Ivica, Alshajmer i ja
|
Alshajmer mora da je vječno mlad. Jer ako ja trčim što brže mogu, a on mene-koji-starim ipak stiže, njegova nadmoć samo je objašnjiva eliksirom vječnosti. Alshajmer dokazuje vječnost. Ne znam, hoće li ispasti dokaz slutnji, kako me dobri Alshajmer već sustigao, ili pak postoji kontra - mogućnost da i u meni ovakvom još ima force i otpora. Jer - sjećam se djetinjstva. Kao sva gerijatrija. I sve detaljnije. Nekidan sjetio sam se i teksta pionirske zakletve. Zlu ne trebalo. Ali evo, krenuo sam pisati o nečem drugom, kad ono, Alshajmer. Naime, u sjećanjima na malodobnu kratkonogost, na Trnsko, peti kat, na žute nadpelene koje grebu do ludila, a roditelji ne kuže zašto je mali histeričan, u svemu tome, uz Bistrooke, Daktari, Slanka i traumatičnu premijeru Toma i Jerryja, nakon koje sam se budio uz vrisak, jer je Tom skakao po našem televizoru – u svemu tome dakle, sjećam se crtića sa onim akvacefalusom, Ivicom. Onaj, djeco Iviiicaa se zoveeem, kog nacrtam, buuudee žiiiv… Sjećate se? Ništa? I vas Alshajmer…? E, taj crtić je filozofija. Shvatio sam to nekidan, vozeći se pokraj Županje. Najme, kaj. Kao mali, stalno sam crtao neke brodove, avione sa topčinama, autobuse na kat – kapetan, pilot i vozač uvijek bi bio nasmiješeni mrav, jer ljude nisam nikad naučio crtati. Pa sam onda crtao kombajne, terence i kamione za odvoz otpada. Slučajno ili ne, prva ozbiljna želja o profesionalnoj karijeri bila mi je postati smetlar. Jer oni smiju raditi buku, i stalno nekim polugama nešto izvode. Lokomotive sam kratko crtao i želja da budem vlakovođa pustila me brzo. Crtao sam i gole tete, ali o tome, čemu je to vodilo, ne bih. Sad ni ovdje. Terenci su mi se zbilja desili. I iako je malo nakaradno kad te djetinja mašta sustigne u fazi kad dobijaš škembu a neki kolege bogme i ćelicu, ja se nisam libio izguštati sve i svašta sa brundavim džipovima. Odćejfio i izmeračio. E ali. Spomenuo sam kombajne, i kako sam i njih crtao. Kad sam upisivao faks, mislio sam prije podne konstruirati Formulu 1, a u fušu pokoji mlažnjak. Onda se sve to odužilo, pa sam radio letke, tribine, emisije, planove reformi općinskih uprava. Niks trkaći auti, kajne Franjo Kluz. Pa se opet sve odužilo. Od dva ispita do kraja, ispalo osam. Pa se to isto & opet odužilo. I sad, vozim svoju monografiju „Zavarivanje svornjaka u kotlogradnji – mojih dvadeset godina muke“ na faks, premišljam, kud i kako za posao. I spazim … ista slika, kakvu sam stoput crtao. Nezgrapni, crveni i zeleni, kutijasto-kockasti – kombajni. U idućem kadru, portir mi ne pojasni, gdje je oglasna ploča sa raspisanim radnim mjestima, nego me privede Teti Koja Se Smješka (TKSS). TKSS me pita, što sam završio i govorim li strane jezike. I pita zbunjeno – „Vi želite raditi… ovdje?“ Te me podvede drugoj teti. Druga teta, koja je izgledala skoro punoljetno (TSP), bila je manje pričljiva. Samo je pitala „Vi biste radili… ovdje?“ Kao da ja znam, gdje bih radio. Ja bi doma. Al ne znam, di je to. I ja bi super posao sa dovoljno a ne previše putovanja, i sa svakojakim sitnim garnirunzima. Sa tajnicom. Kakvu sam crtao. Uz kombajne. /Već se vidim, drug direktor za razvoj kombajna za Kornate i Kamešnicu. Đirlo proizvod!/ No, to je poanta, ti kombajni, i zato sam spomenuo crtić iz doba, koje još branim od galopirajućeg Alshajmera kao neodlučna jungferica ono od onog. Što nacrtaš, desi ti se. Bude živo. Poput kombajna. Pazite što crtate! Djeco Ivica se zovem… |
