Nakon što sam sa Facebooka skinuo recept, kojeg mi je na prethodno statusno pitanje poslala frendica, krenuo sam prvo do kupaone, uključiti vešmašinu. Jer, onda ona radi, dok ja – po receptu te na dasci (podloženoj vlažnom krpom, da ne klizi po radnoj plohi) – sjeckam luk. Naravno, sa Fejsa sam skinuo i kako se češnjak lakše guli ako ga prethodno prepolovimo ili blago zgniječimo.
Etape rada sam, naravno, fotkao i to stavio na Fejs. To je fora, jer kao muško socijalno signaliziram versatilnost, tankoćutnost i komunikativnost, a često ljudi odmah komentiraju ili lajkaju, pa odmah imam više energije za dalje. Oko bijelog veša imam malo skrupula, stavljati slike na Fejs, jer nekako, ne znam, malo ispada kao da se hvalim što znam oprati veš. A nitko me to nije niti pitao. Kao ni moju babu, dok je prostirala rublje na dvorištu. (Ne znam, kako bi Baba 1 reagirala, da je Stipe kroz brčine procijedio „E, Vere, koji ti je status?“ Ili da je susjed Ernst Babi 2 došao lajkati mokre gaće na povjetarcu...)
Uglavnom, izbjegavam aploudati slike bjankarije; ipak to radije opišem u statusu. Kako bih kompenzirao stvar, slikam žuteće kockice luka sa paricom u finom kontralihtu napinjeg svjetla, čak možda uvalim i blur kuhače u pokretu; ovisno o ekspoziciji. Pa još par faza kuhanja. Ako te slike i ne stignem staviti na Fejs, dobre su za blog i relativno ziher naslovnica. Tipa, steak od soje sa okruglicama od fazana u umaku od tamne čokolade.
Onda se sjetim da je praznik, Hanuka, Božić 1 ili 2, Bajram 1 ili 2; nešto već. Pa prvo natipkam kolateralni sms, držan ljubazno ali neutralno, da svi obradovani ostanu u neznanju, pišem li „urbi et orbi“ – a tko bi ih sad sve pojedinačno nazvao; tko bi pisao čestitke, rukom, nalivperom, na papiru... Lagano protresem lonac – tu više nema što za slikanje, dok ne krenem popodne posluživati (manualni fokus, Aperture Priority, niski ISO, landscape, boring). Ali da, ipak, ostalo mi je još na Fejsu čestitati praznik. Kako bi osobe, s kojima se godinama ne vidim i ne čujem, a koji imaju tag prijatelja, vidjele da ja znam javno čestitati, kao predsjednik, i da svi vide da sam multikulturan, da znam i Hristos se rodi i Bajram Šerf Mubarek Olsun, pa onda oni to mogu lajkati, pa smo si svi dobri i sve je fensi i kul, a brzo ide i ništa ne košta. U mislima, naravno, već sam daleko ... (Ne znam, kako bi selo 1 reagiralo, da je Baba 1, ničim izazvana, izišla pred mlinicu i počela niz rijeku dovikivati sretan Božić, pretpostavljajući da će netko biti vani i čekati baš to. Baki 2 okolina bi vrlo vjerojatno na takvo javnoglasje prigovorila, kako se nije Hotentoti, i da bolje navuče zavjese.)
Ostaje mi još staviti status kako sam oprao veš i kuhao i kako muški to mogu, pa ću u pola sata sedam puta pogledati, je li netko lajkao ili komentirao... I tak'... Nema; frka, živi se sto na sat; borba, niš' se ne stigne ....
Post je objavljen 26.10.2012. u 09:30 sati.