30.01.2009., petak

Makedo, Tebi!

Potik – ne postoji kao riječ. A možda ne bi bilo loše.
Evo odgledao tekmu, sjetio se Tebe i Tvog dresa.
Pa se pitam di sam bio, tute i ovod ... i onđe.

Aaaanodrra…, Aržano. Avignon, Brač. Bihać, Beč. Beograd, Berlin, Biograd, Bjelovar, Blagaj, Brčko, Bijela, Breza. Bobovac, Botevgrad, Brač ez sač; Brod ovaj-i-onaj; Bruexelles. Budimpešta, Carsaccone, C…azin. Cavtat. Čačinci, Čapljina, Čitluk, Delnice, Den Haag, Derventa, Dessau, Dinara. Doboj. Dresden. Drvar. Dubrovnik. Duesseldorf. Đakovo. Frankfurt/M. Fužine. Grab, kod Sinja, Gradačac, Gračanica, Graz, Halle/S., Han Pijesak, Hvar, Imotski, Izačić /draga H, da mi je onda bila sadašnja spoznaja Tebe u bademantilu... :-) /, Jabuka. Jadrtovac, Jahorina. Jasenovac. Kalesija. Kladanj, Koelln-Bonn. Kopenhagen, Korčula, Krapina, Krk, Kerep, Ključ, Koenebhaven, Lapac, Livno, Leipzig. Lenjingrad, Leuven, Liberec, Lokve, London, Lopare, Lošinj 1 i 2; Lourdes, Lumbarda, Ljubljana, Magdeburg. Makarska, Malmoe. Malta, Maribor, Međugorje, Mikleuš, Mljet, Modriča, Montana, moj Mokpo/Korea. Moj Mostar; Molat, Moskva, Mrkonjić Grad, Muenchen, Našice. Ne-Um. Novska, Nizza moja, Novigrad. Novi Sad. Novska. Nuerenberg. Odžak, Ogulin. Olovo, Opuzen. Osijek, Orašje… moje…., Orebić, Ostrožac, Otočac, Otok kod Sinja. Padova. Pag, Paklenica. Pakoštane. Pale. Pilion. Moj Počitelj, Podgora, Poreč, Prag, Prapratno, Ploče, Pula. Prevlaka. Q – nemamo. :-))
Rab. Radakovo, Renclusa. Rijeka, Rostock. Ruegen. Ruma. Sachsenhausen. Sanski Most. Moje Sarajevo. Senj. Seoul. Moj Sinj. Skradin. Skopje. Sofia, Moj Split, Srebrenik. Srebrenica. Mali Ston, Šamac, Bosanski. Šibenik moj. Šuica. Thessaloniki. Teslić, Tešanj, Tisno. Tomislavgrad. Trakošćan. Travnik. Trebinje. Trelleborg. 3 Lj ;-), Trogir. Trst. Tučepi. Tunis. Tuzla moja. Udbina. Varaždin, Vareš. Visoko. Velika Kladuša. Venezia. Vinkovci moji. Vlašić, prelijepi Vrgorac. Vukovar, Waren. Warnemuende, Wittenberg, definitivno. Wroclaw, Zadar, Zagreb /of hau jes nou/ , Zagvozd. Zenica. Zvornik...

I ne manje. Kauboji su u finalu… a ja odstudir'o. :-)))
Pa sve to nekako MI.


P.S.
Kavu i dalje ja plaćam. Sve i ako neHma voHde. ;-)

- 23:47 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

29.01.2009., četvrtak

Vrijeme

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 11:30 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

26.01.2009., ponedjeljak

Višak soli i kurvinjska posla

Sol. Začin, motiv fotografa, ono što tate neumjereno dodaju u juhu koju, iza novina, nisu niti probali. Sol, ono, što nas u prevelikoj količini može ubiti, na rate ili odjednom, u gotovini. Malo poput vode. Nalij nekoga vodom – ako krene po zlu, umrijet će.
Premalo ne valja, previše te ubije. Krajnosti. Navike.

