Auzmish kod Shelly

24.01.2012., utorak

Jelo Žužinek - dajte dite ćaći, ili - Majo, zvoni Ti na vratma...

Mili svijete metroseksualni, što plužiš skijalištima Europe, Vlašića i Kupresa,

u ovom dvoglavom obraćanju prvo vam želim svako dobro i u nastavku ove Nove godine. Da se niste udebljali, da ste makar malo skrupula osjetili, bacajući borove na otpad i da vam nakon blagdana i darivanja onih dvadeset deka kartica u novčaniku nije tek beskorisna zaliha plastičetine za grebanje leda sa šoferšajbe.

Posebno se nadam da ste dobili kvalitetne navigacije za auto, i da su vaše supruge, punice ili falš etiketirane kolegice s posla imale na umu da pravi muškarac nikad ne bi pristao na integriranu navigaciju u autu. Jer nju drugi vozači ne vide. A mi Rvati volimo da se vidi.
(Čuo sam da se prodaju i zgodne placebo-navigacije na Arizoni, ako trebate.) Fora je to, vidiš zagrebačke tablice na autoputu prema Lipovcu, navigacija svjetluca, stotinama kilometara ravno...
Ali, kvalitetne navigacije i softvere im majčine vam želim, kako vam se ne bi desilo kao tipkaču ovih redaka.
Da – uz prethodnu provjeru na Via Michelinu – u navigaciju ukucate, recimo, Fritzldorf, Austria, i da vas naviguša uredno provede kraj Ljubljane (kako i veli Via Michelin, duplo si štrihirate u glavi), pa tako čekajući nekakav odvojak završite pred pitoresknim Koparskim zaljevom. Uz opasku voljene partnerice, kako se to njezinom prijatelju XY nikad ne bi desilo.
Samo velim. Iz iskustva. Ne primati poklone, uz koje ne vidite račun. Da ne bi bilo, đabe aploud, pa umjesto Austrije, Italija. Uz trošak nafte kao za oriđiđi navi... itd.
(Naravno, cost-benefit analiza dovodi vas u prednost, jer ste još bolje informirani o ženinom prijatelju i vremenu njezine komparativne pomisli na spasitelja.)

Druga glava ovog obraćanja slijedi slijedeću logiku iz psihotesta:
„Ako je telefon crven, a crveno grize – grize li telefon?“
Naime, o feministicama ću malo, jer tko o čemu.

Zarađuje tako izvjesna Maja Panić lovicu sa knjižuljkom „11 ženskih zapovijedi“, opisanim kao "djelo popularne psihologije“, dajući „pregled muškarčevih mana unatoč kojima svaka žena ima pravo na ljubav i poštovanje“. /??autogol?? haklana vrata??/
Dalje korice vele, „Priručnik koji je već u svojem nastanku mijenjao i usrećivao tužne žene“. /prijelom? tisak? uvez? distribucija?/
Ja sam mislio da tužne žene usrećujemo poštar, vibrator ili ja. Serijski ili paralelno, ovisi o spoju. No dobro; knjiga nije pregolema, da se smotat' u cilindar, softback je. Uz duplu gumicu, ide.
Lukavo.

Gospođa Maja Panić čak u samom startu svog cilindrabilnog psiho-usrećivača ispisuje karticu isprike muškima na knjizi; kjut!
(Kvaka jest, što ako knjigu sfrčete i ugumičite, nemrete čitat ispriku; prije ste preuzbuđeni a poslije zahrčete...)
U svakom slučaju, veli Maja:

„Vi, drage moje, nemojte nikako čekati da /muški/ izumru kako biste se spasile.“
„Obratite... pažnju na odgoj i osobe koje su odgajale Vašeg partnera.“ „Lako je živjeti sa dobro odgojenim muškarcima.“ Tu slijedi 25 situacija „u kojima možete prepoznati kakvom je odgoju Vaš partner bio izložen“.
Pa veli Maja „Definicije najučestalijih osobina muškaraca koje su apsolutno negativne i koje su uvijek uzročnici teških ženskih razočaranja i patnji“, uz adekvatne savjete, poput promjene broja mobitela, ili „podložnog muškarca konzumirajte samo onoliko koliko vam to pričinjava zadovoljstvo“. „Žilavog“ muškarca spada titula „prijesan“., uz Majin nesumnjivo životni savjet o traženju zakona i ženske kuće u slučaju odabira ovakvog primjerka muškarca.
So far, so good.

