Lijepo sam Ti rekao, nemoj.
Ali baš si morala. Baš si morala prihvatiti svako moje rutinsko koketiranje; baš si dovraga sve to morala sačuvati kao teglu mamine zimnice u svom malom, zabacanom stančiću. Baš si me morala pozvati gore; „hajde, samo na kavu; stigneš…“, rekla si i onda si baš morala kuhati tu prokletu kavu u najprokletoužim trapericama na svijetu, bosa, nemirna. I morala si, baš si morala predložiti da slike uz kavu gledamo na trosjedu – „udobnije je“, rekla si - u oblačiću mirisa kave, snježnog neba, trome rijeke, Tebe, moje želje koja Te počela vlažiti i Tvoje želje koja me počela stiskati.
Ti si baš morala; baš si morala onako me pogledati i bez riječi posegnuti za dijelom mene, koji se toliko nebrojeno puta, u mašti pod tušem, ionako zabijao u Tvoju zabranjenu toplinu potisnutih poluvriskova i nejasnog mrmljanja… baš si morala.
I što sad dovraga još hoćeš; što, „o čemu mislim“?!
Dok me polako istiskuješ iz utrobe tim smješkom Madone, mislim je li cesta kliska; mislim zašto dovraga ne skratiš te dlačice u nosu; mislim, prosuli smo kavu; mislim, pas mora van. Mislim - poljubit ćeš muža tim istim žednim usnama, mislim da bih mogao još jednom i da je sve ovo greška; mislim da si znala i da si samoživa predatorica i mislim da se nikad više nećeš javiti; sve to mislim dok u polumraku kaplje konceptualne pizdarije svjetlucavim tragovima na Tvojoj koži potpisuju i moje prolazno ime...
Ne; mislim da se neću tuširati sa Tobom za kraj; ne, ne želim ipak popiti i kavu i da, nazvat ću Te… sigurno.
Mrakom stubišta odzvanjaju moji koraci, pomalo nesigurni.
Poput zadnjeg kretena, pipam hladnim zidom, tražeći prekidač za svjetlo.
Pod svjetiljkom, auto je ogrnut plaštom zvučnih kristalića, koji ne prestaju padati.
Post je objavljen 15.06.2010. u 00:42 sati.