1001 put

27 rujan 2015

Znam da sam već umirala, ovo je neki od mojih prošlih života. Znam da sam se već klela prije, da ćeš pasti do mojih nogu, a ja ću se oholo i drsko, samo nasmješiti. Prije toga spustiću se na koljena. Kleknuti do tebe. Uzećeš moju glavu, staviti je u svoje krilo. Prste ćeš provući kroz moju kosu. Snažno ćeš privući moju glavu, a ja ću spustiti usne na tvoje. Razmazaće se crvni ruž. umrljaćeš moju put pokretima svojih ruku. Tragovi će nas peći. Od vrha jezika, preko linije tijela, do negdje duboko u nama. Bol je primamljiv, opijajući koktel. Služiš me. Moji prsti čvrsto drže visoku čašu. Tragovi bijelih prstiju, otisci bez krvi.

Stalno te molim u sebi; odvedi me odavde. Ne znam gdje, ni kako. zar bih morala sve to ja znati?

Ponavljam se. A ti me optužuješ, ledenim glasom, hladnim rukama i crvenim tragom bola po mojim raspucalim usnama. Od ohole moje nade, da ću biti jača od tebe, ne ostaje ništa. Uvijek se pretvori u prosute jecaje, suze i molbe da ostaneš. Neizgovorene.

Nikada me nisi poljubio. Nikada nježno. Uvijek smo se prepirali, udarali, nadjačavali svoje nemire, gušeći osjećanja i valove bola što stalno naviru u drugačijem obliku. Nikada nisam otišla, a odlazila sam bezbroj puta, bježala, tražila da umreš zajedno sa svojim očima punim nemira i izazova.

Lomio si mene kao i svaku lutku kojoj si odlučio udahnuti malo života. I živjela sam.

Mogla sam živjeti zaista, a ja sam izabrala tebe. Tebe sa kojim živim dan po dan, dah po dah. zarobljena na kraju svijeta, ostavljena na mjesečini, sa ogrtačem preko gole duše. I podnosim strpljivo poglede i pitanja, trpim bol i strah, hladnoću i suze. Jer ti na kraju dođeš, poljubiš moje obraze i spustiš poljubac na moje usne.

I čekam tako čas da mi kažeš: - Sada zaista možeš umrijeti, ljubavi moja.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.