Obratno…
Da ti se riješiti kredita, koji ti pije živce i dušu i koji te naučio da vrijeme ne ide od prvog u mjesecu do prvog idućeg, nego od dana skidanja rate do dana skidanja iduće rate.
Da ti je da osobu, s kojom se dijeliš, zbilja zanimaš, umjesto da si hranilica i pojilica i masirlica i ugostilica i donosilica i pospremalica i računozbrajalica, bez lica, imena, glasa, ali sa vrlo uskom marginom za pogreške.
Da ti je da osoba, koja se s tobom dijeli, ulazi u tvoje snove, da te dodirujete kao nekad, da ne iritirate jedno drugo krivo shvaćenim osmijesima i povlačenjima iz zajedničke osame u još više osame.
Da ti je imati u malome mjestu s kime popiti kavu, ali ne u osjećaju da po navici listaš jučerašnje novine od posljednje strane.
I da ti je kino i staza za bicikl i bazen i pripremanje večere sa prijateljima i miris kvarta, u kojem si nekad učio arome doba dana, kože, klecavih koljena.
Da ti je sve to, odjednom. Da ti je potpuno novi krug, sazdan od krhotina bivših krugova i od krhotina vlastitih snova, koje već dugo sanjaš otvorenih očiju.

I onda ti se sve to pruži, kao da je dobra vila Amalka zamahnula čarobnim štapićem.
Odjednom, jednim potpisom, možeš riješiti i kredit i malo mjesto i šutnju i krive riječi i manjak kina i stazu za bicikle i brdo kafića i miris ranostudentskih spoznaja, i perpektivu posla i uzajamno iritiranje sa osobom, s kojom se dijeliš i koja se dijeli s tobom. Sve to možeš riješiti jednim potezom.
I odjednom shvatiš Joplinicu i slobodu, nemati što izgubiti, i mjerkaš koliko knjiga valja spakovati; smješkaš se zamisli praznih kukica na zidu, kad skineš slike koje si objesio kad ste uselili. Koliko samo obuće zapravo imaš. Koje CD-e ne misliš ostaviti, a kako uopće u svemu tome sačuvati obraz (i oca se sjetiš; ona ga je sačuvao, kako ti nikad nećeš…)

Prazne kukice na zidu počnu djelovati. Sol počne djelovati. Joplinica je znala da pjeva pjesmu na kojoj će zaraditi. Koja vražja sloboda; što ti to bi ili ne bi, čega je to tebi dosta, iz čega misliš da možeš otšetati; tek tako otšetati, bez svojih prnja, ožiljaka, sumnji u omjer vjere i zavaravanja, požrtvovnosti i beskičmenjaštva… Kad je to tvoje sad i tvoje dosta? I što s tim kukicama na zidu?
I sve to – odjednom. Jednim zamahom Amalkinog štapića. Ako samo smogneš………

Sol. Začin. Motiv fotografa.
Premalo ne valja. Previše te ubije.


- 22:35 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

25.01.2009., nedjelja

Okomice pod nebom

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 11:28 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

22.01.2009., četvrtak

Ivica, Alshajmer i ja

Alshajmer mora da je vječno mlad.
Jer ako ja trčim što brže mogu, a on mene-koji-starim ipak stiže, njegova nadmoć samo je objašnjiva eliksirom vječnosti.
Alshajmer dokazuje vječnost.

Ne znam, hoće li ispasti dokaz slutnji, kako me dobri Alshajmer već sustigao, ili pak postoji kontra - mogućnost da i u meni ovakvom još ima force i otpora. Jer - sjećam se djetinjstva. Kao sva gerijatrija. I sve detaljnije. Nekidan sjetio sam se i teksta pionirske zakletve. Zlu ne trebalo.
Ali evo, krenuo sam pisati o nečem drugom, kad ono, Alshajmer.

Naime, u sjećanjima na malodobnu kratkonogost, na Trnsko, peti kat, na žute nadpelene koje grebu do ludila, a roditelji ne kuže zašto je mali histeričan, u svemu tome, uz Bistrooke, Daktari, Slanka i traumatičnu premijeru Toma i Jerryja, nakon koje sam se budio uz vrisak, jer je Tom skakao po našem televizoru – u svemu tome dakle, sjećam se crtića sa onim akvacefalusom, Ivicom. Onaj, djeco Iviiicaa se zoveeem, kog nacrtam, buuudee žiiiv…
Sjećate se? Ništa? I vas Alshajmer…?

