Zračno-obavještajna služba tijekom 2. Svjetskog rata
U odličnim knjigama (Athumanunh ih ima) o 2. Svjetskom ratu koje su napisali Eisenhower, Montgomery, Churchill, Teder, Seversky, Lidel Hart, Haris, rijetko gdje spominje se Zračno-obavještajna služba tijekom 2. Svjetskog rata. To zapravo i pokazuje koliko se malo pozornosti tijekom povijesti bitaka pridavalo obavještajnoj službi općenito. Još je čudnija povijest vojne obavještajne službe prije 2. Svjetskog rata. Sada će malo možda zvučati čudno ovo što će Athumanunh napisati, a ne daj bože (ako ovo čita ljepši i nježniji spol) da ga se krivo razumije. Naime, još je Adam shvatio da mu protiv njegovog najljućeg protivnika (đavola) trebaju informacije i podaci, pa je onda poslao Evu, a mi smo kasnije opet sve krivo shvatili i još danas neki od nas (tobože jači spol) ponekad znaju primijetiti: 'Gdje nije mogao đavo poslao je ženu.' Šalu na stranu, nije mi bila namjera nikoga vrijeđati, već sam samo želio naglasiti značajnu ulogu žena koje su one odigrale (i još je uvijek igraju) u vojno-obavještajnim službama. Grci i Rimljani za posao obavještajaca koristili su svoje robove. Tijekom Srednjeg vijeka skoro sve do vremena Renesanse za posao obavještajaca rabe se pisari i učitelji, no, kraljevi i visoko plemstvo nisu ih baš puno doživljavali. Kada su Nizozemci ugrozili kralja Jamesa II, on nije obratio dovoljnu pozornost napredovanju Viliama Oranskog sve dok mu se ovaj nije iskrcao u Engleskoj. Clausewitz, vojni gorostas 19. stoljeća, vrlo je često negodovao poradi nedostatnih obavještajnih podataka. Jedna rečenica koju je napisao o tomu govori izuzetno dobro: 'Ne samo da smo u neizvjesnosti o jačini protivnika nego i glasovi koji se o njemu pronose još i povećavaju njegov broj.' Nedostatak obavještajnih podataka kod Amerikanaca umnogome je pomogao Japancima u iznenađenju kod Pearl Harboura. Tijekom bitke za Britaniju, ali i nakon nje Göring prepušta brigu o obavještajnim podacima ionako preopterećenim pobočnicima i časnicima za vezu. Najvjerojatnije je poradi takvog bahatog odnosa i njemačka zračno-obavještajna služba imala krivu sliku situacije. Gotovo da je smiješan ostao zapamćen u povijesti bitaka brifing koji su sazvali njemački zrakoplovni maršali Schperlle i Köserling krajem 1940. godine. Naime, u trenutku kada su njemačka KoV i mornarica bile spremne za invaziju, zrakoplovni maršali prepirali su se oko toga koliko bi V. Britanija mogla imati zrakoplova lovaca. Tako je Köserling, uvijek samouvjeren i spreman na svađu tvrdio da su britanski lovci u ništavnom broju, a Schperlle, s monoklom i u aristokratskom stavu, uvijek spreman da se složi s Köserlingom, pokušavao je uljudno dokazati da se radi o broju od gotovo 1000 lovaca. Načelnik tadašnje njemačke zračno-obavještajne službe general Schmidt, neodlučan i kolebajuće se između dva maršala, iznio je kompromisni podatak da se radi o brojci od 100 do 300 zrakoplova. Gotovo je za ne povjerovati koliko se bahato pristupilo u tom kritičnom trenutku tako značajnom obavještajnom podatku. Opet, gotovo je za ne povjerovati koliko su američki stožerni časnici 'nasjeli', krajem 1944. godine, kada su im u ruke došli obavještajni podaci o proizvodnji njemačkih mlaznih lovaca. Naime, američki su se časnici uplašili brojki koje su njemački časnici 'fingirali' kako bi se umirio ionako rastrojen Hitler. Zbunjenost