćeri ili majstor sam stanuje kad je bila pudarina. Takovih malih kućica danas je vrlo malo u brod. brdu. Preživile su svoj vijek — bilo im je suđeno da ustupe mjesto prostranim kućama. Zašto, kazat će se
kašnje.
KUĆE U VINOGRADIMA ČIJE SU, KOLIKO JE STANOVNIKA U NJIMA ŽIVILO KAD JE BIO POPIS ŽITLJSTVA GOD. 1910. I NARODNOST NJIHOVIH STANOVNIKA
Gospodari kuća u vinogradima i vinograda, većim su dijelom stanovnici grada Broda. Malo ih je koji su kupili vinograde, a ne stanuju u njima, niti u Brodu, tako n. p. pogl. gosp. Vladimir Prebeg, doktor prava, bivši zastupnik grada Broda, rođen u Brodu, živi sa svojom obitelji u Zagrebu, a dolazi svake godine da proživi ljetne mjesece u svojoj vili u brod. vinogorju. Ekselencija Većeslav Cerny, rodom Čeh, član brodske vinogradarske i vinarske udruge, tajni savjetnik njegovog Veličanstva prejasnoga vladara Franje Josipa I., kupio je četiri parcele vinograda kad je bio prije njekoliko godina visoki činovnik zemaljske vlade u Saraju. Sada živi sa svojom obitelju u Beču. Veći dio ljeta živi u svojoj vili u vinogradu ovde i obitelj mu je svake godine po njekoliko mjeseci ovamo došla na promjenu zraka.
(...)
Pisac ovih redakah imao je čest 19. studena 1912. susresti se ovima dvjema dičnima gospođama, te je izmijenio njekoliko riječih s njima, sa kojima su saobćile, po kakovoj su misiji pošli po onom nezdravom vremenu.
Starija od ovih gospođ nije samo po svojim duševnima svojstvima aristokrata, nego i potiče iz hrvatske aristokratske porodice. Gospođa ova u Brodu opće poznata i veleuvažena; gospođa Ivana Brlić supruga g. dr. odvjetnika Vatroslava Brlića, bivšeg narodnog zastupnika brodskog, sina, u hrvatskoj povijesti prekrasnimi riječmi opisanog dičnog rodoljuba i hrvat. književnika, blagopokojnog gosp. dr. Andrije Torkvata Brlića - građanina brodskog — ova naša mila i draga posjednica u brodskom vino¬gorju jest unuka bana i pjesnika hrvatskog, Ivana Mažuranića, koji si je pjesmom "Smrt Smail-age Čengića" postavio živući, trajni spomenik...
OCJENA BRODSKOG BRDA, BRODSKOG VINA, SUD STRANACA O OVOMU
Brodsko je Brdo davno već na glasu. Za njeg je znao i car u Beču. Čuli smo da je Njegovo Veličanstvo revnomu slugi svom Liesu poklonio više jutara toga zemljišta. Jedan gosp. iz obitelji Jarić — od koje obitelji jedan potomak i danas u Zagrebu živi, Stjepan Jarić, profesor - dobio je čak i plemstvo pod naslovom "Edler von Brodberg (plemeniti od Brodskog brda – moj prijevod) za sebe i svoje potomke", što je u savezu sa pojmom o našem brdu. Brod je na daleko i široko poznat sa svojega vina i po kvantiteti i po kvaliteti. Već prije mnogo godina naslađivali su se brodskim vinom Bečlije i oni tamo u priestolnici Ugarske. Jarić Edler von Brodberg bio je u prošlom stoljeću najveći posjednik vinograda u Brod. Brdu, te je i trgovao vinom. OdpravIjao ga na lađama u Beč i Peštu. Stari, sada već pokojni Đuro Krušac pripovijedao mi o otcu u Zagrebu živućeg g. Jarića ovo: Pokoj. Jarić imao je prijatelja u Beču, ovom je prodavao svoje vino, pa mu je znao u Brod u goste doći i vinograd obaći. Tako mu se dopadao taj vinograd, da ga hteo kupiti za velike novce. Što je češće u Brod. Brdo zalazio, to mu se sve bolje dopadalo. Stao nagovarati Jarića da mu vinograd proda, akoprem je već toliko puta čuo, da ga ovaj nema volje prodati. Da se jednom za svagda otrese neželjenog kupca, smisli ovako, reče mu: "Kad ga baš toliko želite imati, prodati ću Vam ga, al' se strpite još koji dan, dok izračunam što bi' za njeg iskao." Poslije dva, tri dana stranac će: "Jeste li se domislili koliko da vam platim?" "Jesam", reče Jarić, "metnite pod svaki trs po jedan carski dukat i vinograd je Vaš." Imao je Jarić preko deset jutara vinograda u najboljem redu. Bogatom Bečliji ta je cijena ipak bila prevelika, odtada nije više napastao Jarića da mu proda vinograd.
