Počinje da puše Božanski vjetar. Onaj što umije da potopi flote. Ili tako nešto.

Da li znaš za osmjeh u kome se može umrijeti?

Sigurna sam da znaš. Zgrčiš lice, usne ti bride, imaš osjećaj da ih je netko poljubio, obrazi ti gore, imaš osjećaj da se na njima vide tragovi prstiju.

Tu je onda taj smiješni, umirući osmjeh.

I ležiš budan, pijan i sam.

Od vjetrova imaš samo huk. Božansko nestaje. Još uvijek ležiš. Mantraš. Misliš da govoriš.

Drugi i treći dan, mnogo su gori. Tijelo jedva pokrećeš, mada imaš osjećaj da nešto radiš dok ih u mislima siliš da prave neke radnje. Između dvije tablete, biraš ipak kavu. Voliš u normalnim stanjima posebno ukus one prve. U ostalim stanjima sve su bljutave i ne znače pokretanje uma. Znače rutinu. Dlan na čelu, pridržavaš glavu, dok pogled se vraća na krevet u uglu. Razmišljaš kako izvesti bezopasnu egzibiciju bijega, s dekom preko glave.

Mrzim što znaš moju tajnu. Kako pod jastukom ponekad prestajem da dišem. Ništa strašno. Naučeno je da traje koliko je bezopasno.

Ti poslije dođeš. I ja se smijem.

I onda opet onaj božanski vjetar. Onaj što umije potopiti flote.
Ili tako nešto.