Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 31.03.2007.

Španjolski građanski rat

Časničke kape Republikanaca

Na Athumanunhovoj sličici prikazane su časničke kape Republikanaca. Crvenom brojkom jedan prikazana je kapa časnika pripadnika ‘Jurišne straže’. Crvenom brojkom dva prikazana je kapa pripadnika EPR i to nižeg časnika ranga poručnika. Crvenom brojkom tri prikazana je kapa pripadnika EPR i to višeg časnika ranga bojnika (Mayor). Crvenom brojkom četiri prikazana je kapa generala EPR. Sve ove pobrojane kape nosile su se uz službenu časničku odoru, dok je kapa označena crvenom brojkom 5 kapa nižeg časnika ranga poručnika, a nosila se uz ratnu odoru.

petak, 30.03.2007.

Španjolski građanski rat

Činovi Republikanaca (Ejército Popular Republicano EPR)

Na Athumanunhovoj sličici prikazane su oznake činova Narodne vojske Republike (Ejército Popular Republicano EPR). Crvenom brojkom jedan prikazana je oznaka čina narednika (Sargento) brigade 'Jurišne straže' (Guardia de Asalto) koja je u ustroju Korpusa sigurnosti (Cuerpos de Seguridad). Crvenom brojkom dva prikazana je oznaka čina zapovjednika karabinjera (Comandante Carabineros o Guardia Republicana). Crvenom brojkom tri prikazana je oznaka satnika (Capitŕn) EPR koja se nosila na rukavu (oba rukava odore). Crvenom brojkom četiri prikazana je oznaka poručnika (Teniente) EPR koja se nosila na prsima (na reverima, kragnama, odore).

četvrtak, 29.03.2007.

Španjolski građanski rat

Smrt 'Rifskog lava' – pobunjenici ostaju bez vođe

Izbijanjem pobune u Leonu, radnici su odmah stali pružiti žilav otpor pobunjenicima, ali su im kronično nedostajali naoružani odredi rudara koji su otišli u pomoć Republikancima Madrida. Nešto žešća bitka zapodjenula se između pobunjenika i rudara koji su zalutali i sada su se vračali u Ponferadu. U Menorki razvila se bitka za podmorničku bazu Port Mahon u kojoj je bila većina podmornica. Baza je ostala u rukama Republikanaca. Nadnevka 20. srpnja 1936. general Mola poslao je u Lisabon mladog pilota, sa zrakoplovom tipa 'Pussmoth', po vođu pobune generala Sanjurja, kako bi ga prebacio u grad Burgos koji je postao sjedište pobunjenika. No, kada se zrakoplov spustio u zračnu luku Lisabona, Republikanci su protestirali kod portugalske vlade i ishodovali da se zrakoplov izmjesti iz zračne luke. Pilot je premjestio zrakoplov, na zahtjev portugalske vlade koja je inače bila naklonjena Sanjurju. Tako je zrakoplov premješten na jednu livadu, kod Marinhe, koju su okruživala stabla obližnje šume. Tijekom odlaska general Sanjurjo je na zaprepaštenje mladoga pilota insistirao da sa sobom u zrakoplov smjesti jedan teži sanduk tvrdeći da mu je u tom sanduku svečana odora u kojoj će se pojaviti kao novi šef države. (Sada Athumanunh ne zna točno, ali možda je upravo taj sanduk, odnosno njegova težina na koju mladi pilot nije računao, otežao polijetanje malenom zrakoplovu.) Naime, vijak (propeler) je zahvatio krošnje stabala, pa je motor planuo, a zrakoplov se srušio i odmah se zapalio. Mladi pilot je ispao iz zrakoplova i prošao s težim ozljedama, a general Sanjurjo je ostao u zrakoplovu i izgorio. Bez obzira što su, kasnije, nacionalisti tvrdili da je general Sanjurjo pao kao žrtva sabotaže Republikanaca, Athumanunh je uvjeren da je zapravo general postao žrtva svoga vlastitog konformizma, jer nije želio poslušati savjet svojega pilota. No, bilo kako da bilo, sada su nacionalisti, na samom početku pobune, ostali bez vođe pobune i našli se pred problemom koga izabrati za novoga vođu. Samo koga izabrati?! Calvo Sotelo je ubijen, Goded je tijekom pobune zarobljen, Jose Antonio je također u zatvoru… Ostali su generali Franco, Queipo i Mola kao jedine karizmatične osobe koje bi mogli prihvatiti svi nacionalisti (karlisti, monarhisti, falangisti, regulari, legionari i ostali pobunjenici – sve njih sada Athumanunh naziva jednim imenom – nacionalisti). Dakako, general Mola bio je suviše opterećen problemima koji su se pojavili nakon što pobuna nije baš krenula planom koji su si nacionalisti zacrtali, pa je on sada u Španjolskoj morao voditi bitku na čak tri bojišnice, general Queipo pak je bio više sklon ispraznim govorima i propagandama nego je posjedovao osobine koje se zahtijevaju od vođe, a general Franco osvojio je Španjolski Maroko i Afrička ga je armija slušala bez pogovora. Tako je za novog vođu pobune izabran general Francisco Franco. Nadalje, u andaluzijskim selima situacija tijekom pobune bila najviše iskomplicirana i potpuno nejasna. Tako su u drevnom vunarskom pueblu Pozoblancu 120 pripadnika Civilne straže preuzeli vlast pobunom, no, tada su iz rudarskog puebla Linaresa stigli naoružani rudari, okružili pueblo Pozoblanca i glađu primorali pobunjenike na predaju. Kasnije su svi pobunjenici i njihove obitelji zatvoreni na brod-zatvor Legazpi, a potom su surovo pobijeni i postrijeljani. Tako je tih dana kulminacija nasilja i surovosti koje su se nakupljale kroz stoljeća Španjolske povijesti planula svom silinom, a strahote građanskog rata nezaustavno su krenule u sve gorem i krvavijem smjeru. Bjegunci iz Seville, koja je bila u rukama nacionalista, stizali su na područje koje je ostalo u rukama Republikanaca, te pričali o stravičnim zločinima, zvjerstvima i divljaštvima nacionalista. To bi izazvalo još strašnije odmazde Republikanaca, pa onda obrnuto… tako je 'Paklena sila' vrtjela stravični ples građanskog rata koji samo što nije buknuo još jačim plamenom. Tijekom slijedećih postova Athumanunh će opisivati prve bitke, dolazak stranih vojnih savjetnika (Nijemaca, Talijana, Rusa…), pa dolazak interbrigadista, pa opremu, odore, oznake, činove, zrakoplove, tenkove i sve ostale nesretne eksponate toga nesretnoga vremena jednog djelića ljudske povijesti …

nedjelja, 25.03.2007.