Gostionica Jarić – „Žuta kuća“ 1906. godine
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(51)
ŠOKAČKA DUŠA V
© Mata Petrićević Blažićev
Njekoliko dana potlja ve zgode, koja Mati nikako ne ide iz glave, moro je s poslom u općinu, kad prid crkvom ugleda popa Iliju, dinera*, koji je šnjim išo u školu. Ilija je išo u velike škole, bijo u Rimu i sad je nješta veliko u Đakovu, doktor, profesor. Ilija, iako učen čojk, nije čeko da ga Mata prvi pozdravi. Čim ga je ugledao potrča i čvrsto ga, muški zagrli. Ilija ga odma pozove u parokiju*, jer je on ti dana zaminjivo njiovog popa koji je bijo bolestan. Velika parokija bila je prazna. Ilija odma metne na trpezu* rakije, natoči sebi i Mati, nazdrave i počmu divaniti. Nije Ilija d'o da mu Mata govori velečasni, nego samo Ilija. Čak ni d'o ni da mu Mata govori vi. Ta zajdno su išli četiri godine u školu, a uvik su se dobro slagali. Ilijin otac Faba i Matin dada Jakša bili su veliki prijatelji. Dugo se nisu vidili, pa je Iliju sve o Mati zanimalo. Nije se Mata skoro tako lipo izdivanijo s nikim. Unjeke se začu da njeko kuca na vrata, Ilija iziđe, a Mata počme razmišljati, kako bi bilo da se on požali Iliji. Nije dugo potrajalo kad se Ilija vrnu, i oni nastave tam ge su stali. U njeke će Ilija Mati, da mu se čini da ga nješta tišti, da ga nješta brine. Pa kad ga već tako pita, onda će mu i kast pa će mu valda bit lakše. Ilija mu još malo pomogne rekavši da u njega more imati puno povjerenja, da je to ko u ispovidi. I Mata smogne snage i počme Iliji svoju životnu priču. Ilija je strpljivo sluš'o, katkad nješta zapito, i pustijo Matu da divani. Kad je došo do stana, France i njezinog sina Mate, malko je zamuckivo, al ga je Ilija znalački potpitivo, i ni mu do da puno misli. Dok je Mata divanijo o noj zgodi na stanu, nije Iliji gledo u oče, bilo ga je stid, a niz lice su mu se kotrljale suze. Vidijo je to Ilija, al ništa mu nije kazo, nije ga tio smetat, samo ga je blago uvatijo za ruku. I na kraju svog divana reče Mata Iliji, da je to njegova najveća briga. Nije mu ni do žene, ni do dade i mame, ni do sina Marke, ni do France i Đuke. Stalo mu je do Mate, do istine al i do mira u obadvi kuće, a nezna kako bi to mogo ispraviti.
Ilija, učeni čojk, profesor crkvenog prava, vrlo iskusan, razumijo je Matin problem. Zadivila ga je Matina otvorenost, Matino povjerenje, al najviše Matino poštenje. Nije on odobravo to šta je Mata napravijo, al ga nije ružijo*. Pokazo je razumjevanje za Matinu slabost u tom trenutku. Ilija, da bi dobijo na vremenu, natoči po ko zna koji put dobru, staru rakiju. Zno je Mata da se u parokiji nikad nije pila loša rakija, al 'va je bila samo taka. Il je Mati šmekala isto ko i vaj lipi divan s Ilijom. Nazdraviše oni, a Ilija poče polako i smireno. Najprije mu kaza da je on u svojoj službi imo njekoliko taki slučajeva, al da do sad još nijedan otac ni bijo prvi koji je tio stvar izvest na čistac; uvik je to dolazilo il od matere koju je proganjo čojk, il od odraslog đeteta.Zadivila ga je Matina briga za njegovu al i za Francinu kuću. Ni' on gledo samo sebe. Ilija s dužnom ozbiljnošću pridloži Mati da se ne sekira i da ništa sam ne poduzima, nego će on razmisliti šta bi bilo za sve strane najbolje, i neka mu se Mata javi za tri, četiri dana. Još su oni popili po koju a onda Mata vidno olakšan i pomalo vesel šta od zadovoljstva šta od dobre rakije, kaže da mora ić, jer ima posla. Lipo se oni raziđu.
Kad ja Mata izlazijo iz parokije vidi ga valda najlajavija snaša u selu, Ana Puzdrina, pa ga upita jel se on to išo ispovidati il kruničit*? Mata joj nato kaza da ni, jer bi onda izišo iz crkve, nego daj išo pitat popa kako bi se mogo razvjenčat sa svojom Marijom i oženiti njezinu mamu, pa da i ona dobije pametnog dadu. Iako je Ana bila svakom u stanju odgovoriti, na ve Matine nije znala ništa kast. Šuteći je produžila. Mata je do kuće imo dosta vremena razmišljati o razgovoru s Ilijom. Osjećo se puno lakišm. Ilija će već nać načina kako će mu pomoć da se on riši svoje brige. Čim je došo u kuću Marija mu odma na očima vidi daj malo popijo pa ga pita jel on to uposlen* dan sjedijo u birtiji, ko da nema drugog posla. Al kad joj je smireno reko daj pijo sa svojim dinerom, popom Ilijom u parokiji, Marija je ušutila. Već dokvečera je čilo selo znalo daj Mata danas bijo kod popa. Ana je po svom običaju i svojim vezama pronila glas po cilom selu. Jedino je nju i sve druge radoznale snaše i babe žderlo šta nisu znale rašta* je išo. Čula je to i komšenica, strina Kata, pa je, dok Mata ni bijo doma, priko plota viknila Mariju i pitala, rašta je Mata danas išo k popu? Da možda ni rad Mande i Andre? Al kad joj je Marija rekla da su oni dineri, da se dugo nisu vidili, da su se slučajno skobili i eto malo divanili, va je zadovoljna ošla u kuću.