Sad vas, mili moji metroseksualci i njihovi pozadinci, molim slijedeće:
U prethodnom odlomku, riječ i kontekst „MUŠKARAC“ zamijenite riječju – pas. Kao u "Cesar Milan". Pa pogledajte u zrcalo, i sjetite se da žene samo žele biti ravnopravne.
Potom vas molim, da riječ „MUŠKARAC“, čisto misaone igre radi, benevalentno, zamijenite riječju „Rom“. Ili, još očitije, „Židov“.
Pa zamislite knjigu. I autoricu. Te se zapitajte, ne bi li Maji na vrata istom došla zgođušna izraelska poštarica iz Mossada. I isporučila pozdrav...

Toliko o tome do tuda, ne bih drvio dalje, jer možda fulam. Knjiga ide dalje sa savjetima, pa da vidimo...

Maja Panić savjetuje ženama slijedeće:
1. Nikad pričati previše.
2. Nikad sanjati budna.
3. Nikada – planirati ništa, istinski s njim /žena čudno koristi zareze, dodajem/
4. Nikada – davati olako svoj novac
5. Nikada – zapostavljati samu sebe
6. Nikada se previše „približavati“ njihovim majkama (osvrt „Čajevi za svekrvu“)
7. Nikada – slušati i slijediti slijepo njegove gluposti
8. Nikada – miješati strast s ljubavlju
9. Nikad – zaboraviti savjete svoje majke
Itd. (Zapovijedi je jedanaest; jedna više od onih Božjih.)

Mili moji, izazov je, kad vaša Prvozakonita opaskom o svojoj glavobolji vašu erekciju otpravi na počinak, te vam još i krene čitati iz ovakvih djela.
Podsjećam, „Mein Kampf“ je zabranjen.
(Podsjetnik da muški statistički kraće žive od žena, postao bi sad teško shvatljiv. Geneza visokog tlaka svakako nije dokaziv umišljaj...)

U pokušaju razumijevanja, doznajete da je vaša Suposteljnica knjigu dobila na posudbu od jedne prijateljice, koju muž mlati, ali ima love, te ova, trept, ostaje. A ona je knjigu posudila od druge, koja živi u braku bez ljubavi sa kroničnim alkoholičarom. I puno čita.
Ne znam, jesu li one i njima slične žrtve knjigu prekasno dobile; nisu li slušale svoje majke, ili su u stvari same svojom voljom odabrale partnere, koje su odgajale njihove majke. Žene. Da ispadnu muškarci, kakvi se onda pojavljuju na jelovniku runjavih feministica.
(Poanta, dajte dite ćaći, vidi naslov).

Ostaje mi dakle pokušaj tumačenja savjeta Maje Panić ženskom rodu. Maja vašim majkama, suprugama, curama i kćerima veli:
1. Žene pričaju previše.
2. Žene sanjaju budne.
3. Žene trebaju prema partneru biti neiskrene i ne planirati, a iskrenost i planove ostaviti za van obitelji.
4. Dok feministice tvrde da žene za istu satnicu i opis posla manje zarađuju, Maja Panić veli da se novac u obitelji ima dijeliti na „njezin“ i „njegov“ i ne dijeliti olako.
5. Žene, osviještene, u 21. stoljeću, odabravši po maminim savjetima svog partnera, zapostavljaju same sebe.
6. Žene, u istom dahu sa ravnopravnošću, objektivno povlače crtu između svoje zle žene-svekrve i svoje divne mame-žene.
7. Žene tuđu glupost (vlastoglavo odabranog partnera) slijede otvorenih očiju. A kad On, odabrani partner, priča, žene trebaju poglasniti radio.
8. Žene imaju ili biti strasne ili voljeti van svog braka. Jer nema tu miješanja. Doma ili biti strasna, ili voljeti. Veli Maja. Dakle, rezime dosad, previše pričajući, u budnom snu i mimo plana žene strasno vole glupog muža, zapostavljajući sebe, bez love.
9. ... jer baš majke stvaraju te i takve muške, kakvih je Maja očito na klaftre iskusila te u savjetnik pretočila (uz podrobnu i uvjerljivu analizu svakog i svih horoskopskih znakova) ... /?!/