Španjolski građanski rat

Crta između Republikanaca i pobunjenika

U Barceloni se vojarna San Andres do večeri predala anarhističkoj miliciji, a kako je u toj vojarni bilo glavno skladište oružja, sada su anarhisti došli u posjed 30 000 pušaka (do tada su ih imali samo 200-tinjak – po Athumanunhu).Nakon toga nakon nešto duže bitke predala se i vojarna Atarazanas, a u toj bitki poginuo je anarhistički vođa Francisco Ascaso. U tim bitkama između pobunjenika i Republikanaca poginulo je 200 antifašista i oko 300 pobunjenika, a obadvije strane zajedno imale su još 3000 ranjenih. Te ulične bitke iznjedrile su nove anarhističke vođe koji su se pokazali kao dobri organizatori i vrsni zapovjednici, a bili su to: Garcia Oliver, Abad de Santillan i Derruti. Zapravo, to su bili opasni i nasilju skloni ljudi. No, u slamanju pobune nisu samo anarhisti igrali glavnu ulogu. Bile su tu i regularne postrojbe Republike i to naoružani odredi Civilne i Jurišne straže, njih sve zajedno oko 5000 pod oružjem, dok su anarhisti imali preko 30 000 ljudi pod oružjem. Još prije izbijanja pobune anarhisti su se u Barceloni zalagali za odcjepljenje od ostatka Španjolske, pa su sada anarhisti mogli odlučiti: - ostati lojalni Republici ili ostati dosljedni svojim idejama i planovima. Ako se odluče za ono prvo to je u čistoj suprotnosti s njihovim stavovima i uvjerenjima, a ako pak se odluče za ono drugo mogli bi steći nove neprijatelje u vidu mnogobrojnih Republikanaca, socijalista, komunista i katalonskih pobunjenika. Naravno, anarhisti su se odlučili za ono prvo, a u tim konfuznim i teškim trenucima to je i bilo jedino prihvatljivo. Sada su se sve katalonske snage odane Republici ujedinile (UGT - Union General de Trabajadores – socijalistički sindikati, CNT - Confederacion Nacional de Trabajo – anarhistički sindikati, FAI - Federacion Anarquista Iberica – anarhistička federacija, PSUC - Partido Socialista Unificado de Cataluna – katalonska jedinstvena socijalističko-komunistička stranka, POUM - Partido Obrero de Unificacion Marxista – marksistička stranka antistaljinističke orijentacije, Katalonska akcija i rebassairi – zemljoradnici vinogradari) i krenule u napadajnu hodnju na Zaragozu. Pobunu u Granadi vodio je pukovnik Munoz, a grad je lagano zauzet, osim radničke četvrti El Albaicin, ispod Alhambre, u kojoj su radnici pružili žestok višednevni otpor pobunjenicima. No, nakon teških bitaka četvrt je pala, a radnici su pretrpjeli teške gubitke u ljudstvu. U Valenciji pobuna nije uspjela jer je general Martinez Monje, sa svojim stožerom i 3. divizijom, ostao lojalan Republici. U Alicanteu pak je vladala neizvjesnost jer je kolebljivi general Garcia Aldave nekoliko dana razmišljao kome da se prikloni, ali je na kraju ipak ostao lojalan Republici. U Almeriji je karabinjerski pukovnik Crespo Puerta sa svojim karabinjerima izveo pobunu i zauzeo javne zgrade, ali se dolaskom, vladi odanog razarača Lepanta, te prijetnjom mornara da će pobunjenike gađati topovima, ipak predao. U Sevilli je general Queipo de Llano uspio osvojiti vojno uzletište na koje su se odmah, zrakoplovom tipa 'Foker', spustili legionari pod zapovjedništvom bojnika Castejona. Bojnik Castejon odmah je odlučno napao Trianu na drugoj obali rijeke Guadalquivir. Legionari su se bešćutno i krvavo obračunali s preostalim braniteljima koje su sve poklali vojničkim bodežima, a Trianu topovima sravnili sa zemljom. U Galiciji, u gradu Coruna, bile su smještene dvije vojne postrojbe kojima su zapovijedala dva generala. Prvi general , zapovjednik 8. divizije, bio je Enrique Sacedo, a drugi je bio general Rogelio Caridad Pita zapovjednik 5. pješačke brigade. Iako su oba generala sa svojim postrojbama ostala vjerna Republici, obojica su se kolebala da li da naoružaju sindikalne organizacije. Pukovnik Canovas Lacruz, zapovjednik inženjeraca, sa svojom je postrojbom stao na stranu pobunjenika, a njemu su se priključili i mjesni falangisti. Radnici su pokušali pružiti otpor, ali im je nedostajalo oružje. No, radnicima je u pomoć priskočila jedna naoružana kolona rudara iz mjesta Noya. Razvile su se bitke, ali nedostatak oružja ipak je presudio u korist pobunjenika. Bitke su se razvile i u drugim gradovima, kao u Vigu gdje su bile najžešće u lučkoj četvrti, a u predivnom gradu Pontevedera građanima su u pomoć stigli seljaci iz okolnih sela oboružani batinama, srpovima, noževima i raznim drugim priručnim oružjem. No sve je bilo uzalud Galicija je ubrzo pala u ruke pobunjenika koji su se masovnim pokoljima obračunali s neistomišljenicima. Vrlo teške i žestoke bitke razvile su se u pomorskoj bazi El Ferol. Tu su pobunjenici zauzeli kopno, ali su im mornari pružali otpor s brodova. No, nakon nekoliko dana na krstarici Almirante Cervera došlo je do nesloge i kolebanja, pa se ona napokon predala pobunjenicima. To pak je povuklo posadu bojnog broda Espana da se i oni predaju, a potom su se redom predavale posade torpednih brodova i šalupe brodovi obalne straže. Cijela je baza pala u ruke pobunjenicima, a gubitak te vrlo važne pomorske baze bit će težak udarac Republikancima tijekom predstojećih ratnih bitaka koje samo što nisu počele.

subota, 24.03.2007.

