Uspjeh pobunjenika i neuspjeh Republikanaca u Maroku
Republikanci su 18. srpnja učinili sve što su mogli da bi parirali uspješnoj pobuni u Maroku, pa su prema pobunjenim gradovima poslani ratni brodovi, a i bombarderi zrakoplovi poslani da bombardiraju gradove Tetuan i Ceuta. No, te mjere samo su potaknule marokanskog sultana i velikog vezira da se svrsta na stranu pobunjenika. Dok su ujutro 18. srpnja tri razarača plovila iz Cartagene prema Melillu, časnici su čuli Francov proglas iz Las Palmasa i odlučili su da se pridružuju sa svojim brodovima pobunjenicima (nacionalistima). No, sama posada mornari nisu se s tim složili, pa su časnici svladani, gradovi Melilla i Ceuta bombardirani su brodskim topovima i onda su se sva tri razarača (Sanchez Barcaizetegui, Almirante Valdez i Churruca) vratila natrag u Cartagenu. Slično se događalo i na drugim ratnim brodovima Republike, časnici su se pobunili, ali su mornari ostali lojalni Republici. Tako je Republika zadržala ratnu mornaricu, ali bez zapovjednog kadra, a bez časnika brodovi su postali gotovo operativno i bojno neuporabljivi, a to će se kasnije ogledati u nesposobnosti republikanske mornarice da spriječi prebacivanje postrojbi Afričke armije (legionara i regulara) iz španjolskog Maroka na tlo Španjolske. Dakle, sada je svima postalo jasno da su ustavne mjere koje su Republikanci pokušali provesti skroz podbacile i zatajile. Vojska Republike raspala se na pobunjenike i lojaliste, koji tako razbijeni i oslabljeni, nisu bili kadri učiniti tog trenutka baš ništa da spase Republiku. Jedina snaga koja je toga trenutka bila kadra nešto učiniti i možda zaustaviti pobunu bile su sindikalne i ljevičarske milicije, ali Republikanci se nisu htjeli poslužiti tom snagom strahujući da će ako naoružaju radnike zapravo priznati socijalističku revoluciju. Međutim, Athumanunhu se čini da je u mnogim španjolskim gradovima revolucija pretekla pobunu. Naime, u gradovima gdje nije bilo vojnih postrojbi, a po primitku obavijesti da je u Maroku i Sevilli izvršena pobuna, socijalisti, sindikalisti, komunisti i anarhisti nisu čekali da budu napadnuti, već su stvari uzeli u svoje ruke. Tako se u tom žalosnom povijesnom trenutku više ne može govoriti o dvije Španjolske, Athumanunh će zapisati da je tada nastalo na tisuću Španjolski. Kobni vjetrovi rata puhali su svom svojom snagom i nad nesretnu Španjolsku nadvili strašne oblake nasilja što gore je i od samih krvavih ratnih bitaka. Naime, poradi izuzetno loših, a ponegdje i nikakvih veza, svaki je grad, svako naselje u Španjolskoj tada bilo prepušteno samo sebi i proživljavat će vlastitu dramu. Posijan je vjetar i sada se morala žeti bura. Nestalo je svakog oblika društvene i civilizacijske uljudbe, nestalo je vlasti i ljudima toliko nužnih zakona, pa su sada razulareni i 'bolesni' pojedinci stupili na scenu te se ponašali kao da su izvan ljudskoga društva i povijesti. U tih mjesec dana na najokrutnije i nezamislive načine pobijeno je na tisuće nedužnih i nevinih ljudi bez ikakvih sudova i kriterija. Crkve su oskvrnute, a svećenici okrutno pobijeni, 'dobro' odgojeni kršćani hladnim su oružjem noćima klali nepismene seljake, ti do jučer mirni i dobroćudni seljaci zvjerski su se obračunavali s tankoćutnim intelektualcima … Rasplamsala se tolika mržnja da će tek rat racionalizirati tu Athumanunhu neshvatljivu ljudsku mržnju prema pripadnicima iste vrste, a još žalosnije prema pripadnicima istog naroda.
Post je objavljen 19.03.2007. u 19:13 sati.