Poput putnika kroz vrijeme, ponekad se nakon mnogih poluslijepih godina prolaženja istom ulicom ili šetnji uz istu rijeku probudim u trenutku i vidim ljepotu, koja se dotad stapala sa rutinom svakodnevice i ostajala neopažena...
Dok sam pripremao pikselsku zimnicu za prethodni post, sestrična iz Wittenberga podsjetila me na čavrljanje kraj Elbe jesenas.
Gledajući njezine slike leda na rijeci, zapitao sam se, zašto takvih prizora nije bilo, dok sam nekad davno tamo živio. ...ili sam samo zaboravio... ?
Kako god bilio... Elba. Rijeka koja nosi pijesak polovice mog porijekla...
Post je objavljen 17.01.2009. u 11:15 sati.