Španjolski građanski rat

Utvrda Alcazar – pobunjene vojarne padaju redom

Vojarna Montana pet sati bila je pod jakom puščanom, topničkom i zračnom paljbom. Naime, general Fanjul koji je preuzeo na sebe odgovornost zapovijedanja pobunom, po Athumanunhu počinio je početničku vojničku pogrešku. U vojarni Montana pod oružjem bilo je 2000 vojnika te oko 500 monarhista i falangista, a to je bila respektabilna snaga koja je, unatoč naoružanoj masi koja je opkolila vojarnu, mogla izvršiti proboj iz vojarne i spojiti se s ostalim pobunjeničkim postrojbama generala Garcie de la Herrana koje su bile u predgrađu Carabanchelu. Tada bi to sve izgledalo i odvijalo se drugačije. General Fanjul izabrao je ono najgore, utvrdio se u vojarni i čekao da mu stigne pomoć. No, vojarna je žestoko napadnuta topničkom i zrakoplovnim paljbama. Topnička paljba iz tri topa koje su Republikanci dovukli pred vojarnu i zračni napad Republikanskih zrakoplova tipa 'Breguet XIX' koji su izbacili bombe po vojarničkom krugu potpuno su demoralizirali pobunjenike, a general Fanjula i pukovnik Serra u tom bombardiranju bili su ranjeni. Pola sata nakon što su zrakoplovi odletjeli u svoju bazu kod Getafea, na jednom prozoru vojarne zavijorila se bijela zastava. Kad su Republikanci krenuli prema vojnicima koji su se namjeravali predati dočekala ih je ubitačna strojnička paljba. Sve je izgledalo kao da je to bila zlobna prijevara, pa su Rebublikanci jednostavno pobjesnjeli. No, u stvari bilo je drugačije. Naime, veći broj dočasnika i vojnika doista se želio predati, ali su časnici vidjevši da ih njihovi dočasnici i vojnici napuštaju otvorili strojničku paljbu. Bilo kako da bilo nakon toga Republikanci su provalili u vojarnu i krvožedno se obračunali s pobunjenicima. Masi koja je još uvijek stajala na ulici izvan vojarne sada su bacane puške koje su oduzete pobunjenicima u vojarni, a razoružane časnike su Republikanci bacali kroz prozor na ulicu. Nastao je neopisiv i doista nepotreban pokolj. Nekoliko stotina pobunjenika pobijeno je bez ikakvog razloga i potrebe, dok su republikanski vođe uspjeli obuzdati razularenu masu. Ostali pobunjenici, mnogi od njih ranjeni, bačeni su u zatvor Modelo. Sada se masa okrenula na razbijanje i uništavanje inventara i objekata vojarne, a dragocjene zatvarače po koje su došli jedva je uspio spasiti odred Jurišne straže kojim je zapovijedao bojnik Ricardo Burilla. Masa je sada krenula prema Puertu del Sol, ali ih je dočekala snažna puščana paljba koju su otvorili inženjerci iz El Parda koji su zapravo bili odani Republici, ali su izmanipulirani svojim časnicima Republikance zamijenili s pobunjenicima. Dotle je i u zračnoj bazi u predgrađu Getafe došlo do otvorenih borbi između pobunjenih časnika i časnika odanih Republici. Nakon kraćih bitaka u zračnoj bazi otpor pobunjenika je svladan i zračna baza ostala je lojalna Republici. Istodobno u topničkoj vojarni u Carabanchelu lojalni časnici slomili su otpor pobunjenika. Vojarne Madrida tako su redom padale u ruke Republikancima, a zadnja među njima bila je pješačka vojarna broj 1 u kojoj su se vojnici predali Republikancima bez bitke nagovoreni od strane komunista iako im vojnici nisu bili naklonjeni. Odmah nakon ovoga naoružani odredi sindikalnih milicija, ostaci lojalnih odreda Civilne straže i odredi Jurišne straže, te okrnjene vojne postrojbe koje su ostale lojalne Republici, kamionima i taksi vozilima upućeni su u Toledo na jugu i u Guadalajaru na sjeveroistoku. Naime, u Toledu je došlo do žestokih sukoba između pobunjenika koje je predvodio pukovnik Jose Moscarado i Republikanaca koje je vodio general Riqueleme. Republikanci su odbacili pobunjenike i stisnuli ih u utvrdu Alcazar, koja se dizala na brežuljku iznad rijeke Tajo, a u kojoj se nalazila pješačka vojna akademija. U toj utvrdi pobunjenici su se zabarikadirali i utvrdili u namjeri da pruže otpor do dolaska pojačanja. Pobunjenici su brojili oko 800 pripadnika Civilne straže koji su se pridružili pobunjenicima, oko 100 časnika, te oko 200 falangista i drugih pripadnika desničarskih stranaka. Njima se pridružilo i šest kadeta polaznika vojne akademije koji su dežurali u utvrdi, a ostali kadeti bili su doma na ljetnim odmorima. Branitelji utvrde Alcazar imali su dovoljno streljiva i naoružanja, ali su oskudijevali u hrani. Istodobno naoružani milicijski odredi (Pojam milicija Athumanunh definira kao oružani oblik organiziranja sindikalnih i drugih socijalističkih organizacija i stranaka koje će kasnije tijekom rata prerasti u regularnu vojsku Republike, a 33 satnije, odnosno milicijski odredi stvoreni tijekom otpora pobunjenicima, bit će ustrojene u poznatu 5. pukovniju) u žestokim bitkama s pobunjenicima zauzeli su Guadalajaru. Te početne bitke koje su počele doista žestoko na površinu su izbacile nove doista sposobne zapovjednike iz redova anarhista, socijalista, komunista i ostalih građana lojalnih Republici, a najpoznatiji među njima su: Cipriano Mera, David Antona, Teodoro Moro iz redova anarhista, Enrique Lister, Juan Modesto, El Campesino iz redova komunista, Manuel Tagüeno student socijalist, ali i umirovljeni časnici poput dvojice pukovnika u miru, Mangada i Mena. Taj 20. srpanj slavio se svugdje na ulicama Madrida, ali navečer mnogi su se pretvorili u obične ubojice koji s vojničkim pozivom i časnom časničkom dužnošću doista nemaju nikakvih dodirnih točaka. Naime, pukovnik Mangada i bojnik Barcelo ustrojili su u Casi del Campo prijeke sudove na koje su izveli pobunjene časnike s kojima su imali razmirice još tijekom obnašanja djelatne vojne službe. Pobunjeni časnici nisu osuđeni poradi pobune, već zato što su, eto, zamjerili se narečenoj dvojici. Za Athumanunha to je čisto ubojstvo i to doista nema nikakve veze s pameti, a da bi stvar bila još gora, nakon ovoga mnogi naoružani Republikanci 'pravdu' su uzeli u svoje ruke. Slijedila su smaknuća i ubojstva po svim gradskim četvrtima, a kuće bogataša gorjele su, klubovi, hoteli i javne zgrade vrvjeli su pijanim Republikancima. Tako je tih prvih dana, veličanstvena divota bitke, još jednom kao i mnogo puta u povijesti, ustuknula pred zločinom i sramotom koje uvijek zorno dijele ratnike od neratnika.

petak, 23.03.2007.

