Marketing
RAŠTIMANI NOKTURNO
dan petnaesti.
Sjedim u radnoj sobi
a kraj mene moj mali pas.
Najprije smo složili knjige
i pobrisali debelu prašinu.
Moju radnu sobu spremam samo ja.
Volim složeni nered,
što ne upućuje na moj život.
Na velikom prozoru nad radnim stolom
cijeli se dan smjenjuju
vjetar
i
sitna kiša.
Gledam ih kroz grančice zelenog cvijeća
na širokoj prozorskoj klupi.
Pogled mi kvari
crni krov susjedove kuće.
Za mene nije.
Ja sjedim u pretoploj sobi,
(volim to ja i moj mali pas),
i liječim tijelo
iako ne pijem dobru staru slavonsku šljivovicu
sakrivenu u pisaćem stolu
koju mi je poklonijo prijatelj.
A duša?
Prebirem po pisanim uspomenama,
kronikama i godišnjim bilancama,
iako ih skoro sve već znam napamet.
Jednom je duh na usnama
drugi put duša na jeziku.
Taj mi stari očaj,
o Bože kako se crni dani
koji mi danas ne dižu rijetku kosu na sjedoj glavi,
mogu zaboraviti brzo.
A bili su
kao apokalipsa neizvjesni i teški.
Bojim se apokaliptičkih svršetaka,
bojim se fijaska.
Ne bojim se
zadnjeg pada zastora
na pozornici što se zove život.
utihne vjetar.
Čujem glas prijatelja,
siguran, veseo, smijeh.
Osjećam toplinu rodnoga sunca
(nisu sva sunca ista)
što se raširilo
po pitomoj, ravnoj dolini rodnoj.
Vidim zlatnu jasen slavonsku.
Čujem cvrkut ptica
i zvonjavu kopita ponosnih konja
na suhom prašnjavom drumu.
Čujem svaku kap
znoja s čela ratara vrijednog
koja želi natopiti zemlju žednu.
A čujem i tihi šum
stoljetnih, ponosnih hrastova slavonskih
i kroz njihov šum
slušam pjesmu široku, veselu,
pjesmu ljubavnu, bećarsku.
I cik tambure čujem
i tresak inatom i obješću razbijene čaše.
Pogledam na prozor.
I opet pada kiša.
Post je objavljen 24.10.2007. u 00:05 sati.