Lijep dan, čak su mi i otvorena ulazna vrata. Posljedica toga je mrlja od muhe koju sam priljepila za monitor. Osjećam se dobro. Ono malo prijatelja koji znaju da nešto s nama nije u redu, brižno me pitaju kako sam, a jedino što bi mi palo na pamet da im kažem je mirna. Nemam pojma da li u psihologiji ta stanka kada si miran znači neku patologiju a nije mi niti važno. Što manje stresa i nerviranja oko nebitnih stvari moj je moto.

Čovjek bi pomislio da sad svako malo očekujem poziv i buljim u mobitel, ali zapravo nije tako. Poznajem ga vrlo dobro. Javit će se točno na granici da poludim, a to je petak uveče. Onda ću ja trčati da kupim kartu i da kupim rezervaciju. Sreća što se to može obaviti i putem telefona pa ću samo platiti malu nadoknadu i neću trčati kao ova moja muha zalijepljena za monitor.
Ono što sam spomenula neki dan u nekom postu da mi je jakna od lane uska, zapravo nije istina i malo mi je laknulo. Izgleda da sam obukla predebeli džemper pa je sve to skupa djelovalo usko. Juče sam kupila nove traperice, i ako mi on u ponedjeljak ne oduzme dah, hoće one. Pitala sam ga neki dan što radi da ne misli na mene a on reče da mnogo čita, trči i vježba! Ma divno. Sreća što nisam ja dobila to pitanje jer bi moj odgovor bio sušta suprotnost: od čitanja samo blog, a inače jedem sva smrznuta peciva i vježbam svladavanje emocija.

Update za ono trčanje:
na kraju krajeva bolje malo trčanja nego spavati sama.