Mili moji metroseksualci,
Hebite dok možete.
Ovo vam velim umjesto uobičajene predigra verbalne, blago sluđen nesanicom - sumještana.
Ne, nije ovaj put obloguza komšinica lolitastog pogleda kompresorom za pranje auta probudila pijetlove. Čak nije, ispravljam svoju prvu reakciju, njezin suprug upalio brusilicu ili starog Deutza u pola šest ujutro. Dok su oni vjerojatno snivali snom pravednika (sebe i vas, mili moji, štedim mogućih vizualizacija), tko je odlučio kositi travu u pola šest? Tko?
Tihi, mirni, sredovječni susjed kuću dalje. Švicarac, vele. U pola šest. Ufakenjutro! Dok se pošten svijet dakle hebe. Ili makar spava.
Zato velim, hebite dok možete. Jer tu kupite zavist.
Kasnije, kad erotske igračke zamijenite kosilicom a vazelin voltarenom, samo će vas prezirati.
Neću opet, mili moji metroseksualci u zemlji bez metroa, o bontonu in flagranti – o tome sam u ožujku već – iako tema ostaje neupitna.
(Tu mi pada na pamet, kako postaviti korelaciju emancipiranih ljubavnica i njihovih partnera u inicijativi rezervacije sobe. Tipa, ona će. Al' onda ona procijeni da ne treba i da je dovoljno biti pozitivan. Pa u petom hotelu peti put isto, nema sobe-na-sat, prebukirano, regionalni seminar. U međuvremenu, njezin mužjak-na-sat predvodi konvoj, u kojem se napola utrkuju drugi parovi u sličnoj frci. Pa je onda njoj dosta svega i mora svakako natrag u ured, i hajmo barem na sladoled, veli plačno-histerično, a on voz, gorke labrnje, praznog pogleda i punih jajcih i... i...
Treba li dakle evolucijske uloge dovoditi u pitanje u ime emancipacije i korektnosti; treba li grubu i krucijalnu logistiku u ime bontona prepustiti našim bezrepim ali ravnopravnim sugrađankama, koje dokazano bolje funkcioniraju na drugim detaljima?)
O tome neću dakle.
Ali, uzrok i posljedica, mili moji...!
Uzrok i posljedica.
Suprugicu ste, predmnijevam, nekad u prošlom stoljeću osvojili masom sitnih pokreta, dodira, riječi. Karakterističnim umom, prepoznatljivim mirisom i ritualima koji su baš, ono, slatki. I ona je pala (odnosno vi ste pali, što perspektivično dokazuje da je sve naopačke, ali to vi potiskujete. Denial klasični.)
I onda, ne znate ni kad ni kako, ni gdje niti zašto, to krene.
Što me diraš. Ljepljiv si.
Odi se operi (ne, ni sad neću).
Ne davi me tim trabunjanjem.
Isuse, kako si trapav; tako se ni klupu u parku ne liže.
Što, hoće li ti se to spustiti?
I ne znate vi ni kad ni kako, ni gdje ni zašto, stvari su krenule nizbrdo. Kuckate vi po Garminu života svoga, ali ništa. Nema reseta za sveprožimajuće sivilo oporo, koje počinjete dočekivati istom rutinom, kojom primjećujete posjekotinicu tokom brijanja. Malo se sebi gadite u prepuštanju, ali mantrate nešto o nadi i kreditima i a kud bi sad i svima je isto i tko će sad ispočetka...
Uzrok i posljedica...?
Vremenom vam slučaj pošalje preko puta neku blagajnicu, arhitekticu, susjedu ili staru prijateljicu, i na pragu neke nove rutine, povremene i skrovite, samo vaše i dišpetne (čak sami sebi mantrate o samopoštovanju), ona vam povjeri kako ne može više trpiti dodire svog supruga, njegovu bolesnu pedanteriju, njegov miris tijela. Dođete si rješenje; dođete si k'o kec na desetku uzajamno. Jin i Jang u sobi na sat, u regiji prekrcanih hotelčića.
Ali onda vas pretrgne vibracija mobitela na kupaonskim pločicama (jer stvari su išle malo brzo, filmski. /kratkofilmski – shvatit ćete kasnije/). Njezin muž, pomislite isprva ofrlje...
I tu se svijet preokrene odjednom, djetinjstvo vam pred očima proleti, svjetlo neko, i sve čujete, ali...
...pa VI ste muž. Jednoj drugoj ženi. Koja je ove iste vaše (o, kletvo...) dodire, sitne pokrete, poglede, šaputanja – voljela. I koja isto možda baš sad ... o zaboga... možda presretna, tek u jednom trenu brišući suzu dok namješta kosu u jutrouredsku before – frizuru... o majketimile... ...
Tu vas uhvati u prsima, i mislite si, pa nemrem sad imat infarkt; ne; ne...
Dok hvatate dah, ljubavnica i supruga stapaju se u jedno; vi, pa VI ste taj, koji je pandorinu kutiju otvorio; pa niste vi od supruge pobjegli ljubavnici (prvi), nego od preljubnice ste pobjegli, koja je labirint karnalnog pragmatizma otkrila, dok ste vi u kupaoni još masturbirali nad novim lavaboom, sretni zbog uzbudljive promjene, koju nikome ne smijete priznati takvom ...
VI ćete se sad, sa svojim nepogrešivo djelujućim kratkim lizovima, sa svoja tri i dva puta po jednim prstom, sa svojim masiranjem stopala i svim tim drangulijama HRN – standarda dugoročne inventivne spontanosti; dakle VI ćete se rastati od ljubavnice (par ulica dalje, na sigurnom, naravno) i prepustiti ju – Bože, zaista hoda poput gazele - rutini njezinog braka omrznutih dodira, živcirajućih riječi i ljepljivih nježnosti...
VI ćete se vratiti kući (ipak niste stavili roll on poslije motela, čisto da tuširanje kod kuće bude vjerodostojnije ipak... ipak... vi vjerujete u novi početak...); vratit ćete se dakle supruzi, koja će otrpiti vaš zagrljaj i prosiktati (uvijek baš) na treću vašu znatiželjicu o njezinom danu... Za minutu će doći za vama u kupaonu, što ćete svjesno popratiti niti treptajem viška; zagrlit će vas i reći nešto tipa „što misliš... možeš li opet postati onakav... kao nekad...“
Trag sličan ugrizu na njezinom ramenu primijetit ćete tek podsvjesno, zapravo mantrajući protiv ponovnog lupanja srca u grlu i u očima; ne, neću infarkt; ne, ne vrijedi... O, čovječe...
E ... mili moji metroseksualci bez metroa... !
Tako vam je to.
Sa uzrocima i posljedicama.
Možda.
Al' dam se ja i krstit'. Od vjerodostojnog fratra, naravno.
Neka vam je sve zdravo i živo, želi vam
Žužinek Jelo
P.S.
Na vrijeme se pobrinut za sobu. Pa nek' djeluje kao sretna ruka visprenog mužjaka. After all.
;-)
Post je objavljen 18.06.2010. u 10:57 sati.