|
|
|
SJEĆAM SE, DIDO
Sjećam se, dido našega stana,
sjećam se bakinog friškog kruva,
sjećam se mirisne trešnje kraj puta.
Sad samo drača i njaka důva.
Sjećam se zima dugački, bili,
dubokog sniga, tople peći,
sjećam se tvoji' lipi' priča,
kad sam no s tobom smijo leći.
Sjećam se čopora naši' svinja,
sjećam se 'rasta, krupnoga žira,
sjećam se ptičeg pjeva u šumi,
i 'noga noćnog Božjega mira.
Sjećam se svega, dite sam bijo,
našeg Garova i krave Lisi,
još čujem pitla kako nas budi,
i vidim sunce nad šumom visi.
Sjećam se bunara, velike đerme,
korita iz kojeg konji piju,
lomače isprid koljebe stare,
gusaka šta se deru i biju.
Čujem šumu dok lipo pjeva,
čujem i tebe, i bakin glas,
sve, dido, vidim i čujem,
al nema stana, nema vas.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(25)
VRIDNI ŠOKCI
Znam da vam, dragi moj lipi svitu, nemoram puno divanit da su Šokci vridni ljudi. Rade oni cilu godinu, pa čak i zimi. Ako ništa drugo a onda prave đecu jer imaje najviše vremena, manje rade, pokolju svinje pa dobro jedu i piju, pa im to eto bude ko zanimacija.
Posebno ujesen Šokac ima puno posla. Dok otrga kukuruze, povadi repu, poore i posije, dođe mu jedan jako važan poso - pečenje rakije. Ako koje godine kukuruzi malo podbace Šokac se baš ne raduje, al ako koje godine ne urodi šljiva, onda je to katastrofa.Rakija je Šokcu okrepa, veselje, šnjom podmićuje doktora, općinare, učitelja, šumara.
Zato vam evo moje pjesme, koja baš govori o rakiji.
ŠTA BI ŠOKAC BEZ RAKIJE?
Peć' će Mata rakiju,
oblizivat brke,
pokupijo je na Ritu,
šljive dobre, mrke.
Kad podloži pod kazan,
pa procuri bašica*,
on će malo pijuckati,
vesela će bit snašica.
Ta neće joj 'va smrditi,
premda znade lanit*,
kad umoran grli sajtluk*,
a nju zaboravit'.
Va je nova, jaka, grije,
daje snagu ludu,
premda j' snaša još od prije,
naće se u čudu.
Ne boji se ona čuda,
nije ona baš nevješta,
ima s čime dočekati,
ni joj taka muka teška.
Šta bi Šokac bez rakije,
bez tog svojeg lika,
s njim se rodi, s njim umire,
i to tako još od vika.
Ta ona mu snagu daje,
da izdrži teške muke,
iz grla mu pjesmu tjera,
smiri drhtave mu ruke.
Bez rakije on je miran,
mekan baš ko pamuk bili,
al' mu srce nije tak'o.
Uz rakiju tek se sili.
Pa kad vrisne prid tamburom,
kad visoko kapu baca,
i zakiti svakog svirca,
tad je pravi Šokac, braca.
A sutra će još mamuran,
sjest u kola, poć na njivu,
teške glave orat, zubit,
neće mislit na rakiju.
A za vas koji neznate šokački divan, evo objašnjenje:
Bašica = prva rakija koja procuri pri destilaciji
Lanit = prigovoriti
Sajtluk= staklena bočica (obično 3 dcl ili pola litre) iz koje se pije rakija
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(28)
RAŠTIMANI NOKTURNO
Listopad
dan petnaesti.
Sjedim u radnoj sobi
a kraj mene moj mali pas.
Najprije smo složili knjige
i pobrisali debelu prašinu.
Moju radnu sobu spremam samo ja.
Volim složeni nered,
što ne upućuje na moj život.
Na velikom prozoru nad radnim stolom
cijeli se dan smjenjuju
vjetar
i
sitna kiša.
Gledam ih kroz grančice zelenog cvijeća
na širokoj prozorskoj klupi.
Pogled mi kvari
crni krov susjedove kuće.
Danas je u stvari radni dan.
Za mene nije.
Ja sjedim u pretoploj sobi,
(volim to ja i moj mali pas),
i liječim tijelo
iako ne pijem dobru staru slavonsku šljivovicu
sakrivenu u pisaćem stolu
koju mi je poklonijo prijatelj.
A duša?
Prebirem po pisanim uspomenama,
kronikama i godišnjim bilancama,
iako ih skoro sve već znam napamet.
Jednom je duh na usnama
drugi put duša na jeziku.
Taj mi stari očaj,
o Bože kako se crni dani
koji mi danas ne dižu rijetku kosu na sjedoj glavi,
mogu zaboraviti brzo.
A bili su
kao apokalipsa neizvjesni i teški.
Bojim se apokaliptičkih svršetaka,
bojim se fijaska.
Ne bojim se
zadnjeg pada zastora
na pozornici što se zove život.
A onda poslije kiše
utihne vjetar.
Čujem glas prijatelja,
siguran, veseo, smijeh.
Osjećam toplinu rodnoga sunca
(nisu sva sunca ista)
što se raširilo
po pitomoj, ravnoj dolini rodnoj.
Vidim zlatnu jasen slavonsku.
Čujem cvrkut ptica
i zvonjavu kopita ponosnih konja
na suhom prašnjavom drumu.
