Vedrana Rudan je moj Enver Hoxha. (Zakaj sam ZA)
|
Stvar je dakle možda i ovakva... Jugo – pasoš bio je nešto poput vrlo svete ikone, i dobri Jugići ne bez ponosa su ga vadili iz džepa (sa devizama) sve na potezu Lajbnic – Trst – Nimberg – Brlin (Zanzibar, Sliema i Larnaca kao opcija). Vozilo se Opel Mante, Citroene DS ili makar dizajnerske Peugeotiće i isfuravalo istočnoj braći Čaušeskuove Rumunjske, Brežnjevljevog SSSR-a, Honeckerovog DDR-a svu aroganciju samozaslužnog zapadnjaštva (uz pokoju žlicu Vegete kao alternativnog platežnog sredstva). Svaki vispreniji poslovođa i referent mrknuo je materijal za vikendičicu, a i u vrijeme „DUŠKO“ – nestašice (deterdžent, ulje, šećer, kava, ostalo) i vožnje par – nepar registracija, cimerfraj je šljakao ko vurica. Ništa manje, tim istim Rumunjima, Rusima, Nijemcima nakon ratne apokalipse krenuli smo prodavati priču o donedavnoj ugnjetavanosti i stravi komunističke diktature i kako bismo bili Švicarska, samda nas nisu komunjare stis'le bile. Ponosno im pokazujući hrvatsku putovnicu, stranci bi uglavnom podigli obrvu i dobronamjerno nas zapitali, koja je to pribaltička zemlja, ili barem, je li u Europi... Negdje tada, neki su naši političari javno pokušavali argumentirati, zašto je prirodno da ErHa postane - 17. njemački Bundesland. (Protugrake ne bijaše...) Onda nas je naša stoljetna ingenioznost povezala sa pojmom recesije, mi smo ju izumili zapravo, kako bismo tom riječju sugerirali kako se makar nekad & nešto zapravo imalo (unazaditi). Inače bismo morali priznati da su prošle i sedamdesete i osamdesete i, Bogu hvala, devedesete, ali da mi stojimo, ka stina postojano, u mjestu. Par desetljeća. Otada, EU-ropa je narasla poput bolesnog tkiva i sama dijelom preuzela našu spin-spiku o samopoželjnom sustavu vrijednosti i vlastitoj neupitnosti /najkasnije do učlanjenja Rumunjske, kad se i EUropa malo osvijestila pa se sad, zamisli, i na nas funji nekaj ... / Mi pak, tukaj i zdaj ... Ima nas kao devedesetogodišnjakinja u prosječno velikom indijskom sindikatu. Pravosuđe nas uči o neupitnosti guranja prsta u (tuđi) anus za pozdrav. (Malo me frka, ako to krenu prvašiće po školama učiti. Ili one naše perjanice na diplomatskim tečajevima.) Uz zaguravanje prsta, sljubljivo je i hrvatski, prije ili istovremeno, graknuti pozdrav „Za dom spremni“, što ne, ne, nije ustaštvo, već opet povijesna tradicija. Veli lijepo naše pravosuđe. Nekidan. U našoj državi ustavno jednakih građana, sud bez da trepne traži i dobije od pojedinca jamčevinu od par milijuna kuna. Ovaj isto ni da trepne radi iznosa. Sve to, bez da odmah i sebe i građanina prijavi USKOK-u radi nemogućnosti iznosa od par miljončeka. Oba nam vojna aviona još lete; obje nam firme još rade. Obzirom na padajuću zaposlenost i rastući dug, ispada da će dug stagnirati kad više nitko ne bude radio. Hvala upravnim i nadzornim odborima te zaslužnom meneđerluku; treba znati, kako. (Ja i dalje eto tražim posao...) I sad, mi takvi nećemo - ma, marš!; mi NE ŽELIMO! - u Uniju. Jer da – ako je po Rudanici – tamo političari imaju erekcije. Tjestenina je jeftinija. (Dakle, siti strani političari mogli bi nas... hm... ) U toj Uniji, postoje nezaposleni. Postoje skupi i jeftini radnici. Imaju stečajeve, nezaposlene, izgubljene, umiruća sela, fluktuacije ove i herpese one. Čohaju rit u pothodnicima. U tunelima kopaju nos u nadzornu