Iznimke ne postoje.
U novootvorenom kafiću u blizini, curka od dvadesetak godina dobila je srčani napad; umrla je par sati kasnije, u bolnici.
Na Staru godinu.
Ljudi u šoku; pa mlada; pa na Staru godinu.
Propitujem licemjerje svih nas, vjerovati da ignoriranjem realnosti možemo stvoriti privid – iznimke. Privid redoslijeda, koji bi nam, kao, bio prihvatljiv. Da se recimo umire star, jedne sive večeri, sa rednim brojem sa automata, propustivši kulturno sve još starije i onih par, kojima se baš jako žuri.
Iznimke ne postoje.
Iz godine u godinu, blagdane smo slavili
sa prijateljima; par dosta stariji od nas.
On bi uvijek docirao kako traži no pravo, smrdljivo ulje za (pouzdano uvijek žilav) bakalar; ona bi se uvijek šutke držala cigarete i gotovo nepomične prostorne siluete krotke suprugice, iz koje bi tek rijetko, neprimjetno zaiskrio pogled žene, koju sam prije dvadesetak godina vidio
prvi put, kao Njegovu suprugu. U vrućim hlačicama.
Uglavnom, znao se red; čije vino, čiji bakalar, koga kojim redom olajavamo u duhu mira i dobra blagdanskog.
I sad, priđe mi On u nekom Hramu Bezdušnog Šopinga, veli, čuj, mi smo se razveli prošli petak. Za ozbiljno. Pa sam'
da znaš.
Onaj uobičajeno polucinični ja-ja sad ne bi u tome vidio ništa čudno; razvode se ljudi stalno, ja-ja još traga za svojim ja-jima kao sastojku recepta o, također, razvodu ili nerazvodu. Midlajf kao takav valjda.
E ali. Ja-ja ne pronalazim, a i onaj uobičajeno polucinični ja-ja nije mi „onaj pravi“. Posljednjih mjeseci, sve nekako postaje slojevito, simbolično, kompleksno. Vragsigazemi, skroz me pošemerila ona Koreja lani; ništa mi nije isto. Sve mi je azijsko, orijentalno, nedokučivo a razložno, usputno a presudno.
I uglavnom.
Da ne bismo Prvozakonita i ja, združeno praveći sarmice, opet zagužvali oko jaja i ja-ja, bježimo na neutralni teren.
„Čuj, jel' Tebi jasno, njih dvoje; zašto…?“
„Ne. Baš se i ja čudim.“
„Mislim, oduvijek su takvi, oprečni; ali
zašto baš sad…? Tko time dobija…?“
„Ne, ne shvaćam ni ja…“
Slušam Njegovu priču. Suvisla. Što misli, što osjeća. Što je očekivao od partnerice, što ga godinama povrjeđuje, s čime se više nema snage nositi.
Slušam Njezinu priču. Suvisla. Što misli. Što osjeća, što je očekivala od partnera, što je godinama povrjeđuje. …
Pomalo kao da slušam Prvozakonitu (čujem li ju zapravo ikad & zbilja?)
Pomalo kao da sebe slušam.
A monolozi isti, kao dok sam bio klinjo i slušao tatu. Pa mamu. O istim stvarima. Kako oni više ne mogu skupa. Psst. U četiri oka, šaptom. Samnom.
/Nekidan mi se mama sva važna pohvali; sad bi imala pedeset godina braka sa tatom. Godišnjica. Sunce moje milo majčino… Da ga samo nije ostavila prije dvadeset i pet. I da on nije umro prije već dvadeset. „Da, majko… baš fino. Godišnjica vam je na Božić. Čestitam…“/
Njegova priča, susjedova. Moja. Priča mog starog.
Njezina priča, susjedina. Priča moje majke. Priča moje Prvozakonite.
Komunikacija.
Komunikacija pretpostavlja da dvoje ljudi u isto vrijeme i na istom mjestu govore istim jezikom razumijevanja, uvažavajući sugovornika koliko i sebe. I da po tome i čine.
Iznimke ne postoje.
Očito.
|