Čujem svaku kap
znoja s čela ratara vrijednog
koja želi natopiti zemlju žednu.
A čujem i tihi šum
stoljetnih, ponosnih hrastova slavonskih
i kroz njihov šum
slušam pjesmu široku, veselu,
pjesmu ljubavnu, bećarsku.
I cik tambure čujem
i tresak inatom i obješću razbijene čaše.
Pogledam na prozor.
I opet pada kiša.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(43)
GRAD KOJEG NISAM VOLIO
Već 36 godina živim u Heilbronnu, gradu, koji mi se od početka nije svidio. Sad će te svi reći, pa zašto si u njemu ostao? Ja sam naučio da nema glupih pitanja nego glupih odgovora. Zašto sam ostao? Godinu dana po dolasku u ovaj grad počeo sam u jednom drugom, većem i ljepšem gradu studirat, živio tamo četiri godine, ali se iz Heilbronna nikada nisam odjavljivao. Još studij nisam potpuno ni završio počeo sam u Heilbronnu raditi i eto. Osta. Imao sam ponudu da radim u Freiburgu, na granici sa Švicarskom i Francuskom, ali djeca su bila protiv toga. I što onda roditeljima ostaje nego da slušaju svoju djecu. I tako ja eto, s još jednim prekidom od četiri godine, kad sam po drugi puta studirao u Kölnu, živim ovdje gdje ću, kako izgleda i umrijeti.
Zato vam želim predstaviti moj grad.
Prema prvom pisanom dokumentu grad se spominje 741. godine kao „Portus“ - trgovačko središte, budući da leži na rijeci Neckar. Carskim dekretom od 1333. godine Heilbronn dobiva prava grada, što je značilo njegov nezaustavljivi razvoj. Ime je dobio prema ljekovitom izvoru ili „Heilbrunnen“.
Stara gradska vijećnica
Grad je svoj procvat kulture i gospodarstva doživio u drugoj polovini 18. stoljeća. Ulaskom wirtemberških trupa u grad, 9. rujna 1802. godine, „zlatno doba“ grada prolazi i on postaje administrativno središte. U 19. stoljeću prosperitetne firme grad dižu na drugo mjesto industrijskih gradova pokrajine Wirtemberg. Do 1938. godine grad broji 72.000 stanovnika.
U II. svjetskom ratu, 4. prosinca 1944. godine, Englezi bombardiraju grad. Toga je dana bilo 7.000 žrtava, 80% grada je sravnjeno sa zemljom, tako da je Heilbronn praktički novi grad, što se najbolje vidi po širokim prometnicama.
Sinagoga sagradjena 1894 – u ratu potpuno srušena
Nakon desetodnevne borbe grad 12. travnja 1945. godine zauzimaju američke trupe. Poslije rata grad se brzo oporavlja. 1953. godine tadašnji njemački predsjednik Theodor Heuss, koji se rodio u blizini Heilbrona, otvara obnovljenu gradsku vjećnicu.
Spomenik pred novom vijećnicom
1870. godine Heilbronn dobiva status velikoga grada. 1992. godine grad napuštaju američke trupe, koje su ovdje bile od II. Svjetskog rata. U šumi blizu grada čuvale su se poznate američke “Pershing” rakate.
Danas grad broji 121.448 stanovnika, od koji je 21% stranaca i to iz 130 različitih zemalja.Najbrojniji su Turci 8.711, Talijani 2.423, Srbi 2.291 pa onda mi Hrvati 1.854.
Povesti ću vas malo u šetnju gradom:
Koncertna dvorana
Kazalište
Evangelička crkva Sv. Kiliana
Unutrašnjost katoličke crkve Sv. Petra I Pavla
U gradu ima 22 razlicite fontane. Evo neke od njih:
A evo i par slika koje sam ja snimio:
Ova je za našega dragoga Franca!
U ovoj novoj zgradi mi je ured. Na onom drugom balkončiću pušim.
Desno prema centru grada - lijevo prema glavnom kolodvoru
Grad Heilbronn se prostro uz rijeku Neckar, a sa sjeverne strane grle ga veliki vinogradi koji daju nadaleko poznato vino. Od crnih sorti takozvani "crni rizling" i "kasni burgundac", a od bijelih "rizling".
Eto, dragi moji, nadam se da ste mogli steći dojam o gradu u kojem živim i radim, iako ga od početka nisam volio. No to je moj problem već punih 36 godina.
Neka ste vi meni živi, zdravi i veseli!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(48)
BUNAR KOJI LIJEČI DUŠU
I tako sam, sretan i pun lijepih dojmova, došao k Antunu. On je već smislio plan kako da mi još više uljepša ovaj doista prekrasan dan. Srce i duša su bili puni, ali, kako se kod nas kaže:“Za biskupa uvijek ima mjesta“.
Nismo se kod njega dugo zadržavali. Njegova draga supruga je ponudila kavu, koju ja nikada nikome odbio nisam. U putu mi reče da idemo u Staru Kapelu. Ništa mi to nije značilo. Mislio sam selo kao selo. Putokaz za to selo sam već vidio kad iz Našica idem na autocestu kod Lužana. Učinilo mi se da je to bogu iza nogu.
