Kokoko…mu…nikacija
|
Iznimke ne postoje. U novootvorenom kafiću u blizini, curka od dvadesetak godina dobila je srčani napad; umrla je par sati kasnije, u bolnici. Na Staru godinu. Ljudi u šoku; pa mlada; pa na Staru godinu. Propitujem licemjerje svih nas, vjerovati da ignoriranjem realnosti možemo stvoriti privid – iznimke. Privid redoslijeda, koji bi nam, kao, bio prihvatljiv. Da se recimo umire star, jedne sive večeri, sa rednim brojem sa automata, propustivši kulturno sve još starije i onih par, kojima se baš jako žuri. Iznimke ne postoje. Iz godine u godinu, blagdane smo slavili sa prijateljima; par dosta stariji od nas. On bi uvijek docirao kako traži no pravo, smrdljivo ulje za (pouzdano uvijek žilav) bakalar; ona bi se uvijek šutke držala cigarete i gotovo nepomične prostorne siluete krotke suprugice, iz koje bi tek rijetko, neprimjetno zaiskrio pogled žene, koju sam prije dvadesetak godina vidio prvi put, kao Njegovu suprugu. U vrućim hlačicama. Uglavnom, znao se red; čije vino, čiji bakalar, koga kojim redom olajavamo u duhu mira i dobra blagdanskog. I sad, priđe mi On u nekom Hramu Bezdušnog Šopinga, veli, čuj, mi smo se razveli prošli petak. Za ozbiljno. Pa sam' da znaš. Onaj uobičajeno polucinični ja-ja sad ne bi u tome vidio ništa čudno; razvode se ljudi stalno, ja-ja još traga za svojim ja-jima kao sastojku recepta o, također, razvodu ili nerazvodu. Midlajf kao takav valjda. E ali. Ja-ja ne pronalazim, a i onaj uobičajeno polucinični ja-ja nije mi „onaj pravi“. Posljednjih mjeseci, sve nekako postaje slojevito, simbolično, kompleksno. Vragsigazemi, skroz me pošemerila ona Koreja lani; ništa mi nije isto. Sve mi je azijsko, orijentalno, nedokučivo a razložno, usputno a presudno. I uglavnom. Da ne bismo Prvozakonita i ja, združeno praveći sarmice, opet zagužvali oko jaja i ja-ja, bježimo na neutralni teren. „Čuj, jel' Tebi jasno, njih dvoje; zašto…?“ „Ne. Baš se i ja čudim.“ „Mislim, oduvijek su takvi, oprečni; ali zašto baš sad…? Tko time dobija…?“ „Ne, ne shvaćam ni ja…“ Slušam Njegovu priču. Suvisla. Što misli, što osjeća. Što je očekivao od partnerice, što ga godinama povrjeđuje, s čime se više nema snage nositi. Slušam Njezinu priču. Suvisla. Što misli. Što osjeća, što je očekivala od partnera, što je godinama povrjeđuje. … Pomalo kao da slušam Prvozakonitu (čujem li ju zapravo ikad & zbilja?) Pomalo kao da sebe slušam. A monolozi isti, kao dok sam bio klinjo i slušao tatu. Pa mamu. O istim stvarima. Kako oni više ne mogu skupa. Psst. U četiri oka, šaptom. Samnom. /Nekidan mi se mama sva važna pohvali; sad bi imala pedeset godina braka sa tatom. Godišnjica. Sunce moje milo majčino… Da ga samo nije ostavila prije dvadeset i pet. I da on nije umro prije već dvadeset. „Da, majko… baš fino. Godišnjica vam je na Božić. Čestitam…“/ Njegova priča, susjedova. Moja. Priča mog starog. Njezina priča, susjedina. Priča moje majke. Priča moje Prvozakonite. Komunikacija. Komunikacija pretpostavlja da dvoje ljudi u isto vrijeme i na istom mjestu govore istim jezikom razumijevanja, uvažavajući sugovornika koliko i sebe. I da po tome i čine. Iznimke ne postoje. Očito.  |