E, taj crtić je filozofija. Shvatio sam to nekidan, vozeći se pokraj Županje.
Najme, kaj.
Kao mali, stalno sam crtao neke brodove, avione sa topčinama, autobuse na kat – kapetan, pilot i vozač uvijek bi bio nasmiješeni mrav, jer ljude nisam nikad naučio crtati. Pa sam onda crtao kombajne, terence i kamione za odvoz otpada.
Slučajno ili ne, prva ozbiljna želja o profesionalnoj karijeri bila mi je postati smetlar. Jer oni smiju raditi buku, i stalno nekim polugama nešto izvode.
Lokomotive sam kratko crtao i želja da budem vlakovođa pustila me brzo.
Crtao sam i gole tete, ali o tome, čemu je to vodilo, ne bih. Sad ni ovdje.
Terenci su mi se zbilja desili. I iako je malo nakaradno kad te djetinja mašta sustigne u fazi kad dobijaš škembu a neki kolege bogme i ćelicu, ja se nisam libio izguštati sve i svašta sa brundavim džipovima. Odćejfio i izmeračio.
E ali.
Spomenuo sam kombajne, i kako sam i njih crtao.

Kad sam upisivao faks, mislio sam prije podne konstruirati Formulu 1, a u fušu pokoji mlažnjak. Onda se sve to odužilo, pa sam radio letke, tribine, emisije, planove reformi općinskih uprava. Niks trkaći auti, kajne Franjo Kluz. Pa se opet sve odužilo. Od dva ispita do kraja, ispalo osam. Pa se to isto & opet odužilo.

I sad, vozim svoju monografiju „Zavarivanje svornjaka u kotlogradnji – mojih dvadeset godina muke“ na faks, premišljam, kud i kako za posao. I spazim … ista slika, kakvu sam stoput crtao. Nezgrapni, crveni i zeleni, kutijasto-kockasti – kombajni.
U idućem kadru, portir mi ne pojasni, gdje je oglasna ploča sa raspisanim radnim mjestima, nego me privede Teti Koja Se Smješka (TKSS). TKSS me pita, što sam završio i govorim li strane jezike. I pita zbunjeno – „Vi želite raditi… ovdje?“ Te me podvede drugoj teti. Druga teta, koja je izgledala skoro punoljetno (TSP), bila je manje pričljiva. Samo je pitala „Vi biste radili… ovdje?“

Kao da ja znam, gdje bih radio. Ja bi doma. Al ne znam, di je to. I ja bi super posao sa dovoljno a ne previše putovanja, i sa svakojakim sitnim garnirunzima. Sa tajnicom. Kakvu sam crtao. Uz kombajne.
/Već se vidim, drug direktor za razvoj kombajna za Kornate i Kamešnicu. Đirlo proizvod!/

No, to je poanta, ti kombajni, i zato sam spomenuo crtić iz doba, koje još branim od galopirajućeg Alshajmera kao neodlučna jungferica ono od onog.
Što nacrtaš, desi ti se. Bude živo. Poput kombajna.
Pazite što crtate!
Djeco Ivica se zovem…


- 16:15 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

19.01.2009., ponedjeljak

Ekskluzivno: Nisam spavao sa Modnim Mačkom

Mili narode, meni je dosta da u strahu od paparaca moram navlačiti zastore dok radim tuljanske trbušnjake i da moram gasiti svjetlo u kupaoni dok uživam pod svojim tušem.
Odlučio sam stoga, dok zajedno sa Vama željno iščekujem prvi dio svoje autorizirane biografije („Mojih prvih sedam i pol godina“, 500 strana, tvrdo pakovanje, bez filtera), ekskluzivnom izjavom pojasniti neke recentne medijske špekulacije i salijetanje ekipe iz Crvenog tepiha, koja mi danima taba snijeg pred vratima.
Ekipi iz Crvenog tepiha poručujem: Ekipo iz Crvenog tepiha - neću crveni tepih! I pozivam se, zbog boje karpeta, na našeg Ćiru – „… majku vam komunističku!“
/Ako pak imate koju buteljicu plina, možemo pričat'. Za Hrvatsku, naravno!/