Tumač nepoznatih riječi
diner = vrsnik
parokija = župski stan
trpeza = stol
ružiti = kuditi
uposlen = običnim, radnim, danom
rašta = zbog čega, zašto
Eto, dragi moji, to je, za sada, kraj ove priče. Ona je samo jedan veliki uvod u neki budući roman. Volio bih, kad bi mi vi predlagali daljnji rasplet. Dakle, očekujem vaše prijedloge!
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(42)
ŠOKAČKA DUŠA IV
„Nada“ - slika od slame iz Bačke – autorica L. Homolja
Malo prije svatova pročuje se u selu daj Franca nadigla trbu'. Niko se baš puno ni uzbuđiv'o jer je od Mladog Uskrsa zaručita sa Đukom, a potlja zaruka đevojka smije spavat sa đuvegijom*, pa im se eto valda ošiklo*. Ni ni Mata, kad je na jednom divanu čuo tu novost, ništa razmišljo.
Franca se vjenčala, rodila sina, dala mu ime Mata, al to dite ne sliči nit na Đuku nit na nju. Matina strina Ruža, Francina komšenica, joj jedanput, kad je vidila dite, kaza, da mali sliči na Matu. Nato se Franca samo nasmijala i rekla da je Mata još mal i da će se prominit. Na tom je to i ostalo. Al je strina Ruža to jedanput, nako usput rekla i Mati, ni ne misleć ninašta ozbiljnog. Mati to baš ni bilo svedno, premda prid strinom ni tijo pokast. Počeo Mata računati. Po njegovoj računici bi on mogo bit otac, al ni on sam mišo po rajliki*.
Kako je mali Mata rasto tako je sve više izgledo na Matu, svog pravog oca. Nije se po selu o tome ništa divanilo, al Matu je svedno nješta kopkalo. Francina je kuća na jedan, Matina na drugi kraj velikog sela, pa se nisu morali skabljat*. A od kad se udala više ne ide na stan svog dade* pa ju već dugo ni vidijo. Mata je s Marijom dobijo Marka, do mu ime po svom đedu, i Mandu. Marko je ispljuniti otac, Mata, a Manda je na mamu Đurđu. Tako je prolazilo vrime, đeca rasla, puno se toga zaboravilo.
Samo Mata nikako ni mogo zaboravit Francu, svoj stan i njezinog sina Matu. Ni on svoju brigu rad toga pokazivo u kući ni prid svitom. I dalje je on bijo isti, veseljak ko i prije. Mata ko Mata. Al potrefilo* se da se ženijo njaki njegov razdionik*, drugi komšija Francin, pa su išli u svatove. Primjetijo je Mata da ga Franca malo malo pa pogleda, al on se pravijo da ne vidi. Dok su čekali kuma pita Mata Stipu, mladoženjinog oca, čije je no dite kraj France. Stipa mu kaže da je to Đukin i Francin sin, njegov unuk Mata. Kroz velikog Matu prođu njaki žmarci kad je svoje lice vidijo na licu toga dječačića. Sve mu je bilo jasno. Mata se potlja večere dobrano prokerijo* prid sviračima, poslo kroz bećarac svakom svoju poruku i u rano jutro sa Marijom polako ispod ruke ošo doma.
„Dica i kokoške“- slika od slame iz Bačke – autorica M.Sebenji
Il su konji usporili il je Mata malo pritego kajase? Čini mi se da razmišlja oćel stat il ić' dalje. Vjerujem da mu je 'vo razmišljanje zadalo veliku brigu. Taj Mata je malo mlađi od njegovog Marke, momak za ženidbu. Proradi u Mati poštenje, koje je dičilo cilu njegovu kuću. Da sad, eto već đed, kaže i Mariji i svoj čeljadi u kući istinu i da tog momka prizna za svog sina? Nije se on kolebo rad Marije. Ona bi njemu oprostila, sin Marko bi mu možda štagoderka* i kazo, al snaja Eva bi jedva dočekala. Još bi više pritezala Marku i to opravdavala s tim, da ne bude ko dada. Al kako bi bilo Franci? Šta bi reko njezin Đuka? Šta bi reko svekar i svekrva? Kako bi o tome divanilo selo? Kako god da napravi mogo bi napraviti zla u dvi kuće. A najviše mu je rad njegovog Mate. Ta dite se naučilo na Đuku ko oca i kako da se sad prikloni novom ocu? A kako bi mu bilo kad se počme ženit? Koja bi cura ćela* za njega, kopilana*?
