Bitka kod Azincourta – zapovjeđeni ratni zločin
Bitka kod Azincourta zapamćena je u povijesti bitaka i kao bitka u kojoj je vojnicima zapovjeđeno da učine ratni zločin prema zarobljenicima i ranjenima. Dok su engleski vitezovi i plemići odbili tu zapovijed svojega kralja Henria V., (no, ne poradi toga što nisu željeli počiniti zločin, već poradi toga što su se nadali otkupnini za francuske vitezove i plemiće), zločin su počinili obični vojnici pješaci i strijelci. Da bi zločin bio još veći kralj Henri V. vratio se i drugo jutro nakon bitke na stratište, te opetovano zapovjedio da se svi teški ranjenici, koji su preživjeli noć na otvorenom, pobiju bez razmišljanja. Iako se kod prvog zlodjela kralj Henri V. pravdao da je prijetila opasnost da se zarobljeni francuski vitezovi i pješaci domognu oružja koje je ležalo svugdje okolo, jer bitka je još trajala, a iz dvorca Azincourta sa svojim vitezovima prodro je francuski plemić Isambar od Azincourta i udario na komoru Henria V. gdje su i bili prikupljeni francuski zarobljenici, pa je prijetilo da oni nadjačaju malobrojne engleske pješake koji su ih čuvali, ono što je učinjeno drugog jutra doista je bilo i ostalo ničim opravdano.
Tijek bitke kod Azincourta – 25. listopad 1415. godine
Tijekom stogodišnjeg rata koji se vodio između Francuza i Engleza u Trećoj etapi rata (1415. – 1429.), francuski vitezovi (oko 6000 vitezova i pješaka) presjekli su put kralju Henriu V. i njegovoj vojsci (oko 1000 vitezova i 5000 strijelaca pješaka) za luku Calais u tadašnjoj pokrajini Pas de Calais. Francuska vojska pod zapovjedništvom Charlesa D'Albrea zaposjela je prolaz između šume Azincourta i šume Tramkoura. Englezi su zauzeli uobičajen složaj za bitku posloživši se u tri standardne skupine koje su se rasporedile u crtu strijelaca s oklopljenim konjaništvom na krilima. Engleski oklopljeni vitezovi nosili su teške željezne kacige i podstavljene kožne jakne ispod kojih su imali žičane tunike (pancirne košulje) i složaj su postavili u četiri bojna reda. Engleski pješaci strijelci postavili su se u trokutasti složaj s pobodenim šiljcima (pealings) ispred sebe kako bi omeli juriš francuskog konjaništva. Među engleskim strijelcima vladala je epidemija dizanterije koju su pokupili tijekom hodnje, a posljednji su put jeli poradi toga prije četiri dana. Kad su jednom zauzeli složaj engleski strijelci nisu ga mogli napustiti, pa su bili prisiljeni vršiti nuždu na mjestu na kojem su čekali bitku. Mnogi od tih engleskih strijelaca opet poradi dizenterije nisu nosili donji dio (hlače) odore. Francuzi su zauzeli složaj u tri duboke crte (battles) s konjaništvom na bokovima koje su činili francuski plemići (krema tadašnjeg francuskog plemstva među kojima čak dvanaest prinčeva kraljevske krvi). U središtu francuskog složaja bilo je teško pješaštvo i oklopljeni vitezovi koji su sjahali i u borbu krenuli pješke. (Naime, četiri je dana padala kiša i teren je bio natopljen vodom, te pretvoren u blatnu kaljužu koja nije dozvoljavala uporabu konja.) Francuzi nisu trebali krenuti u napad, pa im je bila dostatna samo taktička obrana, a i blatnjavi teren nije išao u prilog francuskim teškim konjanicima, jer ako bi pali s konja oni više ne bi mogli ustati bez tuđe pomoći, te bi se najvjerojatnije ugušili u blatnoj kaljuži. Francuzi su svoje samostrijele postavili u treću crtu iza teških pješaka i oklopljenih konjanika koji su sjahali s konja, a time baš nije bio zadovoljan Charlesa D'Albre koji je bio u prvoj crti. Prije bitke kralj Henri V. obvezao se svim plemićima da će ih ako budu zarobljeni tijekom bitke sigurno otkupiti, ali običnim engleskim pješacima i strijelcima tu povlasticu nije dao i savjetovao ih je da se bore do kraja. Kako su vojske čak tri sata stajale jedna nasuprot druge, pa je kralj Henri V. napokon shvatio da Francuzi neće napasti, on pomiče svoju vojsku naprijed bliže Francuzima na domet engleskih strijelaca. Nakon što su se engleski strijelci ponovno posložili za bitku i pobili svoje zašiljene kolce (svaki engleski strijelac sa sobom je nosio pored luka i jedan pealings), strijelci su odapeli strijele na francuski bojni složaj. Francusku vojsku uopće nije krasila vojnička stega, nitko nikoga nije slušao, pa su francuski oklopljeni konjanici pješke kroz blato jurnuli na engleske strijelce na slušajući pozive Charlesa D'Albrea da se kreću sporije jer ih francuski oklopljeni pješaci ne mogu pratiti kroz duboko blato. Tako su francuski konjanici (bez konja sada pješaci) pretrpjeli strašne gubitke od engleskih strijelaca. Potom je istu sudbinu doživjelo i francusko teško oklopljeno pješaštvo koje se teško i nezgrapno kretalo kroz blato, te predstavljalo lake mete za engleske strijelce. Kada su francuski pješaci napokon stigli do engleskih strijelaca stanje je postalo još gore, jer oni su potpuno izgubili složaj i bili su toliko zbijeni da uopće nisu mogli spustiti svoja koplja, da bi ih potom opet lako engleski strijelci, prethodno odbacivši lukove, sasjekli mačevima i sjekirama. Ipak druga francuska duboka crta snažno je gurnula engleske strijelce odbacivši ih na engleske konjanike. Nastao je pravi bojni metež u kojem je čak i kralj Henri V. pao s konja. U tom metežu Englezi su uspjeli razdvojiti francuske bojne redove i okružiti ih nakon čega su mnogi francuski vojnici zarobljeni stisnuti u sredini i dalje ne mogavši uporabiti svoje oružje, pa su neki potražili u paničnom bijegu spas i time rastrojili francusku treću crtu. U tom kritičnom trenutku iz dvorca Azincourta provalio je francuski plemić Isambar od Azincourta sa svojim vojnicima i udario Engleze s leđa po komori. Misleći da mu je napadnuta zaštitnica i da će napadači naoružati zarobljene Francuze kralj Henri V. izdaje sramotnu zapovijed za izvršenje egzekucije nad zarobljenim francuskim vojnicima. Bio je to jedan od najtežih poraza Francuza u stogodišnjem ratu koji će oni dugo pamtiti Englezima, jer tu su im Englezi što tijekom bitke, što ratnim zločinom uništili cvijet plemstva.
Post je objavljen 20.07.2008. u 14:23 sati.