Dakle, iako ne mogu osporiti da je to teoretski djelovalo moguće, i iako ne mogu ponuditi konkretan argument kojim bih pobio špekulacije, ja zbilja nisam spavao sa Modnim Mačkom. Želim mu svako dobro, ali ja žgoljavce sa frizurom regruta i ženskim naočalama ne volim.
Isto tako, neistina je da sam se ikad očitovao o tome, osjete li se noge Vlatke P. nakon cijelog dana u najlonkama i salonkicama, dok pregovara oko uloge u fiumenskom teatru. Ja to stvarno ne znam, iako bi se o temi dalo raspravljati, a postoje i osobe, koje imaju aktualne informacije.
Na koncu, potpuno je netočno da mi Gotovčevi duguju znatnu svotu novca i da su mi u kompenzaciji nuđena prava objavljivanja nekakvih filmića sa tuluma na „You Tube-u“.
Ništa ne znam niti o topničkim dnevnicima.
A za ono kod one pjevačice u usponu su mi rekli da nije zarazno, iako gadno izgleda. Ali o tome se kao džentlmen neću izjašnjavati bez konkretne financijske ponude.

Eto. Nadam se da sam u interesu prava javnosti na istinu pomogao.
Ujedno želim najaviti i drugi dio svoje autorizirane biografije, za koju se nadam da će pomesti Drpićku iz Kiklopa. Zasad radni naslov djela glasi „Od devete do jedanaeste – mračne tajne drugarice Maričić, ili, Što se zbilja desilo dok sam išao namočiti spužvu“, 777 strana, tvrdo pakovanje, bez filtera. Markica uz doplatu.


- 19:17 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

17.01.2009., subota

Elba pod ledom

Poput putnika kroz vrijeme, ponekad se nakon mnogih poluslijepih godina prolaženja istom ulicom ili šetnji uz istu rijeku probudim u trenutku i vidim ljepotu, koja se dotad stapala sa rutinom svakodnevice i ostajala neopažena...

Dok sam pripremao pikselsku zimnicu za prethodni post, sestrična iz Wittenberga podsjetila me na čavrljanje kraj Elbe jesenas.
Gledajući njezine slike leda na rijeci, zapitao sam se, zašto takvih prizora nije bilo, dok sam nekad davno tamo živio. ...ili sam samo zaboravio... ?

Kako god bilio... Elba. Rijeka koja nosi pijesak polovice mog porijekla...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 11:15 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

16.01.2009., petak

Moja zimnica

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 11:56 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

13.01.2009., utorak

Kokoko…mu…nikacija

Iznimke ne postoje.
U novootvorenom kafiću u blizini, curka od dvadesetak godina dobila je srčani napad; umrla je par sati kasnije, u bolnici.
Na Staru godinu.
Ljudi u šoku; pa mlada; pa na Staru godinu.
Propitujem licemjerje svih nas, vjerovati da ignoriranjem realnosti možemo stvoriti privid – iznimke. Privid redoslijeda, koji bi nam, kao, bio prihvatljiv. Da se recimo umire star, jedne sive večeri, sa rednim brojem sa automata, propustivši kulturno sve još starije i onih par, kojima se baš jako žuri.

Iznimke ne postoje.
Iz godine u godinu, blagdane smo slavili
sa prijateljima; par dosta stariji od nas.
On bi uvijek docirao kako traži no pravo, smrdljivo ulje za (pouzdano uvijek žilav) bakalar; ona bi se uvijek šutke držala cigarete i gotovo nepomične prostorne siluete krotke suprugice, iz koje bi tek rijetko, neprimjetno zaiskrio pogled žene, koju sam prije dvadesetak godina vidio
prvi put, kao Njegovu suprugu. U vrućim hlačicama.
Uglavnom, znao se red; čije vino, čiji bakalar, koga kojim redom olajavamo u duhu mira i dobra blagdanskog.
I sad, priđe mi On u nekom Hramu Bezdušnog Šopinga, veli, čuj, mi smo se razveli prošli petak. Za ozbiljno. Pa sam'
da znaš.