„Orač“- slika od slame iz Bačke – autorica R. Tot – Kiš
Dok je Mata tako dvojio livog žerava ubode obad, vaj skoči, potegne plug a Mata spade u brazdu. Kako je u desnoj ruki držo kandžiju* on držalom udri po žeravu. Vidilo mu se na licu da je jako goropadan*. Ostavi plug i konje i ode do obližnjeg kanala i otrgne granu sirovog kljena debelu ko držalo za vile, pa šnjom udri po konju. Počeo se sad i desni komešat, a Mata i po njemu. Rukama sam pokrijo oče i začepijo uše da to ne gledam i ne slušam. Žao mi konja. A Mata je psovo, krmadijo, skido sve s neba i dizo iz zemlje. Odjedanput pristade. Sav zapuvan i oznojit sjedne na brazdu, metne glavu među torave* ruke i zareve*. E kad Mata reve onda to mora biti nješta veliko. Digne se Mata i nebrišuć' suze zagrli obadva konja i počme milovati po grivi. Konji su samo ispotija rzali. Ko da su mu ćeli kazat da ga oni razumiju i da mu ne zamirljaje šta i' je nedužne izudaro. Prođe još jednu brazdu natrag prema kolima, ispregne, u drik* nabaca friške đeteline i priveže konje za kola, a on legne kraj nji potrbuške. Na leđima mu se vidilo da il duboko diše il još reve. Potrajalo je to podosta dok se digo i sjeo. Kraj sebe je našo ječmovu slamku, metnijo u usta i jezikom pribacivo sad livo sad desno i samo gledo u zemlju. Žao mu je njegovi konja. Ta on i' je otranijo, niko i' ni smio ni pipnit, to su njegovi konji, niko i' ne voli više od njega, a sad i' vako ni krive ni dužne nemilo izudara. Zno je više put na Marijino pridbacivanje da i' više voli no nju kazati da su vridniji od nje, da rade sve šta on rekne i da ne broncaju* i puno ne pripovidaje. Jadanput se Marija dobrano nato naljutila pa mu kazala neka onda i spava š njima. Bili su nji' dvoj sami. Al da nisu nebi Mata to ladnokrvno proguto. To Mata nije zaboravijo. Njekoliko večeri prid spavanje Mata se ko istom poče spremat, a Marija ga pita geće? Mata joj kaže da ide spavati kod konja kad mu je tako kazala. Al bome petu večer ga lipo uvati pod ruku i lagano gurne na krevet, pa brže bolje legne kraj njega. Nako naležeć mu jednom rukom skine samo 'lače i fusekle*, a drugom ga je držala, iako se Mata ni otimo. I njemu je već bilo dugočasno, al ni tio popustiti. Otad mu Marija nikada ni prigovorila na njegovoj ljubavi prema konjima.
„Uz ognjište“ - slika od slame iz Bačke – autorica I.Dulić
Nastavak slijedi
Tumač nepoznatih riječi:
đuvegija = zaručnik
ošiklo = omaklo
rajlika = zdjela
skabljat = sretati
dada = otac
potrefilo = pogodilo
prokerijo = proveselio pred tamburašima, koji su samo njemu svirali
razdionik = daljnji rođak istoga prezime, podrijetlom iz iste obitelji
štagoderka = što
ćela = htjela
kopilan = vanbračni sin
kandžija = bič
goropadan = ljut, rđav
torave = prljave
zareve = zaplače
drik = „sanduk“ na konjskim kolima
broncaju = prigovaraju
fusekle = od čiste vune valjane muške čarape
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(38)
ŠOKAČKA DUŠA III
Šokački stan – autorica slike Kata Vuković, Babina Greda
Vo su, moglo bi se kazat, svagdanje brige Matine. Al muči njega još nješta. Mata je samo jedanput privarijo svoju ženu. Eto, desilo se. Dok je jedanput sam bijo na stanu naiđe Franca, đevojka s podosta udaljitog košijskog stana. Čim je povikala gazde, Mata se baš trefijo u koljebi pa odma' iziđe. Ispripovida ona njemu da je sama na stanu i da joj je, dok se zabavila njakim poslom u koljebi, pobjegla suprasna krmača pa ju traži. Mata ju malo smiri i ponudi joj da malo sjedne, da se odmori. Čim su sjeli na klupčicu uz koljebu u Mati se nješta uzkomešalo, al nije d'o da se to primjeti. On je stariji od nje, oženit, a ona se zaručila i najesen će bit svatovi. I tako rič po rič počmu se oni i šaliti. Mata joj je već ispripovido da je do sutra sam na stanu. Vidijo je on da se ona nješta minja, da su joj se oče zasjale i lice zarumenilo, al je bijo strpljiv. Ta ni Mata od jučer, vidi on da ni njezina krmača razlog njezinog dolaska na Matin stan, al mu svedno nije sve bilo jasno. Dok je on bijo momak ona je bila curičak. Nikad ni na nju ni pomislijo a kamoli kovo kake planove. A i sad. On voli svoju ženu, nije bećarast, još nikada nije privarijo svoju Mariju. Al ako bi se šta i izleglo nebi se baš izmako.
Sjeća se dobro velikog divana* po selu o Luki Babinom. Njemu je isto tako nastan naišla snaša sa jasnom namjerom, a Luka nije tio. Ta je ista snaša u prvi svatova potlja tog, za nju nemilog, događaja, nasva usta ispripovidala kako ju Luka nije tio. Zato su ga prozvali „Luka Nećko“. Nebi baš Mata volijo da se i o njemu vode vaki divani. Mata nikada ništa nije radijo nadvoj, natroj. Sve šta je radijo radijo je kunteno* i mirno i uvik je dobro ispalo. Mata ima vremena. Al Franca izgleda nema. Odjedanput ona podiže glavu i pogleda Matu ravno u oče. Vidijo je Mata da bi mu nješta kazala, da ju nješta tišti pa ju pita štaj. A ona ni pet ni šest kaže da baš nije sretna sa svojim đuvegijom* Markom, a da već dugo gleda Matu i da je eto sad došlo vrime da joj se ispuni želja. Mata, ko stariji, proba ju malko smirit, al je pazijo da ne prićera. U tom se razgovoru Mata približi Franci, zagrli ju, a va ga odma sa obadvi ruke uvati za glavu i počme starsno ljubit. Lipo je bilo prid koljebom, al Mata, kunten kaki već je, pridloži da odu u koljebu. I eto u koljebi se desilo to šta se moralo desit.
