Sol. Začin, motiv fotografa, ono što tate neumjereno dodaju u juhu koju, iza novina, nisu niti probali. Sol, ono, što nas u prevelikoj količini može ubiti, na rate ili odjednom, u gotovini. Malo poput vode. Nalij nekoga vodom – ako krene po zlu, umrijet će.
Premalo ne valja, previše te ubije. Krajnosti. Navike.
Obratno…
Da ti se riješiti kredita, koji ti pije živce i dušu i koji te naučio da vrijeme ne ide od prvog u mjesecu do prvog idućeg, nego od dana skidanja rate do dana skidanja iduće rate.
Da ti je da osobu, s kojom se dijeliš, zbilja zanimaš, umjesto da si hranilica i pojilica i masirlica i ugostilica i donosilica i pospremalica i računozbrajalica, bez lica, imena, glasa, ali sa vrlo uskom marginom za pogreške.
Da ti je da osoba, koja se s tobom dijeli, ulazi u tvoje snove, da te dodirujete kao nekad, da ne iritirate jedno drugo krivo shvaćenim osmijesima i povlačenjima iz zajedničke osame u još više osame.
Da ti je imati u malome mjestu s kime popiti kavu, ali ne u osjećaju da po navici listaš jučerašnje novine od posljednje strane.
I da ti je kino i staza za bicikl i bazen i pripremanje večere sa prijateljima i miris kvarta, u kojem si nekad učio arome doba dana, kože, klecavih koljena.
Da ti je sve to, odjednom. Da ti je potpuno novi krug, sazdan od krhotina bivših krugova i od krhotina vlastitih snova, koje već dugo sanjaš otvorenih očiju.
I onda ti se sve to pruži, kao da je dobra vila Amalka zamahnula čarobnim štapićem.
Odjednom, jednim potpisom, možeš riješiti i kredit i malo mjesto i šutnju i krive riječi i manjak kina i stazu za bicikle i brdo kafića i miris ranostudentskih spoznaja, i perpektivu posla i uzajamno iritiranje sa osobom, s kojom se dijeliš i koja se dijeli s tobom. Sve to možeš riješiti jednim potezom.
I odjednom shvatiš Joplinicu i slobodu, nemati što izgubiti, i mjerkaš koliko knjiga valja spakovati; smješkaš se zamisli praznih kukica na zidu, kad skineš slike koje si objesio kad ste uselili. Koliko samo obuće zapravo imaš. Koje CD-e ne misliš ostaviti, a kako uopće u svemu tome sačuvati obraz (i oca se sjetiš; ona ga je sačuvao, kako ti nikad nećeš…)
Prazne kukice na zidu počnu djelovati. Sol počne djelovati. Joplinica je znala da pjeva pjesmu na kojoj će zaraditi. Koja vražja sloboda; što ti to bi ili ne bi, čega je to tebi dosta, iz čega misliš da možeš otšetati; tek tako otšetati, bez svojih prnja, ožiljaka, sumnji u omjer vjere i zavaravanja, požrtvovnosti i beskičmenjaštva… Kad je to tvoje sad i tvoje dosta? I što s tim kukicama na zidu?
I sve to – odjednom. Jednim zamahom Amalkinog štapića. Ako samo smogneš………
Sol. Začin. Motiv fotografa.
Premalo ne valja. Previše te ubije.
Post je objavljen 26.01.2009. u 22:35 sati.