Ali prvi dodir sa selom odavao je posebnu sliku. Kao da je ovdje vrijeme stalo. Netaknuta Slavonija, upravo onakva za kakvom ja čeznem. Vozimo polako do sredine sela, do lijepo obijeljene kapelice ispred koje se nalazi bunar s đermom. Na uredno pokošenoj, još uvijek lijepo zelenoj travi, patke. Neznam kamo bih pogledao. Na sve četiri strane svijeta nude se prelijepe slike. Svuda vlada potpuni mir, koji me čak malo smeta. Odavno nisam smio uživati u potpunom miru. Čak se ne oglašava niti jedan pas.
U oči mi je odmah upala čistoća ovoga maloga sela, cvijeće ispred kuća, nijedne nove zgrade. Ovo selo ima status Eko-etno-sela i smješteno je među obroncima Požeške gore...
Cesta završava slijepo a mobiteli dometa nemaju. Dolina je zaštićena kao turističko područje i obiluje izvorima pitke vode ( 9 većih izvora).
Stara Kapela ima dugu tradiciju i povijesni korijeni sežu u daleku 1275.g. kada je ovdje postojala utvrda Grad Potok u vlasništvu plemića Gorjanskih i razvija se u okolini utvrde raštrkano po okolnim brežuljcima.
U 15. i 16. stoljeću dolazi do provale Turaka te dobar dio stanovništva završava kao tursko roblje.
U drugoj polovini 17.stoljeća ustankom fra. Luke Ibrišimovića Turci su protjerani ali i dalje povremeno provaljuju te 1758.g. ruše kapelu Svetog Marka a sadašnja kapela Gospodinovog Uzašašća sagrađena je 1860. g. s vrijednom oltarnom slikom.
1760.g. dobiva sadašnji izgled i spušta se u dolinu prema naredbi carice Marije Terezije. Mjesto je dio vojne krajine na granici prema Turcima.
Ovdje se drugačije diše, srce ovdje drugačije kuca. Ima li ljepšega raja od ovoga slavonskoga kraja? Za mene nema. Ja sam u raju!
Antun me povede u jednu od kuća, u kojoj je česti gost.
Već prva slika dvorišta zaustavlja mi dah.
Dočekala nas je lijepa, veoma prijazna gospođa Marija, koja je, čim je čula da ovdje nikada nisam bio, odmah počela pokazivati mi njihovu kuću. Prva slika u ovome nizu je ta kuća u kojoj se rodio njen muž, liječnik Antun. Ništa u toj vjerno obnovljenoj kući nema novoga. Ovdje se živi kao u muzeju.
Nije dugo potrajalo kad evo i domaćina, koji se odmah, kako kakav turistički vodič, dao u objašnjavanje. Od njega doznajem i ovo:
Zanimljivo je kretanje broja stanovništva:
-1760.g. - 167 stanovnika ( prema prvom popisu za vlasti carice Marije Terezije - 13 kuća s 30 obitelji)
-1800.g. - 126 stanovnika
-1890.g. - 122 stanovnika
-1931.g. - 170 stanovnika
-1953.g. - 164 stanovnika
-1991.g. - 38 stanovnika
-2001.g. - 25 stanovnika
-2006.g. - 18 stanovnika
Dakle iz prikazanih podataka vidljiva je demografska pustoš i iseljavanje stanovništva.
“Vođeni ljubavlju prema zavičaju i prema mjestu gdje su rođeni naši djedovi i pradjedovi odlučili smo vratiti život Staroj Kapeli i to na jednoj drugačijoj, specifičnoj osnovi kroz projekt eko-etno sela pretvarajući selo u zanimljivu turističku destinaciju kao „selo-hotel“, poštujući tradicionalnu slavonsku arhitekturu, kulturne vrijednosti, običaje…
U jesen prošle godine osnovali smo udrugu „Eko-etno selo Stara Kapela“ i u kratkom vremenskom razdoblju uspjeli smo:
-prodati ukupno 13 zapuštenih i napuštenih imanja, ljudima s istim ciljem i istom idejom koji kreću u rekonstrukciju slavonskih imanja koristeći isključivo stare materijale (stari crijep, cigla, građa…) kako bi se ta imanja koristila za smještaj turističkih grupa odnosno obitelji koje bi provodile odmor u miru i idili malog slavonskog sela 8, 14 ili više dana.
-sakupili smo etnološke građe ( stare škrinje, ormari, kreveti, stolovi, stolice, kanapei, staklenci, stare tkanine, narode nošnje te sve predmete koji su bili u uporabi u svakodnevnom životu naših djedova i baka) za opremiti najmanje 20-ak kuća,
-sakupili smo kompletne zanatske radionice ( kovačka, stolarska, kolarska, opančarska, mlinarska, 10-ak tkalačkih stanova…) koje će biti sagrađene u mjestu kao obnova starih zanata,
-ove godine uredili smo centar mjesta s malim parkićem, tradicionalnim vrtom, đermom, te uz potočić posadili cvijeće a uređuju se izvori ( cesta voda )…
Izgradili smo 13 km pješačko biciklističke staze široke 3 m po okolnim brežuljcima s 6 vidikovaca na kojim će biti postavljene stolovi i klupe te na četiri mjesta replike starih čardaka da nas sjećaju na slavnu graničarsku prošlost kada je mjesto bilo dio vojne granice prema Otomanskoj imperiji. Staze će biti propisno označene a također biti postavljene i oznake na hrvatskom i latinskom jeziku drveća, grmlja, cvijeća te drugih biljaka.
