Mili moji metroseksualci, koliko vam se puta desilo da vas štrecne paušalna i vječnožaokasta opaska supruge ili partnera, kako muško ne može raditi više stvari odjednom, upravo u trenu dok ste autom na putu do vrtića po klinca, pišući sms i diskutirajući sa špediterom na drugoj liniji o zaturenim ADR - papirima, dok čupkate jutros previđenu dlačicu na vrhu uške i škicate jedru srednjoškolku kraj semafora; ol inkluziv istovremeno?
Opet smo pali, mili moji, preko ponuđene i prihvaćene naopake pile naših feminističkih sugrađana; opet ne dokazuju oni našu krivnju, nego mi našu nevinost! I sturamo se, telefoniramo, hendlamo vrtić, punicu, ljubavnicu, otkaze, aplikacije, cureće sifone. Istovremeno. Kako bismo njima, koje se izležavaju pred Sulejmanom, s grčem u želucu dokazali da – mi to možemo.
(A propo, ako semestar stranog jezika traje, recimo, stotinjak sati – blago Hrvatskoj. Većina pučanstva proparlat će turski uskoro... Radujem se prvoj indijskoj telenoveli... )
No, mili svijete, nije to.
Utvrdili smo dakle, kako muški mogu biti jednako tako multitaskani, koliko i kod naših bezrepih sugrađanki dosad nije znanstveno dokazano, zašto ne bi mogle same izbušiti rupu u zidu ili zamijeniti kotač auta, dok mi obavljamo šoping i polutiho pitamo koketnu prodavačičicu, gdje stoje mrmljfrflj, pa ona ne čuje, pa mi ponovimo kao da čitamo jutarnju zapovijed satniji... : „Gdje stoje noćni ulošci, pet kapljica, plastično pakiranje, Allways Ultra, oni sa reklame, aktivnomirisni?“ I kao tada, na apelplacu vojarne, tisuću pogleda gledat će samo u nas... Mi to, naime, možemo.
Ali, problem počinje, spoznajemo, unatrag u vremenu; tada naime, kad smo se odlučili, ne cipelariti jutrovečernje u neku tugaljivu kancelarijicu na pola visine besprizorne novozapadnjačkog poslovnog tornja okruženog straćarama okruženima manjkom kolateralnije perspektive kao takve. Ne; imali smo tada divnu ideju, osamostaliti se. Samodopadljivo stavljajući trešnju na šlag torte, domislili smo se i ultimativnog trika smanjenja troškova, optimizacije resursa i sve to; čarobni pojam glasio je – „Home Office“. Mislili smo, vidimo klince više (quality time); imamo si sami sebi klizno radno vrijeme, možemo dogovarati bitan sastanak, češkajući prepucij ispod kućnog ogrtača, nakon što smo stavili dinstati luk... (Oprezno s prepucijem, ako smo čili papričicu iskidali prstima...)
Drito iza poslovnoodgovornog ispunjavanja i štambiljanja mjesečne porezne prijave i tuceta uplatnica, mislili smo tada, svježe otuširani oko deset ujutro, odđogirat ćemo usput iz pošte i banke (business – šalter, naravno) do pijace po svježe zeleno, žuto, crveno, i prije nego se najnovija bilansa tržišnog segmenta downloada na naš kućni Home Office - laptop, biti ćemo natrag za stolom, kava će mirisati kraj miša, a mi ćemo – i to smo mislili – uživati u pogledu iz svog stančića i biti svoj sretni gazda vlastoručnog poduzetništva. Dok žena ili partner ne dođe doma (ne daj Bože, oboje, zagrljeni), a i to radi Sulejmana, naravno.
Tako smo mi to zamislili. I, što je najbolje, tako to zaista i funkcionira. Riječ, koju je pak nemoguće izbjeći, i ovaj put je – ali. ALI, vremenom, uviđamo, počinje nas piliti, kad Prvozakonita nazove, ili susjed – dok se vraćamo s pijace, usred Home Office – downloada strašno važnih poslovnih informacija – bockavo zapita, jeste li to već ustali ... A naša divno zamišljena komocija, od kuće krenuti na sastanak sa poslovnim partnerima i usput oprati auto, nekako je brzo ispjeskarena puničinim pogledom na sat i opaskom „Hm, podne, a on se ide vozikati... dobro pa je uopće ustao... “
S vremenom skužimo i kako je postavljanje rasklopive fotelje u kancelariju onog besprizornog poslovnog tornja ništa manje glupa ideja od ove sad, kad se sa svoje uredske Home Office – stolice svalimo pola metra dalje na trosjed. Da bismo se, usred svog stana, odmorili malkoc, prije nego krenemo na popodnevni overtime i smišljanje PowerPoint prezentacije za predstojeći seminar Komore. Naravno, probudi nas oštar miris sprljene teletine, koju smo zaboravili podliti toplim (!) temeljcem, skačemo na noge kao i sami oprljeni, pojurimo iz Home Officea u kuhinju, mijenjamo lonac sa zagorenim dnom za drugi, odrežemo karbonizirani sloj mesa, nadamo se, da će suhe šljive, smrekine bobice, gorka čokolada i deci crnog vina spasiti stvar (u loncu); naspemo i sebi deci vina, i vratimo se... raditi... u Home Office... ...naravno, usput na balkonu prostrijevši veš i kimnuvši glavom susjedi, nezaposlenoj kućanici prekoputa...
Negdje između ručkovečere ("ŠTO je ovo točno?") i Sulejmana, naša će Prvozakonita ili naš PTŽR - partner trenutnog životnog razdoblja; vani jako trendi pojam – zahrkati u dnevnoj sobi, propentavši nezainteresirano nešto tipa „I, što si Ti danas radio...“, ponekad još garnirano onim sugestivno negativnim „Jelda, uloške, naravno... nisi se sjetio...?“, koje krene prožimati svaki strpljivo odnjegovan, barikiran brak... A mi ćemo, rutinski, sa ostatkom vina i ostatkom smješka progutati Persen i evakuirati se na prstima u drugu sobu, malo proprtljati po Fejsu, naklepetati nekakav post za blog, prčkati po slikama u kompjutoru pa zaleći na trosjed iza sebe.
U svome Home Officeu.
Jer, nitko nas neće 'ebati... a sutra je novi dan ... i treba se boriti ...
Iz Home Officea, za Blog.hr,
Jelo Žužinek
p.s.
... maspaternekajsedimi .........
|