Auzmish kod Shelly

29.06.2010., utorak

Berlin Air Show 2010 (1. dio)

Svijete moj mali bložanski, ja vam drukčije ne mogu.
Blogokuma Shelly Kelly i sve to.
Eno vam onaj Jelo za erotiku, a preporučujem i Tube8 za IPD, po potrebi.
Ja ću opet malo o avionima.

Nakon što mi je prije dvije godine promakao Berlin Air Show (ILA), dugo sam mantrao da ovaj put sve pođe po dobru.
U međuvremenu, laičkom znatiželjom entuzijasta brstio sam portale i upijao savjete, kako fotografirati limene ptice u letu.
Uglavnom, nakon ekstaze samom činjenicom da sam došao do Njemačke, pa blizu Berlina, pa sve bliže odlično označenom prilaznom odvojku sa autoputa na ogromni improvizirani parking usred gradilišta novog regionalnog aerodroma Berlin Brandenburg International sa planiranim početnim kapacitetom od 27 milijuna putnika godišnje (6 500 na sat), oduševila me savršena logistika prihvata posjetitelja, parkinga, dijeljenja besplatnih pića, besplatnog autobusnog prijevoza do terminala same izložbe.
Nakon začuđujuće ležerne sigurnosne provjere, koja suprotno regulativi za neke druge slične manifestacije začudo nije limitirala količine pitke vode u bocama, tronošce, baterije ni ruksake, prvi izložbeni prostor je očita aluzija na Njemačku kao takvu, i na i dalje očite sjene savezničkog prisustva - prvo se ušeta na prostor US Air Forcea sa nekima od najvećih i najskupljih čeličnih ptičurina današnjice - transportni Lockheed C - 5 Galaxy, strateški bombarder Rockwell B - 1B Lancer, B - 52 Stratofortress, AWACS. U većinu je bilo moguće ući, što sam preskočio zbog gužve. (Par slika u nekom od idućih postova...)

Ali onda me krenuo očaj...
Osim što je za narednih pola sata najavljeno olujno nevrijeme, počele su me poput krupnih kapi kiše po glavi udarati rečenice sa foto - portala...
Tipa, ako je zatvarač objektiva brz kako bi slika bila oštra, izgleda da propeler stoji - to ne želimo.
Ako je zatvarač spor, slika će vjerojatno biti "strešena". To isto ne želimo.
Ako manje zumiraš, avion u letu je tek točkica bez detalja. Ako više zumiraš, u trenu ti izleti iz kadra, ali je vjerojatno ta slika ionako mutna jer se isfurani objektiv ljulja kao ćuna na vjetru. Ne, ne želimo to.
Ako je nebo svijetlo, svjetlomjer će podeksponirati tamniju letjelicu.
Ako svjetlomjer prepozna tamniji avion od neba, samo će nebi biti "spaljeno", naravno ako nije upravo sunce zašlo za oblak, što mijenja pristup (a avion eto baš prolijeće). Jako nepoželjno.
Da bi dobili pravilan krug rotirajućeg propelera, trebate samo znati broj njegovih krakova i broj okretaja, ovisno o kutu upada sunca (naravno, ako sunca nema, sve se mijenja), pa uskladiti zatvarač i blendu sa ISO - brojem; zgodno kadrirati, paziti da ne uhvatite "trbuh i rep" bez kabine i njuške - pogađate, to je nepoželjno i određuje, jeste li šmak u prolazu, ili stvarni conocier...
Istovremeno, i Fritz i Peter i Karl -Hans naravno šetaju vam pred objektivom (i njihova mama također); krajičkom oka upravo opazite nestvarno zgodnu, slike za Nachtfressera vrijednu hostesu, i kud-baš-tada neki tamo "Mustang" upravo vam svaki takt svakog cilindra ogromnog "Merlina"sa svojih preko tisuću i sedamsto "konja" nezaboravno i promuklo zabije u mozak, nisko i frktavo nadlijećući sa gotovo sporih petstotinjak kilometara na sat...
Da broj okretaja, da ISO... dođavola....
(Bitte ein Bier... und gleich noch eins... )

Dakle, par slika... (prvi dio) ...

Titov DC - 6, danas u vlasništvu red Bulla

(P - 38 Lightning)

(Sikorsky CH 53G)

(DC - 3)

(Consolidated Catalina)

(Pilot De Havilland Dovea zasuzio je kad sam mu spomenuo da znam, gdje trune isti ovakav...)