Već se počeo vatat mračak kad je Franca još nako zajapurita na rastanku još jedanput strasno poljubila Matu i zapjevavši se uputila prema svom stanu. Mata je sjeo na klupčicu, počešo se po crnoj kovrčavoj kiki* koja se već polako počela žeravit* i počeo razmišljati o zgodi koja se upravo desila. Odma je pomislijo: Sad Franca zna da su žeravi uvik na cini! Na jednoj mu je strani bilo drago, al na drugoj baš i ni. Sad priznaje samo sebi, ne mora se prid nikim rad toga crvenit. Franca je došla k meni, misli Mata, ona je ćela, ona me zavela. Al ja sam ipak stariji, možda sam mogo odbiti. Al de! Kad će mu se opet ukazati taka prilika? Ona će se za koji dan udat pa će se i ona smirit i to će eto tako i proć.
© Mata Patričević Blažićev
Al Matu više muči to šta je d'o da ga žensko zavede. Dok je bijo momak to je više puta priželjkivo, jer bi onda pos'o prije bio gotov. Nije Mata nikad bijo od velikog divana, a nije zno ni lagat. Kako bi on njekoj đevojki kazo da ju voli ako ju ne voli? A ako joj to ne kaže onda zna da neće bit no rašta* je k njoj došo, jer ženske više vjeruju laž'ma no istini. Njega je u takim zgodama spašavala njegova ljepota na koju su se đevojke lipile ko muve na med. Al sad on eto ispade njaki slabić, a slabić nikad nije bijo. Sjeća se on dobro šta mu je kazo njegov drug Tuna, koji je bijo stariji od njega i za kojega je cilo selo znalo da je bećar samo ni njegova žena, da se klone ne žene koja 'oće. Treba se držati 'ne koja se nećka, koja odbija. E u tu treba upeti sve sile dok ne popusti, a popustit će sigurno. Nije si Mata nikada moro 'vaj savjet svoga druga prizivati u pamet. Dok je ko početnik trčkaro oko đevojaka i radodajni udovica bilo mu je važno da šta bude. A potlja je imo svoju Mariju, na druge ni ni mislijo. Eto sad ga to najviše smeta. Isp'o je slabić. Al štaj bilo bilo je. A lipo je bilo.
Nastavak slijedi
Tumač nepoznatih riječi
Divan = ovdje – razgovor, ogovaranje
Kunteno = temeljito
Đuvegija = zaručnik
Kika = kosa
Žeraviti = sijediti, srebriti
Rašta = zbog čega, zašto
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(35)
ŠOKAČKA DUŠA II
Mata je dobričina. Jadanput mu je rakla strina Kata, komšenica:“Mata, neba ti, ti dasi žensko imo bi desetero kopiladi*. Ti nikom nebi reko da nedaš!“ Eto taki je Mata čojk. On voli slogu u kući, lipi razgovor, mir i red. Al ni Mata lud. Kad vidi da ga njeko stalno naduplja, da oće iskoristit njegovu dobrotu, e onda mu prikipi, onda poludi. A Mata je puno toga naučijo od svog dade Jakše. I Jakša je dobričina. To je valda taka sorta*. Svi su na tom temelju bili vridni, dobri gazde, mada nisu nikada u selu bili najbogatiji. Oni su u kući imali i pokoju knjigu, čitali su pogotovu u zimu kad nema njakog velikog posla. Njima je to šta su imali bilo dosta i stim su zbiljam lipo živili. Nikad se nisu falili ni sa dukatima, ni sa konjma, premda su im obadva para uvik bila uredna i složna. A svi su znali lipo pjevat, bili veseljaci. Dok je Jakša bijo mlađi znali su on i Mata na svinjokolji il kakom veselju zajdno zapjevati. A neznaš koji zna bolje. Mata je vodijo, a Jakša pratijo, rogo. Kad su oni pjevali svi su šutili ko u crkvi. Al otkako je Jakša stariji, pa malo i obolijo, ritko su iz njiove kuće čuje lipa složna pjesma dade i sina.
Mata posebno uživa u konj'ma. On je eto 've, s kojima sad ore, otranijo od ždrebadi. Ni do da se prodaju. Zato i' Mata nebi do nizašta. Njeki mu put žena Marija zna prigovoriti, da i' voli više no nju. Ta zna i Marija da to ni istina, al žena ko žena. Mora uvik podbadat. Al kad Mata opsuje sunce, onda je mir u kući. Mata je nju još ko momak zamjerijo, čak mislim da mu je ona bila prva i jedina prava đevojka. A lipa je Marija i sad, a ge onda. Malo ju je po selu bio loš glas rad babe za koju se divanilo da se voljela s popom, al to Matu ni ništa smetalo jer ju je jako volijo. Nije on to njoj baš otvorito i često govorijo, al je to Marija osjetila. Njeki put je to Marija znala i iskoristiti računajuć na njegovu ljubav i doborotu, al je ipak znala ge joj je granica.
