Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

srijeda, 30.07.2008.

Vojni stožeri kroz povijest

Uvod

Kada su prvi put, prvi primitivni ljudi, zapodjenuli borbu međusobno, jedino oružje koje im je tada bilo na raspolaganju bilo je kamenje i toljage. Iako su te predhistorijeske borbe morale biti spontane, jer najvjerojatnije prvi sukobi među ljudima izbijaju poradi gladi, a možda i poradi borbenog raspoloženja lovaca koji su pribavljali hranu, svemu je ipak morala prethoditi nekakva neophodna priprava. Upravo ta priprava, ma kakva ona bila, predstavljala je klicu stožera (vojnog). Tako su to primitivni počeci razvoja ratne vještine čije je sredstvo oružana borba. Upravo oružana borba, baš i kao prvi primitivni čovjek koji se upustio u nju, više nikada nije ostala statička. Baš kao i sve čemu čovjek teži, poduzima i razvija za napredak čovječanstva uopće, borba ga stalno prati poput nekog prokletstva još od onog trenutka kada su se prva dva pripadnika istoga roda posvađali oko nečega. Borba postaje vrlo bitna za samoodržanje, pa je tako prvim ljudima postala i primarni zakon. Neandertalci toljagama rješavaju sporove i uklanjaju jedan drugoga s puta, pa onda borba za čisti tjelesni opstanak, da bi na kraju ona postala masovna borba cijele zajednice za prevlast nad drugom zajednicom koja se pojavila u granicama lovišta. Kako 'Vrijeme' odmiče načini vođenja borbe postaju sve složeniji. Sve dok je brojčanost ratnika i veličina prvih vojski bila tolika da je svaki od njih mogao vidjeti i čuti vođu (zapovjednika) i njegove zapovijedi, a sukob se svodio na to da svaki ratnik nosi svoje oružje, hranu i sredstva koja su mu potrebita, na svakoj je protivničkoj (sukobljenoj) strani bio dovoljan po jedan zapovjednik. Taj prvi zapovjednik sam je mogao svu pozornost posvetiti operativnom razmatranju predstojeće bitke u kojoj će do izražaja doći njegova sposobnost da nadmudri protivničkog zapovjednika primjenom vlastite i bolje taktike, pa mu nije ni potrebit nitko drugi. Tog prvog zapovjednika uopće ne muče logistički problemi, jer njegovi ratnici sami nose sa sobom sve ono što im je potrebito, sami se naoružavaju i sami održavaju svoje oružje. Jedina je zadaća bila tog prvog zapovjednika da što prije odluči kako posložiti svoje ratnike, te da izbaci bojni poklič i krene na protivnika. No, ta primitivna taktika nije ostala dugo, bojište se počelo širiti, brojčanost ratnika postajala je sve brojnija, naoružanje je postajalo savršenije, a zapovjednik ima sve većih briga i sve više poslova. Onda pak, onog trenutka kada je taj prvi 'primitivni' zapovjednik, prvi puta pitao za savjet, ili zatražio pomoć nekog od svojih najbližih ratnika, ona klica vojnog stožera koja je mirovala odjednom je počela bujati. Pojavilo se nešto bez čega više nikada niti jedna vojska, niti jedan zapovjednik, neće moći ni pomisliti voditi borbu – vojni stožer. Prije nego nastavim, možda bi bilo dobro da i definiram što je to stožer, što je to bez čega zapovjednik ne smije i ne može krenuti u borbu. Dakle, najjednostavnije kazano, stožer se sastoji od časnika i dočasnika koji pomažu zapovjedniku u zapovijedanju s postrojbom. Upravo o tim izuzetno bitnim časnicima (ovo nisu časnici koji zapovijedaju vojnicima tijekom bitke koji su dakako, također izuzetno bitni), koji rade poput 'radilica' prije, u tijeku i nakon bitke, o ustroju, organizaciji, zadaćama, dužnostima i poslovima bit će govora tijekom cijele jedne manje serije koja je osmišljena na samo Athumanunhu svojstven način.

utorak, 29.07.2008.

Zaprijeđba luke Zebrehe (Zeebrugge)