-sakupili smo bogatu etnološku zbirku od preko 400 predmeta ( tkanine, nošnje, namještaj, uporabni predmeti, stare slike…) koju namjeravamo izložiti u za tu svrhu preuređenom društvenom domu u obliku interijera i eksterijera stare slavonske kuće…”
Sunce je polako počelo zalaziti za pitome brežuljke Požeške gore, ali ja bih najradije ovdje ostao zauvijek. Ovdje se čovjek jednostavno mora konfrontirati sa samim sobom. A tko zna? Domaćin stari štagalj uređuje, naravno iznutra. Napraviti će nekoliko soba za izdavanje.
Zahvaljujemo gostoljubivim domaćinima i polako napuštamo ovo prekrasno mjesto. Antun jednoj baki, koja stoji pred svojom kapijom, obećava da će uskoro dobiti slike. I on voli ovaj pitomi, fini, pošteni stari seoski svijet, pa ih zato rado slika. A od njih sigurno čuje i puno toga lijepoga i korisnog.
Ostavljam Antuna kod njegove kuće, a ja nastavljam moj put u Novu Gradišku. Došavši u hotel najprije sam onako odjeven legao, zatvorio oči i još jednom prošao Starom Kapelom. Čini mi se da niti dihao nisao, kao da bi svakim izdahom iz srca i duše nestao dio ovoga prekrasnog dana okrunjenog nečim od čega se živi. I jedno znam: kad god mi bude teško u mislima ću doći u Staru Kapelu i uživati u miru, ljepoti nedirnute prirode, skupiti snage za povratak u realni život, koji se doista s ovim u Kepali nikako ne može usporediti.
Kako da u tom raju zemaljskom čovjek ne zaboravi sve i prepusti se srcu i duši? A kod nas Slavonaca to znači keriti se prid tamburašima, dignit kapu visoko i zapjevat:
Kapo moja klopava i stara,
nisi više za mene bećara!
© na sve slike osim prve ima: http://stara-kapela.com
Danas sam za večeru birao drugo mjesto. Nisam htio gledati onu gospodu s početka ove moje putositnice, jer nisam ničim htio niti malo kvariti dojmove ovoga prekrasnoga dana. Kad je srce veselo duša pjeva. I tako je poslije "Šokačkog odrezka", i uz dobri đakovački rizling, za stolom u restoranu iz punoga srca i duše iscurila ova pjesma:
PJESMA SLAVONSKE DUŠE
S Kapele gledam zeleno polje,
ravnicu slavonsku moju,
Sava je grli, miluje nježno,
k'o dite majku jedinu svoju.
Na polju paor ore i sije,
crni se duga ravna brazda,
vinograd rodan, rodila šljiva,
široke ruke Slavonija vazda.
U jesen kad se širokim šorom,
prospe tambure stare glas,
gizdavi vranci, šarena kola,
svatovsko zlato i pjesma lola.
Nek poljima tvojim, Slavonijo draga,
topli lahor navike puše.
Nek nosi pjesmu ponosnu tvoju,
pjesmu slavonske duše!
Kraj
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(38)
NOJEVI I PURE
Milivoj, dijete rođeno u velikom gradu, zavolio Slavoniju i kaže kako mu je grada dosta kad je tamo dan dva. Kao dijete dolazio je djedu na selo i tako od malih nogu stvarao svoju odluku zauvijek ostati ovdje na obroncima Požeške gore, s kojih gleda prostarnu ravnicu prekinutu rijekom Savom.
Naravno da sam imao moju sliku toga čovjeka, koji je svoje postove uglavnom pisao na engleskom jeziku, pa ih nisam mogao čitati. Mislio sam da je to neki intelektualac, inžinjer poljoprivrede i neki drugi vrhunski stručnjak.
Iznenadio sam se kad je pred mene izašao mlad čovjek, kratko ošišan, jednostavno odjeven, razgovorljiv, jednostavno fin.
Crkva Svetoga Emerika Oriovac
Sjedimo u njegovom urednom dvorištu, pod lugošom žutoga lišća i ugodno razgovaramo. Školovao se u Austriji na polju zemljoradnje a do prošle godine je bio jedan od najvećih uzgajivača nojeva u Hrvatskoj. Član je nekih međunarodnih organizacija, pa često putuje svijetom. Nesloga je i ovdje odigrala svoju ulogu. Umjesto da se uzgajivači udruže i tako nastupe na tržištu, oni se nisu mogli dogovoriti. Hrvatska posla! Posljedica je da Milivoj danas ne uzgaja nojeve nego pure.
Spomenik Franji Barunu Filipović
Staja mu je u drugom selu, Radovanju. Naravno da smo je obišli i upoznali Jelicu i Mirka. Oni su jedna obitelj. Mirko radi s Milivojem a Jelica se „brine“ za njih dvojicu. Dok smo mi razgledali staju, koja se nalazi na brežuljku iza kuće, s kojeg se pruža lijepi pogled u dolinu prema Savi, Jelica je ponudila pravu slavonsku užinu: domaćei sir s kajmakom i kulen. Ne samo zbog ovako dobre užine nego i zbog dvorišta, osjećao sam se kao kod kuće. Crni pas, zavezan na lancu, koji se svaki čas oglašavao, podsjetio me je na mog psa Sokola, kojeg je zbog starosti ubio lovac, čika Tuna. Dugo sam poslije vrebao čiku Tunu i bacao se na njega kamenjem jer mi je ubio psa.