Onaj uobičajeno polucinični ja-ja sad ne bi u tome vidio ništa čudno; razvode se ljudi stalno, ja-ja još traga za svojim ja-jima kao sastojku recepta o, također, razvodu ili nerazvodu. Midlajf kao takav valjda.
E ali. Ja-ja ne pronalazim, a i onaj uobičajeno polucinični ja-ja nije mi „onaj pravi“. Posljednjih mjeseci, sve nekako postaje slojevito, simbolično, kompleksno. Vragsigazemi, skroz me pošemerila ona Koreja lani; ništa mi nije isto. Sve mi je azijsko, orijentalno, nedokučivo a razložno, usputno a presudno.
I uglavnom.
Da ne bismo Prvozakonita i ja, združeno praveći sarmice, opet zagužvali oko jaja i ja-ja, bježimo na neutralni teren.
„Čuj, jel' Tebi jasno, njih dvoje; zašto…?“
„Ne. Baš se i ja čudim.“
„Mislim, oduvijek su takvi, oprečni; ali
zašto baš sad…? Tko time dobija…?“
„Ne, ne shvaćam ni ja…“

Slušam Njegovu priču. Suvisla. Što misli, što osjeća. Što je očekivao od partnerice, što ga godinama povrjeđuje, s čime se više nema snage nositi.
Slušam Njezinu priču. Suvisla. Što misli. Što osjeća, što je očekivala od partnera, što je godinama povrjeđuje. …
Pomalo kao da slušam Prvozakonitu (čujem li ju zapravo ikad & zbilja?)
Pomalo kao da sebe slušam.
A monolozi isti, kao dok sam bio klinjo i slušao tatu. Pa mamu. O istim stvarima. Kako oni više ne mogu skupa. Psst. U četiri oka, šaptom. Samnom.
/Nekidan mi se mama sva važna pohvali; sad bi imala pedeset godina braka sa tatom. Godišnjica. Sunce moje milo majčino… Da ga samo nije ostavila prije dvadeset i pet. I da on nije umro prije već dvadeset. „Da, majko… baš fino. Godišnjica vam je na Božić. Čestitam…“/

Njegova priča, susjedova. Moja. Priča mog starog.
Njezina priča, susjedina. Priča moje majke. Priča moje Prvozakonite.
Komunikacija.
Komunikacija pretpostavlja da dvoje ljudi u isto vrijeme i na istom mjestu govore istim jezikom razumijevanja, uvažavajući sugovornika koliko i sebe. I da po tome i čine.
Iznimke ne postoje.
Očito.

Image and video hosting by TinyPic
- 09:34 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

10.01.2009., subota

Serbus draaagii...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 13:49 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

07.01.2009., srijeda

Svijet oko nas

Recesije, banane i plinovi. Frka.

Recimo, u Republičkom Fondu mirovinskog osiguranja, ničim izazvani uvjeravaju sami sebe da banketiranja nema, gramatici unatoč...
Image and video hosting by TinyPic

... a naša vrla ministarstva punom parom reguliraju pravo piškeriškenja u kafićima. Uvijek sam htio raditi u ministarstvu... :
Image and video hosting by TinyPic

No, ni gologuzom pučanstvu nije lako... Kreće amerikanizacija, pa fino dobi'š i A - 4 upute za korištenje vrata. Dveri.
Image and video hosting by TinyPic

Ipak, da je kod nas sve okej vidiš tek kad odeš van, di su brojke i slova već naglavce (ponosni vlasnik BMW-a, Tuzla, jučer). Ne znam, kako bi se on snašao sa onolikim slovima prethodnih obavijesti... :
Image and video hosting by TinyPic

zubo
bang

- 19:49 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

05.01.2009., ponedjeljak

Mir i dobro, te malo minirano, ili samo što nije.

Ljudi moji, tako je lijepo iz ovog vilajeta behasanskig, iz pitoreskne Posavine doći kući. U Zagreb. Spojiti Božić i Novu. Asfalt i kino. Sebe i se.