Zebrehe (Zeebrugge) je belgijska luka na flandrijskoj obali Sjevernog mora koja je povezana plovnim kanalom dužine 10, 5 km, širine 69 m i dubine 7, 2 m s gradom Brehe (Brugge) koju su tijekom 1. Svjetskog rata Nijemci rabili kao temeljnicu za svoju 'Flandrijsku flotilu' (podmornice i razarači). Luku je britanska ratna mornarica pokušala blokirati (zapriječiti) noću 22. na 23. travanj 1918. godine u namjeri da onemogući izlaz njemačkih podmornica i razarača na otvoreno more.
Još od 1915. britansko ratno brodovlje pokušava topničkim prepadima ratnih brodova monitora (ratni brod naoružan s 1 do 4 topa velikih kalibara koji su zaštićeni oklopljenim kulama. Poradi izuzetno slabih plovnih značajki i male brzine taj tip ratnog broda može se rabiti samo u obalskom moru) razrušiti vrata ustave na ulazu u kanal. No, svi pokušaji redom su propadali, pa je britanski Admiralitet odlučio potopiti tri svoja stara ratna broda (krstarice Iphigenia, Interpid i Thetis) na samom ulazu u kanal kako bi potopljeni brodovi smetali njemačkim razaračima i podmornicama na izlazu iz kanala u otvoreno more. Izvršenje zadaće povjereno je snagama 'Doverske patrole' (Dover patrol – englesko-francuska plovna skupina ratnih brodova koji ophodnjama bojno djeluju u prostoru Strait of Dover – Pas de Calais). Cijelom operacijom zapovijedao je britanski admiral Roger Keyes koji ju je i osmislio. Za prepad na lukobran određena je stara krstarica Vindictiva (iz 1897.) i dva prijevozna broda (trajekta) naziva Daffodil i Iris II. Za tu operaciju krstarica Vindictiva ojačana je u naoružanju, pa je tako dobila još 3 haubice, 2 malokalibarska brzometna topa, 16 minobacača, 6 strojnica i 2 bacača plamena. Prijevozni brodovi dodatno su ojačani i opremljeni specijalnim kukama koje su trebale držati brodove za lukobran dok se s njih ne iskrca mornaričko pješaštvo (bojna mornaričkog pješaštva 208 časnika, dočasnika i vojnika). Za rušenje lukobrana, odnosno njegovog spoja s obalom, a s namjerom sprječavanja njemačkog pješaštva da stigne na lukobran, određene su dvije stare podmornice ispunjene s nekoliko tona eksploziva. Podmornice su se trebale nasloniti na lukobran, pa kad posada napusti podmornicu, zapovjednik podmornice trebao je aktivirati eksploziv. Sukladno planu bojna mornaričkog pješaštva trebala se iznenada iskrcati na samom vrhu lukobrana u blizini svjetionika i onesposobiti njemačku topničku bitnicu (3 topa 105 mm i 2 topa 88 mm) kako bi krstarice neometano mogle uploviti iza lukobrana. Poradi velike visine lukobrana i malih dubina prepad je trebalo napraviti u trenutku visokog vodostaja (plime). Svi britanski brodovi koji su trebali biti potpora i osiguranje prepada bili su prikupljeni u ušću Temze kod Swina (16 razarača, 2 monitora, te oko 50 manjih brzih brodova, tipa torpednih i patrolnih čamaca, koji su trebali izvlačiti mornare i mornaričke pješake po izvršenju zadaće). U slučaju pojave njemačkih ratnih brodova boj na otvorenom moru trebala je prihvatiti Heridžska flotila sastava 7 lakih CL krstarica i 16 DD razarača. Nakon dva odlaganja (11. i 14. travnja) poradi malenog vodostaja i nepovoljnih vremenskih prilika odred je napokon 22. travnja isplovio na izvršenje zadaće i do 2100 neopažen stigao na poziciju gdje su se snage trebale razdvojiti. Monitori su otvorili snažnu topničku paljbu po njemačkim bitnicama, a napad iz zraka je izostao poradi lošeg vremena. Oko 2340 cijelo područje predviđeno za operaciju bilo je zadimljeno. Britanski torpedni čamci napali su dva njemačka razarača koji su bili vezani u vanjskom dijelu luke i odvukli im pozornost. Krstarica Vindictiva i dva trajekta neopaženo su se primaknuli lukobranu, ali je tada vjetar promijenio smjer i dim se razišao prema moru, pa su njemački topnici primijetili Vindictivu i počeli je gađati. Unatoč oštećenjima koja je pretrpjela stara krstarica pristala je uz lukobran u 0001, ali 300 m niže nego je bilo predviđeno. Prepadni odred mornaričkih pješaka uspio se iskrcati, ali uz velike gubitke. Podmornica 'C3' uspjela je porušiti spoj lukobrana i obale u 0050. Prvi brod Thetis njemačke bitnice otkrile su i zasipale su ga paljbom, ali se on i druga dva broda uspio probiti u luku u 0020. Propeler Thetisa zamotao se u zapriječnu čeličnu mrežu, pa se brod morao nasukati u plićaku. Druga dva broda uspjela su se potopiti na predviđenim mjestima. Signal za izvlačenje izdat je u 0050. Nakon samo 20 minuta brzi patrolni čamci i torpedni čamci skupili su mornare i pješake s lukobrana, a u međuvremenu jedan britanski razarač uspio je potopiti jedan njemački razarač, ali je i sam potopljen vatrom obalskih njemačkih bitnica. Britanci su izgubili jedan razarač i nekoliko torpednih čamaca, te imali oko 200 mrtvih, 380 ranjenih i 19 zarobljenih. Nijemci su izgubili jedan razarač i imali 8 mrtvih i 14 ranjenih. Nakon samo nekoliko dana njemački inženjerci uspjeli su otkloniti sva oštećenja i izvući potopljene britanske brodove, te su njemačke podmornice i razarači i dalje nesmetano mogli izlaziti na otvoreno more. Na temelju ove operacije Britanci počinju ustrojavati i obučavati specijalne postrojbe (komandose). Luku Zebrehe oslobodili su kanadski vojnici listopada 1918. godine.

ponedjeljak, 21.07.2008.

Pomorski boj kod Blitvenice

Pomorski boj kod Blitvenice – 2. lipanj 1944. godine

Tijekom 1944. godine u okviru njemačkog desantnog prepada, kodnog naziva 'Wikinger-Feuerzange', na otoke koje nadzire III. pomorski obalski sektor mornarice NOV, njemačka 7. flotila torpednih čamaca (7. Schnellbootflotille) pokušala je spriječiti povlačenje partizanskih naoružanih brodova s Kornata i Žirja prema Visu. Padom mraka 1. lipnja 1944. partizanski brod 'NB 8 Kornat', iz sastava Molatske flotile mornarice NOV, isplovio je s Dugog otoka prema Visu. Negdje oko 0120 02061944 partizanski 'NB 8 Kornat' susreo se kod Blitvenice (hrid u Jadranskom moru visoka oko 30 m južno od otoka Žirje) s dva njemačka brza torpedna čamca (Schnellboot) 'S 155' i 'S 156'. Poradi mraka i pod dojmom zabune od 29. veljače 1944. (tada je zabunom partizanski 'NB 8 Kornat' napao britansku topovnjaču na istom mjestu), zapovjednik 'NB 8 Kornat' Josip Dundov svjetlosnim signalima skrenuo je pozornost njemačkih brodova na sebe. Njemački torpedni čamci odmah su se okrenuli prema 'NB 8 Kornat', a sa 'S 155' ispaljen je rafal pred krmu 'NB 8 Kornat' (to je mornarički signal da se smanji brzina). Zapovjednik 'NB 8 Kornat' ništa ne sumnjajući smanjio je brzinu i preko doglasnika (megafon) doviknuo: 'Yugoslav partizans!' Njemački mornari shvatili su brzo da ih partizani nisu prepoznali, pa je zapovjednik 'S 156' odgovorio 'O.K.' i krenuo u manevar pristajanja uz bok 'NB 8 Kornat', dok se 'S 155' zaustavio na oko 30 m od krme 'NB 8 Kornat'. Još uvijek uvjereni da su to britanski mornari posada 'NB 8 Kornat' ništa nije sumnjala i mirno pratila privezivanje njemačkog 'S 156' uz njegov bok. Kada su njemački mornari odjednom izvukli kratke strojnice i na talijanskom jeziku pozvali posadu 'NB 8 Kornat' da podignu 'ruke uvis' partizanski mornari shvatili su da su upali u zamku njemačkih mornara. Kada je njemački mornar prešao na palubu 'NB 8 Kornat' naoružan puškostrojnicom koju je uperio na zapovjednu kabinu, te pozvao zapovjednika broda da izađe van, dogodilo se nešto što njemački mornari nisu očekivali. Zapovjednik Dundov izletio je munjevito iz kabine i srušio iznenađenog njemačkog mornara te mu oteo puškostrojnicu. Potom je zapovjednik Dundov ispalio rafal po njemačkim mornarima na palubi 'S 156' i pozvao svoju posadu na oružje. Istodobno 'NB 8 Kornat' snažno je krenuo naprijed uslijed čega je njemački brod 'S 156' odgurnut od boka 'NB 8 Kornat', pa su njemački mornari na palubi popadali. Vatra koja je otvorena s njemačkog 'S 155', u trenutku kada se 'NB 8 Kornat' odvajao od njemačkog 'S 156', ranila je 9 mornara 'NB 8 Kornat'. No, ranjene topnike i strojničare na 'NB 8 Kornat' odmah su zamijenili mornari iz motornog odjeljenja, te kormilar i signalizator, koji su pritrčali topovima i strojnicama ('NB 8 Kornat' prema namjeni bio je tunolovac, istisnine 61 t, dužine 19,5 m, širine 5 m, gaz 2,4 m, motor snage 150 KS, brzina 9 čvorova, a naoružan je bio s PT (protuoklopni) top 40 mm, 3 PA (protuzrakoplovni) topa 20 mm, 3 strojnice 8 mm, s posadom od 23 mornara), te otvorili ubitačnu vatru po njemačkim brodovima. Snažna i vrlo precizna vatra s 'NB 8 Kornat' prisilila je njemačke torpedne čamce da zaostanu iz 'NB 8 Kornat' na oko 1000 m i otuda vode borbu s njim. Oko 0215 02061944 pojavila su se još dva njemačka torpedna čamca ('S 153' i 'S 157'). Razvila se snažna bitka između njemačkih torpednih čamaca i partizanskog naoružanog broda koja je potrajala nesmanjenom žestinom sve do 0314 02061944 kada su njemački čamci poradi pretrpljenih oštećenja morali odustati od daljnje borbe, te su se do 0600 vratili u luku Split. U 0730 'NB 8 Kornat' sav izrešetan i s vidljivim oštećenjima, s 11 ranjenih mornara i zarobljenim njemačkim mornarom uplovio je u luku Vis. Kasnije je njemački zapovjednik 7. flotile torpednih čamaca kapetan korvete Trummer, (odgovara činu bojnika HKoV), u ratni dnevnik zapisao: '… izgleda da smo vodili borbu s topničkim brodom koji je bio opremljen radarom i zaštićen jakim oklopom. Kretao se zadivljujuće znalački, gađao nas je izuzetno preciznim pogocima, a posada mu je suludo hrabra …'

