Spasonosno spavanje uz vani sivo, donijelo je neki novi besadržajniji besmisao. Vakum od ničega i ništa koji tako pritisne sve od očiju, grla, preko grudi do stomaka, da bi uz to najbolje išlo jedno vrištanje. Naravno od vrištanja ništa, meni su uvijek bila najteža ona bezglasna. Iako najteža, rado sam se s njima borila, nadmetala se, i obarala ih. I nisam uvijek naravno pobjeđivala. Važno je ono drukčije ništa, koje postoji nakon toga i koje se razlije cijelom tobom, pa levitiraš iznad same sebe i čudiš se kako tijelo to uopće može izdržati i neraspuknuti se.

Zato novi ljudi u mom životu, na to moje ništa, dođu kao dvosjekli mač. I sebi i meni. A sigurna sam da će mi neki od njih trebati. Samo moje ništa ne može sada da čuje da tu negdje ima nešto što su oni tražili, i sve mi samo pojačava duboku bol i sjećanje kako se to divno nešto, pretvorilo u jadno i usamljeno ništa.