Stvar je dakle možda i ovakva...
Jugo – pasoš bio je nešto poput vrlo svete ikone, i dobri Jugići ne bez ponosa su ga vadili iz džepa (sa devizama) sve na potezu Lajbnic – Trst – Nimberg – Brlin (Zanzibar, Sliema i Larnaca kao opcija).
Vozilo se Opel Mante, Citroene DS ili makar dizajnerske Peugeotiće i isfuravalo istočnoj braći Čaušeskuove Rumunjske, Brežnjevljevog SSSR-a, Honeckerovog DDR-a svu aroganciju samozaslužnog zapadnjaštva (uz pokoju žlicu Vegete kao alternativnog platežnog sredstva).
Svaki vispreniji poslovođa i referent mrknuo je materijal za vikendičicu, a i u vrijeme „DUŠKO“ – nestašice (deterdžent, ulje, šećer, kava, ostalo) i vožnje par – nepar registracija, cimerfraj je šljakao ko vurica.
Ništa manje, tim istim Rumunjima, Rusima, Nijemcima nakon ratne apokalipse krenuli smo prodavati priču o donedavnoj ugnjetavanosti i stravi komunističke diktature i kako bismo bili Švicarska, samda nas nisu komunjare stis'le bile.
Ponosno im pokazujući hrvatsku putovnicu, stranci bi uglavnom podigli obrvu i dobronamjerno nas zapitali, koja je to pribaltička zemlja, ili barem, je li u Europi...
Negdje tada, neki su naši političari javno pokušavali argumentirati, zašto je prirodno da ErHa postane - 17. njemački Bundesland. (Protugrake ne bijaše...)
Onda nas je naša stoljetna ingenioznost povezala sa pojmom recesije, mi smo ju izumili zapravo, kako bismo tom riječju sugerirali kako se makar nekad & nešto zapravo imalo (unazaditi). Inače bismo morali priznati da su prošle i sedamdesete i osamdesete i, Bogu hvala, devedesete, ali da mi stojimo, ka stina postojano, u mjestu. Par desetljeća.
Otada, EU-ropa je narasla poput bolesnog tkiva i sama dijelom preuzela našu spin-spiku o samopoželjnom sustavu vrijednosti i vlastitoj neupitnosti /najkasnije do učlanjenja Rumunjske, kad se i EUropa malo osvijestila pa se sad, zamisli, i na nas funji nekaj ... /
Mi pak, tukaj i zdaj ...
Ima nas kao devedesetogodišnjakinja u prosječno velikom indijskom sindikatu.
Pravosuđe nas uči o neupitnosti guranja prsta u (tuđi) anus za pozdrav. (Malo me frka, ako to krenu prvašiće po školama učiti. Ili one naše perjanice na diplomatskim tečajevima.)
Uz zaguravanje prsta, sljubljivo je i hrvatski, prije ili istovremeno, graknuti pozdrav „Za dom spremni“, što ne, ne, nije ustaštvo, već opet povijesna tradicija. Veli lijepo naše pravosuđe. Nekidan.
U našoj državi ustavno jednakih građana, sud bez da trepne traži i dobije od pojedinca jamčevinu od par milijuna kuna. Ovaj isto ni da trepne radi iznosa. Sve to, bez da odmah i sebe i građanina prijavi USKOK-u radi nemogućnosti iznosa od par miljončeka.
Oba nam vojna aviona još lete; obje nam firme još rade.
Obzirom na padajuću zaposlenost i rastući dug, ispada da će dug stagnirati kad više nitko ne bude radio. Hvala upravnim i nadzornim odborima te zaslužnom meneđerluku; treba znati, kako.
(Ja i dalje eto tražim posao...)
I sad, mi takvi nećemo - ma, marš!; mi NE ŽELIMO! - u Uniju.
Jer da – ako je po Rudanici – tamo političari imaju erekcije. Tjestenina je jeftinija. (Dakle, siti strani političari mogli bi nas... hm... )
U toj Uniji, postoje nezaposleni. Postoje skupi i jeftini radnici.
Imaju stečajeve, nezaposlene, izgubljene, umiruća sela, fluktuacije ove i herpese one.
Čohaju rit u pothodnicima. U tunelima kopaju nos u nadzornu kameru.
