Marketing
BROD NA SAVI OČIMA KRONIČARA FRANJEVAČKOG SAMOSTANA VII
"[Druga kapitularna skupština Luke Karagića]. 1. srpnja drugu kapitularnu skupštinu održao je mnogopoštovani otac Luka Karagić u samostanu Svetoga Ivana Kapistrana u Iloku. Na njoj je za gvardijana ovoga samostana izabran velečasni otac Marko Gabrilović iz Sibinja, za vikara veoma časni otac Augustin Durešević iz Velike, za lektora veoma časni otac Antun Žderić iz Vinkovaca, a za propovjednika velečasni otac Andrija Tomašević iz Požege itd., itd.
ILOK, najistočniji hrvatski grad
[Odreknuće Marka iz Sibinja]. N. B. GODINE GOSPODNJE 1738, 8. ožujka, velečasni otac Marko iz Sibinja, gvardijan ovoga samostana Presvetoga Trojstva u Brodu, dao je ostavku na svom gvardijanatu i poglavarskoj službi, hotimice i dragovoljno, ne zbog nekog nedostatka ili prijestupa (kako se obično nekoga skida i lišava službe). Mjesto njega za predstojnika ovoga samostana postavljen je velečasni otac Jakob Jović. To je obavio mnogopoštovani otac Petar iz Baje, povjerenik vizitator.
[Novi gvardijan u Brodu]. Spomenuti mnogopoštovani otac Petar iz Baje, generalni vizitator povjerenik, sazvavši velečasne oce časnoga definitorija u samostanu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Đakovu, spomenutog oca predstojnika, tj. Jakoba Jovića, uz suglasnost svih velečasnih otaca časnoga definitorija, izabrao je za gvardijana ovoga samostana i potvrdio otvorenim pismom.
[Provincijalat Luke Karagića]. Ipak valja skrenuti pozornost da mnoge stvari učinjene pod provincijalatom mnogopoštovanoga oca Luke Karagića ovdje nisu zabilježene. Budući da se čini kako su vrijedne da budu zabilježene, pa da ne budu propuštene, ovdje ću ih zajedno opisati, no nisu razvrstane po godinama.
Za spomenutog mnogopoštovanog oca provincijala umrla su ukupno 82 brata.
[Ratovi protiv cara Karla VI]. Tada je francuski kralj počeo ratovati protiv vladara cara Karla VI. u različitim krajevima, tj. u obje Sicilije, Napuljskom kraljevstvu, Italiji, Lombardiji te u carstvu uz rijeku Rajnu; njemu su se pridružili kralj španjolski, kralj Sardinije te vojvoda savojski. Pošto je caru nanesen poraz, pobjednici su zaposjeli: Siciliju je, naime, dobio sin španjolskoga kralja don Carlos (koji potječe iz francuske dinastije Burbonaca) zajedno s Napuljskim kraljevstvom, Lombardiju je djelomice zaposjeo kralj Sardinije, a djelomice vojvoda savojski, dok je Lotarinški dukat i Bar zaposjeo francuski kralj. Vojvodi pak spomenutih dukata dali su i veliki dukat Etrurije zvani Firentinski.
[Poziv krajišnicima hrvatskih krajina]. U svezi sa spomenutim ratom da pomognu u Italiji, uzvišeno Ratno vijeće pozvalo je i krajišnike ovih krajina. Zapovjednik Osječke tvrđe preuzvišeni vrhovni zapovjednik Khevenhiiller poslao je u tu svrhu iz Beča nove ratne zastave tim krajišnicima, a one su bile blagoslovljene u svakoj njegovoj krajini. U donjoj krajini zastave su bile blagoslovljene u tvrdi Morović, a blagoslovio ih je velečasni otac iločki gvardijan, tj. otac Petar Morović, koji je tom prigodom održao i prigodno slovo.
U srednjoj krajini, u ovom gradu Brodu, zastave su bile blagoslovljene pred crkvenim vratima, a blagoslovio ih je velečasni otac Ivan Narančić, bivši provincijski definitor, dok je govor tom prigodom održao velečasni otac Mihael Schuster iz Rače, redovni propovjednik. U gornjoj krajini zastave su bile blagoslovljene u Gradiškoj tvrđi, u crkvi našega reda i naše provincije (naime, druge katoličke crkve ondje nema, a nije ni postojala), a blagoslov je obavio prečasni zagrebački kanonik i ujedno dubički zapovjednik imenom Čolnić. Govor je održao na trgu pokraj crkve spomenuti velečasni otac Mihael Schuster, redovni propovjednik.
