Ako može(š) da osjeti(š) na tolikoj udaljenosti da volim i da mi je tijelo toplo, da ležim u mraku, da su prozori zatvoreni, svjetla pogašena, telefon isključen, tanjuri nepokupljeni na stolu još od jutros, kava ohlađena, pošta neotvorena, krevet nenamješten i užasno prazan i hladan, onda može(š) osjetiti i onaj djelić slagalice koji nedostaje.

I dopustim sebi da slušam kako govori(š) o ljubavi, da me ranjava(š) i da se hvatam za tu slamku od neznatnog postotka ostvarenja.