No da...
Ako Maju Panić prepoznate na cesti, mili moji, ne budite grubi. Ne ismijavajte ženu (niti su sve iste, vjerujte mi). Pozovite ju na kavu. Platite joj ćevape.
Jer, ako ju u mraku i ne presretnu feministice, čijoj je svijetloj Kozi Nostri prducnula u fenjer, Maja svakako ima potencijalni problem. Ako, recimo i nedajBožno, netko u prostor izjavi da ima i muških Crnaca. Ili Židova. Čime stvar postane okobodno uvredljiva, pa tamnoputa agentica - egzekutorica, preobučena u poštaricu, provjeri šminku i pozvoni Maji na vrata ...
Ovako, dok se plete samo po muškima, na nama je, stoički podnijeti. Sa smješkom.
Jer mi ne padamo na seksističke podjele i genitalne fašizme, niti budno sanjajući, bez strasti i ljubavi, ostajemo uz svoje partnerice, grleći svoj novčanik.
Nama to ne treba za sreću vlastitog odabira.
...

Umjesto pozdrava, mili moji – zlobensku vinjetu prije lijepljenja na šajbu prislonite na mucastu krpu. Time ona pokupi vlakna i manje se lijepi za staklo, pa se skine u manje stotina ficleka.
Pozdrav Čarobnoj Jadranki.

Vaš

Jelo Ž.

- 12:35 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

15.01.2012., nedjelja

Holjevčev blues

- 21:20 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

13.01.2012., petak

Dvi - tri riči o istini skijanja (aTres ski)

Stvar sa skijanjem olako se banalizira.
Nije poanta, hoće li dvadesetak tisuća ljudi ovih dana iz recesijske nam ErnamHa iznijeti po desetak tisuća kuna, je li rating, lizing ili treća opcija.
Ali osobno, puno mi je spektakularnije bilo nekad davno vidjeti dvometarske skije na oblastom krovu Fiće, nego današnje Thule-Boxeve na besmislenim i ne manje spuštenim SUV-ovima neterensko aluminijskih felgi.
Recimo, novodobne carving-skije meni su čisti understatement.
Pazi, u doba kad nas Modni Mijau uči kako poštena muška torba mora moći bez vazelina progutati kofer sa Hilticom i gajbu pive, mi furamo skije veličine Pigmejčića. Neprimjetne.
Uguramo ih na stražnju klupu, i osim ako smo imali sreće da nas komšiluk vidi u pripremama za put – neizostavno programiranje navigacije uz turiranje motora i Cecin Best Of, iako svi znamo gdje je Šentilj i da se motor ne treba na parkingu zagrijavati ... – nas nitko nije niti opazio da idemo u Šladming. Kranjsku Montanu. Obretauern.
Da imamo retro-skije od dva metra, vidjelo bi se; statement bi bio jasan; Rvat je optimist, diše punim plućima, mudro je ulagao na razne strane, dve gajbe, malo plemeniti metali, malo obnovljive energije, zera informatičkih tehnologija i nekaj devizih. A šljuke nek se tiskaju oko čadora kraj muda Jelačićevog ata, dok baja ide na skijanje sa turbođambo skijama za prave muže. Ovak, mi kao da se potajice odšuljavamo na skijanje.

Ako imate sreće da vas navigacija ne zezne pa vam na putu u zalcburški land ne odluči pokazati ubavi koparski zaljev u suton, stvar poprima novu dimenziju.
Poput svakog dignificiranog Hrvata, zvijerajući uokolo u traženju publikuma, izvlačeći svoje bonzai – carving skije, namještate na oba oka tugaljivo-empatičan pogled prema starijem bračnom paru sa svilenim maramama oko vrata, koji upravo iz vašeg hotela izlaze sa dva klonirana retrivera. Kimnete im glavom i srcelomno trznete crvenom lajnom (by Gucci), kao da ste eto upravo sahranili svog mastifa, ali vas uzica nekako za sreću prati; tuga pregolema.
(Tko bi normalan imao za ozbać za skijanje i za džukca, pa još i istovremeno. Ali ovako, pokazujete nonšalantnu pripadnost samodopadnom euro – krugu. Uzica, usput, djeluje i tijekom večere, položena preko stolice pod stol. Neukima djeluje da imate najdresiranijeg peseka na svijetu; živog ga se ne čuje. Naravno, hoteli koji dopuštaju pse malko su skuplji, ali uz toliki put, razlika u trošku je zanemariva ... )