Španjolski građanski rat

Bijela noć i osvit Crvene zore – 18. na 19. srpanj 1936. godine

Dok se tako u 'Bijeloj noći' 18. na 19. srpanj 1936. godine primicala 'Crvena zora' više nije bilo povratka, jer netom sastavljena 'nova stara' vlada objavila je da će 'odgovoriti na fašističku objavu rata španjolskom narodu.' Kao prvi odlučni korak ta nova vlada je odlučila podijeliti oružje sindikalnim organizacijama pod parolom: 'Narod će se naoružati!' Tako je, s prvim zracima sunca koje se tek dizalo nad Madridom, krenula kolona kamiona natovarenih oružjem iz Ministarstva rata prema središtima UGT (Union General de Trabajadores – socijalistički sindikati) i CNT (Confederacion Nacional de Trabajo – anarhistički sindikati). Oružje je s velikim oduševljenjem prihvaćala mnogobrojna masa ljudi koja je bila sve nestrpljivija, a posebice jedan oružani odred socijalističke mladeži poznatiji pod nazivom 'La Motorizada' jer su svi pripadnici istog raspolagali automobilima. No, od tih 65 000 pušaka koje su podijeljene samo je njih 5000 imalo zatvarače, dakle, samo su te puške bile i bojno ispravne, dok su za ostalih 60 000 pušaka zatvarači bili uskladišteni u vojarni Montana. Iako je Ministarstvo rata Republike zapovjedilo zapovjedniku vojarne Montana, pukovniku Francisco Serri, da odmah preda zatvarače za puške, pukovnik je tu zapovijed glatko odbio i tako označio pobunu u samom gradu Madridu. Istog trenutka i svim ostalim skladištima oružja zapovjeđeno je da se oružje preda sindikatima, ali to je stiglo prekasno. Naime, počeo je drugi val pobune. General Franco doletio je zrakoplovom tipa 'Dragon Rapide' na uzletište zračne luke grada Tetuan. U međuvremenu posada razarača Churruca predomislila se i vratila svojim časnicima zapovijedanje brodom, pa je ovaj razarač sada razvio zastavu pobunjenika, te ubrzo kod Cadiza iskrcati prve kontingente postrojbi Afričke armije, točnije marokanske regulare i to sve pred nosom ratnih brodova Republike koji su ostali bez časnika i kao takvi pokazali se skroz nesposobni da zapodjenu bitku s odmetnutim i pobunjenim razaračem. (Athumanunh ne može vjerovati koliko je samo bilo nesposobnosti, aljkavosti i traljavosti koja su kasnije izrodile trajnu nesposobnost Republikanske ratne mornarice tijekom svih godina rata) Naime, te presudne zore 19. srpnja krstarice Libertad i Miguel de Cervantes doplovile su u bojnoj spremnosti do El Ferrola, ali kako su se u međuvremenu časnici pobunili posada ih je zatvorila u potpalublje, pa su obije krstarice bile izbačene iz bojne uporabe. Gotovi isto dogodilo se i na jedinom bojnom brodu Republike Jaime I. Najžešća i najkrvavija bitka između časnika i njihove posade razvila se na krstarici Miguel de Cervantes gdje su časnici pružili očajnički otpor posadi do posljednjeg čovjeka. Nakon te tužne i žalosne bitke posada je uz dužno poštovanje i sa svim vojnim počastima spustila tijela svojih časnika u more. Istodobno topovnjača Dato stala je na stranu pobunjenika, te je i ona prebacila jedan odred marokanskih regulara iz Maroka u Španjolsku. Padom mraka tri zrakoplova tipa 'Breguet' u Sevillu su prebacili 5. bandere (5. satniju – po Athumanunhu) Legije stranaca. Unatoč svemu tomu, početnim uspjesima, među pobunjenicima vladala je Athumanunhu neshvatljiva pomutnja. Naime, general Mola nije uspio staviti pod svoje zapovijedanje pobunjene časnike iz UME (Union Militar Espanola – desničarska časnička organizacija) i falangiste. General Mola nije bio sasvim siguran da li je general Miaja, zapovjednik pješačke brigade, sa svojom brigadom uz njega ili protiv njega. Nije se znalo ni tko će zapovijedati pobunom u gradu Madridu, a mnogobrojni zbunjeni pobunjeni časnici sklanjali su se u vojarnu Montana koju su sada već okružili naoružani pripadnici UGT i CNT zahtijevajući zatvarače za puške. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu, a netko od časnika je napokon izgubio strpljenje i po naoružanoj masi, koja je okružila vojarnu, otvorio strojničku paljbu. Masa je uzvratila iz pušaka, a sve više je ljudi, građana Madrida, pristajalo na stranu Republike tražeći oružje i sve glasnije skandirajući: 'Smrt fašizmu!' 'Svi u pomoć Republici' 'No pasaran!' Ova posljednja, 'No pasaran' – Neće proći!, postala je kasnije i prisega interbrigadista koji su se zaklinjali jedni drugima da neće napustiti svoje borbene položaje.

ponedjeljak, 19.03.2007.

Španjolski građanski rat

Uspjeh pobunjenika i neuspjeh Republikanaca u Maroku

Republikanci su 18. srpnja učinili sve što su mogli da bi parirali uspješnoj pobuni u Maroku, pa su prema pobunjenim gradovima poslani ratni brodovi, a i bombarderi zrakoplovi poslani da bombardiraju gradove Tetuan i Ceuta. No, te mjere samo su potaknule marokanskog sultana i velikog vezira da se svrsta na stranu pobunjenika. Dok su ujutro 18. srpnja tri razarača plovila iz Cartagene prema Melillu, časnici su čuli Francov proglas iz Las Palmasa i odlučili su da se pridružuju sa svojim brodovima pobunjenicima (nacionalistima). No, sama posada mornari nisu se s tim složili, pa su časnici svladani, gradovi Melilla i Ceuta bombardirani su brodskim topovima i onda su se sva tri razarača (Sanchez Barcaizetegui, Almirante Valdez i Churruca) vratila natrag u Cartagenu. Slično se događalo i na drugim ratnim brodovima Republike, časnici su se pobunili, ali su mornari ostali lojalni Republici. Tako je Republika zadržala ratnu mornaricu, ali bez zapovjednog kadra, a bez časnika brodovi su postali gotovo operativno i bojno neuporabljivi, a to će se kasnije ogledati u nesposobnosti republikanske mornarice da spriječi prebacivanje postrojbi Afričke armije (legionara i regulara) iz španjolskog Maroka na tlo Španjolske. Dakle, sada je svima postalo jasno da su ustavne mjere koje su Republikanci pokušali provesti skroz podbacile i zatajile. Vojska Republike raspala se na pobunjenike i lojaliste, koji tako razbijeni i oslabljeni, nisu bili kadri učiniti tog trenutka baš ništa da spase Republiku. Jedina snaga koja je toga trenutka bila kadra nešto učiniti i možda zaustaviti pobunu bile su sindikalne i ljevičarske milicije, ali Republikanci se nisu htjeli poslužiti tom snagom strahujući da će ako naoružaju radnike zapravo priznati socijalističku revoluciju. Međutim, Athumanunhu se čini da je u mnogim španjolskim gradovima revolucija pretekla pobunu. Naime, u gradovima gdje nije bilo vojnih postrojbi, a po primitku obavijesti da je u Maroku i Sevilli izvršena pobuna, socijalisti, sindikalisti, komunisti i anarhisti nisu čekali da budu napadnuti, već su stvari uzeli u svoje ruke. Tako se u tom žalosnom povijesnom trenutku više ne može govoriti o dvije Španjolske, Athumanunh će zapisati da je tada nastalo na tisuću Španjolski. Kobni vjetrovi rata puhali su svom svojom snagom i nad nesretnu Španjolsku nadvili strašne oblake nasilja što gore je i od samih krvavih ratnih bitaka. Naime, poradi izuzetno loših, a ponegdje i nikakvih veza, svaki je grad, svako naselje u Španjolskoj tada bilo prepušteno samo sebi i proživljavat će vlastitu dramu. Posijan je vjetar i sada se morala žeti bura. Nestalo je svakog oblika društvene i civilizacijske uljudbe, nestalo je vlasti i ljudima toliko nužnih zakona, pa su sada razulareni i 'bolesni' pojedinci stupili na scenu te se ponašali kao da su izvan ljudskoga društva i povijesti. U tih mjesec dana na najokrutnije i nezamislive načine pobijeno je na tisuće nedužnih i nevinih ljudi bez ikakvih sudova i kriterija. Crkve su oskvrnute, a svećenici okrutno pobijeni, 'dobro' odgojeni kršćani hladnim su oružjem noćima klali nepismene seljake, ti do jučer mirni i dobroćudni seljaci zvjerski su se obračunavali s tankoćutnim intelektualcima … Rasplamsala se tolika mržnja da će tek rat racionalizirati tu Athumanunhu neshvatljivu ljudsku mržnju prema pripadnicima iste vrste, a još žalosnije prema pripadnicima istog naroda.

nedjelja, 18.03.2007.