(Alenia C - 27 Spartan)

(P - 38 Lightning - e, lako je bilo biti Saint Exupery...)

(Me 262 - iako vrlo politički korigirani, Nijemci su gotovo nadglasali inferno njegovih motora velikim "wooow...." N.B. - repliku izgradili entuzijasti - Boeinga.)

(Airbus A 380. Moj osobni wooow... a smijehoplačnom slomu živaca nikad bliži... )

(A 380)

(Pioneer Team; Pioneer 300)

Uz obećanje razbireda slojevima suptilne erotike, žutila i inog blogotrendovlja - - nastavit će se...

- 08:29 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

25.06.2010., petak

Jelo Žužinek i faza dišpetnog Baltazara

Mili moji metroseksualci,

htio sam u obraćanju reći i „u zemlji Čobankovića i ...“, ali sam skužio da pojma nemam, tko nam je ministar radničke nam klase. Imamo li ga ili njega uopće? Ili, da prostite, ju ili nju?

Dakle, mili moji svakako, evo suočen sam sa kritikama i frkama lejtli.
Frke su, što postoji jedna podrivačka frakcija, koja neke moje uposničke uratke tumači na neke svoje maliciozne načine, pa mi alarmira Prvozakonitu, da kako sam se ja kratkovidno zaletio pa još i urbi et blogi rogonabojno raspisao vlastoručnim iskustvom preljubnika.
(Na sreću, ona kao mudra žena i sama u tom trenu sa prijateljem iza zamandaljenih vrata diskutira, di joj je nestao trokutić /ikonica na mobitelu/, pa smo si egal svakako, makar preventivno i u pokušaju.)

Druga frka sa istom frakcijom vraća se na ono školskodobno „razumijem što čitam“, što se očito u zemlji epske keruše i ne manje epskih sedam kučića nije adekvatno odrađivalo u školi. Pa onda, u nerazumijevanju pročitanog, ta frakcija glumi dobrohotne ratare. Pa siju razdor između moje svakako rijetko i marginalno spominjane punice i mene, futrajući ju krivim navodima o njezinoj personi, navodno izvađenim (!) iz mog (!) međubložja.
Titrave labie i suznog oka koristim ovu priliku da uljudno zamolim te mile ratare da sklope usne oko jagodice kažiprsta u svrhu vlaženja istog i da makar hinjeno umne face prelistaju „Razumijem što čitam“ prije daljnje sjetve razdora među trećima.
Jer - ja ne prijetim, ali akcentuirano konstatiram - da imam veze, koje bi im mogle ukinut' poticaje dok vele "između Tinje i Spreče".

Kritika je pak, da sam previše zabrijao na avione. A taman se spremam pustiti parsto slika sa jednog aeromitinga.
Pa sam jutros prekopao pola interneta, kako bih zadovoljio kritičare i –rke i ponudio konstruktivan kompromis – Emmanuelle, scena seksa. U avionskom toaletu.
Ali vraga, termiti za moral i čudoređe mi to nedaju aploudat i postnut. Jer da je pornjava.
(Ispada da nam je dalekovidnica prije trideset godina na pretplatu puštala porniće. I da smo doma sa ženama i muževima zapravo pornofili, kad patriotskim žarom radimo na umnožavanju nacije. Ej!)

Kad smo kod toga, mili moji predmetroseksualci (PMSci, u daljnjem tekstu), ne bojte se, iako sam uvodno spomenuo našeg Čobija, neće Jelo o politici. Neće.
Iako, ja se našoj premijerici divim. Kako ona sa odlučnim smješkom uredno veli kako bi ona rado poštovala Ustav, ali da nema love za to. Za referendum, mislim. Pa da bu jogunastom puku skresala pemzije u ime ustavnog alata, referenduma.
Fora je to. Na tragu komzomolskih proglasa malo.
Pazi kad dođemo do kvalitativnog skoka čistkom.
Nas ili njih.