Lijepom razgovoru nikada kraja. A mene čakaju druge obveze današnjega popodneva. Opraštam se od mojih dragih domaćina, od ovog lijepog sela i vraćam se prema Novoj Gradišci.
Strogo se držim ograničenja brzine. To mi zapravo i odgovara, jer mogu u miru gledati lijevo i desno bez „opasnosti“ da nervozni domaći vozači iz mene trube. Iako sam vozeći ovamo znao da ovom selu nikad kraja, ipak o tome nisam vodio računa.
Razmišljam o Franji Barunu Filipović. Pada mi napamet podatak, kako je 8. kolovoza 1873. bio izdan u Schönbrunu, carskom dvoru u Beču, carski manifest kojim se reguliraju prava i dužnosti bivših graničara i rješavaju mnoga upravna i financijska pitanja. Iz fonda osnovanog tom prigodom sagrađena je zauzimanjem tadašnjeg poglavara bivše granice generala Franje Filipovića, u Zemunu nova školska zgrada za Veliku realku u samome gradskom parku, projekt zagrebačkog arhitekta Nikole Kolara. 30. svibnja 1880. zgrada je, uz nazočnost mnogih građana, svečano otvorena. Okićena je, a pri ulazu u zgradu podignuta je spomen-ploča s natpisom »Za vladanja cara i kralja Franje Josipa I. i za upravljanja hrvatsko-slavonskom vojnom krajinom po generalu topništva, Franji barunu, Filipoviću Filipsbervskom 1879«. Godine 1918. spomen-ploča je skinuta, bačena i uništena. A zar se danas isto tako ne uništavaju uspomene na hrvatske velike ljude i događaje? Očito je da se povijest ponavlja.
Uz užinu sam pio dosta, ta ne vina i rakije, nego kisele vode i očito precijenio kapacitet mojega mjehura.Pada mi napamet zgoda iz gimnazijskih dana. Tih sam godina bio kinoaparater u rodnom selu. Na početku predstave vrata su se zaključala, kako se nebi ulazilo bez karte, i do kraja predstave se nisu otključavala. U kinu nije bilo WC-a. I dok sam jednom mijenjao rolu filma u kabinu mi sav zajapuren uleti čika Ilja i kaže mi:“Jesil ti lud? Oćeš da čojku pukne mijur (mjehur- o.a.)?“ Zašto mi je ova zgoda s čikom Iljom pala napamet? Na ovoj je cesti nemoguće stati između dva sela i popišati se. Kod mene je selo udaljeno od sela po nekoliko kilometara. Babina Greda je udaljena čak devet, a Županja 8. Ali ovdje kuća do kuće. U Bilom Brigi me je već uhvatila kriza. Uzalud sam tražio prigodno mjesto da obavim „malu nuždu“. I kad više doista nisam mogao izdržati, kako i meni nebi „puko mijur“, stao sam na jednom mjestu, gdje u nizu kuća manjka samo jedna, malo skrenuo desno, upalio žmigavce i deder. Vozači, koji su kraj mene prolazili su doduše svirali, ali to me nimalo nije smetalo.Bože, kako malo treba čovjeku da bude sretan!
Nastavak slijedi
|
- 00:07
-
Ukupno Komentara
(25)
SELU NIKAD KRAJA
U osam sati zazvonio je telefon. Ljupki ženski glas mi poželi dobro jutro. Sunce je već zasjelo na veliki prozor hotelske sobe, a poslije ovoga ženskoga glasa jače je ugrijalo. Očito mi i ono želi dobro jutro i daruje mi na poklon vedar novi dan. Dugo sam se tuširao kao da sam u novi dan htio ući bez ičega jučerašnjeg. Doručkujem za istim stolom za kojim sam sinoć večerao. Likovi na zidu su oni isti.
Prije zakazanog sastanka sjedim u kavani hotela i ispijam neznam već koji espresso. Sjeo sam blizu vrata. Cijela mi je kavana na oku.Iako ga nikada nisam vidio, pa čak ni na slici, osjetio sam da je to on, Antun, ili kako mi to Slavonci kažemo, Tuna. Izmjena malih darova. Razgovor teče, rekao bih, uobičajeno za ovakve prve susrete. Kratke biografije. Antun nema puno vremena, mora obaviti važne poslove. Zbog toga ugovaramo popodnevni sastanak kod njegove kuće u selu nekih petnaestak kilometara od Nove Gradiške.
Vrijeme do sastanka s Antunom koristim za obilazak novogradiškog kraja u pravcu Slavonskog Broda, odnosno za posjetu još jednoga blogera, Milivoja, kojeg do tada također još nisam bio osobno sreo. Naravno da sam se odlučio ići preko sela da ih vidim. Ne žuri mi se. Polako vozim i „snimam“. Kad od Nove Gradiške pođete prema Brodu prođete nekoliko sela a imate dojam da ste stalno u jednom. Jedino vam table daju do znanja da više niste u Rešetarima nego u Starom Petrovom Selo, Bilom Brigu, Novoj Kapeli, Batrini, Lužanima, Malinom, Kulniku. Što me cijelim putem zanima jesu stare slavonske kuće, kojih u svakom od ovih sela, što su se prostrla uz cestu, ima možda po nekoliko. Nema slavonskih birtija. Sve su to kafići neobičnih imena. Slavonija očito gubi onaj izgled koji ja volim.
