Autoputena kontemplacija
|
Autoput ne bih mijenjao nizašto. OK, monoton. OK, najmanje vidiš. Ali... najbrži, najbolje održavan, najsigurniji, što se mene tiče. Naravno, kad sa istoka Hrvatske kreneš prema jugu preko Beiherc, bez autoceste uglavnom, tih sedam, osam sati krivudanja kvazimagistralom do Metkovića zaista ti sugerira svemirske proporcije Bosnistana i Herceglanda; skužiš i i povijest i tugu sječe stabala, i kosovozne kršine pogonjene lož-uljem i začudnu masu crnih limuzina sa plavo-crvenim stroboskopima (mora da je Brisel blizu, i konačno rješenje ...) Prihvatiš i da će uglavnom auti, koji se bezobzirno uključe u promet ispred tebe, dvadesetak metara kasnije skrenuti sa ceste u neki samo njima znani odvojak. Bez žmigavca, skrenuti. Ne čudi te niti u magli u zadnji tren spaziti prvo teturavog pješaka nasred magistrale, pa parsto metara dalje i njegov ostavljen, neosvijetljen auto. Otvorenih vrata. Balavi i vjerojatno već tada krezubi bajker podići će svoj motor na zadnji kotač baš tako, da u idućem trenu i motor i on klize cestom prema tebi, koji voziš ususret. ... A krivonoge babe Posavke, Women in Black, svojim neosvijetljenim biciklima kod hrasta ili raspela skreću kući poslije zornice ili večernje mise, i skretale su baš tu oduvijek, još dok asfalta nije bilo, i ne, ne pokazuju da će sjeći cestu, i ne, ne okreću se, sine... /Zašto traktori moraju biti osvijetljeni narančastom "rotacijom" a one, iste širine, brzine i preglednosti, ne moraju - ne znam.../ Ima toga... Ali, autoput dakle. ENC je, recimo, super spravica. Posebno je fora da mi kao domicili onim smotanim Česima i bezobraznim Turcima na autocesti pokažemo, tko je svoj na svome. Fino se daš desno do čitača, i zumzum, dalje. A sakeri neka čekaju u kolonetini. E ali. ENCovci uglavnom do pred naplatne kućice dojure, onda iz lijeve trake autoputa sijeku kroz kolonu Tražitelja Novčanika na krajnju desnu, jer je tamo ENC – kućica /koja bi, ne bi li, trebala biti lijevo, baš da se svi ne bi „križali“?!/ Onda, zumzum, piip, ENCovci – ega potvrđenog brzinom odrađenog pit stop-a u odnosu na gotovinaše i kartičare – opet zajure sa kućica. Koje su krajnje desno. I opet sijeku putanje sa sporijima, koji u tom trenu u „drugoj“ spremaju novčanike, sitniš, popravljaju bluzice, podižu prozore. I ne gledaju previše oko sebe, ponajmanje desno. A pretjecati ih s desne strane, gdje kao ENCovac neminovno jesi – hm... Propustiti ih? Hm! Ako baš tada brzo kreće i šleper, dosad parkiran uz desnu ogradu, i stišće te prema kartičarima i gotovinašima ... Hm. Desničarenje kao takvo... Voziš ti tako već svakako negdje oko kaznenog limita, vidiš u daljini iza sebe xenonska svjetla u naletu, dovršavaš pretjecanje šlepera, kreneš se vraćati u desnu traku, kako bi propustio tog Juricu... Kad ono, on je zaustavnim trakom s desna pretekao šleper i sad i on želi u desni vozni trak, justo sad i tu, gdje ti već jesi, baš u namjeri da mu se skloniš ... Malko kasnije, i sam si u situaciji, pretjecati s desne strane. Jer teta, čije pjegave ručice dopiru sa sjedišta i u oblačku dima cigarete drže volan u visini njezinog glavnog minivala, ne vidi ili ne haje niti što si brži od nje i iza nje, niti što ona uporno juri lijevom trakom, svojih devedeset na sat. Pokušaš žmigavcem; ništa. Iako je neuljudno, onda blicneš par puta. Ništa. Onda malkoc šaraš iza nje, ne bi li te ipak vidjela preko retrovizora (okrenutog točno ka cesti, ili nebu vedrom). Ništa. Iza tebe, već kolona xenona, šlepera, buseva. Pitaš se, je li baba možda mrtva. Svi kreću vrludati, žmigati, blicati. I onda, pragmatici istoka mahom krenu rješavati stvar, i kolona vozila pretječe i babu i tebe. S desne strane. Teta odjednom oživi i tada uglavnom kreće gestikulirati i mijenjati traku, naravno štedeći žmigavce, da ne smeta, morti ... Uopće... – zašto MUP mahom kažnjava vozače, koji voze brže, ali ne i one, koji autocestom vrludaju sa devedeset, sto „na sat“, ostaje mi misterij. Osobno sam uvjeren, kako veći dio udesa izazivaju upravo oni, bilo time što naglo mijenjaju trake, bilo što ih se baš radi toga – kao brži – mora naglo izbjegavati... Da su mahom baš to ujedno i vozila neispravnih svjetala, nenamještenih retrovizora, zamagljenih stakala – naravno. Ali ne; MUP uglavnom „hvata“ nove, sigurne aute, koji voze sukladno opremljenosti i stvarnim uvjetima na cesti, i koji su pri brzino od 140, 150 km/h sigurno manji rizik, od žicom uvezanih, neosvijetljenih „puzavaca“ sa skakutavom prikolicom neučvršćenog tereta ... A taman kad si sve to riješio (i izignorirao tri šefova i dva ženina poziva za redom, usput stišćući zube jer nemaš vremena stajati radi toaleta) - gradilište. Dilema nije komplicirana. Voziti kao svi, dvadesetak, trideset kilometara na sat brže od privremenog ograničenja i time riskirati „radar“ na kraju gradilišta, ili biti osviješten, obziran i pridržavati se propisane brzine. Stvarajući kolonu iza sebe, koja trubi, blješti, ili jednostavno – pretječe s desne strane... Na kraju, poseban pozdrav vozačima varaždinskih tablica, koji oko Ivanje Reke u svojim spuštenim Golf-3-modelima dojure pretjecajnim trakom i neposredno ispred tebe naglo koče i skreću na odvojak udesno, za dime... Ali, kakogod, živio autoput... /Post je u stvari potaknula pogibija dvojice radnika HAC-a nekidan... / |