nedjelja, 20.07.2008.

Bitka kod Azincourta

Bitka kod Azincourta – zapovjeđeni ratni zločin

Bitka kod Azincourta zapamćena je u povijesti bitaka i kao bitka u kojoj je vojnicima zapovjeđeno da učine ratni zločin prema zarobljenicima i ranjenima. Dok su engleski vitezovi i plemići odbili tu zapovijed svojega kralja Henria V., (no, ne poradi toga što nisu željeli počiniti zločin, već poradi toga što su se nadali otkupnini za francuske vitezove i plemiće), zločin su počinili obični vojnici pješaci i strijelci. Da bi zločin bio još veći kralj Henri V. vratio se i drugo jutro nakon bitke na stratište, te opetovano zapovjedio da se svi teški ranjenici, koji su preživjeli noć na otvorenom, pobiju bez razmišljanja. Iako se kod prvog zlodjela kralj Henri V. pravdao da je prijetila opasnost da se zarobljeni francuski vitezovi i pješaci domognu oružja koje je ležalo svugdje okolo, jer bitka je još trajala, a iz dvorca Azincourta sa svojim vitezovima prodro je francuski plemić Isambar od Azincourta i udario na komoru Henria V. gdje su i bili prikupljeni francuski zarobljenici, pa je prijetilo da oni nadjačaju malobrojne engleske pješake koji su ih čuvali, ono što je učinjeno drugog jutra doista je bilo i ostalo ničim opravdano.

Tijek bitke kod Azincourta – 25. listopad 1415. godine

Tijekom stogodišnjeg rata koji se vodio između Francuza i Engleza u Trećoj etapi rata (1415. – 1429.), francuski vitezovi (oko 6000 vitezova i pješaka) presjekli su put kralju Henriu V. i njegovoj vojsci (oko 1000 vitezova i 5000 strijelaca pješaka) za luku Calais u tadašnjoj pokrajini Pas de Calais. Francuska vojska pod zapovjedništvom Charlesa D'Albrea zaposjela je prolaz između šume Azincourta i šume Tramkoura. Englezi su zauzeli uobičajen složaj za bitku posloživši se u tri standardne skupine koje su se rasporedile u crtu strijelaca s oklopljenim konjaništvom na krilima. Engleski oklopljeni vitezovi nosili su teške željezne kacige i podstavljene kožne jakne ispod kojih su imali žičane tunike (pancirne košulje) i složaj su postavili u četiri bojna reda. Engleski pješaci strijelci postavili su se u trokutasti složaj s pobodenim šiljcima (pealings) ispred sebe kako bi omeli juriš francuskog konjaništva. Među engleskim strijelcima vladala je epidemija dizanterije koju su pokupili tijekom hodnje, a posljednji su put jeli poradi toga prije četiri dana. Kad su jednom zauzeli složaj engleski strijelci nisu ga mogli napustiti, pa su bili prisiljeni vršiti nuždu na mjestu na kojem su čekali bitku. Mnogi od tih engleskih strijelaca opet poradi dizenterije nisu nosili donji dio (hlače) odore. Francuzi su zauzeli složaj u tri duboke crte (battles) s konjaništvom na bokovima koje su činili francuski plemići (krema tadašnjeg francuskog plemstva među kojima čak dvanaest prinčeva kraljevske krvi). U središtu francuskog složaja bilo je teško pješaštvo i oklopljeni vitezovi koji su sjahali i u borbu krenuli pješke. (Naime, četiri je dana padala kiša i teren je bio natopljen vodom, te pretvoren u blatnu kaljužu koja nije dozvoljavala uporabu konja.) Francuzi nisu trebali krenuti u napad, pa im je bila dostatna samo taktička obrana, a i blatnjavi teren nije išao u prilog francuskim teškim konjanicima, jer ako bi pali s konja oni više ne bi mogli ustati bez tuđe pomoći, te bi se najvjerojatnije ugušili u blatnoj kaljuži. Francuzi su svoje samostrijele postavili u treću crtu iza teških pješaka i oklopljenih konjanika koji su sjahali s konja, a time baš nije bio zadovoljan Charlesa D'Albre koji je bio u prvoj crti. Prije bitke kralj Henri V. obvezao se svim plemićima da će ih ako budu zarobljeni tijekom bitke sigurno otkupiti, ali običnim engleskim pješacima i strijelcima tu povlasticu nije dao i savjetovao ih je da se bore do kraja. Kako su vojske čak tri sata stajale jedna nasuprot druge, pa je kralj Henri V. napokon shvatio da Francuzi neće napasti, on pomiče svoju vojsku naprijed bliže Francuzima na domet engleskih strijelaca. Nakon što su se engleski strijelci ponovno posložili za bitku i pobili svoje zašiljene kolce (svaki engleski strijelac sa sobom je nosio pored luka i jedan pealings), strijelci su odapeli strijele na francuski bojni složaj. Francusku vojsku uopće nije krasila vojnička stega, nitko nikoga nije slušao, pa su francuski oklopljeni konjanici pješke kroz blato jurnuli na engleske strijelce na slušajući pozive Charlesa D'Albrea da se kreću sporije jer ih francuski oklopljeni pješaci ne mogu pratiti kroz duboko blato. Tako su francuski konjanici (bez konja sada pješaci) pretrpjeli strašne gubitke od engleskih strijelaca. Potom je istu sudbinu doživjelo i francusko teško oklopljeno pješaštvo koje se teško i nezgrapno kretalo kroz blato, te predstavljalo lake mete za engleske strijelce. Kada su francuski pješaci napokon stigli do engleskih strijelaca stanje je postalo još gore, jer oni su potpuno izgubili složaj i bili su toliko zbijeni da uopće nisu mogli spustiti svoja koplja, da bi ih potom opet lako engleski strijelci, prethodno odbacivši lukove, sasjekli mačevima i sjekirama. Ipak druga francuska duboka crta snažno je gurnula engleske strijelce odbacivši ih na engleske konjanike. Nastao je pravi bojni metež u kojem je čak i kralj Henri V. pao s konja. U tom metežu Englezi su uspjeli razdvojiti francuske bojne redove i okružiti ih nakon čega su mnogi francuski vojnici zarobljeni stisnuti u sredini i dalje ne mogavši uporabiti svoje oružje, pa su neki potražili u paničnom bijegu spas i time rastrojili francusku treću crtu. U tom kritičnom trenutku iz dvorca Azincourta provalio je francuski plemić Isambar od Azincourta sa svojim vojnicima i udario Engleze s leđa po komori. Misleći da mu je napadnuta zaštitnica i da će napadači naoružati zarobljene Francuze kralj Henri V. izdaje sramotnu zapovijed za izvršenje egzekucije nad zarobljenim francuskim vojnicima. Bio je to jedan od najtežih poraza Francuza u stogodišnjem ratu koji će oni dugo pamtiti Englezima, jer tu su im Englezi što tijekom bitke, što ratnim zločinom uništili cvijet plemstva.