Španjolski građanski rat

'Helen je rodila lijepo dijete' – tajni znak za pobunu

U pismu generala Mola stajalo je: ' Petnaestoga u četiri sata ujutro Helen je rodila lijepo dijete'. Bila je ovo šifrirana poruka, a dešifrirana poruka glasila bi ovako: 'Pobuna će početi 180500SRP1936 (18. srpnja 1936. u pet sati ujutro – po Athumanunhu) u Maroku. Garnizoni u Španjolskoj pobunit će se 19. srpnja, a ako to ne učine do S+72 (sedamdeset i dva sata nakon određenog sata pobune – po Athumanunhu), falangisti Alicantea pokreću oružanu akciju sami. No, pobunjenici su zaključili da u Madridu neće polučiti potrebite uspjehe, pa je odlučeno da falangisti i pobunjene postrojbe brane vojarne i čekaju pojačanje. Prema Madridu sa sjevera nastupat će u hodnoj koloni general Mola sa svojim vojnicima, general Goded u hodnoj koloni nastupat će sa svojim vojnicima sa sjeveroistoka, a general Franco sa svojim vojnicima prema Madridu nastupat će iz smjera juga. General Sanjurjo, zapovjednik svih kolona koje nastupaju prema Madridu trebao je zrakoplovom stići iz Portugala i spustiti se u Burgos gdje će preuzeti zapovijedanje i vodstvo pobune. Bio je to Plan kojim su prekaljeni 'rifski generali', iz marokanskih kampanja, predvođeni 'Rifskim lavom' željeli preuzeti zapovijedanje i vodstvo nad cijelom Španjolskom. Već 14. srpnja grad Madrid je bio u teškoj atmosferi napetosti koja je poprimala sve opasniji tijek događaja. Naime, prvo su na Istočnom groblju Madrida mnogobrojni socijalisti, komunisti i pripadnici Jurišne straže stisnutim šakama prislonjenim uz glavu odavali počast i posljednji pozdrav lijesu koji je bio prekriven crvenom zastavom, a samo nekoliko sati nakon toga mnogobrojno mnoštvo okružilo je lijes koji se spuštao u grob uz podizanje ruku na fašistički pozdrav. Ta dva pogreba bila su posljednje političke manifestacije i najavile su predvečerje krvavog građanskog rata koji će uskoro planuti snažnim požarom. U španjolskom Maroku pobuna je započela u gradu Malilli, najistočnijem gradu i povijesno najvažnijem u cijelom španjolskom osvajačkom pothvatu, bez obzira što je glavni grad tog španjolskog protektorata bio zapravo grad Tetuan. Pobuna u Maroku tako je počela jedan dan prije dogovorenog, a proveli su je pobunjeni časnici i falangisti pod vodstvom topografskog pukovnika Daria Gazape. No, među falangistima bio je jedan izdajnik Alvaro Gonzalez koji je o svemu izvijestio generala Romeralesa i zapovjednika lokalne Civilne straže poručnika Juana Zaro. Tako je poručnik Zaro s vojnicima odanim Republiki i pripadnicima Civline straže opkolio zgradu u kojoj su se nalazili časnici pobunjenici. Pukovnik Gazapa u pomoć je telefonski pozvao postrojbu Legije stranaca iz Malille. Kad su legionari stigli poručnik Zaro je odustao i predao se legionarima. Sada je pukovnik Gazapa krenuo u ured generala Romeralesa i upao u njegov ured naoružan te ga je prisilio da se preda. Do večeri toga dana sve javne zgrade u Malilli bile su u rukama pobunjenika, a iznenađeni Republikanci i neke druge ljevičarske stranke pružale su tek neznatan otpor jer nisu imali oružja. Gotovo na sličan način pobunu su u gradu Tetuan proveo je pukovnik Eduardo Saenz de Buraga, a u gradu Ceuta pukovnik Yagüe. Ujutro 18. srpnja započela je pobuna i u samoj Španjolskoj u Madridu. Vlada Republikanaca najprije je pokušala pobunu ugušiti ustavnim mjerama, a prema marokanskom gradu Algeciras iz Cartagene zaplovio je razarač Churruca, te topovnjača Dato koja je poslana prema gradu Ceuta. Istodobno Republici lojalni časnici i ljevičarski vođe tražili su da se naoružaju svi lojalni sindikalisti i radnici, ali je to vlada energično odbila. Ulice Madrida brzo su se napunile ogorčenim radnicima koji su transparentima tražili oružje kako bi se suprotstavili pobunjenicima. General Pozas zapovjednik Civilne straže i general Miaja zapovjednik 1. pješačke pukovnije koja je bila u vojarni Madrida stavili su se odmah na raspolaganje Republici, a malo iza njih lojalnost je iskazao i general Nunez de Prado zapovjednik zrakoplovstva. Tako su sada u samom Madridu Republikanci imali oko 7000 časnika i vojnika, te oko 6000 pripadnika Civilne straže, Jurišne straže i karabinjera koji su iskazali lojalnost. Moral pobunjenika u Madridu 18. srpnja bio je vrlo nizak, a pobuna se izjalovila i krenula navrat-nanos. Slijedeći primjer vlade u Madridu, zabrana podijele oružja radnicima i lojalnim građanima Republike, mnogi Republikanci zapravo su pogodovali u drugim mjestima Španjolske samo pobunjenicima. Malo pomalo pobune koje su izbijale u garnizonima potpomognute falangistima i većim dijelom pripadnika Civilne straže sada su ozbiljno ugrozile opstanak Republike. Otpor pobunjenicima pružili su lojalni časnici i pripadnici Jurišne straže, te pripadnici socijalističkih, komunističkih i anarhističkih milicija. (Milicija su poluvojni naoružani sastavi tih stranaka – po Athumanunhu). Pobuna se brzo širila cijelom Španjolskom i ubrzo se slobodoumna Španjolska našla u smrtnom hropcu.

subota, 17.03.2007.

Španjolski građanski rat

Karlisti i alfonsovci – tradicionalisti

Karlisti su Republikancima oštro zamjerali što su se ovi okomili na karlistički ideal – prevlast crkve u obrazovanju i kulturi, a zapravo Republikanci su nanovo oživjeli taj stari pokret, no, sada se tom pokretu priključuju mladi ljudi iz građanske klase. Tako karlisti u svom polumističnom preziru suvremenog svijeta (osobito liberalizma i francuske revolucije) ostaju i dalje krajnje odani Bogu, Domovini i Kralju (Dios-Patria-Rey) u čemu doista nije bilo nikakvog licemjerja. No, baš kao i anarhisti koji su vjerovali da se pištoljem i enciklopedijom može stvoriti novi i bolji svijet, karlisti vjeruju u strojnicu i misal. Tako i karlisti kuju svoju potajnu zavjeru protiv Republike. Pobuna koju su sanjali karlisti imala je za cilj restauraciju monarhije.