© Mata Patričević Blažićev
Sjedim i gledam Matu a sve čekam da malko stane, da odem do njega i šnjim malo podivanim. Može se od njega puno naučiti. Ni on od velikog divana, al kad nješta kaže svaka ima mjesta. Al Mata ne staje. Valda mu je vako lakše razmišljati. A razmišljat ima o čem. U selu se naveliko šuška da mu kći ide s Androm Adžanovim. Nije i' on još vidijo, a ni Marija mu još ni ništa kazala, premda on zna da će mu to prije snaja nataknit na nos no šta ću mu žena kazat. Kad ona kaže onda će već sve bit gotovo. Adžanovi su lošije stojeći od Mate, al su pošteni. Za sina Andru se ni čulo da je loš. Ne pije, vridan je, a i ljepuškast je. Al svedno Mata nebi volijo da mu se kći uda u tu kuću. Imaju oni još dvi stare tetke u kući koje moraju služiti, jer su im 've pripisale grunt*. Ta dva stara vraga nikad nisu radila pa mogu dugo poživit. A Andrina mama Reza je bolešljiva pa bi sav ženski poso u kući spo na leđa njegove kćeri Mande. A još je mlada. Samo da ne bude „malo tera veliko“, da ne ostane kuljava* pa da se nadvoj, natroj moraju praviti svatovi. Ni Mati rad troška. Toliko u njegovoj kući uvik mora bit, al mu je rad sela. Nije Matinom kućom selo nikada ispiralo usta, pa nebi volijo ni sad.
Nastavak slijedi
Tumač nepoznatih riječi
Kopile = vanbračno dijete
Sorta = ovdje obitelj, kuća
Grunt = imanje
Kuljava = noseća, trudna
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(32)
ŠOKAČKA DUŠA
Na ravnim, širokim slavonskim poljima nestalo je 'noga žutoga zlata. Vridne su ga ruke šokačke pokupile i dobro spremile. Ono će im do druge žetve na siniju* prostirat kuh' svagdanji, otračit* pokoje svatove, a možda i krštenje i ukop. Sad su ta široka raspojasana polja k'o slika u lipoj rami zelene šume, dubokog kanala u kojem skoro i nema vode ni za žabe, i travom zarasli' lenija*, izgubila svoje šarenilo. Skoro sve je zeleno. Kukuruzi, repa, bujna trava napočelo njiva, šuma. Samo se digdi žuti pokoje krompirište.
Nisam moro dugo tražit zgodno, lipo mjesto gebi sjeo. Ne da oda'nem nego da uživam u voj lipoj Božjoj prirodi. Još sam iz daleka vidijo omanju šumu. Nisam odma zno da je to nječi jasenik. Al šta bliže k njemu sve me više privlačijo. Tako je uredan ko kaki park u Osiku, a već dobro stari jasini sve u redu ko da i' je njeko sadijo pod letvu. Stoje ko soldati. E, vaj je gazda uredan! Kad on tako drži do svog jasenika onda ga voli, onda je sigurno da u njegovoj ladovini zna makar kad i uživati, lipo se odmorit.
Sjeo sam na mekanu, istom pokositu travu ispod jednog jasina odkud sam najbolje mogo vidit Matu, koji nedaleko od mene sagnit* ore strnjak*. Dosta je blizu da mu čujem svaku rič, svaki put kad 'rakne, svaku zapovid konjima, svaku psovku. Oslonio se na plug i umjerenim korakom korača iza dobri' konja, žerava, na koje zaviče, reko bi, brez razloga. Jer konji su mirni, znaju svoj poso. Možda je Mata mamuran od sinoć? Sinoć je sa drugom Ivom malo duže sjedio i pijucko no malo rakije šta mu je još ostalo od lanjske, jer je proljetos tračio sinu svatove pa se puno popilo, a očekuje i unuče, pa je zavranijo* jedno malo burence za tu zgodu. Nog velikog bureta od dvadeset akova*, kojeg je njegov dada zavrnijo još prije deset godina, ko da i nema. Njega se nesme dirat. Sramota bi bila da mu se rodi prvo unuče a da on nema svoje rakije. Vjerujem da je rad toga i zamislit. Nije to njemu prvi doba da mu je noć bila kratka a glava puna. Zna on s tim izlazit na kraj. Zamislit je rad slabog uroda šljiva. Šta će pit iduće godine? A još aku mu se kći skasti* udat'!
© Mata Patričević Blažićev
Možda je danas rđav na šljive, koje već godinama dobro ne rode, možda malo i rad kratke noći i ženinog zvoncanja*, kad je njege prid zoru došo u krevet i zasmrdio joj sobu a nije ju ni pipnijo? Čini mi se da to ni 'naj Mata koji i uz plug zna zapjevati, od kojega sam čuo puno stari', k'o ta polja široki' pjesama, koje je naučio od dide i dade. Ko zna ge mu je sad glava? Sa snajom Evom se baš dobro ne slaže. Ona je, makar šta je samo njekoliko mjeseci u kući, već dobro zaularila sina. Zapjev'o je Mata njoj već pjesmu. Sad samo čeka da vidi oćel se nješta prominit. Ta neće Mata u svojoj kući trpit ženu koja gospodari čojku! To na njegovom temelju nikada ni bilo i dok je njega neće ni bit. Ako im nevalja, nek se sele. Nek idu babi koja je i nako u velikoj kući sama, pa nek tamo gospodari kom i kako oće. A krivo mu je i na sina Marku, koji se valda ne more suprotstavit velikim željama svoje mlade snaše za gospodarenjem. Rđav je i na njezinog oca Roku koji ju nije dobro otranijo*. A kako je mog'o kad je i njemu žena gospodarila. To je valda taka kuća. I kud se njegov lipi, stasiti, crnomanjasti sin, za kojim je toliko ljepših i bogatiji' cura bacalo oko, baš zalupo u tog vraga? Kao da ga je opčarala.
