Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
srijeda, 31.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Bitka kod Antietama
Rijeka Antietam lijeva je pritoka rijeke Potomac u državi Maryland na kojoj je tijekom američkog građanskog rata nadnevka 17. rujna 1862. došlo do sudara i bitke između US i CS postrojbi. Zapovjednik CS armije (oko 55 000 vojnika) general Lee odlučio je prihvatiti bitku na desnoj obali rijeke Anitetama. Zaštitni odredi CS postrojbi uspjeli su zadržati napadajne odrede US postrojbi (oko 90 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala McClellana na prijelazima preko Južnih planina (South Mountain) do 14. rujna navečer. To je dalo vremena generalu CS Jacksonu da iz Harper's Ferry sa svojim postrojbama priskoči u pomoć generalu Lee. General McClellan nije iskoristio pogodnost što su postrojbe CS bile razvučene na svojim hodnjama do obala rijeke Antietama, pa je napao tek 17. rujna, a u tom trenutku postrojbe generala Jacksona već su užurbanom hodnjom izbile pred grad Sharpsburg. Postrojbe US napadaju sporo, bez žestine i nekoordinirano, pa su svi njihovi napadi odbijeni. General McClellan uopće nije u bitku uključio pričuvu, pa se general Lee sutradan bez problema povukao preko rijeke Potomac u Virginiu. Gubici postrojbi US iznosili su 13 000 vojnika, a postrojbi CS 8000 vojnika.
ponedjeljak, 29.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Operacija kod Richmonda (Sedmodnevne bitke – Seven Days' Battles)
Richmond je glavni grad države Virginia, u američkom građanskom ratu bio je političko i privredno središte Juga (CSA – konfederacije), a kao takav bio je stalni cilj napada snaga USA (federacije). Kod Richmonda je tijekom građanskog rata došlo do bitaka koje je povijest ratovanja zapamtila i kao Seven Days' Battles (Sedmodnevne bitke) ili vojničkim rječnikom Operacija kod Richmonda koja je vođena od 26. lipnja do 2. srpnja 1862. godine. Postrojbe US (oko 92 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala Georga McClellana tijekom mjeseca svibnja izbile su na crte blizu grada Richmonda. Da bi prešao u opći napad na grad general McClellan je čekao da se poboljšaju meteorološki uvjeti. U međuvremenu general R. E. Lee privukao je snage CS (oko 80 000 vojnika) bliže gradu Richmondu i počeo utvrđivati položaje okolo grada, ali ne u namjeri da brani grad, grad su trebale na tim položajima braniti samo manje snage, dok bi on s glavninom napao postrojbe generala McClellana. Napad su počele 26. lipnja dvije divizije CS u području Mechanicsvilla u namjeri da obuhvate desno krilo snaga US i time mu presijeku vezu sa stožerom koji se nalazio u mjestu Hveit Hausu. Ova zamisao generala Leea bila je odlična, ali su niži zapovjednici podbacili u njezinoj realizaciji, pa su postrojbe CS djelovale nedopustivo sporo i bez potrebitih mjera sudjelovanja jedna drugoj (mislim na dvije divizije CS koje su napadale). Poradi toga Sjevernjaci su se povukli i zauzeli povoljnije položaje na području Gaines Mill. Drugog dana Južnjaci su ponovno napali i nakon žestokih bitaka nadmoćnije postrojbe Juga (oko 57 000 vojnika) prisilile su postrojbe Sjevera (oko 34 000 vojnika) na uzmak i povlačenje. Iako su se postrojbe Sjevera povukle organizirano, ipak je bila prekinuta veza sa stožerom generala McClellana, pa je on zapovjedio da se njegov stožer prebaci na područje Harrison's Landing. Pokušaj generala Leea da nanese odlučujući poraz snagama Sjevera propao je poradi snažnog otpora postrojbi US na području Sevage's Station nadnevka 29. lipnja. Do 1. srpnja postrojbe Sjevera zauzele su izuzetno povoljne i dominantne položaje na uzvisinama Malvern Hilla. CS topništvo pokušalo je svojom paljbom uništiti US topništvo, ali u tom naumu nije uspjelo. General Lee odustao je od napada, ali netočno izvješten o povlačenju snaga US (povlačile su se samo prednje zaštitnice Sjevernjaka) s položaja na Malvern Hilla, odlučio se za napad. Frontalni napad Južnjaka, bez prethodne potrebite koncentracije snaga, uništen je djelovanjem US topništva, a postrojbe CS pretrpjele su velike gubitke. Postrojbe US 2. srpnja povukle su se na položaje Harrison's Landing i tu se stale ukopavati. General Lee znao je da su njegove postrojbe umorne i desetkovane prijašnjim napadima, pa je 3. srpnja odustao od napada i zapovjedio povlačenje na utvrđene položaje kod grada Richmonda. Time je i definitivno propao pokušaj generala Lee da uništi postrojbe generala McClellana.
