Jutros sam pomislila kako još ne znam pod kojim kutom ljeti ovdje pada svjetlost i bi li mi se to svidjelo da mogu vidjeti odmah? Znala sam da vjerojatno bi.
Probudila me je bušilica. Mama je organizirala još neko bušenje rupa. Divim se tom njenom karakteru. Ja bih radije ostala ispod pokrivača i ne bih ustajala. Pred majstora sam banula rasčupana i .. prvo što sam pomislila bilo je marš matori, a on se lijepo nasmiješio rekavši e mlada gazdarice. Otišla sam da nam stavim kavu, slegla ramenima.
Zamišljanje kutova ipak treba ostaviti za pravo vrijeme.
Poželim nekad da nestanu svi ljudi. Gledala sam jednom to u nekom filmu. Nigdje nikoga. Zloslutna tišina. Točno ti fale iako su uglavnom višak. Možda je to prebezobrazna misao, ali svlada me s vremena na vrijeme.

Nisam još stigla do kupaone. I tipkam ovo uz onu jednu kavu. Majstor pokušava da započne razgovor. Priča o susjedima. Ne zanima me. Tračevi mogu i bez mene. A i volim licem u lice. Mogu podnijeti to. Donjela sam mu jednu višnjevaču a on je rekao da će prvo zamazati rupu na zidu gdje je provukao jedan kabel. Prvo posao mlada gazdrarice, onda zadovoljstvo.
Htjela sam da započnem moju teoriju kuteva s njim.. Samo sam rekla aha i okrenula se kavi.