Sjećam se točno kako je nastala ta fotka:

Bilo je to negdje pred istu ovakvu jesen, najvjerojatnije lani.
Njene oči su još bile one začuđene oči djevojčice, koja kad se ujutru probudi kraj mene,
sva je u nevjerici, pa uz dizanje trepavica, prvo uputi jedan stidljiv osmjeh
čisto tražeći da uz isti takav, potvrdim da je zaista tu kraj mene.
Njeno bježanje iz kreveta da bi nam skuhala kavu i na miru popušila cigaretu
i njeno disanje iza vrata (koje mi je jednom ljupko priznala radi kao ritual već odavno:
diše duboko, smiruje srce i štipa se za obraze da se uvjeri da ne sanja)
sve je to tada predhodilo ovoj fotografiji a da mi tada to nismo ni znali.
Uvijek se spremala užurbano, na dasci prozora je uvijek ostavljala kreme,
bočicu parfema, jedan telefon, drugi, maramice,
neke papiriće i tko zna što sve ne, a onda je sve to trpala nazad u torbu,
požurivala me da se obučem, izbacim smeće, provjerim dva puta vrata
i uvijek ali baš uvijek se okretala leđima prema meni, da joj još jednom kažem
sve to što smo bezumno šaputali te prethodne noći.
Oči bi joj se opet onako začuđeno širile, zjenice za tren zatitrale, obuzelo bi je rumenilo,
a onda bi se za čas pretvorila u onu koja žuri, opet bi tražila da provjerim vrata
i mi bi se konačno spustili niz ulicu držeći čvrsto ruku u ruci.
Sjećam se točno kako je nastala ta fotka:
Gledala je ravno u objektiv, širokih zjenica, malo razmaknutih očiju, rukom podupirući glavu,
s pola moje slatke palačinke ispred sebe u tanjuru
i s pola druge moje slane palačinke ispred sebe u tanjuru,
u crnoj majici sa onim predubokim izrezom između njenih grudi, zureći u objektiv ravno gledajući u moje oči.

Bilo je to negdje pred istu ovakvu jesen, najvjerojatnije lani.
Točno se sjećam.