Gubitci Sjevera iznosili su 1734 KIA, 8062 WIA i 6053 CIA, a Juga 3478 KIA, 16 861 WIA i 875 CIA. (KIA – mrtvi, WIA – ranjeni, CIA – zarobljeni)
nedjelja, 28.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Bitka kod Fredericksburga
Kod Fredericksburga je od 11. do 15. prosinca 1862. došlo do bitke između postrojbi CS (78 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala Roberta E. Lee i postrojbi US (120 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala Ambrosa Burnside. U namjeri da odvoji postrojbe CS od njihovih baza u Richmondu, general Burnside planirao je priječi rijeku Rappahannock i željezničkom prugom nastaviti za Richmond. Prednji odredi postrojbi US stigli su do mjesta Felmet i rasporedili se uz rijeku 17. studenog, ali su morali čekati pontonski mosni materijal za prijelaz preko rijeke Rappahannock sve do 25. studenog. U međuvremenu general Lee otkrio je i shvatio namjere generala Burnsida, pa je ubrzanom hodnjom doveo svoju armiju na položaje kod Fredericksburga. Postrojbe US podijelile su se u tri skupine i 13. prosinca počele su napad preko Rappahannocka (preko pontonskih mostova koji su u međuvremenu izrađeni). Desna skupina US postrojbi pod zapovjedništvom generala Samnera prešla je rijeku i sudarila se s postrojbama CS kojima je zapovijedao general Longstret. Lijeva skupina postrojbi US pod zapovjedništvom generala Wiliama Franklina napala je CS postrojbe kojima je zapovijedao general Jackson. Središnja skupina US postrojbi (147 topova) pod zapovjedništvom je generala Joseph Hookera podupirala je napad desne i lijeve skupine US postrojbi. Napadi postrojbi US nisu dali rezultate, pa je general Burnside 16. prosinca odustao od daljnjih napada. Gubitci Sjevera iznosili su 12 600 vojnika, a Juga 5300 vojnika.
subota, 27.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Bitka kod Chancellorsville
Chancellorsville je gradić u državi Virginia kod kojeg je tijekom 1. do 6. svibnja 1863. godine došlo do jedne od najvećih bitaka u Američkom građanskom ratu.
U proljeće 1863. godine armija Sjevera (oko 134 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala Joseph Hookera grupirala se na obali rijeke Rappahannock, a armija generala Roberta Lee (oko 60 000 vojnika) grupirala se oko grada Fredericksburga. Uvjeren u svoju brojčanu nadmoćnost general Hooker pokušao je dvostrukim obuhvatom uništiti protivnika. Tako je tijekom 27. do 29. travnja general Hooker uputio svoja tri korpusa preko uzvisine Kelly's Forda prema gradu Fredericksburg, a dva korpusa nizvodno od grada. Konjanički korpus uputio je duboko u pozadinu Južnjaka, a s dva korpusa u pričuvi krenuo je direktno na Chancellorsville. Shvativši da se nalazi u opasnosti obuhvata general Lee ostavlja slabije snage kod Fredericksburga, a jačim snagama kreće prema Chancellorsville, zaboravljajući na sjevernjačko konjaništvo koje mu dolazi iz pozadine. General Hooker na ovakav manevar generala Lee zauzima obrambene položaje sjeverno od Chancellorsville okrenut frontom prema jugu, a savijenim lijevim krilom prema Rappahannocku, dok desno krilo ostavlja otvoreno i nezaštićeno. General Lee je odmah uočio nezaštićeno desno krilo generala Hookera, ostavlja svog generala Longstreta s 20 000 vojnika prema lijevom krilu generala Hookera, a generala Jacksona s 25 000 vojnika šalje u obuhvat desnog krila generala Hookera. General Jacksona napao je 2. svibnja desno krilo Sjevernjaka i potisnuo ga, napadu se priključuje i generala Longstret 3. svibnja, ali je general Hooker izvukao sve svoje postrojbe na bolje položaje. Istodobno general John Sedgwick odbacio je slabe snage Južnjaka kod Fredericksburga, ali pristigla južnjačka pojačanja 4. svibnja odbacuju ga natrag ne lijevu obalu. General Lee sada je zapovjedio opći napad nadnevka 6. svibnja, a generalu Hookeru ostalo je samo da se povuče na lijevu obalu Rappahannocka. Gubitci Sjevera iznosili su oko 17 000 vojnika, a Juga oko 13 000 vojnika. Bitka kod Chancellorsville jedna je od najsjajnijih pobjeda generala Leea.