Falangisti – Falange Espanola (fašisti)

Falange Espanola (FE) i Juntas de Ofensiva Nacional-Sindicalista (JONS) udružili su se i postali falangisti. Njihov je cilj bio osuđivanje separatizma i klasne borbe, a podržavali su ekspanzionizam (priključenje Gibraltara, Tangera, francuskog Maroka i Alžira), te žestoko osuđivali i napadali bilo kakav strani utjecaj u Španjolskoj. Članstvo Falange bilo je uglavnom mlado i nisu se primali ljudi iznad četrdeset godina. Krajnji cilj im je bio stvoriti državu mladih, a članovi su bili uglavnom nezadovoljni bogataški sinovi željni atmosfere nasilja, nezadovoljni pripadnici građanske klase, mladi studenti, ali i nezadovoljni i razočarani bivši socijalisti i komunisti. Ideologija je bila frazeologijom slična karlističkoj.

Anarhisti – romantičari Pariške komune

U Confederacion Nacional de Trabajo (CNT) od početka glavnu riječ vode anarhisti koji romantičarski gledaju i sanjaju španjolsku verziju Pariške komune. Za ostvarivanje svojih ciljeva služe se antiparlamentarizmom, sabotažama, neredima i štrajkovima koje organiziraju među radnicima i rudarima.

Komunisti – Partido Comunista Espanol

Komunisti su izrasli iz proboljševičkih frakcija socijalista i anarhista u doba ruske revolucije. Glavna im je krilatica i cilj borba protiv socijalista(socijalfašista) i anarhista. Na komuniste su svi gledali s velikim strahom iako su oni sve do 1934. godine bili gotovo u samovoljnoj izoliranosti od svega i od svih. Međutim u njihovim je redovima i jedna poluvojna organizacija Milicias Antifascistas Obreras y Campesinas (MAOC) koju vodi Modesto, bivši dočasnik iz Maroka.

Na kraju Athumanunh će zaključiti: dok sve više rastu sjene rata i fašizma ove pobrojane strane svrstavaju se lijevo i desno. Tako oni na lijevoj strani (komunisti, anarhisti, socijalisti) prihvaćaju revolucionarnu frazeologiju i ujedinjuju se pod parolom opasnosti od fašizma, pa ti isti postaju snažan 'mit' svima koji su voljeli mir i slobodu, a nezadovoljni su starim strankama. Gotovo istodobno desnica (karlisti, monarhisti, falangisti, socijalfašisti) je ujedinjena i postaje joj snažan 'mit' imperija i nacionalni preporod. Pojava jednog komunista i jednog fašista izabranog 1933. u Cortesu snažan je i zloslutan znak i opće upozorenje.

petak, 16.03.2007.

Španjolski građanski rat

Vojska Republike i mračni snovi 'Afrikanista'

Vojska Republike brojila je oko 10 000 časnika koji su zapovijedali postrojbama koje je činilo oko 150 000 dočasnika i vojnika. No, tih 150 000 vojnika uglavnom su bili vojni obveznici (ročnici), ali tu se mora pribrojiti Afrička armija koja pak je bila ustrojena isključivo od vojnika pripadnika Legije stranaca i vojnika iz marokanskih postrojbi. Dakle, prema Athumanunhovim izračunima to je moglo izgledati ovako: 7660 časnika u Španjolskoj i 1756 časnika u Španjolskom Maroku, 105 367 vojnika u Španjolskoj, 41 774 vojnika pripadnika Legije stranaca u koje se pribrojava 9080 marokanskih vojnika u službi Španjolske. Upravo ovi, časnici i vojnici iz sastava Afričke armije koja je pokrivala područje odgovornosti Španjolskog Maroka, (Athumanunh će ih nazvati 'Afrikanisti') po Athumanunhu igrat će najvažniju ulogu u tužnom epu o propasti Republike. Upravo se među onih 1756 časnika nalaze prekaljeni 'afrički vitezovi' kao što su generali Sanjurjo, Goded, Franco, Millan Astray, Queipo de Llano i Mola, te pukovnici Varela, Yagüe … i upravo oni su na Španjolsku republiku gledali kao na novi marokanski problem, odnosno, političke stranke izjednačili su s buntovnim plemenima Španjolskog Maroka kojima je nužna 'očinska željezna ruka.' Strašno! Zapisat će Athumanunh i nastaviti da su se upravo 'Afrikanisti' s nostalgijom sjećali i gajili simpatije prema dvjema snagama koje su im pomogle da pobjede rifska plemena u Španjolskom Maroku. Dakako, to su Legija stranaca koja se sada sastojala, bez obzira na naziv, pretežito od Španjolaca, nešto Portugalaca, Francuza i Nijemaca koje je ustrojio kao udarnu snagu 1920. godine general Millan Astray i marokanskih 'regulara' ustrojenih od domorodačkih postrojbi koje je ustrojio general Berenguer, a koje su obučavane kao vojno-policijske snage za suzbijanje banditizma. Tako su mnogi časnici 'Afrikanisti' zapravo sanjali svoj san u kojem su vidjeli divnu i vječnu kastilsku Španjolsku u kojoj nema politike, već vlada red koji ne priznaje nikakav separatizam, socijalizam, masonstvo, komunizam i anarhizam. Te časnike, koji su sanjali taj čudan i mračan san, nije trebalo dugo uvjeravati da njihova časnička prisega (odanost i vjernost Republici) mora biti zamijenjena novom prisegom (obraniti Španjolsku od opasnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja). Tako 'malo po malo' ti časnici 'Afrikanisti' počinju sanjati još opasniji san o pronunciamientu (pobuni, vojnom udaru zapisat će Athumanunh). Donošenje katalonskog statuta koji je dopuštao autonomiju Kataloniji otklonio je svaku sumnju časnika koji su prisegnuli 'obrani cjelovitosti Španjolske', a na kraju krajeva, pa časnici su i bili uglavnom iz Kastilije i Andaluzije i ratna je baklja planula. Dakako, u početku je tinjala, ali uskoro će i ostali 'igrači' polako preuzimati svoje uloge u tom tužnom epu što će Vam ga opisati Athumanunh.
U slijedećim danima: karlisti, falangisti, anarhisti, interbrigadisti i ratni požar može planuti.

subota, 10.03.2007.

