Nešto se promjenilo. Nešto. Opipavaš mi puls, ruka mi je ledena i hladna. Držiš je u svojoj, vidim kako mi trljaš dlan, a ne osjećam ništa. Ruka počinje da mi bridi, trebali bi da se osjećaju neki trnci, panično razmišljam, misli mi udaraju o zadnji temeni dio, ne znam koja im je putanja, ne znam, znam, da se same stvaraju, pokušavaju da osmisle ono što ne osjećam. Ti si na koljenima, moje ruke su u tvojima, preneraženo se sjetim koliko volim tvoje ruke, preneraženo ih gledam, sjećam se kako su bile tople, kako si me grlio njima, sjećam se nekog tijela, nekih dijelova, tvoje oči iznad, iznad mojih i moje lice koje ti se osmjehuje, mislim, sigurno je to bio onaj osmjeh, kada ne možemo da kontroliramo emocije, pa se na licu ocrtava ona linija usana, razvučena i blago razmaknuta usta, sa bijelim zubićima, sjećam se tvojih blještalo mi je poslije, u flešovima, kao i onaj ugriz na vratu, iza uha, poslije sam namještala kosu i smijala se sama sa sobom i pitala se je li to sad jako primjetno i kako je to sada kao neki znak, sve dok tvoji zubi budu na mome vratu, neću te zaboraviti. U nekom omamljenom stanju, shvatam da počinjem osjećati te trnce u prstima, ipak sam živa i dižeš me sa zemlje, okolo više nije samo bijelina, nisu samo praznine, ni te teške magle, razvučene planine u sive linije, Cijelo jedno mjesto na dlanu kroz pogled na prozoru, okrećem se od tebe, gledam negdje iza, iza, odjednom tvoja topla ruka na mojim leđima, prsti ti se spuštaju niz moju kičmu, zatvorila sam oči i govorim u sebi, smiješ, možeš, otvori ih, tu je, tu je, ruke koje klize niz leđa, bojim se da te pogledam, bojim se da te vidim.

To su samo barikade.

Pitam te da li razumiješ, potvrđuješ, a ja znam da ništa ne razumiješ, Ti imaš oči dječaka, crnu kosu, sjećam se svojih prstiju kako bježe po toj kosi i osjećaja kada obraz želi rame. Ostale bi tamo. Ruke. Ostao bi obraz.

Tvoje oči se smiju, gledaš u mene, tjeraš me da osjećam isto iako se bunim, ja se uvijek bunim, odbacujem, uvijek unaprijed razmišljam. Želim da se zaledim u tom trenutku, a ti me blago tjeraš da otvorim oči, glazba s telefona odsvirala je svoje, prisiljavaš me da ustanem iz zgužvanih plahta, tjeraš me u kupatilo, smiješ se u ogledalu iza mojih leđa, navlačiš majicu preko svoga tijela, ja te pratim u ogledalu, prilaziš mi sasvim blizu, dah ti je iza moga vrata, spuštaš ruke na moju kosu, okrećeš me sebi.

Ključ, grožđe, čokolada.
Kraj.