petak, 18.07.2008.

Athumanunhova promišljanja

Zračno-obavještajna služba tijekom 2. Svjetskog rata

U odličnim knjigama (Athumanunh ih ima) o 2. Svjetskom ratu koje su napisali Eisenhower, Montgomery, Churchill, Teder, Seversky, Lidel Hart, Haris, rijetko gdje spominje se Zračno-obavještajna služba tijekom 2. Svjetskog rata. To zapravo i pokazuje koliko se malo pozornosti tijekom povijesti bitaka pridavalo obavještajnoj službi općenito. Još je čudnija povijest vojne obavještajne službe prije 2. Svjetskog rata. Sada će malo možda zvučati čudno ovo što će Athumanunh napisati, a ne daj bože (ako ovo čita ljepši i nježniji spol) da ga se krivo razumije. Naime, još je Adam shvatio da mu protiv njegovog najljućeg protivnika (đavola) trebaju informacije i podaci, pa je onda poslao Evu, a mi smo kasnije opet sve krivo shvatili i još danas neki od nas (tobože jači spol) ponekad znaju primijetiti: 'Gdje nije mogao đavo poslao je ženu.' Šalu na stranu, nije mi bila namjera nikoga vrijeđati, već sam samo želio naglasiti značajnu ulogu žena koje su one odigrale (i još je uvijek igraju) u vojno-obavještajnim službama. Grci i Rimljani za posao obavještajaca koristili su svoje robove. Tijekom Srednjeg vijeka skoro sve do vremena Renesanse za posao obavještajaca rabe se pisari i učitelji, no, kraljevi i visoko plemstvo nisu ih baš puno doživljavali. Kada su Nizozemci ugrozili kralja Jamesa II, on nije obratio dovoljnu pozornost napredovanju Viliama Oranskog sve dok mu se ovaj nije iskrcao u Engleskoj. Clausewitz, vojni gorostas 19. stoljeća, vrlo je često negodovao poradi nedostatnih obavještajnih podataka. Jedna rečenica koju je napisao o tomu govori izuzetno dobro: 'Ne samo da smo u neizvjesnosti o jačini protivnika nego i glasovi koji se o njemu pronose još i povećavaju njegov broj.' Nedostatak obavještajnih podataka kod Amerikanaca umnogome je pomogao Japancima u iznenađenju kod Pearl Harboura. Tijekom bitke za Britaniju, ali i nakon nje Göring prepušta brigu o obavještajnim podacima ionako preopterećenim pobočnicima i časnicima za vezu. Najvjerojatnije je poradi takvog bahatog odnosa i njemačka zračno-obavještajna služba imala krivu sliku situacije. Gotovo da je smiješan ostao zapamćen u povijesti bitaka brifing koji su sazvali njemački zrakoplovni maršali Schperlle i Köserling krajem 1940. godine. Naime, u trenutku kada su njemačka KoV i mornarica bile spremne za invaziju, zrakoplovni maršali prepirali su se oko toga koliko bi V. Britanija mogla imati zrakoplova lovaca. Tako je Köserling, uvijek samouvjeren i spreman na svađu tvrdio da su britanski lovci u ništavnom broju, a Schperlle, s monoklom i u aristokratskom stavu, uvijek spreman da se složi s Köserlingom, pokušavao je uljudno dokazati da se radi o broju od gotovo 1000 lovaca. Načelnik tadašnje njemačke zračno-obavještajne službe general Schmidt, neodlučan i kolebajuće se između dva maršala, iznio je kompromisni podatak da se radi o brojci od 100 do 300 zrakoplova. Gotovo je za ne povjerovati koliko se bahato pristupilo u tom kritičnom trenutku tako značajnom obavještajnom podatku. Opet, gotovo je za ne povjerovati koliko su američki stožerni časnici 'nasjeli', krajem 1944. godine, kada su im u ruke došli obavještajni podaci o proizvodnji njemačkih mlaznih lovaca. Naime, američki su se časnici uplašili brojki koje su njemački časnici 'fingirali' kako bi se umirio ionako rastrojen Hitler. Zbunjenost i strah od te njemačke smišljene brojke trajala je tako dugo dok stvar nije temeljito raščistio obavještajni bojnik Bob Dou i zarez stavio tamo gdje je trebao i biti. Najveće greške kod prikupljanja obavještajnih podataka javljaju se kada se slijepo oslanja na podatke koje prikupe vojnici (mornari, piloti) tijekom bitke. Neki će pomisliti i pitati: 'Ako ljudi koji su bili u borbi ne daju točne podatke, pa tko onda može?' Sve te podatke moraju prvo obraditi obavještajni časnici koji su obučeni iz njih izvući prave informacije, jer vojnici, mornari i piloti koji se bore oni sve rade samo da bi pobijedili protivnika i da bi ostali živi u toj borbi i baš ih briga za točnost podataka. Evo primjera. Jedna eskadrila zrakoplova kojima su upravljali Poljski piloti tvrdila je da su se upustili u bitku kod Francuske obale s eskadrilom njemačkih 'messerschmitta' i da su ih 'razbili'. Kasnije se dokazalo da su napali britanske 'spitfire'. No, nije to jedini primjer tijekom 2. Svjetskog rata, ima ih na stotine. Ne samo da se griješilo u raspoznavanju zrakoplova, već su i njihove brojke ponekad bile preuveličane. Naime, saveznički piloti bombardera, dakako ne namjerno, tijekom leta i bombardiranja ciljeva u Njemačkoj, znali su čak tri puta brojiti isti zrakoplov. Što se dogodilo? Njemački lovci kada bi potrošili streljivo i gorivo spustili bi se, popunili i napali ponovno savezničke bombardere. Ponekad piloti bi napali protivnički brod i čim bi vidjeli dim tvrdili bi da su ga i potopili, pa je tako tijekom
bitke za Norvešku jedan njemački zračni zapovjednik uočio da njegovi piloti na svakoj zadaći poleta potope barem jedan protivnički brod, kad je malo izračunao brojka je bila fascinantna. Dakako, nije o tomu izvijestio svoje nadređene koji bi tom brojkom shvatili da je potopljeno skoro pola savezničke flote, već je postrojio svoje pilote i jednostavno im zaprijetio: 'Tko mi donese izvješće da je potopio protivnički brod ide odmah na vojni sud! Dakako, da bi se potopio ratni brod potrebito je mnogo više od nekoliko bombi, par preleta uz mitraljiranje i malo dima s palube broda. Nadalje, obavještajne podatke uvijek treba obraditi i s njima upoznati sve zapovjednike, jer da je tako bilo učinjeno 1940. kada je norveški brod kitolovac u moru pronašao mrtvo tijelo japanskog mornaričkog časnika koji je uz sebe imao Ključ za dešifriranje i taj ključ predao Američkoj ratnoj mornarici, koja je time otkrila da Japan nešto sprema u vodama Pacifika, a o tomu nije obavijestila sve zapovjednike na Pacifiku (nije ni Pearl Harbour). Tada se ne bi dogodilo da budnost časnika, dočasnika i mornara te sudbonosne nedjelje 7. prosinca 1941. u doba kada rat već traje, bude na nivou mirnodopske (časnici su bili van brodova sa svojim suprugama, dočasnici su se opustili, a mornari su se izležavali u to predivno nedjeljno jutro). Radari koji su tek pristigli uopće nisu radili, a onaj koji je radio i koji je primijetio japanske zrakoplove na udaljenosti od 220 km, dežurni radarist Lockhard, te o tomu izvijestio dežurnog časnika, uopće nije shvaćen ozbiljno. Dobro bilo bi dosta promišljanja. Ovim se završava serija o 'Zračnoj nadmoći' i dok ne pripremim novu seriju o 'Vojnom stožeru kroz povijest' bit će malo o nekim bitkama poznatim i manje poznatim, onako na samo Athumanunhu svojstven način.

