Marketing
Inside Ju
Kraj je, kad Ti kao klincu odjednom na klempave uši pripašu cvikere. Jer, još u dobi svijeta opako limitiranog prepucijem znao si da ćeš biti pilot. Do dana, kad odjednom nisi vidio na ploču. Usred kontrolnog, na nevjericu učiteljice.
Cvikeri su značili kraj blistave karijere, koja je tek nekad trebala početi...
Od tada, ostalo ti je oduševljenje za engleski kao jezik zrakoplovstva.
Pa je koketeriju sa srednjom aviomehaničarskom prekinuo, reklo bi se, društvenopolitički moment – kao tadašnji prištavi Jugoslavenčić u isto tako tadašnjem DDRu bio bih blizu aerodroma sigurnosni rizik, rekli su ljudi u sivom, jerbo da sam ja došao sa zapada, iz nesocijalističkog inozemstva. Rekli su.
(Nešto malo kasnije, pobjegao sam opet na taj zapad, u nesocijalističko inozemstvo. Kući, u Zagreb. Mrvicu kasnije, Njemačka se ujedinila, a dvije mrvice kasnije počeo je rat kod nas... )
Nekad tada počelo je moje lutanje labirintima strojarstva u promjenjivom omjeru sa drugim interesima i okolnostima...
Zanimanje za avione uvijek je ostao, pomalo mistificirano majčinim spominjanjem svog strica, koji je prije sedamdesetak godina radio kao inženjer u Junkersu i obližnjim pogonima Arado (dok se vlajski djed bavio alkemijom pretvaranja bačava "mliva" u bačve vina...)
Kako sam prije tek par godina tek vrlo usputno, pred zgradom beogradskog aerodroma, primijetio stari tromotorni avion, Junkers 52, i zašto se ljubav na prvi pogled desila tek na drugi pogled, ne znam (možda sam bio trenutno posvećeniji pozadini prijateljice u pratnji).
Ali, tako je počelo.
Vremenom, svaku zakovicu starog, korodirajućeg aviona sam naučio napamet, svaki friž, svaku poderotinu i ulubljenje valovitog aluminijskog lima. Kući bih listao "knjižicu zrakoplova", reprint originala.
Jedino, i tu su ljubazni kustosi beogradskog avio – muzeja ostajali kategorični – nema ući. Ne, pa ne.
U međuvremenu – ponekad se i potomci „zločinaca“ vraćaju na mjesto „zločina“ – vratio sam se ishodištu, gradiću Dessau, jednoj od kolijevki Bauhausa i sjedištu tvornice aviona Junkers. Tamo danas stoji impresivno (ali isključivo za statički displej) restauriran Ju 52, priče pomalo slično bizarne poput moje vlastite. Tijekom nacističke okupacije Norveške, eskadrila transportera rasula se 13.4.1940. u snježnom nevremenu; pet aviona je prisilno sletjelo, ali propalo kroz led i potonulo nešto kasnije.
Voljom i sredstvima tehničkih entuzijasta, pet letjelica izvađeno je sa dna jezera nakon preko četrdeset godina, 1986., i mukotrpno restaurirano u fazama.
Jedan je primjerak danas izložen u muzeju u Dessau-u, uz vrlo detaljne informativne materijale o samoj rekonstrukciji.
Ali ni to nije sve, rekao bi onaj striček u televizoru; onaj na Prozacu...
Ili, bilo bi skoro sve, da mi se nije obratila bucmasta Hausfrau - kustosica sa opaskom, koja me prenula iz svih dnevnih snova pred scenografijom hale pune aviona i motora – „Imate ljestve uz vrata 'Tete Ju', otvoreno je, slobodno uđite...“
(Istu ću rečenicu čuti još jednom tog dana, kad mi je kao najrođenijem tutnula u ruku svežanj ključeva i pokazala prema starom Iljušinu vani – „Probajte; ne znam na pamet, koji je ključ, ali ako Vas zanima... Samo ne pomičite komande u kokpitu i vratite mi ključ kad završite... Bez žurbe!“)
Sagnut, u potpunoj nevjerici, ulazim.
Inside Ju.
Ju 52.
Naravno, previše je u meni Petra Pana (skupim kvantitetom „Vranca“ održavanim tijekom dugih godina naklona genima vlajskim), a da bih zaista u tom trenu pazio na logiku svjetlomjera u poluautomatskom modusu slikanja. Miris lima i ulja, blago krckanje poda pod mojim nogama, ustajala vrućina blokiraju svaku svijest o kontralihtu, o refleksima, dubinskim oštrinama. Samo bauljam, pipkam, zavirujem.
U kokpit ne mogu; ni pleksiglas na vratima ne dopušta oštriju fotografiju u jutarnjem svjetlu.
I nakon par slika, kao nakon zečjeg seksa pubertetskog – potpuno prazan; širokog smješka stojim nasred uskog tovarnog prostora. I stojim.
I stojim.
Inside Ju.
Ju 52.
P.S.
O muzeju više na http://www.technikmuseum-dessau.de
Među ostalim, i o prvom serijski proizvođenom putničkom avionu cjelokupne metalne konstrukcije, Junkers F 13, čija rekonstrukcija je u tijeku.
Post je objavljen 21.06.2010. u 11:01 sati.