i strah od te njemačke smišljene brojke trajala je tako dugo dok stvar nije temeljito raščistio obavještajni bojnik Bob Dou i zarez stavio tamo gdje je trebao i biti. Najveće greške kod prikupljanja obavještajnih podataka javljaju se kada se slijepo oslanja na podatke koje prikupe vojnici (mornari, piloti) tijekom bitke. Neki će pomisliti i pitati: 'Ako ljudi koji su bili u borbi ne daju točne podatke, pa tko onda može?' Sve te podatke moraju prvo obraditi obavještajni časnici koji su obučeni iz njih izvući prave informacije, jer vojnici, mornari i piloti koji se bore oni sve rade samo da bi pobijedili protivnika i da bi ostali živi u toj borbi i baš ih briga za točnost podataka. Evo primjera. Jedna eskadrila zrakoplova kojima su upravljali Poljski piloti tvrdila je da su se upustili u bitku kod Francuske obale s eskadrilom njemačkih 'messerschmitta' i da su ih 'razbili'. Kasnije se dokazalo da su napali britanske 'spitfire'. No, nije to jedini primjer tijekom 2. Svjetskog rata, ima ih na stotine. Ne samo da se griješilo u raspoznavanju zrakoplova, već su i njihove brojke ponekad bile preuveličane. Naime, saveznički piloti bombardera, dakako ne namjerno, tijekom leta i bombardiranja ciljeva u Njemačkoj, znali su čak tri puta brojiti isti zrakoplov. Što se dogodilo? Njemački lovci kada bi potrošili streljivo i gorivo spustili bi se, popunili i napali ponovno savezničke bombardere. Ponekad piloti bi napali protivnički brod i čim bi vidjeli dim tvrdili bi da su ga i potopili, pa je tako tijekom
bitke za Norvešku jedan njemački zračni zapovjednik uočio da njegovi piloti na svakoj zadaći poleta potope barem jedan protivnički brod, kad je malo izračunao brojka je bila fascinantna. Dakako, nije o tomu izvijestio svoje nadređene koji bi tom brojkom shvatili da je potopljeno skoro pola savezničke flote, već je postrojio svoje pilote i jednostavno im zaprijetio: 'Tko mi donese izvješće da je potopio protivnički brod ide odmah na vojni sud! Dakako, da bi se potopio ratni brod potrebito je mnogo više od nekoliko bombi, par preleta uz mitraljiranje i malo dima s palube broda. Nadalje, obavještajne podatke uvijek treba obraditi i s njima upoznati sve zapovjednike, jer da je tako bilo učinjeno 1940. kada je norveški brod kitolovac u moru pronašao mrtvo tijelo japanskog mornaričkog časnika koji je uz sebe imao Ključ za dešifriranje i taj ključ predao Američkoj ratnoj mornarici, koja je time otkrila da Japan nešto sprema u vodama Pacifika, a o tomu nije obavijestila sve zapovjednike na Pacifiku (nije ni Pearl Harbour). Tada se ne bi dogodilo da budnost časnika, dočasnika i mornara te sudbonosne nedjelje 7. prosinca 1941. u doba kada rat već traje, bude na nivou mirnodopske (časnici su bili van brodova sa svojim suprugama, dočasnici su se opustili, a mornari su se izležavali u to predivno nedjeljno jutro). Radari koji su tek pristigli uopće nisu radili, a onaj koji je radio i koji je primijetio japanske zrakoplove na udaljenosti od 220 km, dežurni radarist Lockhard, te o tomu izvijestio dežurnog časnika, uopće nije shvaćen ozbiljno. Dobro bilo bi dosta promišljanja. Ovim se završava serija o 'Zračnoj nadmoći' i dok ne pripremim novu seriju o 'Vojnom stožeru kroz povijest' bit će malo o nekim bitkama poznatim i manje poznatim, onako na samo Athumanunhu svojstven način.
Post je objavljen 18.07.2008. u 15:13 sati.