I taman kad sam odlučio, da uz neka slovenska vina nemam srca bojkotirati pavlovski hram predbožićnog kolicogurja produhovljavajućeg, Mercator, ispalo je da parking pred zgradom plaćam tek kako bi me vlasnik kafića, Janjevac, napao što sam ga zamolio da pomakne svojih deset auta kako bih ja mogao izići. Uz malo sopranizirano i situacijski posve nerelevantno "Jeste vi uopće Hrvat??" mrko me pogledao, i uvidio sam. U pravu je čovjek. Čemu se zafrkavati sa autom, kad imam hrvatski Konzum u izraelskom Avenue Mallu, a sve skupa na pješkomet, pred nosom, kojeg mi brat Janjevac eto slučajno nije razbio, jerbo sam svoj na svom i svi skupa u božinom ozračju miroljubavi.
Houm svit houm. (Stara Kineska)

Prvozakonita mi je digla živac, tvrdeći kako ćemo karte za rukomet u Areni dobiti i par sati prije utakmice. Sunce moje malo. Pa nismo u Orašju!
Nisam anticipirao da će pitati susjedu u ulazu, ima li ova slučajno dvije karte viška. Te da ova zbilja i ima.
Popodne smo otišli pogledati novu građevinu; djetinjim entuzijazmom vadim fotkać, tražim simetrale, kuteve, pad svjetla. Kad ono, Brko.
Brko je valjda stoput klonirani zaštitar-koji-jede-samoglasnike i koji čuva sve gradske bitnosti odjednom.
"Odbij, nemaš šta slikati! Sto metara dol'e! Odmah!"
Dok u čudu silazim niz stepenice i dok mi hladni zrak para učudno otvorenu gubicu, pokušavam se prisjetiti, jesu li me ikad išta pitali u sovjetskoj Rusiji, dok sam slikavao aerodrome. Nisu.

Kasnije, netko je već sjedio na našim mjestima u Areni. I mi sjedamo na neka dva mjesta.
Mjestovlasnici nas tjeraju marševima i spomenom majke, čime nas prate i njihovi surednici, koje podižemo u potrazi za mjestima. Mi naime karte imamo.
Pola sata dubokog disanja kasnije, mirodobro, doma se je, Božić; mir i dobro. Prištavi, gotovo punoljetni arlaukavac koji uporno mantra "Mi Hrvati" opet spominje majku. Moje Prvozakonite. Koja navija. Za Hrvatsku. (Stoput sam joj rekao da mora prvo imati certifikat za to.)
Houm svit houm. (Mao Ze Dong, Sabrana djela)

Moram predati uplatnicu u jednu hrvatsku ustanovu od ranga.
Obzirom na predbožićno mirodobro, ne dam se izbaciti iz takta, što su mi dični i pismeni pošteni intelektualci te iste ustanove dali nepostojeći "poziv na broj", što sam saznao u banci, sat i pol promatrajući doskočice naših promrzlih umirovljenika, koji valjda nemaju doma s kim pričati.
Morate u Mihanovićevu. U Mihanovićevoj - morate u Vukovarsku. U Vukovarskoj - ....
Portir Važne Ustanove u centru lijepe naše metropole, opet Brko, djeluje kao da ga je Posmrtna pripomoć izbojkotirala. Ne mrda. Čak mu i njuška ne djeluje vlažno. Kroz zapuh hladnog dima, papira i variva prolazim kroz detektor. Sprava zvrnda i treperi, Brko ne mrda, ja se u sebi retorički zapitam, tko li s njime kopulira i penjem se na kat.
Trebam tu-i-tu. Sedam, osam kancelarija, otvorena vrata, kompjutori rade, torbice, kaputi, spisi. Nigdje ljudi. Čekam pola sata; nitko se ne pojavljuje. Nitko. Niti Brko.
Siđem.
"Oprostite, ja bih trebao gđu tu-i-tu...?"
"Pauza."
"Dokad?"
"Dvanaest."
Gledam na sat. Petnaest do jedan.
"Što da radim, hitno mi je...?"
"Čekaj. Možda dođe. Možda ne."
"Biste li ju mogli nazvati, da ne čekam bez veze...?"
"Alo, nema je, kako da je onda zovem?"
"Pa... 'mobitel...."
"Ja da zovem? Pa ona je ŠEFICA!"
Nije Pelagićevo. Nije Usora. Nije Muć. Zagreb je. Urban. Porezan, prirezan, europejski. Elektronski. Grad u kojem i Bieeb'ć ima laptop.
Houm svit houm. (E.T.)