Ali ovo sa poplavama, e to moram spomenut.
Znate, mili moji PMSovci, da sam nekad radio na projektu zglobnog usisavača sa samočistećim prašinarnikom i dlakatorom (ZUSČPD). I taman kad sam obavio sve testove, uključujući 48-satni neprekidni rad u butigi mog oraškog brice Ibre i simulaciju Blade-Out i Birdstrike - incidenta, jave mi moji ljudi odozgora kako su Kinezi još lani pustili na tržište zglobni usisivač. I da su maksuz naučili izgovarati ZUSČPD. (U reklamama im to radi Mlakar, honorarno.)
Razočaran, okrećem se zato novim pothvatima.
Kako su sad stalno iznenadne poplave ili pada tuča sa neba na opće čudo, malo sam se povezao sa Korkutom i Grubnićem. Formiramo vlakić... ne, zaboga... pokrećemo projekt.
Želimo modno osviještenom tržištu u zemlji Čobijevoj ponuditi gumene čizmice, odvodne pumpe i crijeva za vodu u vedrim, šarenim bojama, koje ističu nesalomljivi duh i lucidnost našeg naroda bez narodnosti, poviješću pritrujenog svakako.
Pa ćete uskoro na dalekovidnici vidjeti Stubljara kako (uz već brendovski, asinkroni pomak govora i gestikulacije) stoji kraj napaćenog seljaštva u šarenim gumenim čizmicama sa dezenom inspiriranim oblikom Lijepe Naše, dok po preplavljenim dvorištima razvlače debela crijeva (ovo je Korkutov doprinos) sa crveno -bijelom mustrom šahovnice /trenutno pregovaram nekaj sa Srbima da i njima to razvlačimo po potrebi i Vojvodini; hebiga, pinka rulz../.
To će onda stimulativno djelovati na nacionalnu svijest sveudiljnog publikuma pred malim ekranima kockasto nam zamrznute digitalne slike. Nije poanta u blatu, poplavi i nemuštosti. Poanta je da znamo tko smo.
(Ovo sa slikom kaj se smrzava stalno se pitam jel to da bolje skužimo.)

A jer znamo tko smo, mili moji PMSci, ne uzimajmo svako ponuđeno veslo sisat.
Ne!!
Jer, naše nam mile i jutrom izbrijane bezrepe sugrađanke uvaljuju.
Ne mislim da Kosopicu naravno, nego na masu. U masi je opasnost, jer je amorfna.
Najme kaj.
Pazi:
Koke se triput na dan presvlače, slikaju si lice za jutro, za podne, za After Hours, za večer. Svako različito. Pa parfem. Pa cipice ove, torbica ona.
Pa sve ispočetka, rezultatom majke prirode nikad zadovoljne.
I kad onda mi, napaćeni PMSci, na poluispranu nekad – crnu majicu, koja nam donekle pokriva poluispalu rit sa preniskih razvaljenih traperica, štrcnemo malo dezića na sebe jer su nas one netom poslale u dućan po uloške (usred tekme Koreja - Argentina), one još bez ikakvih skrupula i vlastitog crvenjenja, uz tuđmanosvski smješak, prosikću – ooo, parfimiraš se... Da ti to neeemaš neeeku...?
Pa e!
Samo velim – pa e!!!

Ili, kuištimene, nije sad samo da majke naše djece, i one koje misle da će to postati ako dovoljno puta progutaju, furaju Push-Up. Nego ne, sad doma sipaju spiku (točno tajmiranu u sudačkoj nadoknadi Italija – Slovačka) kako moraju obaveeezno-o-o kupiti onaj noooviii gruuudnjaaak /intonacija a la Elegovićka/ sa – ANTISTRESNIM DJELOVANJEM.
Pazi. Sa antistresnim djelovanjem!!!
Osim same kontradikcije, push up i antistres, ja mogu progutati da koke same sebe ufuravaju u seksističku agresiju, jerbo di bi mi, PMSci moji, završili da svojim ženicama ili curama velimo – gle, lijepa si, al daj zemi nekaj za te visisise. A i živčana si. Pa ubile bi nas. Svi bismo nahebali zbog seksizma.
Ovak, one to same.
Uz smješak.

Ali ni to nije sve.
Jer dođe poštenom metroseksualcu i PMScu u zemlji Čobankovića postat podvojena ličnost. Seksualno.
Jer, zakaj JA ne bi furao push-up gaće, da mi malo istaknu njonju, i sve to još zamotao u neki antistresni materijal. Pa kad me dohvati neka napaljena mamacita.... moš mislit tragedije zlurade. Relaksirani njonjo u raljama gravitacije.
A koke to isto rade. Nama na radost.

