Sada ce sve biti sasvim drugacije. Budjenja ce biti jos teza. Dugotrajnija. Odvajanje od obrisa sjena s jastuka, jos neprihvatljivija. Pred ocima neki kruzici i crtice.
Jedva se probudila. Sve je kao neki kosmar. Previse je vruce i to je izludjuje. Nekad su je izludjivale sasvim drugacije stvari. Sleze ramenima i miri se s cinjenicama. Dobro, tek poslije prve kave je normalna. Donekle.
Ne da si potonuce u besmisao. Prerasla je to. Ipak je nekad stisne zeljeznim rukama. Zamislja te zeljezne ruke kao muske ruke. One u kojima bi zeljela ostati zarobljena a zna da ne smije, da nece prezivjeti tu silinu bliskosti.
Rado bi kavu zamjenila nekom zesticom. Nekom tabletom ili nekom novom iluzijom. Bar da ne postoje mamurluci, sve bi bilo lakse. Ali zaborav je kurva kao sto je nekad ljubav. Sestre bliznakinje. Namami te pa ostavi na sred pustinje da se sjecas kakvog je okusa bez mogucnosti da osjetis.
Doduse boji se da joj ne bi prilicilo, pa lako odustaje.
Ne prepoznaje se tako. Mislim da se uopce ne prepoznaje. Uskoro ce se buditi pokraj potpune strankinje. Kao one jednom s palube V. Nazora. One sto joj je sustala kosa na vjetru. Kao one jednom, koju si spasio zeljeznim rukama. Samilosnim.
Mjesec ce u jednoj od nekih takvih noci, biti prekriven sjenkom. Postotak mjesecine ce se galopirajucom brzinom sjuriti na 0%
Nocne ptice i zvijezde, mogle bi tada izdahnuti.
Pokusace da ih nahrani.

I shvatam sada da se nečim moramo trovati. Ispuniti. Dopingovati. Zato kad se probudim sa grčem te homogene mase u grudima, neisplakanosti i straha želim da podignem glas. Trepavice. I dlan.
Za samoobranu.