ponedjeljak, 14.07.2008.

Athumanunhova promišljanja

Miniranje iz zrakoplova tijekom 2. Svjetskog rata

Miniranje iz zrakoplova tijekom 2. Svjetskog rata izrodilo se na kraju u veliko ofenzivno (napadačko) sredstvo. Na samom početku rata nitko nije ni sanjao, a kamoli naslućivao tako veliki uspjeh miniranja iz zrakoplova, osim možda njemačko zrakoplovstvo koje je još prije rata razrađivalo operativne planove za uporabu mina iz zrakoplova. Prva američka operacija polaganja mina iz zrakoplova, tijekom 1942. u bitki kod Solomonskih otoka, izvedena je uspješno kod Bugenvila u području Buin-Tonolea. No, samo deset mjeseci kasnije kada su bombarderi američke 10. zračne armije, koji su djelovali na burmansko-indijskoj bojišnici, pokušali položiti mine oko rangunskih sidrišta, niti su ih mogli dobiti niti su naišli na razumijevanje nadređenih. Čak dvije godine prije njemački bombarderi uspješno su polagali mine oko britanskih luka letjevši od svojih baza iz sjeverozapadne Njemačke i Danske do britanskih sidrišta i luka. Američki bombarderi tipa 'Consolidated B – 24 Liberator' naročito su bili podesni za polaganje mina, pa su upravo ti zrakoplovi 22. veljače 1943. uspješno u ušću rijeke kod Ranguna položili 40 mina magnetnog tipa. Brzo se pokazalo da protivnik s minama ima jako puno muka i posla, te da je drastično smanjen broj japanskih brodova na dokovima luke. Kasnije će američki zrakoplovi proširiti područja miniranja i na šire područje Pacifika, a te zadaće preuzeli su i američki zrakoplovi 'supertvrđave'. Australijsko ratno zrakoplovstvo miniralo je krajem 1943. godine vode oko nekadašnje Nizozemske Istočne Indije zrakoplovima tipa 'Consolidated PBY Catalina' koji su mogli ponijeti 900 kg mina na udaljenost od 1600 km i duplo više na udaljenost od 1200 km. Tek tijekom ljeta 1944. godine, Stožer američkog ratnog zrakoplovstva zapovjedio je opću zrakoplovnu ofenzivu, odnosno opsežnije zadaće miniranja iz zrakoplova. Tijekom mjeseca kolovoza iste godine američki zrakoplovi bombarderi za daleka djelovanja tipa 'Boeing B – 29 SuperFortress' izvršili su uspješnu akciju miniranja japanskog sidrišta kod Palembanga, pa je to bio i uvod u cijeli niz uspješnih zadaća miniranja koje će provesti ovi zrakoplovi. Američki bombarderi za daleka djelovanja polijetali su iz svojih baza na Marijanskim otocima i minirali Shimonoshechki i Džohorskhi prolaz, luku Singapura, rijeku Pakchan kod Pennangha i mnoga druga mjesta. Američko 20. bombardersko zapovjedništvo izvršilo je ukupno 76 zračnih polijetanja na zadaću miniranja noću 25. na 26. siječanj 1945. Tijekom mjeseca veljače iste godine još veći broj zrakoplova minirao je rijeku Jngcengjang koja je bila glavni opskrbni smjer opskrbe za japanske postrojbe. Tijekom tih miniranja nije izgubljen niti jedan zrakoplov, pa iako je vrijeme za provedbu operacije bilo jako kratko, stečena su bogata iskustva i naučene lekcije. Krajem 1944. godine postalo je jasno da je američka blokada Pacifika Japan prisilila da svoje trgovačko brodovlje upućuje preko Japanskog mora, pa da se tu Shimonoshechki prolaz obimnije minirao Japancima se mogla nanijeti veća šteta nego što su to učinile podmornice. No, američka ratna mornarica tražila je stalno od zrakoplovstva da bombardira japanske industrijske objekte pogrešno misleći da tu leži ključ poraza Japana, a da je bilo više zrakoplova za polaganje mina Japan bi doživio poraz kroz pomorsko i ekonomsko ratovanje. Japanci su bili prisiljeni stalno čistiti i razminiravati svoje konvojske smjerove opskrbe, pa su za taj posao imali i male samoubilačke brodove koji su izrađivali prolaz kroz minska polja ne hineći aktivirati mine. Ipak, bitka za Atlantik pokazala je najveću vrijednost mina položenih iz zrakoplova. Prva njemačka magnetna mina bila je bačena 1939. godine u britanske obalne vode. Iako Nijemci nisu imali dostatan broj zrakoplova za polaganje mina, čak i ono malo što su položili Britancima je stvorilo velike probleme oko čišćenja i razminiravanja. Pojava akustične mine u godini 1942. dalo je nove mogućnosti za kombiniranje magnetno-akustičnih upaljača na minama. Mine koje su britanski zrakoplovi položili u Baltičko more stvorile su velike probleme njemačkim podmornicama. Mnoge njemačke podmornice oštećene su tijekom obuke novih posada, a stvoreni su i problemi za isprobavanje novih njemačkih podmornica. O tomu zorno govori izvješće njemačkog časnika podmorničara iz sastava njemačke mornarice: 'Bez obuke u Baltičkom moru i bez sigurne pratnje minolovaca kroz naše obalske vode do oceanskih pučina, kao i tijekom povratka u matične baze ne može se voditi podmornički rat. Mi više ne gospodarimo našim obalskim vodama kao ni putovima naše sfere utjecaja što se zorno vidi po blokadi plovnih putova na prilazima Baltičkom moru koja traje već tjednima…'

