... Počinjem uvijek sa tri točke. Unaprijed hocu da se ogradim.

Da je bilo što od ovog istina:

Nedostaju mi cigarete. Ovisna sam o njima. Od dima, glas mi je promukao. Muškarcima tako često zavodljiv. Miris cigareta ublažuje žvaka. Usne, po blago nepisanom pravilu, uvijek poluotvorene. Oči zatvorene. Trepavice na obrazu.

Volim tu pozu, zaljubljenog sanjara. Rastežem se jutrom predugo. Po biijelim plahtama, tražim i milujem tebe. Zgužvam nekad oko sebe, iste te plahte, uvijem se u njih... Zatvorim usne, da ne ugrizem ih do krvi. Opet zamišljam tebe.
Pitam se tko si? Tko si, kad ne mogu da zaboravim sve sto si mi uradio?

Borim se sa tobom.

Ispod jastuka, ispod kreveta, obaramo se po podu, kupimo u malim dozama, skrhani željom, milujemo do besvijesti.

Mislim nekad, voliš me samo kad si pijan.

Mislim nekad, volim te samo kad sam hrabra.

Ti trenuci, obavijaju me u najvećim iluzijama. Po crnom nebu.

Sunčano jutro.

Negde medju mojim plahtama, uvijenim oko moga tijela,

tu na krevetu, pored malog ormarića sa knjigama i šminkom, privjeskom u obliku slova tvoga imena, maramicama što meko mi brišu suze, po potrebi naših malih skrivenih žudnji, nalazim tebe i dopuštam ti da me po potrebi i želji, svaku noć ponovo zavedeš.