Tu mi dođe zagovarat ravnopravnost. Dajmo i mi njima. Istom mjerom.
Ali, podvojenost sam spomenuo.
Pa glete – ja bi zapravo zbilja furao AS – NjPU. Antistresni njonjo push-up.
Osim toga & dakle, zakaj, eto, moja frendica kad ide u samoposlugu uredno uvali vibrojajce u sebe i vrati se vodenastog pogleda i klecavih koljena, sretna, a ja furt idem grintav, nezadovoljen, krutih koljena i sa konjunktivitisom, suza davno presušenih?!
Pa zakaj mi muški nemamo za kupit neke gaće sa ugrađenom pipicom, recimo??
Pa da se i mi sturamo ić po celer. Pa po šećer u prahu. Pa na poštu nekaj. Pa po cigarete. Pa dođemo doma, crknuti, sretni i bez dodatnih očekivanja i potreba.
Ili dok nas šef pere, mi se nasmiješeni na stolcu jedva primjetno zibamo i na koncu njegove tirade samo glasno guštom zastenjemo i zaljubljeno ga pogledamo.

Velim, ne dajte si svako veslo uvalit.
A sad se vraćam spomenutim projektima.
Jer mi PMSci to možemo!

Deečkiiiii.... haaaajmoooooo.... !

Parafrazirajući parolu sovjetskog komzomola - budite mi uvijek spremni, želi vam

Jelo Žužinek

- 11:28 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

23.06.2010., srijeda

Dessau - Bauhaus

Čovjek je čudna beštija.
Kad se na godišnjem odmoru čudno obuče i uzme fotoaparat, preplaćujući sretno domaće ribe iz Afrike i diveći se autohtonoj ljubaznosti lokalnog stanovništva (?!), sav je zainteresiran za znamenitosti, stura se fotografirajući i kaskajući za turističkim vodičima glasa poput najavljivačice vlakova.
Ali kad isti taj čovjek treba stići od A do B – a između njih je tisuću kilometara vlastoručne vožnje – nema te turističke atrakcije, koja bi zavrijedila skretanje sa autoputa. Čak se i nužda povezuje sa nuždom sipanja goriva.
Takav sam dakle. Ja.

Takav, svake godine se satima i satima vozim iz Zagreba ka sjeveru. I onda nakon tih sati i sati vožnje, ugledam prvi spomen odredišta na sjeveroistoku Njemačke, i brojku – 600 kilometara. (Pa što sam dosad radio, pudlicu ukrug šetao?!)
I onda to krene; raspoređujem kave, duboka disanja, mrdanje lijevom nogom i desnom rukom, prozor – klima. 500 km. ... 400 km ...
I svaki put krajičkom oka spazim smeđi natpis „Bauhaus Dessau, kulturna baština UNESCO-a“.
I prođem, smiješeći se toj najavi posljednjih kilometara do Lutherovog Wittenberga, do dijela mog života nekad davno. Do sebe, nekog drugog.

Tako je bilo i ovaj put, prije par tjedana; zapravo – otprilike je tako bilo.
Ovaj put, odlučio sam se makar na pola dana čudno obući, povješati fotoaparate i diviti se autohtonoj ljubaznosti urođenika među znamenitostima...
Bauhaus.
Dessau.

O ideji Bauhausa dovoljno piše na internetu, a nemam pretenziju praviti se poznavateljem materije; definiranosti oblika funkcijom, eksperimenata bojama. Neću docirati o priučenom znanju, o ravnim krovovima sa „socijalno interaktivnim“ terasama, o ugradnim kuhinjama i ormarima od prije devedesetak godina (da Eduro, da Smeg...)
Najkraće:
Arhitekt Walter Gropius – kasnije faca u Americi (što ništa ne mora značiti) – polovicom 20ih godina dovodi školu Bauhausa iz Weimara u Dessau i tu gradi zdanje, koje će postati uzorom arhitektonske moderne. Kako bi dodatno izišao u susret kolegama profesorima – među njima Kandinski, Klee, Schlemmer – na par minuta šetnje od škole gradi kompleks urbanih vila, u kojima oni stanuju sa obiteljima i nastavljaju eksperimentirati sa formama, bojama i shvaćanjima.
Pod pritiskom jačajućeg nacizma 1930ih, uz zatvaranje škole i Gropiusov odlazak, gradska uprava vile prepisuje tvornici „Junkers“, uz uvjet da se građevinskim zahvatima dokinu „narodno strani“ elementi poput velikih prozorskih stijena i nadvišenih bočnih stepeništa.
Tijekom Drugog Svjetskog Rata, dvije su vile uništene; vlast u Sovjetskoj okupacijskoj zoni – kasnijem DDR-u – prepustila je zgrade vremenu i volji korisnika.
Koketirajući sa povijesnom njemačkom industrijskom i tehnološkom tradicijom, DDR drugom polovicom 70ih godina obnavlja zgradu Bauhausa i uvodi širi tematski kompleks ponovno u javnu svijest.
Međutim, tek nakon ujedinjenja Njemačke, 1990ih gradska uprava Dessaua kreće sa rekonstrukcijom postojećih vila, vodeći se nakon duge polemike načelom da se vanjski izgled što autentičnije vrati prvobitnoj izvedbi (dijelom čak sa originalnom fasadom), a da se u interijeru dopusti vidljiv trag življenja i uređivanja od strane različitih stanara i namjena i preinaka tijekom desetljeća i režima.
1995. UNESCO uvrštava zgrade Bauhausa na listu svjetske kulturne baštine, a one otada služe kao prostor za kulturne manifestacije, radionice i izložbe.
2010. – ne ignoriram natpis uz autocestu.
Nakon kratkog obilaska oko glavne zgrade, odlazim do renoviranih vila - „Meisterhäuser“. (Više ovdje )

