Run Lola, run

petak, 05.08.2016.

Lola je jednom mrtva hladna izjavila neću kavu daj mi tabletu čovjeku kraj kojeg se probudila ujutru i to joj je postala omiljena rečenica skoro svako jutro.
Dobila je kavu i tabletu, ljubazno se nasmiješila ispod pokrivača i pomislila kako mora da bježi. Što dalje, što brže.
No, Lola zapravo nije voljela trčati. Bar ne odmah ujutru. Ujutru Lola spava dugo. Crne baršunaste zavjese vise do poda. Ako je nešto probudi prije vremena, Loli se lice namršti i oko pospanih očiju titraju bore. Zato se zakopa ispod jastuka. Jednog , drugog. Da ih ima pet sve biih stavila na sebe.
Lola ujutru mrzi izlike. Ptice svakako nisu dobro došle. Lola mrzi ptice. Podsjećaju je. Nisu dobro došli ni glasovi niz ulicu.
Lola je zaista jednom pobjegla. Samo nije bilo rano ujutru. I nije bilo ljeto. Padale su velike pahuljice i putevi su bili zavejani snijegom. No, kad jednom odlučiš da trčiš, ništa te ne može spriječiti.

I nikad se nije okrenula.

Run Lola, run.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.