Uvod
Kada su prvi put, prvi primitivni ljudi, zapodjenuli borbu međusobno, jedino oružje koje im je tada bilo na raspolaganju bilo je kamenje i toljage. Iako su te predhistorijeske borbe morale biti spontane, jer najvjerojatnije prvi sukobi među ljudima izbijaju poradi gladi, a možda i poradi borbenog raspoloženja lovaca koji su pribavljali hranu, svemu je ipak morala prethoditi nekakva neophodna priprava. Upravo ta priprava, ma kakva ona bila, predstavljala je klicu stožera (vojnog). Tako su to primitivni počeci razvoja ratne vještine čije je sredstvo oružana borba. Upravo oružana borba, baš i kao prvi primitivni čovjek koji se upustio u nju, više nikada nije ostala statička. Baš kao i sve čemu čovjek teži, poduzima i razvija za napredak čovječanstva uopće, borba ga stalno prati poput nekog prokletstva još od onog trenutka kada su se prva dva pripadnika istoga roda posvađali oko nečega. Borba postaje vrlo bitna za samoodržanje, pa je tako prvim ljudima postala i primarni zakon. Neandertalci toljagama rješavaju sporove i uklanjaju jedan drugoga s puta, pa onda borba za čisti tjelesni opstanak, da bi na kraju ona postala masovna borba cijele zajednice za prevlast nad drugom zajednicom koja se pojavila u granicama lovišta. Kako 'Vrijeme' odmiče načini vođenja borbe postaju sve složeniji. Sve dok je brojčanost ratnika i veličina prvih vojski bila tolika da je svaki od njih mogao vidjeti i čuti vođu (zapovjednika) i njegove zapovijedi, a sukob se svodio na to da svaki ratnik nosi svoje oružje, hranu i sredstva koja su mu potrebita, na svakoj je protivničkoj (sukobljenoj) strani bio dovoljan po jedan zapovjednik. Taj prvi zapovjednik sam je mogao svu pozornost posvetiti operativnom razmatranju predstojeće bitke u kojoj će do izražaja doći njegova sposobnost da nadmudri protivničkog zapovjednika primjenom vlastite i bolje taktike, pa mu nije ni potrebit nitko drugi. Tog prvog zapovjednika uopće ne muče logistički problemi, jer njegovi ratnici sami nose sa sobom sve ono što im je potrebito, sami se naoružavaju i sami održavaju svoje oružje. Jedina je zadaća bila tog prvog zapovjednika da što prije odluči kako posložiti svoje ratnike, te da izbaci bojni poklič i krene na protivnika. No, ta primitivna taktika nije ostala dugo, bojište se počelo širiti, brojčanost ratnika postajala je sve brojnija, naoružanje je postajalo savršenije, a zapovjednik ima sve većih briga i sve više poslova. Onda pak, onog trenutka kada je taj prvi 'primitivni' zapovjednik, prvi puta pitao za savjet, ili zatražio pomoć nekog od svojih najbližih ratnika, ona klica vojnog stožera koja je mirovala odjednom je počela bujati. Pojavilo se nešto bez čega više nikada niti jedna vojska, niti jedan zapovjednik, neće moći ni pomisliti voditi borbu – vojni stožer. Prije nego nastavim, možda bi bilo dobro da i definiram što je to stožer, što je to bez čega zapovjednik ne smije i ne može krenuti u borbu. Dakle, najjednostavnije kazano, stožer se sastoji od časnika i dočasnika koji pomažu zapovjedniku u zapovijedanju s postrojbom. Upravo o tim izuzetno bitnim časnicima (ovo nisu časnici koji zapovijedaju vojnicima tijekom bitke koji su dakako, također izuzetno bitni), koji rade poput 'radilica' prije, u tijeku i nakon bitke, o ustroju, organizaciji, zadaćama, dužnostima i poslovima bit će govora tijekom cijele jedne manje serije koja je osmišljena na samo Athumanunhu svojstven način.
Post je objavljen 30.07.2008. u 13:04 sati.