https://www.youtube.com/watch?v=CvNfCOkYDnw

Ljetu je kraj, obećajem neću vas više gnjaviti fotkama

Moje "leto" je završilo. Malo negde pre 19 časova. Malo pre nego što se upalilo zeleno svetlo na semaforu, sa kog si se vratio i dotrčao da me još jednom poljubiš. Još jedan poljubac sa dlanovima na mom licu. Moj najdraži poljubac. Malo pre nego što mi je vrećica iz Signala pukla i njen se sadržaj razleteo pod našim nogama.
U vazduhu, negde malo pre devetnaest časova, ja sam mogla da osetim promene u plavom velikom nebu.
Moje ruke su mahale, i plave kose su se njihale skupa sa letom.

Moja jesen počinje negde oko desetog septembra.
Na jednom od beogradskih semafora gde moraš da me držiš za ruku kada ih pretrčavamo zajedno.

Lola je jednom mrtva hladna izjavila neću kavu daj mi tabletu čovjeku kraj kojeg se probudila ujutru i to joj je postala omiljena rečenica skoro svako jutro.
Dobila je kavu i tabletu, ljubazno se nasmiješila ispod pokrivača i pomislila kako mora da bježi. Što dalje, što brže.
No, Lola zapravo nije voljela trčati. Bar ne odmah ujutru. Ujutru Lola spava dugo. Crne baršunaste zavjese vise do poda. Ako je nešto probudi prije vremena, Loli se lice namršti i oko pospanih očiju titraju bore. Zato se zakopa ispod jastuka. Jednog , drugog. Da ih ima pet sve biih stavila na sebe.
Lola ujutru mrzi izlike. Ptice svakako nisu dobro došle. Lola mrzi ptice. Podsjećaju je. Nisu dobro došli ni glasovi niz ulicu.
Lola je zaista jednom pobjegla. Samo nije bilo rano ujutru. I nije bilo ljeto. Padale su velike pahuljice i putevi su bili zavejani snijegom. No, kad jednom odlučiš da trčiš, ništa te ne može spriječiti.

I nikad se nije okrenula.

Run Lola, run.

Ovo je pjesma koja me je okupirala ovih dana i što mi se najviše dopada ne razumijem ni riječ, pa se iskreno nadam da nije o nekome ratu, bijedi ili bolesti jer ne bih voljela da me usrećuje tako nešto. A i ne podsjeća me na nikoga što je čini vrlo značajnom.



Moj dragi šogor i dva lijepa nećaka, skupa sa svojim velikim prijateljem, otišli su juče ujutru.
Iskreno mi je bilo žao. Jebiga, nisu oni krivi što sam ja takva kakva jesam. Šogora sam se nekad davno bojala. Bio je policajac koji je moju sestru jednom zaustavio na semaforu jer je gurala bicikl preko zebre, a on joj je naplatio kaznu jer nije imala svijetla. Sestra kaže da su joj svijetla bila sasvim u redu, naravno. Šta je sve muškarac sposoban učiniti da osvoji ženu koja mu se sviđa.
Veliki prijatelj me je baš čvrsto zagrlio, i zahvalio se za opranu robu, skuhane ručkove i pive koje sam im hladila. Bilo je malo nakon 6 ujutru i ja sam samo rekla - dođite opet. Zagrlila još jednom nećake i mahnula. Vidjela sam da je tati teško, tko zna hoće li vidjeti unuke opet nekad.
I život se opet nastavlja. Sestra mi je javila da su jutros sletjeli u Perth i da je sve u redu. I da sam im baš bila cool :)

Jutros sam predala kolegici smjenu, sve papire, protokole i ostalo. Rekoh joj da mi čak ni za plaću ne mora javljati.

Regina je zvanično na odmoru.

Jednom se cijelu noć sa mog mobitela vrtjela cijela moja play lista koja tada i nije bila bogznašto, ali mobitel je bio nasljeđen od moje mlađe sestre, pa sam tako eto zavoljela neke pjesme koje niti sam nešto posebno slušala niti sam im poznavala autora.
Mobitel sam zamjenila novim, play lista na ovom novom nikad nije napravljena. Ako se baš zadesim negdje gdje nema glazbe, pustim tunein radio. Ne mogu sebi više da dozvolim taj luksuz da me pjesme podsjećaju na noći koje se jednom ili kad tad izgube.