nedjelja, 13.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Zrakoplov iz sastava 308th Fighter Squadron 31st Fighter Group 15th USAAF

Kapitulacija fašističke Italije

Opće stanje na bojišnici

Na području ex Jugoslavije Talijani imaju 2. armiju i dva korpusa 9. armije i te postrojbe stalno trpe teške gubitke u borbama s postrojbama NOV. U Sjevernoj Africi talijanske postrojbe također nižu poraz za porazom. Tako su im britanske postrojbe, iako malobrojne, nanijele težak poraz 1941., te ih izbacile iz Etiopije. Iako im je njemački Afrički korpus stigao u pomoć, Talijani gube Kirenajku i Libiju, a potom doživljavaju i zajednički poraz u Tunisu 1943. Na istočnoj bojišnici Europe u području Dona poražena je talijanska 8. armija. Teške poraze pretrpjela je i talijanska ratna mornarica kod Taranta 1940. i kod Matapana 1941.

Kapitulacija i stvaranje Republice Sociale Italiana

Poradi teških vojničkih poraza i nezadovoljstva ratom i fašističkim režimom nakon iskrcavanja Saveznika na Siciliju dolazi do sloma fašizma i Italija ispada iz rata. Talijanske postrojbe dolaze pod zapovjedništvo kralja, a izabrana vlada maršala Badolja 3. rujna 1943. potpisuje sporazum o primirju sa Saveznicima, a potom i kapitulaciju fašističke Italije. Nijemci reagiraju vrlo brzo i već 10. rujna zauzimaju Rim, a padobranskom akcijom na Gran Sasso 12. rujna oslobađaju iz zatvora Musolinija. Musolini pod okriljem Nijemaca 25. listopada proglašava u Veroni Talijansku Socijalnu Republiku (Republica Sociale Italiana). Razgraničenje RSI i ostatka Italije ide crtom bojišnice između njemačkih i savezničkih postrojbi.

Razoružavanje fašističkih postrojbi i narastanje talijanskog pokreta otpora

Oklijevanje maršala Badolja da ustroji novu talijansku vojsku Nijemcima je omogućilo da brzo uspostave nadzor nad sjevernim i središnjim dijelovima Italije. Tako se nakon kapitulacije organizira Comitato di liberazione nazionale centrale CLN koji započinje borbu s njemačkim postrojbama i ostatkom fašističkih talijanskih postrojbi. Iza savezničkih crta ustrojene su postrojbe sastavljene od talijanskih vojnika koje se nazivaju Corpo Italiano di Liberazione CIL. Na području ex Jugoslavije na stranu postrojbi NOV prelazi kompletna talijanska divizija 'Venezia' i dijelovi talijanske divizije 'Taurinese' od čijih je vojnika ustrojene nova talijanska divizija 'Garibaldi', a potom još jedna divizija 'Natisone', te brigada 'Italija' u čiji su sastav ulazili talijanski vojnici. Razoružane su slijedeće talijanske divizije: u Sloveniji 'Torino Julia', 'Sforzesca', 'Isonzo', 'Cacciatori delle Alpi' i 'Lombardija'; u Hrvatskoj 'Macerata, 'Murge', 'Bergamo' i manji dijelovi divizije 'Zara'; u Crnoj Gori i Makedoniji manji dijelovi divizije 'Arazzo'. Tako je na području ex Jugoslavije propao njemački plan za razoružanjem talijanskih 2., 9. i dijelova 8. armije, osim manjih dijelova, jer su ih u tom preduhitrile postrojbe NOV.

četvrtak, 10.07.2008.