Ali zvizde jedne dvolične i besperspektivne, nikako da nam nahrupe i krenu se nastanjivati po Rvackoj, toliko boljoj, toliko nudećoj, toliko obećanoj.
Nikako da podnesu zahtjeve za useljenje, makar za azil.
A mi imamo desetke tisuća praznih stanova (i ne manje prodanih karata u jednom smjeru, godišnje, psst...)
Poslovni prostori zjape nam na klaftre prazni.
Anticipirajući zasićenost EUropejaca multi-kulti - spikom, mi imamo stav da mi nećemo majci primiti stotine tisuća indijskih hakera. Pa i nećemo. Nemamo kaj s njima. Kod nas se mlazni avioni ipak kuju ručno. Pardon, se jesu. Više se niti ne.
Vlada radi na studiji, koja dokazuje uzroke katastrofalne poduzetničke klime i investicijske neatraktivnosti. To ima da nas spasi, mi volimo čitke, pisane tragove. Za buduće naraštaje, za poviest.
Morti se i prevede preko Student-servisa loše al' budpošto pa se plasira na strano tržište. Besceler mejd in Krakozija, pardon, Kroujejšja.
(Umjesto znaka za čitanje, morti feta domaćeg pršuta, ili prstohvat autohtonog tartufa; makar velebitski fergismajniht...)
Tek tad da vidiš navale turista, da di je to, kaj je to, da prostiš, Kroujejšja.
A mi, suspregnutog smješka, ponosni. Svoji na mome.
A oni padaju ničice, dive se, lupaju glavama o zemlju hrvatsku, suze radosnice lijuć'.
Mi imamo i autoceste.
Koje ili zjape prazne (kao gradske ulice sa razglednica iz šezdesetih) ili se njima voze oni gore Česi i Rusi, pohvaljujući prestanak granatiranja, ćevape i plavo more. Kuže nas; i oni su bili u komunizmu. (Dok mi i nismo.)
Izgradit ćemo i autoput do Crne Gore. Da Crnogorci lakše hvataju penziće sa kruzera u Dubrovniku i vode ih na Lovćen. Otklen se fino vidi Dubrovnik (valjda). Alternativno, i Turci buju s Tranzitima opet krenuli kakat duž Dalmatine, putujući kući u Hamburg i Berlin. To će nam jako pomoći, posebno kad i besmrtni penzići iz staračkih domova izmile i krenu Turcima na crno cimerfrajat svoje domske smještaje, može i "dnevni odmor", Oma Pervers all inclusive. Devizni priljev samo takav!
Imamo Keruma.
Bilića, B.
Čujem, i Modni Mačak krenuo na Nobela za literaturu (o tome se šuti; projekt od nacijonalnog interesa, jožbumo svi ponosno na Jelačićplacu na dočeku klicali piscu...)
Sve nas to čeka.
Svijetla budućnost malog naroda pod velikim zvijezdama.
Milanović i Čačić to znaju, zato se i kese furt.
I sad bi tu neka Unija, neki Indijci, Masoni, Švabi došli nama braniti sir i vrhnje i ludi stroj za šljivovicu. Oni bi uzeli sve naše. Prazne stanove i nerazvijeni turizam (osim dentalnog). Infinitezimalnu vanpansionsku potrošnju; ne bi ju ni Čarobna Jadranka Flekomor bolje 'zbrisala.
Europa bu nam zela naš famozni Svenebeski Raketni Program. Hrvatsku snagu vjetra i vode buju nam flaširanu prodavali. I dalje.
Krbavsku supravodljivost će napokon prigrabiti.
Konjevratski ciklotron im je godinama tajna patnja; sad dolaze; dolaze po njega (.... zikomen, zikomen dihcu holen, doh dubiz bajmir, Điiniii.... )
Vrag mater kolonijalizatorsku... Ne bi nas (dobroćudno i gostoljubivo nagužene, vidi gore) znali niti pozdraviti čestito, srednjakom, hrvatski.
Ma da; jebeš Uniju; dobro veliš, Vedrana Rudan ...
Mi smo ipak liga za sebe... Nek crknu u jalu (a onaj jeftini špeceraj nek nam iz zraka bacaju)!
Živio Enver Hoxha!
Živjela Sjeverna Koreja! (Morti da se njima anšlusamo?)
P.S.
Vedrana, Ti si moja izvozna uspješnica!
Post je objavljen 10.01.2012. u 17:31 sati.