Valja naglasiti da su spomenuta ratna znamenja i ratne zastave, donesene iz Beča i kasnije blagoslovljene u krajinama za provincijalata mnogopoštovanoga oca isluženog lektora Antuna Markovića.
[Ubojstvo časnika]. I napokon, pošto su pripremili što je trebalo ponijeti u rat, u zimsko doba, tj. 10. prosinca 1736. godine, napustilo je krajinu 2.000 krajišnika sa svojim časnicima i uputilo se prema gradu Požegi. Pod vodstvom presvijetloga gospodina vrhovnog zapovjednika krajina Ivana Udvarhelvja zaustavili su se u selu Orljavcu, gdje su proveli gotovo dan odmora. Neki krajišnici, opijeni žganjem, rakijom ili šljivovicom (više životinje nego ljudi, da se tako izrazim), pucnjima iz pušaka ubili su upravo spomenutoga presvijetlog gospodina vrhovnog zapovjednika Ivana Udvarhelvja, zapovjednika zvanog Jozu i vojnog suca Jakoba Pašu; ostali časnici nisu ondje bili nazočni, ili su se dali u bijeg, ili su se posakrivali zajedno sa svojim kapelanom ocem Franjom Frankom, članom ove provincije. Tijela trojice ubijenih, prenesena su u Požegu, u samostansku crkvu Svetoga Duha naše provincije i ondje s poštovanjem pokopana počivaju u miru.
Pobunjene su se čete (da bi se mogli izdvojiti nerazumni ljudi koji su ubili tri spomenuta časnika) vratile u krajine i smjestile na livadu prema Podvinju (pučki Zvirinac) i ondje se zadržale nekoliko dana. Ispustivši ostale neprilike što su ih počinili ti divlji ljudi, napokon im je na blagdan svetoga Tome apostola, na njihovu zamolbu, uz pristanak presvijetloga gospodina zapovjednika, gospodina slobodnog baruna Kopenhagena, bio poslan jedan svećenik, tj. velečasni otac Antun Žderić, tadašnji provincijski lektor. On je podivljaloj vojsci održao pobudni govor kojim je vojnike po svoj prilici priveo svijesti, pa se svatko vratio svojoj kući, i tako se ta pobuna smirila."
POŽEGA – Franjevački samostan danas
"[Kukolj u cvijeću redovničke mladeži]. Iste je godine, u cvijeću redovničke mladeži, iz koje bi trebala zrcaliti svekolika krotkost i pobožnost, nikao najgori kukolj neposlušnosti. Neki mladići imenom klerici, i više nego mladići, premda u dobi odrasli, imali su slabašan um i tvrdili da im poglavari nanose svaku vrstu nepravde, pa su zbog toga odbili pohađati kor. Triput ih je velečasni otac gvardijan Jakob Jović s pravom podsjećao na poslušnost što su je prihvatili, no oni nipošto nisu htjeli dolaziti u kor. Njihov je voda bio brat Nikola Čurić s nekolicinom ne-redovnika (da se tako izrazim) klerika, tj. Ernestom S torom, Dominikom Žeklićem, Ilijom iz Velike, Martanom Haljinićem, Josipom Vukašinovićem, Augu-stinom Lorencom, Martinom Wolffom i Kapistranom Glavaševićem. Ovaj je posljednji, slijedeći svoju opaku i pogubnu narav, otišao ne pozdravivši gvardijana; izbačen sa studija ovdje, proboravio je neko vrijeme u đakovačkom samostanu čineći pokoru. Pretposljednji pak, ne obazirući se na nagovore svojih suučenika, nego slušajući opomene velečasnog oca gvardijana, također ga je slijedio.
[Ratovi protiv Turaka]. Pošto je postignuta nagodba i potpisan mirovni ugovor između cara i spomenutih katoličkih kraljeva, nastala je prerana povreda mira na štetu nadute Otomanske Porte (pošto je već umro pozlaćeni carski vojskovođa savojski princ Eugen, a isto tako i vvirtenberški knez, za kojega se smatralo da će naslijediti princa Eugena). Ostao je pak, pa se činilo da će ga uistinu naslijediti, general veliki tabornik preuzvišeni gospodin Palffv, koji je i vodio vojsku u Srbiju prema turskim krajinama sve do Jagodine da bi Turcima navijestio neprijateljstvo, i navijestio ga je protiv mirovnog ugovora; no kad je pristigla jesen i kad se približavala zima, vojska se vratila u svoja konačišta."
