Ponekad, kada mi vrijeme sporo odmiče kao sada, pomislim na onih par sati što prohuje.

I kako ih pokušavam usporiti buđenjem na svakih sat vremena (namještam alarm na telefonu, pravdajući se da se bojim da ne zaspim ujutru, a ustvari ne želim se samo ujutru probuditi i sve je već gotovo)

I svaki put uspijem ponovo da zaspim. Telefon i ja smo usklađeni: pokret ruke, stop na alarm, pogled na usnulo lice i opet mir do sljedećeg punog sata.