Španjolski građanski rat

Predvečerje kobnih vjetrova rata - uvod

Bilo je to doba kada su vjetrovi zla nagovještavali veliko zlo koje se opetovano nadvilo nad uspavanu Europu koja samo što je izašla iz velike katastrofe Prvoga svjetskoga rata. Velika Rusija grcala je u ruševinama istrošenosti u kojima je mlada komunistička država SSSR odoljela naletima kontrarevolucije i strane intervencije. Velika pobjednica na kontinentu, Francuska, tresla se od unutrašnjih potresa koji su je sve više slabili. Druga velika pobjednica na otoku, Velika Britanija, povukla se na svoje otoke i beskorisno politizirala u namjeri da poboljša odnose s zemljama kontinenta koje su zaspale kao da ih se sve to ne tiče. Nitko ustvari ne vidi i ne želi vidjeti da je jedina prava prijetnja tadašnji talijanski fašizam i njemački nacizam, a ta nacifašistička psihoza počela se polako prolijevati cijelom Europom. Tako polako, u sjeni nacifašizma, izranjaju destruktivne sile koje sve više postaju prethodnica novom velikom svjetskom požaru čiji su plamen sve više raspirivali kobni vjetrovi rata. Sve do prve polovice 1936. godine Španjolska kao da je bila pošteđena ovih potresa čvrsto odvojena od ostatka Europe visokim Pirinejima i ljubomorno čuvana toplim plavim morima. No, zapravo u Španjolskoj samo što nije buknuo taj strašni požar. Tri milijuna španjolskih radnika i rudara, te dva i pol milijuna španjolskih seljaka zemljoradnika, nema nikakve nade i žive izuzetno teško, a brojčano moćne španjolske političke organizacije – socijalisti, komunisti, anarhosindikalisti i sindikalisti tek sada će pokazati svoju snagu, ali istodobno i svu svoju slabost. 'Biennio nero' (Crno dvogodište 1934. – 1935.) doba vladavine terora, progona, hapšenja i ubojstava okončala je vlada Narodnog fronta (1936.) Činilo se kao da se pojavila nova nada za cijelu Europu! No, oborena s vlasti španjolska desnica nije se pomirila s time i okrenula se vojsci gdje je među časnicima i generalima pronašla mnogobrojne pristalice. Onda pak je došao crni i tragični srpanj 1936. kojega su se svi bojali. Dogodila se 'pronunciamiento' (vojna pobuna) na čije čelo je sasvim slučajno došao general Francisco Franco nakon pogibije stvarnog vođe pobune generala Sanjurja Sacanella. Pobuna je krenula s pitoresknih Kanara i svoje žarište pronašla u Španjolskom Maroku, a bio je to onaj isti Maroko Abd el Krima u kojem su hrabra arapska plemena kod Rifa 1921. godine do nogu potukla španjolske osvajače. Na kraju ovoga uvoda Athumanunh će zaključiti: - da je tada sve to ostalo samo unutarnja stvar Španjolske i njezinog naroda, možda bi se sve odvijalo drugačije, jer Athumanunh je uvjeren da su svi vojni garnizoni u pobunu krenuli odjednom, u nekoliko dana bi pobijedili Republiku, no, isto tako Athumanunh je uvjeren da je Republika podijelila oružje narodu, koji je pohitao da brani Republiku, pobuna bi sigurno za nekoliko dana bila ugušena. Da, ali od ove dvije jednako loše mogućnosti dogodila se ona treća najlošija i Španjolska je bila osuđena proći kroz dvije i pol godine užasnih i nepotrebnih patnji. Athumanunh će pokušati u slijedećoj seriji opisati na samo sebi svojstven način tijek i neke značajnije bitke Španjolskog građanskog rata kao i objasniti neke značajnije skupine koje su se borile kako na jednoj tako i na drugoj strani i naravno prikazati simbole i oznake, te nešto od značajnijih oružja, (tenkovi i zrakoplovi), koji su donijeli toliko patnji i stradanja tom napaćenom i zlosretnom narodu kojeg je nakon krvavih međusobnih sukoba čekalo još veće zlo, a koje su sami Španjolci nazvali – limpieza (čišćenje) i u kojem su pobunjenici pogubili strijeljanjem i 'garotom' (davljenje uvrtanjem omče oko vrata), a često i masakrima hladnim oružjem previše nedužnih ljudi koji nikada nisu bili na crtama bojišnice, ali su jednostavno imali nesreću da su proglašeni simpatizerima onih drugih.

petak, 09.03.2007.

Naoružani brod NB – 11 Crvena Zvijezda

Partizanski naoružani brod NB – 11 Crvena Zvijezda zapravo je zarobljen njemački 'Protupartizanski brod' koji je nosio (njemačko) kodno ime 'Anton' A – 144, a još ranije prije kapitulacije Italije nosio je talijanski kodni naziv 'Bianca Stella', a pripadao je njemačkom specijalnom sastavu kodnog naziva 'Sondergruppe' koja pak je bila ustrojena, te pripadala u njemački 11. Sicherungsdivision (11. plovna divizija za osiguranje) koja je bazirala i sidrila u Trstu.
Njemački 'Protupartizanski brod' imao je temeljnu namjenu zasjede i prepad na partizanske brodove u trenutku kada su ratni brodovi bili ograničeni u kretanju između otoka. Svojim izgledom sličili su ribarskim brodovima kakve su rabili i partizani, a bili su pogodni za uvlačenje u tjesnace i plitke uvale koje su rabili i partizanski brodovi. Posada na tim brodovima bila je ustrojena od dragovoljaca (njemačkih i talijanskih mornara), a svi 'Protupartizanski brodovi' (njemački) nosili su kodna imena (Anton, Dora, Gustav, Jot, Max, Paula …), a ostali njemački ratni brodovi razlikovali su ih i prepoznavali u međusobnim kodiranim razgovorima kao 'Tintenfisch' (Sipa) što je na kraju krajeva zapravo označavalo njihovu taktiku (kamuflirati se i pritajiti kao sipa dok vreba plijen, a potom iznenada i munjevito napasti, pa onda još hitrije nestati – po Athumanunhu). Prva takva dva broda (Anton i Dora) pojavila su se u moru oko zadarskih otoka tijekom travnja 1944. godine, ali u izuzetno olujnoj noći 25. na 26. travanj 1944. brodovi su se razdvojili. Njemački 'Protupartizanski brod' Anton sklonio se u uvalu Sveti Nikola, na otoku Olib, gdje su ga zaskočili partizanski brodovi PČ – 3 Škamp i PČ – 4 Junak. Anton je zarobljen i preimenovan u Crvenu Zvijezdu. Kada je Crvena Zvijezda naletjela na minu poginulo je 17 mornara, a 11 ih je bilo ranjeno. Brod je potonuo teško oštećen od morske sidrene mine kod otoka Susak.

Taktičko tehničke značajke NB – 11 Crvena Zvijezda NOVJ

- posada: 28 mornara
- istisnina: 150 tona
- nosivost: 180 tona
- dužina: 24 m
- širina: 5,5 m
- gaz: 2,5 m
- pogonski stroj: 135 KS
- brzina 8 čvora
- oklop: nema – trup i nadgrađe pojačano je debljim daskama, oko oružja su vreće s pijeskom za zaštitu poslužitelja
- naoružanje: jedan top protuoklopni 40 mm, 2 protuzrakoplovna topa 37 mm, 6 x 20 mm (jedan četiricijevni i pet dvocijevna), 4 x 12,7 mm strojnice, minobacač 81 mm i minobacač 35 mm

srijeda, 07.03.2007.