"[Vrhovni zapovjednik veliki tabornik]. Sljedećeg pak proljeća za vrhovnog zapovjednika velikog tabornika (pošto je bio izostavljen veoma zaslužni general Palffv) bio je postavljen general Seckendorf, protestant. Povevši vojsku u Srbiju, upao je na tursko područje i osvojio Nišku tvrđavu. Ondje je za zapovjednika postavio generala Doxala, kalvina. Kad su došli Turci, ovaj im je, bez ijedne ispaljene turske puške, predao Nišku tvrđavu. Predavši tvrđavu, vratio se u Beograd, bio okovan u željezo i zatvoren, i ondje mu je napokon bila odrubljena glava.
Preuzvišeni gospodin general, imenovani niži zapovjednik tabornik, grof Franjo Vallis, s jednim je vojnim korpusom, sastavljenim od oko 30.000 vojnika, s banatske strane kroz Vlašku, pošto je osvojio neke vlaške predjele (koje je opet vratio Turcima), s vojskom stigao do obale Dunava, povezavši se s brojnijom vojskom, kojom je zapovijedao viši zapovjednik tabornik Seckendorf, a koja se sastojala od 80.000 vojnika, nešto niže i nedaleko Vidina. Vratili su se, ostavivši Vidin po strani. A zbog sumnjiva savezništva sklopljena za novac s Turcima (kako je izvješćeno), general je Seckendorf, tvrde, bio lišen uprave i zapovjedništva. General Vallis je pak umro, a neki govore da je bio otrovan.
POŽEGA – "Građanska straža" nastavlja tradiciju „Građanske čete“ iz 18.stoljeća
[Osvajanje i gubitak Užičke tvrđe]. General stražmeštar grof Emoleian, katolik, po narodnosti Irac, u istom je ratu vojskom, koja se sastojala od nekoliko stotina tisuća vojnika, dijelom redovne, a dijelom krajiške vojske, odlučio zauzeti Užičku tvrdu. Kad ju je zauzeo, vratio se u Beograd s nekolicinom zarobljenih Turaka koje je odanle doveo. U zimsko doba Turci su, postavivši opsadu oko te tvrde, ugovorom o predaji ponovo tvrđu osvojili, a naša je vojska tvrđu predala Turcima.
[Opsjedanje Banjalučke tvrđe]. General podmaršal tabornik knez Hildburgshausen zapovijedao je korpusom vojske uz rijeku Savu prema Bosni. Ona se sastojala djelomice od njemačke, djelomice od mađarske, a djelomice od krajiške vojske, a brojila je 20.000 vojnika. Prešavši rijeku Savu kod Gradiške, počeli su opsadom Banjaluke, tvrde u Bosni (ne tako čvrste — tvrđe i samoga grada). Osvojivši grad, a ne osvojivši tvrđu, odstupili su od još nepobijeđena neprijatelja. Zbog nesposobnosti vođenja rata, a pošto su ih Turci gonili, dali su se u bijeg. Pretrpjevši poraz i velike gubitke, vratili su se u ove slavonske krajeve. Pošto je došlo vrijeme povlačenja u konačišta, u njih su se sklonili Nijemci i Mađari, dok su krajišnici cijelo zimsko vrijeme čuvali rijeku Savu da je ne bi zbog plijena prelazili Turci. Oni su je savjesno i očuvali. A nisu ni Nijemci prelazili na drugu obalu Save u Bosnu, nego su boravili u taboru.
Provevši zimu u konačištima, kad je stiglo proljeće, carska se vojska opet okupila u logoru. Glavni je zapovjednik bio general veliki tabornik grof Konegsek. Do spomenutoga okupljanja nisu imali nikakva sukoba s neprijateljem. No počeo se širiti glas o najgoroj bolesti epidemije, kako neki govore, a općenito se kaže zaraza ili kuga, od koje je nas, nevoljne i potrebne svake pomoći, svemogući Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, majke svoga ljubljenoga Sina, i svetih zaštitnika, sačuvao zdrave i čitave, a njega, po njoj i po njima, valja i nadalje neprekidno moliti da nas se udostoji svojom milošću sačuvati u zdravlju."
ILOK – župna crkva Sv. Ivana Kapistrana danas
Post je objavljen 19.12.2007. u 00:05 sati.