Pomalo tužnoga raspoloženje mi vrati ovo, što sam vidio u Bilom Brigu:
Stari đeram! Tko zna koliko se generacija napajalo na ovom bunaru. „Škripi đeram, tko je na bunaru“, zazvoni mi u uhu. I ja sam evo tu, u ovom pitomom slavonskom kraju, da napojim dušu, da utažim žeđ za ovom lijepom zemljom, natopljenom krvavim znojem generacija, vinom i rakijom rasipnika Đuke Begovića, krvlju hrabrih sinova.
U tim sam mislima došao i u Oriovac, selo koje je poznato po „Orioliku“, tvornici namještaja i po Milivoju.
Nastavak slijedi
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(33)
CILINDRI I FRAKOVI
Sredina je mjeseca studenoga. Vrijeme ne izdaje godišnje doba. Suho je, kao stvoreno za znatiželjno putovanje u nepoznate krajeve. Prije sam imao običaj za vrijeme godišnjeg odmora obilaziti meni nepoznata bliža mjesta Slavonije. Jedno sam vrijeme imao stanku, pa sam se ponovno odlučio na ovakva putovanja.
Moja je postaja Nova Gradiška. Dok silazim s autoceste mrak je već dobrano prigrlio grad. Sobu u hotelu sam unaprijed rezervirao, imaću gdje spavati. Sada samo moram paziti da je pronađem. Kroz Novu Gradišku sam prolazio nekoliko puta kada sam iz Cernika vozio prema autocesti. No u centru nisam nikada bio. Vidi se da se u gradu vodi računa o turistima. Svaki hotel ima svoj putokaz. Tako sam bez muke i ja pronašao moj hotel „Kralj Tomislav“.
Veoma uredna velika soba broj 109 na prvome katu namještena rustikalnim hrastovim namještajem (ta u Slavoniji sam!), velika kupaonica. Drugo i ne trebam. I u sobi smijem pušiti! Najprije sam se izvalio na prostrani krevet, zapalio cigaretu i pustio mislima da lutaju ovim lijepim slavonskim krajem.
No došlo je vrijeme za večeru pa se spuštam u restoran u prizemlju, koji je također veoma skladno i ukusno uređen. Gostiju je malo, pa mi i tu konobar dopušta da za mojim stolom u kutu mogu pušiti. U Hrvatskoj ipak konobari određuju pušačke i nepušačke zone. Nekoliko mi se puta u Zagrebu dogodilo da sam skoro napustio lokal jer je na praznim stolovima stajala pločica „Pušenje zabranjeno“. Sva sreća uvijek me je konobar zapitao zar ne želim sjesti, na što sam mu odgovorio da sam pušač i da nemam mjesta. Bez riječi je makuno tu diskriminirajuću pločicu i sa smiješkom rekao, pa vidite na nema ništa. Tako je i ovdje.
Dok čekam večeru promatram veliki zid restorana nasuprot mene, oslikam zanimljivim slikama. Pun je nekakvog građanskog društva, nekog drugog vremena.
Gospoda s cilinrima i frakovima u kavani, indiferentna ženska posluga ih poslužuje.Tko zna zbog čega četvorica napuštaju lokal? Možda zbog neljubazne posluge? U to vrijeme nije bilo zabrane pušenja. Dakle zbog toga ne idu. Uz tu grupu sjede dva gospodina za stolom, malo dalje još dva. Jedan je, unatoč svoje ćelave glave, skinuo šešir. Dvojici, očito u razgovoru, prilazi čovjek sa šepkom na glavi. Njegovo skromno odijelo odaje prosjaka ili možda njihovog kočijaša. Lijevim dijelom dominira velika dama, čije lice također „krasi“ ozbiljnost. Iza njih u kutu nekakav stidljivi gospodin s cilindrom a dama s buketom cvijeća. Mladenci? Ni oni ne odaju nekakav sretni par, i njihovo je lice ozbiljno.
I opet stol za kojim sjedi dama koja upravo pije nekakvo alkoholno piće (cijenim po čaši), pa joj se, valda od pića, decentno smiješe usne i crveni lice. Možda nekome prkosi? Slavonci su, ali naravno i Slavonke, prkosni, inatni ljudi, i to ne samo paori nego i gospoda. Gospodin, sa šeširom na glavi i lulom u ustima, joj je okrenuo leđa i razgovara s damom na desnoj strani stola. Svojom je ispruženom lijevom rukom podijelio stol, kao da dami pokazuje granicu; ona sjedi uspravno i izgleda sluša ga, ali bez ikakve reakcije. Stolom do njihovog dominira gospodin koji čita „Domaći list“ i potpuno ignorira damu za stolom.To je očito htio iskoristiti mlađi gospodin, časnik na desnoj strani stola, pa udvara ovoj napuštenoj dami. Zna vojska kad i kako treba! I nemora baš imati kvalitete Baruna Trenka. Unatoč elegantne odjeće ova mi gospoda baš i ne odaju uljudnost, koja bi ih na javnim mjestima trebala odavati. Sjede u kavani u šeširima i cilindrima, ne konverziraju s ljudima za svojim stolom, ovaj zadnji potpuno ignorira damu na lijevoj strani stola, tako da njoj doista ništa drugo ne preostaje nego da se sama „zabavlja“ svojom „čašicom razgovora“.Stvarna je to slika dekadentnog društva ovoga grada. Dakle ipak odijelo ne čini čovjeka!