Kacigu za skijanje kupiljenu taman večer prije puta, na Arizoni, poslao vam tamošnji jaran, po Pepexu.
Naravno, prvi dan ste još malo holcig i ne laufate talverc baš onak; niste si onaj pravi, ali ne manje ćete se moći obrecnuti na lika u nemuštoj jakni, u kojeg ste se zaletili dok je posve nespretno padao baš ispred vas.
Nakon što ste nešto kasnije, u letu odgledavši u 3D cijeli svoj život sa svim facama kreditnih referenata, i sami sletjeli, prethodno tipa ispred vas pogodivši u ćelavu tikvurinu bez kacige, i nakon što vam je neki malodobni, humanoidni Homo Bordix donio vaše skije i štapove i brile i naočale i gebis i mobitel, nepomičnom liku dvadesetak metara uz stazu kažiprstom pokažete prema svojoj glavi. Sa KACIGOM, koja glavu čuva.
Začuđeno do umjereno konsternirano par puta zane-nekate glavom prema njemu, i osovite se objema nogama na obadvije skije, baš u trenu kad motorne saonice dođu pokupiti nosorazbijenog tukca bez kacige.

Laufajući plavom stazom, dok je vaša Prvozakonita odlučila na dupetu otklizati crvenim spustom („jer nije strmo, a ovako je brže“), taman kontemplirate o udijelu hrvatskog mozgovlja u američkom svemirskom programu, kad skužite da zapravo ne plužite stazom, nego su vam skije zapravo beznadno ukrižene.
Ferkrojcane.
Haklate špicama, ne?!
Inženjerski um odmah nudi rješenje; male iberbrikne, bi se reklo; premosnice, spejser, distancer za skije. Da se ne ukrižaju na vrhu svako malo.
I taman, dok se krećete smješkati tržišnoj rupetini i outsourcingu proizvodnje svog zlatnog teleta u neku minornu zemljicu jeftine proizvodnje, pridignuta desna noga skupa sa ćeće sadomazo pancericom & skijom nekontrolirano se odigne sa snijega, koso se dočekate na brid, kratko oponašate onu raskrečenu tuku sa pramca Titanica i onda se noge, štapovi, skije, snijeg, opet štapovi, opet snijeg, faca osobnog bankara, jedna skija, vrhovi borova i plava pista kao takva izmiješaju u lucidni elesdijevski vatromet.
Veliki prasak praćen potpunom tišinom i bijelim svjetlom uslijedi u slijetanju; otkud li vam, za ime Božje, refleks da u slobodnom letu podlaktice i šake skupite na prsa za konačni dolet na led?!
Bez daha, možebitno slomljene prsne kosti ili barem rebara, mlatarate proskijnicima, koji vam se smiješe i nastavljaju, tumačeći da je sve u redu sa vama i da im mašete tek tako. Jer smo mi Hrvati ljubazan narod.
(Isti bodilengviđ, uz kartonski natpis „Cimer fraj“, oni viđaju uglavnom ljeti...)
Suprugu, koja ne govori engleski, pronaći ćete na aTres-skiju, sat kasnije, u intenzivnom grohotu sa nekim Engleščićima.
Da je ispod poderotine na vašim hlačama poderotina na podhlačama i na gaćama i na vašoj ritici, skužit ćete u hotelu, navečer, inspicirajući natečeno koljeno, na dijagonalnom kraju svog baroknog korpusa.
Dan kasnije, bit ćete atrakcija na bazenu; jedini sa ljubičasto-crnoplavim guzom i kukom uz bordozeleno koljeno.
Odlazeći iz hotela, mala recepcionarka uz namig će vam dati Milka-čokoladu, jer vi ste onaj sa plavim dupetom; maskota sezone i hotela.

Tako je to sa skijanjem, ma što vam za par mjeseci lagali drugi...

P.S.
O ustajanju.
Jer niste zvijer, koja bi uspravnih potkoljenica u pancericama ležeći na leđima lagano ustala - na divljenje vaše izdosađivane supruge - vi ste naravno doma uguglali tehnike ustajanja.
Ako nemate štapove s popusta, preporučujem okomito postaviti skije na nižu stranu spusta, paralelno, a oba štapa primiti i zabosti u snijeg na višoj strani, pola metra od nogu, pa se objema rukama odraziti uz štapove.
Naravno, ako štapovi jesu s popusta, uračunajte desetak minuta da ih nakon podizanja iz novonastalog, sabljastog oblika nekako izravnate, da ljudi ne misle da ste izišli kositi travu sa alatom iz Bauhausa.
Ovu partikularnu pamet delim đabe.
:-D

- 08:47 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

10.01.2012., utorak

Vedrana Rudan je moj Enver Hoxha. (Zakaj sam ZA)

Stvar je dakle možda i ovakva...