Athumanunhova promišljanja

Bombardersko-torpedno zrakoplovstvo tijekom 2. Svjetskog rata

Ako Athumanunh promišlja o bitki za Atlantik i iz nje želi izvući neke naučene lekcije onda se zorno nameće da je zrakoplov ipak ključ osiguranja konvoja brodova i on je pokazao da u napadu na protivničke brodove može biti moćan kao i sama podmornica. No, kada je izbio 2. Svjetski rat, njemačko i britansko zapovjedništvo za bombardersko-torpedno djelovanje bilo je nalik 'Pepeljugi', jer oba ta zapovjedništva raspolagala su tek zastarjelim zrakoplovima koji su nosili male i izuzetno neefikasne bombe i torpeda za napad na brodove. Isto tako ni miniranje pomorskih putova pomoću zrakoplova još uvijek nije bilo usavršeno i do kraja isprobano. Djelovanje bombardersko-torpednih zrakoplova u bitkama protiv protivničkih brodova nije baš polučilo značajnije uspjehe i rezultate, a i red hitnosti za proizvodnju bombardersko-torpednih zrakoplova te specijalnih bombi i torpeda bio je vrlo nizak. Tako su na kraju zapravo bombardersko-torpedni zrakoplovi, koji su po namjeni i zadaćama, trebali biti ključni u bitki za Atlantik na kraju bili iznenađujuće nebitni. Početkom 2. Svjetskog rata najviše uspjeha tijekom torpediranja brodova iz zrakoplova postiglo je talijansko ratno zrakoplovstvo na Sredozemlju. Talijani su i opremili (talijanskim zrakoplovima) i uvježbali prvu skupinu njemačkih pilota bombardersko-torpednih zrakoplova. No, njemačko zrakoplovstvo uopće nije uporabilo te zrakoplove tijekom napada na britanske ratne brodove u bitki za Norvešku 1940. Nadalje, čak i kad su stekli povoljne baze na francuskoj obali, Nijemci opet nisu rabili bombardersko-torpedne zrakoplove za napad na britanske konvoje u Atlantiku. Tek 1942. njemački bombardersko-torpedni zrakoplovi postižu značajnije uspjehe tijekom napada na 'PQ' konvoje koji temeljem 'Zakona o zajmu i najmu' prevoze ratni i doknadni materijal prema sovjetskoj luci Murmansk. Njemački bombardersko-torpedni zrakoplovi tipa 'Junkers Ju 88' uz sudjelovanje njemačkih podmornica nanijeli su teške gubitke anglo-američkim konvojima koji su prevozili pomoć u ratnom i doknadnom materijalu za ex SSSR. No, kasnije kada su 'PQ' konvoje počeli štititi nosači zrakoplova njemački bombardersko-torpedni zrakoplovi doživjeli su još teži poraz koji su im nanijeli saveznički lovci presretači koji su štitili 'PQ' konvoje s tih nosača zrakoplova. U tim bitkama oko zaštite 'PQ' konvoja Nijemci su zauvijek izgubili dragocjene i nikad više nadoknađene pilote bombardersko-torpednih zrakoplova. Iznenađujuće pak je i to što su Nijemci imali više bombardersko-torpednih zrakoplova tijekom 1944. godine nego u početnim godinama 2. Svjetskog rata. Nakon godinu dana intenzivne obuke njemački piloti 'Junkersa Ju 88' i 'Heinkela He 111' poslani su na francusku obalu i na obale Sredozemnog mora gdje su jednostavno mogli birati ciljeve. No, agonija Njemačke, a time i bombardersko-torpednog zrakoplovstva krajem 1944. godine već je uzela maha. Ti njemački dragocjeni zrakoplovi uništeni su na tlu od strane strašnih američkih 'letećih tvrđava'. Ni britanski bombardersko-torpedni zrakoplovi nikada nisu igrali odlučujuću ulogu tijekom napada na protivničke brodove, iako, Athumanunh mora priznati, tijekom napada na talijansko-njemačke konvoje koji su prevozili gorivo i ratni doknadni materijal za Afrički korpus, britanski bombardersko-torpedni zrakoplovi postizali su zapažene rezultate i uspjehe. No, britansko bombardersko-torpedno zrakoplovstvo nikada neće moći sprati ljagu sa sebe poradi toga što su im se njemački ratni brodovi KMS Gneisenau, Scharnhorst i Prinz Eugen provukli ispred nosa kroz kanal LaManche i to još u trenutku kada su bježali. Opet na trenutak slavu britanskom bombardersko-torpednom zrakoplovstvu vraćaju piloti koji su napali njemački bojni brod KMS Bismarck. Precizna pogodak torpeda u krmu (kormilo) broda dovelo je njemački BB Bismarck u bezizlazan položaj u kojem se našao na milost i nemilost britanskih bombardersko-torpednih zrakoplova. Isto tako ni sovjetski zrakoplovi bombardersko-torpednog zrakoplovstva nisu polučili skoro nikakve uspjehe protiv njemačkih konvoja koji su plovili Baltičkim morem i to još bez zračne zaštite. Sovjetsko bombardersko-torpedno zrakoplovstvo nanijelo je neke manje štete jedino njemačkim konvojima koji su plovili Crnim morem, ali te štete nisu bile od nekog presudnog značaja. Najveće uspjehe postiglo je japansko i američko bombardersko-torpedno zrakoplovstvo. Japansko protiv britanskih BB brodova HMS Prince of Wales i Repulse, te u napadima na američku ratnu luku Pearl Harbor. Američko bombardersko-torpedno zrakoplovstvo nanosilo je teške udare japanskim brodovima tijekom teških bitaka u Guadalkanalu i kod Filipina. Dosta o tomu, a drugi put nešto o miniranjima iz zrakoplova.

srijeda, 09.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Svi zrakoplovi iz sastava 52nd Fighter Group na repu su nosili žutu boju.

utorak, 08.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Zrakoplov iz sastava 1st Fighter Squadron, 2nd Air Commando Group, 10th USAAF. Zrakoplovi su lako prepoznatljivi po velikom crnom uskličniku koji se nalazi na repu zrakoplova.

ponedjeljak, 07.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Još jedan zrakoplov iz sastava 1st Air Commando Group 10th U.S. Army Air Force i opet su na njemu vidljive kose crte preko trupa.

nedjelja, 06.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Zrakoplov iz sastava američke 1. zračne zapovjedne skupine 10. zračne armije

Athumanunhova promišljanja

Pomorska zračna nadmoć

Tijekom prošla dva Svjetska rata trgovačko brodovlje bilo je obilato štićeno pratnjom ratnih brodova svih vrsti i namjena. No, zračni napadi i zračna zaštita ipak su bili presudni u borbi s protivničkim podmornicama i površinskim brodovima kako na Europskom, tako i na Pacifičkom ratištu. Isto tako 2. Svjetski rat zorno je pokazao koliko su čak i veliki bojni brodovi osjetljivi na napad zrakoplova, a kamoli oni drugih vrsti. Tako redom stradaju od napada zrakoplova ponosi mornarice poput 'Prince of Wales', 'Repulse, japanski nosači zrakoplova kod Midwaja, 'Arizona' i 'Oklahoma' u luci Pearl Harboura, pa talijanski bojni brodovi 'Rex' i 'Roma' koje su potopili njemački zrakoplovi u trenutku pokušaja prebjega na savezničku stranu. Britanski nosači zrakoplova tijekom studenog 1940. u zračnim napadima znatno su smanjili broj talijanskih ratnih brodova u bitci kod Taranta, ali samo zahvaljujući slaboj talijanskoj PZO i nikakvoj lovačkoj zaštiti talijanskih brodova. Njemački zrakoplovi tipa 'Junkers' i 'Heinkel' nanosili su gubitke i izazivali velike glavobolje Britanaca tijekom napada na konvoje koji su se kretali prema Malti. Muke britanskih mornara trajale su tako dugo dok na Maltu nisu stigli britanski zrakoplovi lovci presretači. Japanski nosači zrakoplova napadom na Pearl Harbour napravili su pravu pustoš među američkim ratnim brodovima, no, od tih 6 japanskih nosača zrakoplova čak 4 potpoljena su od američkih zrakoplova tijekom bitke za Midway. Tijekom bitaka u Koraljnom moru 1942. Japanci postepeno gube dah, jer ostaju bez svojih najboljih i iskusnih pilota, a 1944. u bitkama za Filipine japanski piloti toliko su slabo uvježbani da se njihova neefikasnost loše očituje i na bojno ćudoređe japanskih mornara. S druge strane Njemačka i ex SSSR tijekom cijelog 2. Svjetskog rata nisu izgradili više od jednog nosača zrakoplova, dok ih Britanci imaju oko 50, Japanci 10, a Amerikanci više od 100. Japanci su pokušali parirati Amerikancima svojim samoubilačkim napadima pilota 'kamikaza' i opet su ti, iako bezobzirni i uzaludni napadi zrakoplova, pokazali koliko su brodovi osjetljivi i na ovakvu vrstu napada. Mnogi američki nosači zrakoplova osjetili su i oštećeni su tijekom napada 'kamikaza' svih vrsti (obične bombe, zračna torpeda, minijaturni zrakoplovi bombe tipa 'Baka', pa čak i zalijetanje japanskih zrakoplova u brod). Britanski nosači zrakoplova također su osjetili svu opasnost zrakoplova kada su tijekom 1940. djelovali pored obala Norveške, a kasnije i na južnim dijelovima Arktika kada su štitili anglo-američke konvoje koji su se kretali za sovjetski Murmansk. Neimanje nosača zrakoplova Nijemci su skupo platili tijekom 1942 i 1943. godine kada su pokušali opskrbiti Afrički korpus gorivom. Njemački zrakoplovi lovci nisu mogli s kopna pomoći brodovima (niti oni sa Sicilije, a niti oni s afričkih uzletišta nisu imali dovoljan dolet) koji bi se u jednom trenutku negdje točno na pola puta našli bez ikakve lovačke zaštite na milost i nemilost savezničkih zrakoplova bombardera. Opet poradi nedostatnog broja nosača zrakoplova koji bi pružali efikasniju zračnu borbu s američkim podmornicama skupo su platili i Japanci. Naime, američke podmornice neometane od japanski protupodmorničkih zrakoplova kojih je kronično nedostajalo postizale su sjajne uspjehe. Tako su američke podmornice, ne samo što su napravile pustoš među japanskim trgovačkim brodovima, već su redom potopile i japanske ratne brodove poput zapovjednog broda 'Atago', pa opet zapovjedni brod 'Nacki', pa opet zapovjedni brod 'Taiho'. Američke podmornice 'dotukle' su i teško oštećen japanski nosač zrakoplova 'Hitaka', pa su potopile nosač zrakoplova 'Shokaku'. Nastavak drugi put.