Poslije ukusne večere (ta kaka drugačija može bit šokačka večera?) i dvije čaše đakovačkog rizlinga šetam oko Trga Kralja Tomislava, čije središte čini oveći park. Lipa je po stazama prostrla lijepo žuto lišće kao sag. Kesten se još neda. Njegovo lišće, iako povrčeno, još uvijek prkosi kasnoj jeseni.
U parku fontana, zanimljiva trijada golih žena kao u nekom erotskom plesu. Kasnije doznajem da se zove „Tri gracije“. Netko je na leđima desne "gracije" crvenom bojom napisao „Stipa“. Ta nek se zna čija je! Ulica preko puta hotela, uz koji se nalazi lijepo uređena omanja crkva, nanizana kafićima i „Heineken“ reklamama. Nekoliko lijepo uređenih fasada svjedoče o boljim vremenima ovoga lijepoga slavonskog gradića.
Plakati najavljuju „Cerničku krmokolju“ uz tamburaše. Pada mi napamet naš dragi bloger Fizi. Što bi izvjesne dame rekle da je on za klanje svoje Matilde upotrijebio ovu riječ? Ja mislim da bi ga objesile. U zgradi, koja zajedno s hotelom omeđuje park, s baroknim arkadama, u oči upada oveća skupina tablica. Sve političke stranke u istoj zgradi. Odaju li one politički sklad u gradu ili prisilne dobrosusjedske odnose? Uz njih i udruga branitelja ali i „mjernik“ Da li im je on razmjerio granice?
Pun lijepih dojmova, koje u hotelskoj sobi brižno zapisujem, odlučih poći na počinak prije nego inače. Sutra ću sresti još jednoga blogera, kojeg do sada nisam vidio.
Nova Gradiška me se jako dojmila. Zadovoljan sam ali osjećam umor. Da li je to zbog one slike na velikom zidu restorana ili vina? Odlučujem se za počinak, ali prije naručim buđenje. Sigurno je sigurno. Nadao sam se da ću nešto sanjati. A kod nas se kaže da se ono što sanjaš u krevetu u kojem si prvi puta spavao, ispuni. Bože, što bih želio sanjati?
Nastavak slijedi
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(34)
ŠOKAČKI OČENAŠ
Poslje voliko putenosti, svitu moj lipi i dragi, potlja toliko šokačke erotike, mislim da je vrime učinit nješta i za dušu pa se malo izmolit Bogu. Taki smo mi Šokci. Znamo se napit, i to ne samo u svatova, znamo bit rđavi ko vrag, znamo se i posvađat pa i pobit, znamo puno nedilja neić u crkvu, pa dobro, znamo privarit koju curu il vlastitu snašu. Al onda se sjetimo da smo grešni pa se izdivanimo s Bogom, izmirimo se na ispovidi, damo lemojzinu u crkvu, župniku damo lukno i ope je sve u redu.
Umjesto ve moje pjesme, koju sam napiso još 26.11.2003. godine, mislijo sam na kraju vog serijala o đedu Lovri napisat nješta drugo, al me naš dragi bloger Fizikalac zamolijo da objavim eto vu moju pjesmu. Njemu se, kaže, jako svidila, pa valda će se svidit i vama.
Oče moj ja znam ge si.
Tod si samnom, al i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu,
il odam bos po trnju.
Sveto je ime tvoje!
Kad neznam kako platiti dug,
jer nitko neće kupit moj trud,
kad crkne mi vridan konj,
i kad džabe proljevam znoj.
Budi volja tvoja!
Kad mi zbog suše ne rodi rod,
a repa dobije slabi bod.
Kad đeca traže i ruva i kruva,
a ambarom se prazim širi duva.
Daj mi, Bože, svagdanjeg kruva!
Kad bravce moram zbog bolje priklat,
kad sm rđav i moram vikat.
Kad srce oće, a rakija loša,
i kad ženu privarim za par groša.
Ti oprosti duge moje!
Kad zima dođe a ogriv skup,
i kad se tuđoj snaši zavučem pod skut.
I dok se kerim vesel i pijan,
iako sam mastan i neobrijan.
Ti oprosti duge moje!
A kad mi svadba od kuće pođe,
Kad sin mi iz crkve sa snajom dođe.
Kad mi unuci po avliji pužu,
kad kidaju sve i najljepšu ružu.
Dođi kraljevstvo Tvoje!
Kad s kolima kroz šumu prolazim sam,
i vidim rast dobar koji baš trebam.
Kad komšiji odorem dvi, tri brazed,
ma ne traba njima, oni su gazde.
Ne uvedi me u napast!
Kad se napijem a žena svađu traži,
il kad ju uvatim u laži.
Kad vidim šta političari s nama rade,
svi jako bogati a niko ne krade.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Kad pridajem žito, a kažu vlažno,
kad krše ugovor a kažu ni važno.
Kad me s porezom ćeraju da kleknem,
kad goropadan lajem i svašta reknem.
Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!
Ta znaš ti, Bože kog si stvorio.
Znaš da sam samo čojk, a šta bi bio?
Al njekad se dičim, volim inatit.
A moram i zgrišit al i zapamtit.
Al prikrstim se uvik kad idem leć,
idem i u crkvu kad mogu već.