Jugo – pasoš bio je nešto poput vrlo svete ikone, i dobri Jugići ne bez ponosa su ga vadili iz džepa (sa devizama) sve na potezu Lajbnic – Trst – Nimberg – Brlin (Zanzibar, Sliema i Larnaca kao opcija).
Vozilo se Opel Mante, Citroene DS ili makar dizajnerske Peugeotiće i isfuravalo istočnoj braći Čaušeskuove Rumunjske, Brežnjevljevog SSSR-a, Honeckerovog DDR-a svu aroganciju samozaslužnog zapadnjaštva (uz pokoju žlicu Vegete kao alternativnog platežnog sredstva).
Svaki vispreniji poslovođa i referent mrknuo je materijal za vikendičicu, a i u vrijeme „DUŠKO“ – nestašice (deterdžent, ulje, šećer, kava, ostalo) i vožnje par – nepar registracija, cimerfraj je šljakao ko vurica.
Ništa manje, tim istim Rumunjima, Rusima, Nijemcima nakon ratne apokalipse krenuli smo prodavati priču o donedavnoj ugnjetavanosti i stravi komunističke diktature i kako bismo bili Švicarska, samda nas nisu komunjare stis'le bile.
Ponosno im pokazujući hrvatsku putovnicu, stranci bi uglavnom podigli obrvu i dobronamjerno nas zapitali, koja je to pribaltička zemlja, ili barem, je li u Europi...
Negdje tada, neki su naši političari javno pokušavali argumentirati, zašto je prirodno da ErHa postane - 17. njemački Bundesland. (Protugrake ne bijaše...)
Onda nas je naša stoljetna ingenioznost povezala sa pojmom recesije, mi smo ju izumili zapravo, kako bismo tom riječju sugerirali kako se makar nekad & nešto zapravo imalo (unazaditi). Inače bismo morali priznati da su prošle i sedamdesete i osamdesete i, Bogu hvala, devedesete, ali da mi stojimo, ka stina postojano, u mjestu. Par desetljeća.
Otada, EU-ropa je narasla poput bolesnog tkiva i sama dijelom preuzela našu spin-spiku o samopoželjnom sustavu vrijednosti i vlastitoj neupitnosti /najkasnije do učlanjenja Rumunjske, kad se i EUropa malo osvijestila pa se sad, zamisli, i na nas funji nekaj ... /
Mi pak, tukaj i zdaj ...

Ima nas kao devedesetogodišnjakinja u prosječno velikom indijskom sindikatu.
Pravosuđe nas uči o neupitnosti guranja prsta u (tuđi) anus za pozdrav. (Malo me frka, ako to krenu prvašiće po školama učiti. Ili one naše perjanice na diplomatskim tečajevima.)
Uz zaguravanje prsta, sljubljivo je i hrvatski, prije ili istovremeno, graknuti pozdrav „Za dom spremni“, što ne, ne, nije ustaštvo, već opet povijesna tradicija. Veli lijepo naše pravosuđe. Nekidan.
U našoj državi ustavno jednakih građana, sud bez da trepne traži i dobije od pojedinca jamčevinu od par milijuna kuna. Ovaj isto ni da trepne radi iznosa. Sve to, bez da odmah i sebe i građanina prijavi USKOK-u radi nemogućnosti iznosa od par miljončeka.
Oba nam vojna aviona još lete; obje nam firme još rade.
Obzirom na padajuću zaposlenost i rastući dug, ispada da će dug stagnirati kad više nitko ne bude radio. Hvala upravnim i nadzornim odborima te zaslužnom meneđerluku; treba znati, kako.
(Ja i dalje eto tražim posao...)

I sad, mi takvi nećemo - ma, marš!; mi NE ŽELIMO! - u Uniju.
Jer da – ako je po Rudanici – tamo političari imaju erekcije. Tjestenina je jeftinija. (Dakle, siti strani političari mogli bi nas... hm... )
U toj Uniji, postoje nezaposleni. Postoje skupi i jeftini radnici.
Imaju stečajeve, nezaposlene, izgubljene, umiruća sela, fluktuacije ove i herpese one.
Čohaju rit u pothodnicima. U tunelima kopaju nos u nadzornu kameru.
Ali zvizde jedne dvolične i besperspektivne, nikako da nam nahrupe i krenu se nastanjivati po Rvackoj, toliko boljoj, toliko nudećoj, toliko obećanoj.
Nikako da podnesu zahtjeve za useljenje, makar za azil.
A mi imamo desetke tisuća praznih stanova (i ne manje prodanih karata u jednom smjeru, godišnje, psst...)
Poslovni prostori zjape nam na klaftre prazni.
Anticipirajući zasićenost EUropejaca multi-kulti - spikom, mi imamo stav da mi nećemo majci primiti stotine tisuća indijskih hakera. Pa i nećemo. Nemamo kaj s njima. Kod nas se mlazni avioni ipak kuju ručno. Pardon, se jesu. Više se niti ne.

