Kažu vijesti da se iza prozora krije sivo i blago jutro. Da je orah još ispred kuće i da ga danas neće surovi vjetar lamatati na sve strane. Kao da bi mu i nešto mogao? Ne želim da sklonim zavjese. Spoznaja o prisustvu nekada je sve što mi treba. U sobi je ugodno i napokon toplo. Toplina je bitna. Čak iako račun budem morala plaćati još dugo pa i na rate. Svi mi nešto plaćamo i otplaćujemo. Netko kredite za auto i stan, “normalan” život od 08 h do 15 h, i još “normalniji” nastavak istog poslije tih 15 h.

Plaćanje zabluda i iluzija je najpoznatija, i rate se otegnu u beskonačno i beskrajno. Zablude o “idili”, dobrim prijateljima, dobrim životima, vjernim ljubavnicima, sretnom životu unutar te desetine sati.

Volim ljude kojima je dovoljan tako tren da ti uđu u srce. Zbog kojih osjetiš neki ponos i da dostojanstvo još uvijek postoji. Zbog kojih ti vlastita TA peć odjednom dobije na značaju i sjeti te da nisi ni rekla hvala. Hvala što je napokon imaš, i što još imaš i ruke i noge i glavu i srce. Što ti se nije desio još uvijek taj “tup” i imaš šanse.

Što te je netko učinio pozitivnijom i boljom iako o tome pojma nema.
Ovi drugi kod mene i tako nikad nisu imali šansu.