I prid crkvom uvik kapu skidam,
svake se godine jedanput ispovidam.
Sjetim se ja tebe, Bože često,
ne baš kad sve ide, al kad je teško.
Kad puno radim, orem i valjam,
i kad kojekake sanjke sanjam.
Ta znaš ti, Bože kog si stvorio.
Znaš da sam slab, al jak bit bi tio.
Ma ja sam od krvi i mesa a ne kamen.
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(41)
BIZOVAC SVE DIG'O IZ GROBA V
©Bobo
No bilo kako bilo Lovra i Marija su doživjeli svoj happy end. Toliko su bili otvoreni da su i nama ponudili otvoreno sve. Ilija Babić Andrin nije morao opisivati sve u tančine, konačno njegova intencija nije niti bila risati nekakvu seniorsku pornografiju nego pravu ljubav starijih ljudi u čemu je, doista na veoma dopadljiv način, uspio. Moja je eto zadaća bila objasniti ono što se ne vidi, pobuditi poneku sumnju, upotpuniti neki prizor. No nadam se da ni ja nisam prelazio granice. Ja jednostavno vjerujem Lovri kad kaže:”Ipak je najvažnije da sam se ja digo iz mrtvi, da sam dokazo da nisam za zaitit (baciti) i da sam još pravi čojk. Ko ne vjeruje, nek pita Mariju. A kako se ona priporodila, i ona je pravo žensko, ni da se faljim, al kad se mi ščepamo, ni nam ravno nikaki dvoj mladi.” Ja se jednostavno radujem s Lovrom. A vi? Ta tko se nebi radovao!
Možda mladi čitatelji neće u ovome naći onu draž kao autor ili kao ja obzirom na naše godine. Nismo mi još ni izdaleka kao Lovra, ali možda si ipak lakše dočaramo ponešto od onoga što se dogodilo ili pak nije dogodilo s Lovrom, odnosno nije dogodilo onako kako bi mi to možda željeli. Ja mislim da je ipak najvažnije da se dogodilo. Cilj opravdava sredstvo. Svako na svom putu k cilju ima vlastitu strategiju. Lovra je odabrao svoju, doduše daleko modificiraniju od svoje prijašnje, iz mladosti, kad je to sve išlo ko podmazano. Ali: konac djelo krasi!
Vratimo se još samo malo na onu Lovrinu samosvijest. On je sada odjednom toliko siguran i rezolutan:”Neda si Lovra više kast daj sidi đed i da piša po opancim i više se nikom neće sklanjat. Ta mogu na tri strane: imam svoj stan, kuću i kuću moje Marije. A da vidite što sna šuti, boji se da neb šta pokvario.Reko sam im nek svako vodi svoj život i bit će u redu”! Tko bi rekao da ona čvrsta stvar u tolikoj mjeri može promijeniti čovjekov život!? Njegov se status u obitelji iz korijena promijenio. Eto sad smijem opet biti bar malo profesionalac. Kojekakvi stručnjaci: socijalni radici, psiholozi pa i psihijatri, obiteljski savjetnici i poneki svećenici se ubiše radeć da u ovakovoj obitelji ojačaju položaj podređenoga člana. Sate i sate troše i ne dožive ni izdaleko ono što bi željeli. A Lovra to naporavi kao od šale. Može li se onda i ovdje reći “Penis bonus – rexus domus! – dobar penis – mir u kući!” Očito da!
Pogledajmo na kraju još jednu šokačku odliku. Lovra svoje pozitivno iskustvo ne čuva ljumomorno za sebe. On iz želje da i drugi, jer očito zna da u selu ima takovih koliko hoćeš, ne samo progledaju nego kao i on steknu tu naraslu i čvrstu samosvijest i konačno po treći puta proodaju, te ih poziva:”Ma nemojte se zapušćat, nemojte brojat godine, ako vam je srce mlado i tilo poletno i zdravo, znajte da u njem još živi druga mladost i vidite ge sam ja to provjerio. Tako i vi. U toplu ljekovitu vodu, uz toplo žensko tilo i rodiš se nanovo. Daj tako ako vam nisam dosta ja, pogleđite Franju, Stipu i Tunu. Nje je Bizovac sve digo iz groba, a i žene se sve falje”. Ovi pozitivni primjeri Franje, Stipe i Tune mogu se shvatiti kao Lovrina retorička igra. Njegova tvrdnja, bazirana samo na osobnom iskustvu, bila bi možda preslaba da dobije čvrstinu dokaza, istine. Zato se on služi nabrajanjem i drugih koje je “Bizovac digo iz groba”. I laž, ako se često ponavlja, jednom postane istinom!
©Štitar.com
Eto, što da vam ja na kraju kažem? Nisam mogao vjerovati da ću ovako uživati u „Đedu Lovri u Bizovcu“. On je to tako zorno ispripovido, dočaro, on jamči. Pa onda neće ni meni preostati ništa drugo no da se i ja uputim u Bizovac da baš vidim. Ne treba to meni, kao što tvrdi naš bloger Grga, al sam svejedno znatiželjan. Možda tamo skobim (sretnem) đeda Lovru pa ga malo podrobnije ispitam o nekim stvarima? Ako mi to uspije znati će te i vi. Ništa vam do sada nisam sakrio pa neću ni to.
Eto, svitu moj dragi, živi vi meni i zdravi bili!!!!!
©Štitar.com
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(17)
|
|
|