Vlada radi na studiji, koja dokazuje uzroke katastrofalne poduzetničke klime i investicijske neatraktivnosti. To ima da nas spasi, mi volimo čitke, pisane tragove. Za buduće naraštaje, za poviest.
Morti se i prevede preko Student-servisa loše al' budpošto pa se plasira na strano tržište. Besceler mejd in Krakozija, pardon, Kroujejšja.
(Umjesto znaka za čitanje, morti feta domaćeg pršuta, ili prstohvat autohtonog tartufa; makar velebitski fergismajniht...)
Tek tad da vidiš navale turista, da di je to, kaj je to, da prostiš, Kroujejšja.
A mi, suspregnutog smješka, ponosni. Svoji na mome.
A oni padaju ničice, dive se, lupaju glavama o zemlju hrvatsku, suze radosnice lijuć'.

Mi imamo i autoceste.
Koje ili zjape prazne (kao gradske ulice sa razglednica iz šezdesetih) ili se njima voze oni gore Česi i Rusi, pohvaljujući prestanak granatiranja, ćevape i plavo more. Kuže nas; i oni su bili u komunizmu. (Dok mi i nismo.)
Izgradit ćemo i autoput do Crne Gore. Da Crnogorci lakše hvataju penziće sa kruzera u Dubrovniku i vode ih na Lovćen. Otklen se fino vidi Dubrovnik (valjda). Alternativno, i Turci buju s Tranzitima opet krenuli kakat duž Dalmatine, putujući kući u Hamburg i Berlin. To će nam jako pomoći, posebno kad i besmrtni penzići iz staračkih domova izmile i krenu Turcima na crno cimerfrajat svoje domske smještaje, može i "dnevni odmor", Oma Pervers all inclusive. Devizni priljev samo takav!
Imamo Keruma.
Bilića, B.
Čujem, i Modni Mačak krenuo na Nobela za literaturu (o tome se šuti; projekt od nacijonalnog interesa, jožbumo svi ponosno na Jelačićplacu na dočeku klicali piscu...)
Sve nas to čeka.
Svijetla budućnost malog naroda pod velikim zvijezdama.
Milanović i Čačić to znaju, zato se i kese furt.

I sad bi tu neka Unija, neki Indijci, Masoni, Švabi došli nama braniti sir i vrhnje i ludi stroj za šljivovicu. Oni bi uzeli sve naše. Prazne stanove i nerazvijeni turizam (osim dentalnog). Infinitezimalnu vanpansionsku potrošnju; ne bi ju ni Čarobna Jadranka Flekomor bolje 'zbrisala.
Europa bu nam zela naš famozni Svenebeski Raketni Program. Hrvatsku snagu vjetra i vode buju nam flaširanu prodavali. I dalje.
Krbavsku supravodljivost će napokon prigrabiti.
Konjevratski ciklotron im je godinama tajna patnja; sad dolaze; dolaze po njega (.... zikomen, zikomen dihcu holen, doh dubiz bajmir, Điiniii.... )
Vrag mater kolonijalizatorsku... Ne bi nas (dobroćudno i gostoljubivo nagužene, vidi gore) znali niti pozdraviti čestito, srednjakom, hrvatski.

Ma da; jebeš Uniju; dobro veliš, Vedrana Rudan ...
Mi smo ipak liga za sebe... Nek crknu u jalu (a onaj jeftini špeceraj nek nam iz zraka bacaju)!
Živio Enver Hoxha!
Živjela Sjeverna Koreja! (Morti da se njima anšlusamo?)

P.S.
Vedrana, Ti si moja izvozna uspješnica!

- 17:31 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

09.01.2012., ponedjeljak

Ishodredište

... i onda je prošlo dugo vremena, život i više, čini ti se, i odavno si slobodan (ma od čega, dometnuo bi pokojni profesor povijesti), i izmirio si se sa krivima, sa duhovima, sa sobom, i shvatiš da je uz sve kilometre, sva buđenja, sve zarone, osjećaj još uvijek u tebi, i da si taoc sebe samog, i nasmiješiš se ožiljku, i produžiš ...