Možda je već bilo. II

15 prosinac 2016

Oko 7 i 30 je. Već dva sata grčevito mislim na rečenicu skreni misli na nešto drugo. Trudim se. Uzalud. Pogled me ne smiruje. Ravnica koju nikad nisam volela. Jedino mi se sviđa nebo. Beskonačno je i plavo. I beskorisno. Pokušavam da žmurim i da se skoncentrišem na disanje. Ispred mene sede dvoje. Naslonila je glavu na njegovo rame, a meni pada na pamet da li to njega iritira, ali neće da joj kaže? Stavljam još jedan sloj sjaja za usne i dišem plitko. - Ej, ugušićeš se tako - govorim sama sebi. Kucam poruku i silazim. Taj jedan trenutak, memorisan je u mojoj svesti, osećam usne na svojoj ruci. Sećam se pez bombone. Kasnije smo ustanovili da je to moj sjaj za usne. Kasnije dok sam sedela uz njega i dok je sat neumorno pokazivao 18 h. Osećam samo usne na ruci. Sedimo u kafiću na stanici. Da li je glupo da zapalim odmah cigaretu? Znam da bih zapalila dve i da mi to ne bi pomoglo puno. U jednom trenutku uhvatila sam sebe kako vrtim kosu prstima. Brzo sam je ispustila. - Kad vrtiš tako kosu, znam da ti treba ljubav. - Sećam se rečenice. Hodam pored njega. Hoda uz mene. Ili iza mene. Hodamo jedno uz drugo.

313. Treći sprat. Teške plave zavese. Želim mrak. Upalimo zvezde. Pomišljam kako Mesec već imam. Ne govorim ništa od ovoga. Misli su neumorne, nezaustavljive. Trojka pre broja trinaest. Dobar znak. Isti onaj sat koji ne radi. -Zaustavi mi vreme. - Sasvim ozbiljno rečeno kao da verujem da može. - Lift bih ti mogao zaustaviti, ako želiš. Vreme neće da sluša. Jedino je koje prolazi.

Leži na meni, iznad mene. Ruke na mojima. Ruke široko raširene. Ako me još minut bude ovako držao, ugušiće me ono što osećam i neću preživeti ostatak. - Treba mi predah govorim. Mislim da razume na šta mislim. Kupatilo kao spas. Treba spasiti nekad sebe od sebe .Crne pločice. Tečni sapun. Šampon. Namestiti ručnik jedan pored drugog.
Ne znam kako uopšte mogu misliti sada na to? Hm, to je ista ona tehnika, skreni misli na nešto drugo.

- Dvesta puta pomiriši mi kosu. Omiljena rečenica. Dvesta puta poljubi mi oko, nos, usne, vrat, potiljak, prst, dlan, nadlakticu, rame, dvesta puta, koleno, rupice na obrazima, prst, stopalo, svaku kost, mene iznutra, celu.

Više od dvesta puta.

Ne želim da spavam. Ne mogu odoleti. Tonem u neki polu san. Usne na prvom, pršljenu vrata šapću, šapću... Spavam, a svesna sam da je budan. Da me gleda. Svesna sam ruke koja me ne pušta. Otvaram oči. - Spavala sam? Malo. - Zapalićemo? Predah koji mi ponovo treba. Da se sakupim malo. Ne mogu se odvojiti od njega. Cigareta koja izgara u pepeljari. Trenuci koji traju.

Nikad ne želim da se razdvojim od njega, niti želim da bude svestan toga. Ne znam da li je to moguće uopšte? Ne znam koliko se vidi. - Otkad se nisam ljubila na stanici govorim. Zatvaram oči. Sledeći put kad ih budem otvorila, ista ravnica koja me gleda kroz prozor. Jedino je Nebo koje volim, u toj pustoši. Beskorisno. Sada je tamnoplavo. Mesec. Zatvaram oči.

Dvesta, dvesta puta... Puta dvesta. Zauvek.

"Da Ti kažem
milion puta
Volim Te
nije mi dovoljno
jer ne znam,
znaš li
koliko Te volim?"


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.