(detalj otkrivenih ranijih uređenja zidova)

(Walter Gropius, Renault Scenic zubo

)

(Na inzistiranje arhitekta i negodovanje stanara, spavaća soba jedne kuće je obojena u crno, uz komentar kako je „mat crno jest depresivno, ali ne i sjajno crno“. Nakon jedne probne noći, dotični stanar navodno nikad više nije prenoćio u toj sobi. Crni premaz je original, otkriven ispod nekoliko slojeva boje i žbuke.)

(tipično stubište sa „brendovskom“ kvakom Waltera Gropiusa)

Ponekad vrijedi stati usput...

- 14:36 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

21.06.2010., ponedjeljak

Inside Ju

Kraj je, kad Ti kao klincu odjednom na klempave uši pripašu cvikere. Jer, još u dobi svijeta opako limitiranog prepucijem znao si da ćeš biti pilot. Do dana, kad odjednom nisi vidio na ploču. Usred kontrolnog, na nevjericu učiteljice.
Cvikeri su značili kraj blistave karijere, koja je tek nekad trebala početi...

Od tada, ostalo ti je oduševljenje za engleski kao jezik zrakoplovstva.
Pa je koketeriju sa srednjom aviomehaničarskom prekinuo, reklo bi se, društvenopolitički moment – kao tadašnji prištavi Jugoslavenčić u isto tako tadašnjem DDRu bio bih blizu aerodroma sigurnosni rizik, rekli su ljudi u sivom, jerbo da sam ja došao sa zapada, iz nesocijalističkog inozemstva. Rekli su.
(Nešto malo kasnije, pobjegao sam opet na taj zapad, u nesocijalističko inozemstvo. Kući, u Zagreb. Mrvicu kasnije, Njemačka se ujedinila, a dvije mrvice kasnije počeo je rat kod nas... )
Nekad tada počelo je moje lutanje labirintima strojarstva u promjenjivom omjeru sa drugim interesima i okolnostima...
Zanimanje za avione uvijek je ostao, pomalo mistificirano majčinim spominjanjem svog strica, koji je prije sedamdesetak godina radio kao inženjer u Junkersu i obližnjim pogonima Arado (dok se vlajski djed bavio alkemijom pretvaranja bačava "mliva" u bačve vina...)

Kako sam prije tek par godina tek vrlo usputno, pred zgradom beogradskog aerodroma, primijetio stari tromotorni avion, Junkers 52, i zašto se ljubav na prvi pogled desila tek na drugi pogled, ne znam (možda sam bio trenutno posvećeniji pozadini prijateljice u pratnji).
Ali, tako je počelo.
Vremenom, svaku zakovicu starog, korodirajućeg aviona sam naučio napamet, svaki friž, svaku poderotinu i ulubljenje valovitog aluminijskog lima. Kući bih listao "knjižicu zrakoplova", reprint originala.
Jedino, i tu su ljubazni kustosi beogradskog avio – muzeja ostajali kategorični – nema ući. Ne, pa ne.

U međuvremenu – ponekad se i potomci „zločinaca“ vraćaju na mjesto „zločina“ – vratio sam se ishodištu, gradiću Dessau, jednoj od kolijevki Bauhausa i sjedištu tvornice aviona Junkers. Tamo danas stoji impresivno (ali isključivo za statički displej) restauriran Ju 52, priče pomalo slično bizarne poput moje vlastite. Tijekom nacističke okupacije Norveške, eskadrila transportera rasula se 13.4.1940. u snježnom nevremenu; pet aviona je prisilno sletjelo, ali propalo kroz led i potonulo nešto kasnije.
Voljom i sredstvima tehničkih entuzijasta, pet letjelica izvađeno je sa dna jezera nakon preko četrdeset godina, 1986., i mukotrpno restaurirano u fazama.
Jedan je primjerak danas izložen u muzeju u Dessau-u, uz vrlo detaljne informativne materijale o samoj rekonstrukciji.