kameru. Ali zvizde jedne dvolične i besperspektivne, nikako da nam nahrupe i krenu se nastanjivati po Rvackoj, toliko boljoj, toliko nudećoj, toliko obećanoj. Nikako da podnesu zahtjeve za useljenje, makar za azil. A mi imamo desetke tisuća praznih stanova (i ne manje prodanih karata u jednom smjeru, godišnje, psst...) Poslovni prostori zjape nam na klaftre prazni. Anticipirajući zasićenost EUropejaca multi-kulti - spikom, mi imamo stav da mi nećemo majci primiti stotine tisuća indijskih hakera. Pa i nećemo. Nemamo kaj s njima. Kod nas se mlazni avioni ipak kuju ručno. Pardon, se jesu. Više se niti ne. Vlada radi na studiji, koja dokazuje uzroke katastrofalne poduzetničke klime i investicijske neatraktivnosti. To ima da nas spasi, mi volimo čitke, pisane tragove. Za buduće naraštaje, za poviest. Morti se i prevede preko Student-servisa loše al' budpošto pa se plasira na strano tržište. Besceler mejd in Krakozija, pardon, Kroujejšja. (Umjesto znaka za čitanje, morti feta domaćeg pršuta, ili prstohvat autohtonog tartufa; makar velebitski fergismajniht...) Tek tad da vidiš navale turista, da di je to, kaj je to, da prostiš, Kroujejšja. A mi, suspregnutog smješka, ponosni. Svoji na mome. A oni padaju ničice, dive se, lupaju glavama o zemlju hrvatsku, suze radosnice lijuć'. Mi imamo i autoceste. Koje ili zjape prazne (kao gradske ulice sa razglednica iz šezdesetih) ili se njima voze oni gore Česi i Rusi, pohvaljujući prestanak granatiranja, ćevape i plavo more. Kuže nas; i oni su bili u komunizmu. (Dok mi i nismo.) Izgradit ćemo i autoput do Crne Gore. Da Crnogorci lakše hvataju penziće sa kruzera u Dubrovniku i vode ih na Lovćen. Otklen se fino vidi Dubrovnik (valjda). Alternativno, i Turci buju s Tranzitima opet krenuli kakat duž Dalmatine, putujući kući u Hamburg i Berlin. To će nam jako pomoći, posebno kad i besmrtni penzići iz staračkih domova izmile i krenu Turcima na crno cimerfrajat svoje domske smještaje, može i "dnevni odmor", Oma Pervers all inclusive. Devizni priljev samo takav! Imamo Keruma. Bilića, B. Čujem, i Modni Mačak krenuo na Nobela za literaturu (o tome se šuti; projekt od nacijonalnog interesa, jožbumo svi ponosno na Jelačićplacu na dočeku klicali piscu...) Sve nas to čeka. Svijetla budućnost malog naroda pod velikim zvijezdama. Milanović i Čačić to znaju, zato se i kese furt. I sad bi tu neka Unija, neki Indijci, Masoni, Švabi došli nama braniti sir i vrhnje i ludi stroj za šljivovicu. Oni bi uzeli sve naše. Prazne stanove i nerazvijeni turizam (osim dentalnog). Infinitezimalnu vanpansionsku potrošnju; ne bi ju ni Čarobna Jadranka Flekomor bolje 'zbrisala. Europa bu nam zela naš famozni Svenebeski Raketni Program. Hrvatsku snagu vjetra i vode buju nam flaširanu prodavali. I dalje. Krbavsku supravodljivost će napokon prigrabiti. Konjevratski ciklotron im je godinama tajna patnja; sad dolaze; dolaze po njega (.... zikomen, zikomen dihcu holen, doh dubiz bajmir, Điiniii.... ) Vrag mater kolonijalizatorsku... Ne bi nas (dobroćudno i gostoljubivo nagužene, vidi gore) znali niti pozdraviti čestito, srednjakom, hrvatski. Ma da; jebeš Uniju; dobro veliš, Vedrana Rudan ... Mi smo ipak liga za sebe... Nek crknu u jalu (a onaj jeftini špeceraj nek nam iz zraka bacaju)! Živio Enver Hoxha! Živjela Sjeverna Koreja! (Morti da se njima anšlusamo?) P.S. Vedrana, Ti si moja izvozna uspješnica! |