subota, 05.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

486th Fighter Squadron, 352th Fighter Group, 8. USAAF

petak, 04.07.2008.

Athumanunhov specijalni dodatak

Zrakoplov iz sastava 39th Fighter Squadron, 35th Fighter Group, 5. USAAF

Athumanunhova promišljanja

Uporaba strateških (teških) bombardera za zračnu potporu postrojbama KoV tijekom 2. Svjetskog rata

Strateško bombardiranje i uporaba strateških bombardera u potpori postrojbi KoV jedna je od najznačajnijih zadaća zrakoplovstva u potpori postrojbi KoV. Tako su upravo strateški bombarderi usporili njemačke pričuve koje su kretale prema crti bojišnice u Normandiji tijekom 1944. Isto tako njemački strateški bombarderi za daleka bombardiranja uništili su jedino britansko uporište KoV na norveškom tlu 1940. i tako omogućili njemačkim postrojbama KoV da se neometano prevoze i iskrcavaju iz brodova. Na Pacifiku pak skoro sve operacije, od Solomonskih otoka do Okinave, obiluju svijetlim primjerima uporabe strateških bombardera u potpori postrojbi KoV. No, na taktičkim dubinama ti strateški bombarderi za daleko bombardiranje nisu baš tako uvijek učinkoviti. Naime, američka 5. zračna armija četveromotornih bombardera tijekom bombardiranja grada Bambam na Filipinima prekasno je dobila informaciju da su grad već zauzele američke kopnene postrojbe. Bombe su padale, ali srećom američki vojnici dobro su se sklonili i nisu pretrpjeli gubitke. Te sreće nisu bili britanski i kanadski vojnici tijekom bitaka u Normandiji 1944. kada ih je gotovo 'pomlatilo' njihovo bombardersko zrakoplovstvo, naravno, greškom ih zamijenivši za njemačke vojnike. Britansko zrakoplovstvo oduvijek je i strahovalo tijekom uporabe strateških bombardera za blisku potporu postrojbi KoV, pa je oduvijek više voljelo te bombardere slati daleko na protivničku dubinu u razaranje njegovih strateških ciljeva. Američko i njemačko zrakoplovstvo tu su bili mnogo elastičniji, ali dok su Amerikanci to radili besprijekorno, Nijemci su to mogli raditi samo s dvomotornim bombarderima koji su ionako bili u ustroju nekog od korpusa KoV, pa ta veza i nije predstavljala baš neki problem. Athumanunh bi silno volio znati da li je general Montgomeri požalio što je pozvao u pomoć strateške bombardere da mu pomognu slomiti njemački otpor na crti bojišnice kod Canea. Naime, doletjelo je čak 450 američkih bombardera koji su istresli svoje ubojite terete na njemačke položaje. Iako su njemačke postrojbe pretrpjele znatnije gubitke, a neke su i izbačene iz operativne uporabe zbog tih gubitaka, američke kopnene postrojbe nisu se mogle pomaknuti ni metar, bez obzira što im više nitko nije pružio otpor. Što se dogodilo? Bombarderi su ispustili toliko veliki broj teških bombi da su ceste i okolni tereni bili potpuno razrušeni, zakrčeni hrpama materijala i porušenih stabala. Dalje se nije moglo sve dok američki inženjerci nisu barem malo raskrčili teren i ceste, a to pak je opet dalo vremena da se njemačke postrojbe preslože i popune. Na kraju, iako su teški strateški bombarderi znatno doprinijeli slamanju njemačkog otpora u Francuskoj, oni su isto tako pričinili strašna razaranja civilnom stanovništvu koje je ionako bilo napaćeno svih tih ratnih godina. Vojnički rečeno bilo je tu prekomjerne uporabe strateških bombardera čiji piloti uopće nisu razlikovali, ali ni birali ciljeve. Oni su jednostavno ispred svojih kopnenih postrojbi polagali 'tepihe bombi' bez obzira radi li se o gradu, selu ili otvorenom terenu. To više nije bilo vojničko ekonomično bombardiranje, već se to slobodno može nazvati rasipničko i beskorisno, čak i glupo, jer čemu razarati nepotrebno, a nepotrebno je doista i bilo, jer su se njemačke postrojbe brzo izvlačile i povlačile. Slično se dogodilo i s bombardiranjem Monte Casina, ali tu su čak i sami piloti postali cinični, pa su sebe nazivali 'beskorisnim zadimljivačima'. Naime, bombardiranjem i mitraljiranjem samostana Monte Casina uopće nije polučen nikakav vojnički uspjeh, jer sve njemačke crte bile su zapravo oko Monte Casina i nijedna njemačka postrojba nije se branila iza samih zidina samostana. Nadalje, toliki broj bombardera i tolike količine bombi bačene u prazno traže i velike financijske izdatke, a čak i američka privreda to je znala osjetiti pred kraj 2. Svjetskog rata. Zato je po Athumanunhu bolje uporabiti veći broj izvidničkih zrakoplova koji će otkriti unosne i ključne prave vojničke ciljeve.

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!