ADSL ne radi.
Zovem firmu, kojoj ga uredno plaćam. Da ne, nije do njih. Do kompjutora je. Prvi i drugi servis tvrde da nije do kompjutora; treći servis prepozna priliku. Te me pristanu ne tužiti, jer da mi je bosanski servis uvalio krivotvorene Windowse. Te da zak'e opće to delam tam u Bosni. Te da soma i pol kuna, izvolte, falalepa, bok bok.
Doma, opet se ne mogu spojiti na ADSL. Opet zovem firmu, kojoj uredno plaćam. Ne znaju oni ništa. Posebno ne, kako da funkcioniraju dvije veze za dvije zemlje sa istog računala. Te da k'e se 'opće spajam u Bosni, ne?!
Kozmopolitski, vispren, otvoren, eurpejski, uslužan. Grad.
Houm svit houm. (Staljin, 17.4.1934., u intimnom krugu)

Negdje između Zaboka i Oroslavlja spazim divnu, ogromnu jahturinu pred tvorničkom halom. Nema zabrana slikanja, nema portira, sve otvoreno.
Djetinjom ekstazom slikam jahtu u snijegopadu. Prelijepu, erotičnu, moćnu.
Iz terenca, koji se zaustavlja pred našim autom, iskotrlja se opet - Brko. Ovaj put pokretan, za razliku od onog u Važnoj Ustanovi. Pokazuje iskaznicu sa par metara. "Krim policija. Imate li Vi problem?"
"..............??????... /vilicootklop/ ... !!!!!.........??? "
Da otkud, da iz Tuhelja, da kamo, da u Zagreb, da zašto slikam, da jer mi se dopala a nisam znao da se ne smije, da tko me poslao, da nitko za ime Božje, hajde dobro, ali da se ne ponovi. (škrab, škrab registracije)
Neće.

Ne slikati Arenu. Ne parkirati svoj auto. Ne htjeti izići sa parkinga. Ne sa kartama ući u Arenu. Niti sa kartama. Ne navijati za Hrvatsku bez odobrenja sugrađana. Ne slikati jahtu u snijegu bez naloga. Ne hodati po ustanovama, jer ionako nema nikoga i ne smije ih se zvati. Ne pokušavati živjeti i u Hrvatskoj i drugdje.

E sad, ne znam.
Jel onaj Barbieri onako blažen snima emisije u studiju, daleko od svakodnevice i svakodnevnika. Ili je pametan Milić, što radi emisije od Ušuaia do Enkoriđa. Što dalje.
A ja k'o tukac... K'o Ivica Kičmanović. Bedaček. Svakome bih naslovio dobar dan. Doma bi bio. Među svojima.
Kajgod....
Da, houm svit houm...
Ma, odbij! Minirano! Hrvat!
(Ja)
- 13:35 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

04.01.2009., nedjelja

Misterij bivanja Bosancem

U svom burnom i mladom životu, kojem sam radi očuvanja minimalnih tržišnih šansi već nekoliko puta morao vraćati kilometar-sat, imao sam samo jednom svjesno dodira sa Masonima. Slijedom, neko vrijeme sam znao licnuti srednji prst pa malo listati internetom, kako bih doznao više o toj, navodno tajnoj, organizaciji, o njezinim logikama, pravilima, inicijacijama.
Čitajući, shvatio sam da količina tekstova definitivno odražava i količinu neistina i nagatavanja, dok su činjenice bitno pravocrtnije i definitivno manje mistične. Spoznao sam i kako većina nas u svom pravu polujavnog bekanja internetom potpuno brka pojam tajnovitosti sa namjenskim manjkom publiciteta, i vlastito neznanje sa tuđom lošom namjerom. Nešto, što nije u „24 sata“ ili u „Areni“, na Red Carpetu ili na forumu besposlenih laika, nije samim time nužno tajnovito, zlo i subverzivno.
No, to bi me sad daleko odvelo od teme.
Premisa ostaje ova: Stvarno tajnih udruženja, bratstava i inicijacija manje je, nego želimo vjerovati u pokušaju pravdanja vlastitog mediokriteta naspram …. No i to bi me odvelo od teme.