Ta ima Mata dosta razloga da bude ljut. Neće on to sve doma istrest na siniju, ne voli u kući pravit zlo. Zna on, kad oće, i progutat, al šta dalje sve teže. Ta ko bi stalno guto? Svakog bi dana moro gutat. Dokle? Al i rašta*? Zato on sebi, kad dođe na njivu, kad je sam, kad more i pjevati i vikati i grišiti, a još kad naokolo nikoga nema, kad misli da je zbilja sam, da oduška, malo isprazni trbu' da ope doma more gutat.
Nastavak slijedi
Tumač nepoznatih riječi
Sinija = stol
Otračit = obaviti, proslaviti
Lenija = „prteni put“ – cesta, ne od kamena, između njiva ili od sela do njiva
Sagnit = sagnut
Strnjak = strnište, parcela poslije pokošene pšenice
Zavraniti = zapečatiti
Akov = mjera ta tekućinu = 50 litara
Skasti = smisli
Zvoncanje = prigovaranje
Otranijo = odhranio, odgoio
Rašta = zbog čega, zašto
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(31)
TA NEĆU U BROD NI MRTAV
E, svitu moj, skoro će zima . Pašće i prvi snig i bar da oće sakrit, kako bi kazo, ne samo našu dragu ravnicu nego i sve no crno kojega se i u našim familijama jako puno nakupilo. A zbilja se svašta ružnoga nakupilo. Ko daj njeki vrag unišo među taj naš šokački svit, ko daj poludijo. Niko više s nikim nemore. Svi se otimaje da imaje šta više. A šta će im? Inate jedan drugom s traktorima, s kućama, fale se ko koliko novaca ima, a danas sutra će svi morat umrt i potlja sebe ostavit i traktore, i kuće i novce, i prazne ruke otić Bogu na sud. Dobro se sjećam dok sam bijo dite daj u cilom selu bila možda jedna il dvi vijare*. I kad je ko trebo izvijat gra' il žito ošo bi lipo kod gazde, zamolijo ga, vaj mu d'o i potlja obavitog posla ope mu vrnijo. I to brez ijednog dinara. Ni u selu bilo više od možda dva rakijska kazana. I cilo je selo ispeklo u njima rakiju. Dobro, bijo je red da se da ušur*, jedna litra rakije po kazanu. A danas? Svako mora imat sve, premda mu možda nikad neće ni trebat. Al šta će on ić njekog molit! Ni on bolji od mene. Eto tako se taj vrag počeo polako uvlačit među ljude, a danas im je činimi se dobrano ovlad'o.
A ja, lva isto dite te naše lipe slavonske ravnice, oduvik sam volijo familiju svu bližu i daljnju. Nikad nisam bijo špekulant.Ta volijo sam, i volim još uvik, sve poštene ljude, koji' je nažalost sve manje. Bar mi se tako čini. Čekajuć njeki dan u Kopanici autobus za Brod, šta od zime šta od dosade, gledo sam svud okolo i tako ugledo Tunju, mog druga iz Prnjavora. Prošo je na svom "fergusonu"* brez kabine sav smrznit. Valda je to bio on, jer se uvuk'o u bundu pa nisam dobro vidijo. Al' ni važno.
Taj moj Tunja je bijo najvridniji i najpošteniji u selu. Cilo ga je selo uvik rado spominjalo za primjer vridnoće i poštenja. Sad je post'o crna ovca u familiji. Đeca su davno ćela* rasprodat kuću, zemlju i sve drugo šta ima, a ima zbiljam puno. A on neda i neda. A kako će i dat, kad je to maltene sve steko na svoji' deset prstiju. Jest on naslidio od đeda njekoliko jutara zemlje i malo šume, otac mu je ostavijo dva para konja i dvoja kola, jedna s malim, jedna s velikim drikom, al sve no drugo je on zajdno sa svojom lipom i vridnom ženom Martom stek'o sam. Komenciro* je dvi tetke koje nisu imale nikog osim njega. Ta ni to bilo lako. Ta dva stara vraga, dvi usidjelice, nikad nisu bile zadovoljne, stalno su mu nješta prigovarale. Zato se i nisu udale. 'Kobi izduro* s takim vragovima! Al Tunja je šutijo i radijo, lipo se slago sa svojom Martom i četvero đece izrodijo. Četiri sina! Ni baš u to doba kod Šokaca bijo običaj imat puno đece. Jedno, najviše dvoj. Jer akoj puno đece rasuće se kuća. Kod diobe će svaki malo dobit, a jedinak će dobit sve. Al Tunju to ni smetalo, premda su mu u birtiji*, u koju je morda ošo dva tri put godišnje, znali kast da ima đece ko Bosanac. Rad tog i nije baš imo puno drugova; osim mene još samo jednog, Matu.
Divanio mi je jesenas:“Lako je prodat al' šta onda!“ A kad mu je jesenas umrla žena, nesreća je postala i još veća. Svi bi oni ćeli svoj tal*, a on neće da pripiše na nikog dok je živ. Svi drugi su se uzmuvali, a najviše prije i priše* naokolo, ko daj njiovo. Ta znam ja štabi oni. Oće da im ćeri dopade tuđi trud i muka, premda su i' odgovarali da se ne udaje za Tunjine sinove, jer da će morat puno radit. Kod Tunje se, dok im je on bijo gazda, zbiljam moralo radit. I to i malo i veliko. A sad nemogu dočekat da to sve rasfrćkaje* i pokupuju nove aute. Tunju veliko i ne gledaju, jer štaće im stari, izraditi seljak u njiovim gospockim stanovima u Brodu; da im svojim opancima umaže njiove tepihe, da i' sramoti u društvu jer nezna gospocki jest', nezna se gospocki vladat. Tunja je uvik sasobom nosijo federmeser* i samo je šnjim jeo. Uvik ga je imo u džepu i gegod bijo, na vašaru pod mejanom* il u svatova, uvik je rezo samo svojim nožem. A to njegovim gospojama snajama ne odgovara. A štoj Tunju ljutilo je i to, šta su one gazde. Ne njegovi sinovi. Ta nemaje oni doma šta kast. Oni samo smiju radit, a s novcima upravljaje žene. E toga kod Tunje ni bilo. Kod njega se znalo ko u kući nosi 'lače. Nikad on svojoj Marti ništa ni zabranijo, al prvo ga je morala pitat. Danas je to obratno. Čojk radi, da ženi novce i onda ju mora pitat da mu da malo da ponjekad more otić među ljude. Bože moj, kaka su to došla vremena!