Ali ni to nije sve, rekao bi onaj striček u televizoru; onaj na Prozacu...
Ili, bilo bi skoro sve, da mi se nije obratila bucmasta Hausfrau - kustosica sa opaskom, koja me prenula iz svih dnevnih snova pred scenografijom hale pune aviona i motora – „Imate ljestve uz vrata 'Tete Ju', otvoreno je, slobodno uđite...“
(Istu ću rečenicu čuti još jednom tog dana, kad mi je kao najrođenijem tutnula u ruku svežanj ključeva i pokazala prema starom Iljušinu vani – „Probajte; ne znam na pamet, koji je ključ, ali ako Vas zanima... Samo ne pomičite komande u kokpitu i vratite mi ključ kad završite... Bez žurbe!“)

Sagnut, u potpunoj nevjerici, ulazim.
Inside Ju.
Ju 52.
Naravno, previše je u meni Petra Pana (skupim kvantitetom „Vranca“ održavanim tijekom dugih godina naklona genima vlajskim), a da bih zaista u tom trenu pazio na logiku svjetlomjera u poluautomatskom modusu slikanja. Miris lima i ulja, blago krckanje poda pod mojim nogama, ustajala vrućina blokiraju svaku svijest o kontralihtu, o refleksima, dubinskim oštrinama. Samo bauljam, pipkam, zavirujem.
U kokpit ne mogu; ni pleksiglas na vratima ne dopušta oštriju fotografiju u jutarnjem svjetlu.
I nakon par slika, kao nakon zečjeg seksa pubertetskog – potpuno prazan; širokog smješka stojim nasred uskog tovarnog prostora. I stojim.
I stojim.
Inside Ju.
Ju 52.

P.S.

O muzeju više na http://www.technikmuseum-dessau.de
Među ostalim, i o prvom serijski proizvođenom putničkom avionu cjelokupne metalne konstrukcije, Junkers F 13, čija rekonstrukcija je u tijeku.

- 11:01 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

18.06.2010., petak

Jelo Žužinek - o uzroku i posljedici

Mili moji metroseksualci,

Hebite dok možete.
Ovo vam velim umjesto uobičajene predigra verbalne, blago sluđen nesanicom - sumještana.
Ne, nije ovaj put obloguza komšinica lolitastog pogleda kompresorom za pranje auta probudila pijetlove. Čak nije, ispravljam svoju prvu reakciju, njezin suprug upalio brusilicu ili starog Deutza u pola šest ujutro. Dok su oni vjerojatno snivali snom pravednika (sebe i vas, mili moji, štedim mogućih vizualizacija), tko je odlučio kositi travu u pola šest? Tko?
Tihi, mirni, sredovječni susjed kuću dalje. Švicarac, vele. U pola šest. Ufakenjutro! Dok se pošten svijet dakle hebe. Ili makar spava.
Zato velim, hebite dok možete. Jer tu kupite zavist.
Kasnije, kad erotske igračke zamijenite kosilicom a vazelin voltarenom, samo će vas prezirati.

Neću opet, mili moji metroseksualci u zemlji bez metroa, o bontonu in flagranti – o tome sam u ožujku već – iako tema ostaje neupitna.
(Tu mi pada na pamet, kako postaviti korelaciju emancipiranih ljubavnica i njihovih partnera u inicijativi rezervacije sobe. Tipa, ona će. Al' onda ona procijeni da ne treba i da je dovoljno biti pozitivan. Pa u petom hotelu peti put isto, nema sobe-na-sat, prebukirano, regionalni seminar. U međuvremenu, njezin mužjak-na-sat predvodi konvoj, u kojem se napola utrkuju drugi parovi u sličnoj frci. Pa je onda njoj dosta svega i mora svakako natrag u ured, i hajmo barem na sladoled, veli plačno-histerično, a on voz, gorke labrnje, praznog pogleda i punih jajcih i... i...
Treba li dakle evolucijske uloge dovoditi u pitanje u ime emancipacije i korektnosti; treba li grubu i krucijalnu logistiku u ime bontona prepustiti našim bezrepim ali ravnopravnim sugrađankama, koje dokazano bolje funkcioniraju na drugim detaljima?)
O tome neću dakle.
Ali, uzrok i posljedica, mili moji...!

