Noćas je bilo hladno.

Poslednja ulica u nizu ima onu primamljivu crtu da iza nje ne postoji ništa. Ništa više osim gole crne rupe i mraka u koji tamo iza ponoći uplovljavaju crni huhteći vlakovi.

Jednom smo vraćajući se s mora vukli neki televizor kuća-more, pa me je tata ostavio da čuvam stvari a on je odnio veliku kutiju sa tv-eom do autobuske stanice i tamo ostavio moju sestru da je čuva dok se on ne vrati sa mnom i ostalim stvarima. Ja sam ostavila naravno ostatak stvari i krenula u potragu. Vrag bi znao za čim. Najvjerojatnije je bilo da mi se učinilo da ih nema predugo pa sam se uplašila i počela da ih tražim, ali ja volim da vjerujem da sam krenula iz nekih drugih razloga. Ostatak priče nije zanimljiv. Poslije olakšanja kada me je pronašao kako bezbrižno šetkam peronima dobila sam neko predavanje tipa da moram da budem tamo gdje me se ostavi. Sestra je naravno sve sa stvarima uredno čekala na stanici gdje ju je ostavio kada je otišao po mene.

Nisam joj zamjerala na toj njenoj vrlini.

Po danu ulica nije obrubljena zvijezdama. Vide se samo drveni stubovi električnih sijalica. Cijeli red koji noću dodiruje nebo.