Sad Tunja živi sam ko pustinjak i misli da je za sve baš on kriv, zato što neda svoje, šta je teškim radom stek'o. Svi na njeg laju ko na ćuku i divane po selu, da je furtom pijan i da će umrt pod nječom tarabom. Je, Tunja je češće pijan. Reko sam mu 'vog proljeća:
— Ne moreš više tako, prodaj sve i idi đeci u Brod. —
Ošine on mene očima i kaže:
— lva, ti se ne mišaj, imaš svoji' troj i neznaš šta i tebe čeka, a ja iz svoje avlije nikud ne idem. Crknit ću ko ćuko, a to šta poločem*, samo je da rane izličim.
Volim ja Tunju jako. Dok mu je žena Marta bila živa, u toj kući je bilo lipo. Za trideset godina braka digli su četiri sina na noge, kruv im dali i zanate završili u gradu osim najmlađeg Đuke, koji je osto na selu i radi zemlju, svu četvoricu oženili . Ti lipi' godina svi su redovito subotom iz Broda dolazili po fasung* od prvog mladog luka pa do brava* i kobasica. Onda je sve crklo. Al i Đuka je ostavijo Tunju. Oženijo je jedinicu iz bogate kuće u Kupini, pa je ošo k njoj. Udo se. Ni to baš Tunji bilo pravo. Uzd'o se on da će snaja doć k njem i da će mu bit lakše. Već se počeo veselit unučadi, jer 'nu đecu njegovi' sinova u Brodu morda vidi jadanput godišnje. A Tunja voli đecu. Ta da i' nije volijo nebi imo četvero. Al kad mu je Đuka kazo da će on selit k starcu*, Tunja mu nije branijo, premda je te noći jako revo*.Propala mu je i zadnja nada. Sad je Tunji bilo jasno da će se njegov grunt*, njegov trud i muka raspast.
Tunja je osto sam, a đeca bi sve to sad razdilila. A kud će on? „U Brod neću ni mrtav. Al' pripisat ću svedno da se ne svađaje kad odem u nebo. Razdilit ću im sav grunt, a mom Đuki dat ću najviše, jer on je jedini osto na zemlji mučenici koja nas sve rani.“
E, moj druže, moj Tunja, ko kaže da si ti pijanac i da ne znaš šta radiš? Imaš ti dušu i voliš istinu, voliš đecu i dom, a zemlju "prokletnicu" najviše.
Prema: „Neću u Brod i kvit“ Ilije Maoduša
Tumač nepoznatih riječi
• vijara = drvani ručni stroj za izvijavanje (odvajanje na pr. graha ili pšenice od ljuske)
• ušur = nadoknada za korištenje kazana
• ferguson = marka traktora
• ćela = htjela
• komencirat =nekoga uzdržavati do smrti i naslijediti njegovu imovinu
• izdurati = izdržati
• birtija = gostionica
• tal = dio
• prija i priša = snahina majka i otac
• rasfrćkati = rasipati, besmisleno potrošiti
• federmeser = džepni nož
• mejana = mehana, šator u kojem se na sajmu toči piće i služi hrana
• ćuko = pas
• furtom = stalno, uvijek
• taraba = drve ograda
• avlija = dvorište
• polokati = popiti
• fasung = u vojsci sljedovanje hrane, porcija
• brav = utovljena svinja
• starac = punac, ženin otac
• revati = plakati
• grunt = imanje
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(31)
SUZA ZA SLAVONIJOM
Proljeće jedno nestalo brzo,
a slabo cviće prebrzo svenu.
I opet strah zamini radost
k'o starost nestašnu mladost.
© KUD „Tomislav“ Donji Andrijevci
K'o 'iljadu drugi' mor'o j' i Mata
pobjeć', al' priko volje,
ostavit' šorove, ostavit' konje,
samo da glavu sklone.
U tuđem svitu baj' Mata radi,
ali se muči i vječno sanja.
Otrt' mu suze, osmjeh podarit'
more još nada i tambura stara.
Nij' Mata slabić, tek voli jako
ravnicu svoju, brazdu i dom,
na stanu stari đeram i vrance.
Za tim on čezne dušom svom.
Sad Mata živi u tuđem svitu,
al' sretan nije med tuđim ljud'ma,
ima u džepu, al' prazna duša,
i želju vječnu u grud'ma.
U tuđem svitu šokačka duša
samo plakati zna.
Šta joj još osta misleći na te –
suze i sjećanja.
U tuđoj kući šokačka duša
uvik je nesretna.
Tu, ge se rodi, tu 'oće kosti
ostavit svoje za vazda.
|
- 00:28
-
Ukupno Komentara
(30)
|
|
|