Kvarnerski pomorski sastav mornarice NOVJ

Kvarnerski pomorski sastav mornarice NOVJ ustrojen je 09. rujna 1944. godine na otoku Ist i to od najjačih brodova Pomorskih obalskih sektora. Temeljna namjena i zadaća bila mu je napad na protivnikov pomorski promet u vodama Kvarnera. Sekundarne zadaće bile su mu slijedeće: uspostava i održavanje pomorske veze s Istrom i Hrvatskim primorjem, zaštita vlastitog pomorskog prometa i napad na obale otoka i kopna. Prema potrebi, a po pojavi savezničkih ratnih brodova u vodama Kvarnera, brodovi Kvarnerskog pomorskog sastava mornarice NOVJ trebali su im pružiti svekoliku potporu i pomoć. Kvarnerski pomorski sastav mornarice NOVJ bio je ustrojen u pet flotila i to: Prva flotila naoružanih brodova – NB – 3, NB – 11, NB – 13 i NB – 14, te bolnički brod naziva 'Topčider'; Druga flotila patrolnih čamaca – PČ – 21, PČ – 22, PČ – 23, PČ – 24, PČ – 53 i PČ – 57; Treća flotila patrolnih čamaca – PČ – 1, PČ – 2, PČ – 3, PČ – 6, PČ – 7 i PČ – 8; Četvrta flotila patrolnih čamaca – PČ – 41, PČ – 42, PČ – 43, PČ – 44, PČ – 45, PČ – 50, PČ – 55 i PČ – 71; Peta flotila desantnih brodova – MS – 3, MS – 5, B – 1 i B – 2; Ovakav ustroj zapravo je bio samo organizacijski sastav, a manje operativni sastav. Brodovi su djelovali u manjim skupinama na specifičnim zadaćama: - održavanje veze, zaštita pomorskog prometa, te prevoženje kopnenih postrojbi u desantima i desantnim prepadima. Pružajući potporu s mora Kvarnerskom odredu mornaričkog pješaštva NOVJ brodovi Kvarnerskog pomorskog sastava mornarice NOVJ provode ophodnje morem i osiguravaju otok Ist. Uspostavljaju stalnu crtu s otokom Vis i drugim područjima koja su pod nadzorom protivnika. Ophode Povljanski kanal, tjesnac Ljubač prema Obrovcu, plove oko otoka Krka i Oliba, te preko Unija za Istru. Najintenzivnija bojna djelovanja provode tijekom završnih operacija JA kada operativno djeluju u sastavu Pomorskog zapovjedništva Sjevernog Jadrana na primorskom krilu 4. armije JA. Brodovi Kvarnerskog pomorskog sastava mornarice NOVJ oslobodili su Pag, Rab, Krk, Cres i Lošinj, a sudjeluju i u desantu na Istru, te se posebno ističu u bitkama za Pulu. Tako je PČ – 8 prvi Saveznički ratni brod koji je uplovio u Trst nadnevka 5. svibnja 1945. godine. Najjači i najopremljeniji ratni brod iz sastava Kvarnerskog pomorskog sastava mornarice NOVJ, NB – 11 'Crvena zvijezda' uletio je u minsko polje kod otoka Suska 1. travnja 1945. godine i potonuo.

utorak, 06.03.2007.

Japanski zrakoplovi - Midway

Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 okružena i prikazana je karakteristična oznaka repa zrakoplova koji su slijetali, polijetali i borili se s japanskog nosača zrakoplova HIJMS Hiryu.

Japanski zrakoplovi - Midway

Taktičke tehničke značajke izvidnički hidrozrakoplov Aichi E13A1 Jake







- posada: pilot + motritelj/vezist + topnik/strojničar
- raspon krila: 14,5 m
- dužina: 11,3 m
- visina: 7,4 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1060 KS
- naoružanje: fleksibilna (pomična) strojnica 7, 7 mm, bomba od 250 kg ili 2 x 60 kg bombe
- najveća brzina: 376 km/h
- vrhunac leta: 8 370 m
- taktički radijus (dolet): 2 090 km

nedjelja, 04.03.2007.

Japanski zrakoplovi - Midway

Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 okružena i prikazana je karakteristična oznaka repa zrakoplova koji su slijetali, polijetali i borili se s japanskog nosača zrakoplova HIJMS Soryu.

Japanski zrakoplovi - Midway

Taktičke tehničke značajke torpedni bombarder Nakajima B5N Kate







- posada: pilot + torpedist + 1 časnik prema potrebi
- raspon krila: 15, 52 m
- dužina: 10, 3 m
- visina: 3, 7 m
- motor: Nakajima NK1B Sakae snage 1 000 KS
- naoružanje: jedna strojnica 7, 7 mm, jedan torpedo 800 kg, ili 3 x 250 kg, ili 6 x 60 kg bombi
- najveća brzina: 378 km/h
- vrhunac leta: 8 260 m
- taktički radijus (dolet): 978 km

subota, 03.03.2007.

Japanski zrakoplovi - Midway

Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 okružena i prikazana je karakteristična oznaka repa zrakoplova koji su slijetali, polijetali i borili se s japanskog nosača zrakoplova HIJMS Kaga.

Japanski zrakoplovi - Midway

Taktičke tehničke značajke obrušavajući bombarder Aichi D3A Val







- posada: pilot + topnik
- raspon krila: 14, 36 m
- dužina: 10, 2 m
- visina: 3, 85 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1 000 KS
- naoružanje: 2 x strojnice spregnute 7, 7 mm, strojnica 7, 7 mm iza, 1 x 250 kg ili 2 x 60 kg bombe
- najveća brzina: 387 km/h
- vrhunac leta: 9 300 m
- taktički radijus (dolet): 1 473 km

petak, 02.03.2007.

Japanski zrakoplovi - Midway

Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 okružena i prikazana je karakteristična oznaka repa zrakoplova koji su slijetali, polijetali i borili se s japanskog nosača zrakoplova HIJMS Akagi.

Japanski zrakoplovi - Midway

Taktičke tehničke značajke lovac Mitsubishi A6M Zeke (Zero)







- posada: pilot
- raspon krila: 12 m
- dužina: 9, 06 m
- visina: 3, 05 m
- motor: Nakajima NK1C Sakae 12snage 940 KS
- naoružanje: 2 x 20 mm topovi, jedna 12,7 mm i jedna 7,7 mm MG strojnica, oko 318 kg bombi
- najveća brzina: 534 km/h
- vrhunac leta: 10 000 m
- taktički radijus (dolet): 1871 km

četvrtak, 01.03.2007.

Japanski nosači zrakoplova

Na Athumanunhovoj sličici prikazana su četiri kobna pogotka koji su doveli do potapanja japanskog lakog CVL nosača IJN Hiryu.

Japanski nosači zrakoplova

Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 označena je karakteristična oznaka uzletno-slijetne palube (USP) japanskog CVL lakog nosača IJN Hiryu, a crvenom brojkom 2 označena je karakteristična oznaka zorno vidljiva iz zraka po kojoj su japanski zrakoplovi raspoznavali svoj nosač.

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!