Uzrok i posljedica.
Suprugicu ste, predmnijevam, nekad u prošlom stoljeću osvojili masom sitnih pokreta, dodira, riječi. Karakterističnim umom, prepoznatljivim mirisom i ritualima koji su baš, ono, slatki. I ona je pala (odnosno vi ste pali, što perspektivično dokazuje da je sve naopačke, ali to vi potiskujete. Denial klasični.)
I onda, ne znate ni kad ni kako, ni gdje niti zašto, to krene.
Što me diraš. Ljepljiv si.
Odi se operi (ne, ni sad neću).
Ne davi me tim trabunjanjem.
Isuse, kako si trapav; tako se ni klupu u parku ne liže.
Što, hoće li ti se to spustiti?
I ne znate vi ni kad ni kako, ni gdje ni zašto, stvari su krenule nizbrdo. Kuckate vi po Garminu života svoga, ali ništa. Nema reseta za sveprožimajuće sivilo oporo, koje počinjete dočekivati istom rutinom, kojom primjećujete posjekotinicu tokom brijanja. Malo se sebi gadite u prepuštanju, ali mantrate nešto o nadi i kreditima i a kud bi sad i svima je isto i tko će sad ispočetka...

Uzrok i posljedica...?
Vremenom vam slučaj pošalje preko puta neku blagajnicu, arhitekticu, susjedu ili staru prijateljicu, i na pragu neke nove rutine, povremene i skrovite, samo vaše i dišpetne (čak sami sebi mantrate o samopoštovanju), ona vam povjeri kako ne može više trpiti dodire svog supruga, njegovu bolesnu pedanteriju, njegov miris tijela. Dođete si rješenje; dođete si k'o kec na desetku uzajamno. Jin i Jang u sobi na sat, u regiji prekrcanih hotelčića.
Ali onda vas pretrgne vibracija mobitela na kupaonskim pločicama (jer stvari su išle malo brzo, filmski. /kratkofilmski – shvatit ćete kasnije/). Njezin muž, pomislite isprva ofrlje...
I tu se svijet preokrene odjednom, djetinjstvo vam pred očima proleti, svjetlo neko, i sve čujete, ali...

...pa VI ste muž. Jednoj drugoj ženi. Koja je ove iste vaše (o, kletvo...) dodire, sitne pokrete, poglede, šaputanja – voljela. I koja isto možda baš sad ... o zaboga... možda presretna, tek u jednom trenu brišući suzu dok namješta kosu u jutrouredsku before – frizuru... o majketimile... ...
Tu vas uhvati u prsima, i mislite si, pa nemrem sad imat infarkt; ne; ne...
Dok hvatate dah, ljubavnica i supruga stapaju se u jedno; vi, pa VI ste taj, koji je pandorinu kutiju otvorio; pa niste vi od supruge pobjegli ljubavnici (prvi), nego od preljubnice ste pobjegli, koja je labirint karnalnog pragmatizma otkrila, dok ste vi u kupaoni još masturbirali nad novim lavaboom, sretni zbog uzbudljive promjene, koju nikome ne smijete priznati takvom ...
VI ćete se sad, sa svojim nepogrešivo djelujućim kratkim lizovima, sa svoja tri i dva puta po jednim prstom, sa svojim masiranjem stopala i svim tim drangulijama HRN – standarda dugoročne inventivne spontanosti; dakle VI ćete se rastati od ljubavnice (par ulica dalje, na sigurnom, naravno) i prepustiti ju – Bože, zaista hoda poput gazele - rutini njezinog braka omrznutih dodira, živcirajućih riječi i ljepljivih nježnosti...
VI ćete se vratiti kući (ipak niste stavili roll on poslije motela, čisto da tuširanje kod kuće bude vjerodostojnije ipak... ipak... vi vjerujete u novi početak...); vratit ćete se dakle supruzi, koja će otrpiti vaš zagrljaj i prosiktati (uvijek baš) na treću vašu znatiželjicu o njezinom danu... Za minutu će doći za vama u kupaonu, što ćete svjesno popratiti niti treptajem viška; zagrlit će vas i reći nešto tipa „što misliš... možeš li opet postati onakav... kao nekad...“
Trag sličan ugrizu na njezinom ramenu primijetit ćete tek podsvjesno, zapravo mantrajući protiv ponovnog lupanja srca u grlu i u očima; ne, neću infarkt; ne, ne vrijedi... O, čovječe...
E ... mili moji metroseksualci bez metroa... !