E ali.
Uporno lickajući srednjak, tražio sam internetom i o tome, kako se to postaje Bosanac, kojim konspirativnim ritualom, kojim poganim žrtvovanjem ove ili one tjelesne tečnosti, mišića, vlastite najintimnije tajne. U pomalo patološkoj potrazi za informacijom lickao sam srednjak toliko, da sam počeo po cesti navlačiti čudne poglede. Obloguza komšinica se čak malo zbunila, a nju baš nije lako zbuniti (…mislim da je kao mlađa izuzetno puno čitala).
Ali – Internet šuti. U knjižnici sliježu ramenima. U samostanu se samo mudro smješkaju. Ja do misterija prodro nisam.
A ne mislim pritom na one banalnosti, tipa, ide Janez u Doboj, pa zašto ide, pa traži tatu, hahaha. Niti sam mislio na to, kako se postaje anatomsko-proporcijski Bosanac, ono tipa, mama, što to Hrva-a-ti zovu peeen's, pa siiine ko kodtebe ćuna, al zapola manje. Dakle ne, ne to.
Mislio sam na onu stigmu od konstatacije, koja me prati tokom deset godina mog opstanka u Beiherc.
Kako, nešto blabla, slika, ton, pa onda – jeb'ga, nis'ti Bosanac. A ja svaki put ostanem k'o pod perjem i katranom. Jer zbilja nisam, al' ispada jako presudno. A ne znam, gdje se ulazi u klub bivanja Bosancem.
Ja ne znam tajno rukovanje raspoznavanja Bosanstva. Dovraga. Nitko me nije preporučio Bosancem. Bestraga. Oni me niti ne pokušavaju vrbovati. Nemam šanse postati mentorov šegrt. Bosanca. Pravog. (Neki su me nudili častiti pristupninom, ali nije to bilo za to.)

I ne bi sad to meni bilo bitno, jer ok, vlak sa Masonima je prošao (neemotivno konstatiram), a Bosnom vlakovi i nisu česti, pa opet… Ali…. Ali opet.
Puničina prijateljica zove na Skype (!), unese se u kamericu da mi nosom skoro oko izbije, jelba zete, kolko živih spermića utebe?
Na moje ospice, šugu, vodene kozice, šarlah i opernu ariju koji su uslijedili iste sekunde na takvo pačanje, dobijem jednočinku o tome kako takismotmi Bosanci, volimo pomoć. Al ne kontaš ti to, nis'ti Bosanac.
Eto mi ga na. Njega isto.
Ili, stanem na nekoj vukokopulativnoj cestici piškiriškiti, staje drugi auto, lik se češe po mjestu sličnom onom koje ja taman rabim za uriniranje; ja gledam, kud pobjeći ili čime ga mlatnuti. Kad, Jarane, jel frka, mogul šta pomoć, vidim, stalo ti auto.
Olakšan mjehurno i sigurnosno, nasmijem se i velim kako me zapravo prepao pri piškiriškenju. On, nahero, jes, jes, odma sam ja vidio. Nis'ti Bosanac.
Nekidan, snijega pofino; iziđem sa lopatom korektnih dimenzija i relativno sigurnim pokretima ju koristim. Eto komšije, motorna grtalica, raskrči jednim prolazom pola ulice. Pa mi nešto maše o mojoj lopati, te kako je mala. Na što ja njemu odpantomimim kako sam ipak tehničar. Na što on nadglasa obadva cilindra svoje grtalice i dobroćudno arlaukne kroz plavičasti dim – Ja, ja, ma jeb'ga, nis'ti Bosanac.

Osjećam se krivim, nepotpunim, zaostalim. Asocijalnim i neprilagođenim.
Jer ako mi troje ljudi (u samo jednoj ispitnoj seriji; maltene slučajnim uzorkom dakle) kaže istu stvar, mora da zbilja postoji problem. Da zbilja nisam Bosanac.
Ali… evo, ližem svih deset prstiju, kako bih brže dolistao i dosrfao do znanja… Kako pronaći ključ; kako pristupiti u klub ?!? Kako… postati… Bosanac… ?!?






- 10:52 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic