Geronimo, Sulejman i dnevna zapovijed za samoukop
|
Mi se samoukopavamo. Frka Gredelj. Frka INA. Frka škverovi. Frka DIOKI. Frka Vijesnik. Frka Stojedinica. Frkafrka frkafrku ganja. HŽ, kao, prenapuhan. Hrvatske šume, ne vidiš šumu od drveća... I ne, nisam siguran, ali nekako vjerujem da su sve te frkofirme imale, ili imaju, upravne odbore. I nadzorne odbore. Koji su plaćeni za odgovornost. Koliko znam, firme ili grcaju ili nestaju, a šminkeri iz odbora raštrkaju se u iduću rundu, ušminkanijeg cv-a, kirurški usađenih vlasi i podignutih kapaka. Po mogućnosti, još daju mudre analitičke izjave o krahu do jučer upravljanih ili nadziranih firmi. Izjave za honorar, ili/i samopromociju za dalje. Reference su bitne, naravno. Oni su među nama, skakavci uprave i nadzora. Zaštićena vrsta. Ispričavam se obojici, koji su optuženi i osuđeni, a da nisam čuo. Desecima godina mrmlja se i pjeva o mitu na sveučilištima; za upisna mjesta, ispite („Kolege, tko je našao mjesto za sjesti, piše ispit; tko nije – pali ste, a kolegice molim za dva sata u kabinet...“), ... I svako toliko, kao da CNN prenosi listopad, eto vijesti; flešnjuz, USKOK grunuo u neku zgradu fakulteta; ma je li to moguće... Ali rektori ne mrdaju, dekani su na putu; krave su svete, ujeo vuk magarca; uh uh uh, lalala, hm, let's go, Geronimo... Naravno, mi to doma ishendlamo s daljinskim, pred teveom, ili si damo građanskog oduška po forumima, koji bi iole poštenom psihijatru bili dovoljni da nas zatvori all inclusive kao opasne umobolesnike, agresivne primitivce sa PTSP-jem od stoljeća sedmog. Neliječenim. I sad, eto vraga opet; Pradu nosi, i sreću s njome ... Da tri i pol tisuće maloljetnih branitelja HV-a. Naglašavam: Ne osporavam njih, ne propitujem ideal, žrtvu, posljedice, koji svaki od njih osjeća, koliko osobno (!) ne bih potpisivao niti očekivanja dobrovoljaca za privilegijama. ALI. Milo moje ALI. Tri, tri i pol tisuće tadašnjih maloljetnika. Koji nisu mogli voziti aute, nisu mogli dobiti kredit, izići na izbore. Ali jesu mogli; htjeli su i prihvaćeno je, nositi puške, automate, minobacače. Netko je morao znati; netko je morao potpisivati - sjetimo se sličnog aspekta kornatske tragedije... Nemoguće je da je par tisuća ljudi – promaklo sustavu. Zapovjednicima, stožerima, ministarstvu. Vladi. I, ne govoreći dakle o posljedicama, o potraživanjima, o sudbinama tih tada polugoluždravih klinaca u zanosu novodržavnog košmara, kojeg tada nitko od nas nije znao objektivno opisati, povijesno sagledati – pitam: Tko je odgovoran za njih? Kimamo glavama nad slikama afričkih i arapskih child soldiera, ali doma gledamo „Sulejmana“ i sliježemo ramenima?! Klinci su naši, branitelji naši, ali - odgovornost nije? Usput, između redaka, negdje padne, kako tisuće pripadnika HVO-a zapravo možda zaista ima pravo na odštete, mirovine, invalidnine, koje im je za hrvatski rat obećalo tadašnje državno vodstvo Er nam Ha. Osobno mislim – legitimno traže, kao i spomenuti klinci tadašnji. (Navodno, u parstotinjak slučajeva, naše im je pravosuđe potraživanja već potvrdilo; drugi navodno ne žele tužiti državu, za koju su se borili. Zasad.) Ali pitam...: Tko je odgovoran, financijski, za navodno mogući slom proračuna slijedom ove priče? Halo...? Netko...? Itko...? Nitko? Croatia Airlines. Kraju, trebaju li nam mlažnjaci, kakve ne koristi niti jedna aljaška provincija slične veličine kao Hrvatska. Kraju, je li uprava CA veća od core businessa. Ne ulazim u špekulacije o logičnosti regionalnog prijevoznika u nekoj budućnosti. Ali da, ulazim u spomen državnih jasli za CA, koja grca u gubicima, navodno. Osamdesetak milijuna kuna u prvom polugodištu 2012. Gubitka. Upravnom i nadzornom odboru unatoč. Lova naša. Tvoja, Pero. Vaša, teta Rezika. Moja. A odgovornost? Ničija, očito. Kakva odgovornost? Moj respekt škvadri iz UO i NO. Agbu mjesta, i ja bi' malo. E da, Croatia Airlines, klapa druga. Da je Sanader audijenciju kod Sarkozyja dobio – za milijardu kuna. Obećavši tada, da će kompanija, kojoj on nije vlasnik, dioničar, sponzor kupiti četiri nova aviona od Airbusa. Pazi, on, sa trenutnih bijednih dvadesetak tisuća kuna mjesečne crkavice, bogec, šarnuo je milijardu ćuna. Tvojih i mojih. U vjetar. (OK, znam, znam, Josipović u Parizu razgledava Meštrovića; nema to veze jedno s drugim, ma kako istovremeno djelovalo ... ) I onda se nađe neki frankfurtski novinar, neki eurobriselski šmokljan preplaćeni, nama tu nekaj njatke, lire nam prodavat', grbav se pravit', da nekaj s nama ne štima, da smo glib balkanski. Ma da pas i majka i njemu i njima; mi smo se za ovo BORILI...! Od stoljeća sedmog... Nemamo uzalud šezdeset i pet brigada. Nezaposlenih. Za samoukop. Imamo... Hrvatsku...! (Samoukop je bitan element obrane u slučaju neprijateljskog djelovanja, znamo... Dakle, zapovijedam: SAMOUKOP!) Ili, riječima mog malog bratića – ja kad odem živjet' u Ameriku, budem imao hrvatski grb na zidu. p.s. Čujem iz povjerljivih izvora, Lara i Hürem će se uskoro upoznati ... U to ime... ge ge e jo jo uh uh la la hm let's go, Geronimo … |