Tako vam je to.
Sa uzrocima i posljedicama.
Možda.
Al' dam se ja i krstit'. Od vjerodostojnog fratra, naravno.

Neka vam je sve zdravo i živo, želi vam

Žužinek Jelo

P.S.
Na vrijeme se pobrinut za sobu. Pa nek' djeluje kao sretna ruka visprenog mužjaka. After all.
;-)

- 10:57 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

15.06.2010., utorak

Nekompetitivno erotska besjeda iz nekog doba nekog bestražnog snijega

Lijepo sam Ti rekao, nemoj.
Ali baš si morala. Baš si morala prihvatiti svako moje rutinsko koketiranje; baš si dovraga sve to morala sačuvati kao teglu mamine zimnice u svom malom, zabacanom stančiću. Baš si me morala pozvati gore; „hajde, samo na kavu; stigneš…“, rekla si i onda si baš morala kuhati tu prokletu kavu u najprokletoužim trapericama na svijetu, bosa, nemirna. I morala si, baš si morala predložiti da slike uz kavu gledamo na trosjedu – „udobnije je“, rekla si - u oblačiću mirisa kave, snježnog neba, trome rijeke, Tebe, moje želje koja Te počela vlažiti i Tvoje želje koja me počela stiskati.
Ti si baš morala; baš si morala onako me pogledati i bez riječi posegnuti za dijelom mene, koji se toliko nebrojeno puta, u mašti pod tušem, ionako zabijao u Tvoju zabranjenu toplinu potisnutih poluvriskova i nejasnog mrmljanja… baš si morala.

I što sad dovraga još hoćeš; što, „o čemu mislim“?!
Dok me polako istiskuješ iz utrobe tim smješkom Madone, mislim je li cesta kliska; mislim zašto dovraga ne skratiš te dlačice u nosu; mislim, prosuli smo kavu; mislim, pas mora van. Mislim - poljubit ćeš muža tim istim žednim usnama, mislim da bih mogao još jednom i da je sve ovo greška; mislim da si znala i da si samoživa predatorica i mislim da se nikad više nećeš javiti; sve to mislim dok u polumraku kaplje konceptualne pizdarije svjetlucavim tragovima na Tvojoj koži potpisuju i moje prolazno ime...

Ne; mislim da se neću tuširati sa Tobom za kraj; ne, ne želim ipak popiti i kavu i da, nazvat ću Te… sigurno.

Mrakom stubišta odzvanjaju moji koraci, pomalo nesigurni.
Poput zadnjeg kretena, pipam hladnim zidom, tražeći prekidač za svjetlo.
Pod svjetiljkom, auto je ogrnut plaštom zvučnih kristalića, koji ne prestaju padati.

- 00:42 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

14.06.2010., ponedjeljak

Urlik pojavljivanja

Nije da poistovjećujem usud povijesne zbiljnosti sa reproduktivnim traktom naših bezrepih sugrađanki, niti se osjećam golim, muzgavim ili pupčano uvezanim (posebno to ne). Ali, urbi et blogi, ajm bek. Bek from od svukud pomalo, ponajviše iz burovitog hirovodja samog sebe, ali i iz dunjaluka bijelosvjetskog.
Te & tako, objavljujem da vidim, imamo erotiku po novomeN - a e, tko će o tome pisat a da smije reć što zna... ;-) - imamo svašta novo na međubložju.
Nudim u dogledno vrijeme kontemplacije o mogućnostima kontracepcije krivo prenešenih blogonapisa. Nudim iskustva o antistresnim grudnjacima, o klimatiziranom usisavaču, o veličini i divoti Airbusa 380. O EUropskim servisima auta. Nudim spoznaje o Bauhausu, Gropiusu, kvakama i crnilu spavaćih soba. Nudim najavu o frci traženja sobe na sat na dan održavanja regionalnog simpozija (razumijem što čitam: nudim najavu. ne garantiram ispovijed. zubo

).
Promišljam osvrt na tužne anđele, koji zemaljsku sreću poistovjećuju sa brakom.
Obećavam slike sa Berlinske ILA - ogromnog, super-organiziranog aeromitinga.
Nudim, u ime Shelly Kelly - ponovno vrlo mračno upozoren da se ne pačam u priču o njoj - dojmove iz Junkersovog muzeja, ne česte slike iz dva divna stara aviona i aluziju na uspuhanu, baroknu kustosicu u osami pretoplog Iljušina.
cerek