Morala sam danas opet kroz onaj hodnik.... Znaš tko me je dočekao? Aaron. Da, davno sam ga vidjela. Nedjeljama mjesto u holu bilo je prazno. Mjesto gdje odlaže knjige, zurilo je danima tako pusto i napušteno. S vremena na vrijeme kroz misli mi je prolazio naš zadnji razgovor. I sjećanja su odložena skupa s obećanjima. Na policu. Pokušala sam ih staviti na najvišu. Da mi slučajno ne padne na pamet, u trenucima dosade, ili ovakvih stanja kada ni sama ne znam što hoću, na pamet da ih odmotavam i prelistavam uzalud. Čudno mi je. Gledam sebe i Aarona. Neusiljeni razgovor. Kao nekad. Kad je samo brbljao i meni išao na živce. Čini mi se da je od onda prošao cijeli milenijum. Ako ne milenijum, onda bar cijeli vijek. Sigurna sam više od par tisuća godina. Od onda do sada, prošlo je puno toga.
Aaron ne brblja, a ja se ne smijem.
Samo njegovo prisustvo podsjeća me. Na mene.
Liječena stanja su mi uvijek započinjala alkoholom, tabletama i muškarcima. I smijehom. Puno lažnog smijeha za bezbrižno liječenje duše. Puno muškaraca. Nikad nisam postala ovisnica. Jer mi nisu značili mnogo. Tako laki i slatkorječivi.
Bože ako još kažeš nešto tako ja ću se ispovraćati.
Aaron ne govori nikada tako.

(haljine, suknje, oh cipele, brdo cipela)



Udahni - Govorim sebi. Nitko ne zna tko se krije iza ovih slova. Samo ti. A ti me voliš.