petak, 26.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Bitka kod Chattanooge
Chattanooga je grad u istočnom dijelu države Tennesse kod kojeg su se tijekom Američkog građanskog rata vodile dvije bitke godine 1863.
U prvoj bitki armija Južnjaka (62 000 vojnika) pod zapovjedništvom generala Braxton Bragga napala je 18. rujna armiju Sjevernjaka (65 000 vojnika), pod zapovjedništvom generala William Rosecransa, koja je zaposjela položaje na rijeci Chickamauga. Prvog dana bitke samo su se manji dijelovi postrojbi CS probili preko rijeke. Drugog dana bitke (20. rujna) postrojbe US odbile su sve napade postrojbi CS, međutim, poradi iscrpljenosti postrojbe US povlače se prema gradu Chattanooge. Južnjaci su do 24. rujna izbili pred grad Chattanooge gdje su zauzeli obrambene položaje. U toj prvoj bitci gubici Sjevera iznosili su 16 179 vojnika, a Juga oko 18 000 vojnika. Sada Sjevernjacima stiže pojačanje od oko 20 000 vojnika pod zapovjedništvom generala Joseph Hookera, a polovicom listopada zapovijedanje nad svim US armijama (oko
60 000 vojnika), od generala William Rosecransa preuzima general Ulisiss Grant. Nadnevka 24. studenog Sjevernjaci su napali položaje Južnjaka (oko 40 000 vojnika), pa su Južnjaci prisiljeni na povlačenje. Gubici u toj drugoj bitci iznosili su Sjevera 5824 vojnika, a Juga 6687 vojnika. Time je bitka završena, a cijela država Tennesse sada je bila pod nadzorom Sjevernjaka čime im je omogućen i otvoren put za upad u državu South Carolina.
četvrtak, 25.08.2005.
Najveće bitke Američkog građanskog rata
Bitka kod Bull Runa
Bull Run je rijeka u sjevernoj Virginii gdje je došlo do dvije bitke tijekom američkog građanskog rata.
Prva bitka (21. srpanj 1861. godine) General McDowell je s 28 000 nedostatno uvježbanih i slabo opremljenih vojnika (unionista US), te s 49 topa napao je postrojbe (secesionista CS) pod zapovjedništvom generala Beauregarda koje su približno istog brojčanog stanja zaposjele položaje na rijeci Bull Run. Zaobišavši s glavninom lijevo krilo Južnjaka, general McDowell je napao te potisnuo generala Beauregarda na uzvisinu Henry House Hill, gdje je napokon zaustavljen brigadom brigadnog generala Johnstona. U međuvremenu su se Južnjaci presložili i tu su im stigla pojačanja (oko 4000 vojnika i 8 topa) nakon čega su Južnjaci krenuli u protunapad, te odbacili Sjevernjake koji su se dali u bijeg. Gubici US iznosili su 2896 vojnika KIA, te 29 uništenih topova, a CS 1982 vojnika KIA.
Druga bitka (30. kolovoz 1862. godine) Postrojbe (CS) generala Jacksona i konjaništvo generala Stjuarta pojavile su se kod Manassasa, a (US) general Poup krenuo je s jednom armijom (US) 16. kolovoza 1862. s Rappahannock River u namjeri da ih otuda odbaci. Umjesto da iskoristi prednost izoliranosti postrojbi generala Jacksona, general Poup dopustio je da se postrojbe (CS) bez borbe povuku prema sjeverozapadu. Sjevernjaci su napali tek 29. kolovoza 1862. godine kod Grovetona, zapadno od Bull Runa, glavninu snaga CS koje su u međuvremenu tu pristigle. Napad Sjevernjaka završio je neuspjehom, ali je opetovan 30. kolovoza. Međutim, postrojbe Južnjaka obuhvatile su postrojbe Sjevernjaka i prešle su u protunapad uz snažnu potporu topništva. Južnjaci su ovladali uzvisinom Bold Hill, te prisilili Sjevernjake na povlačenje prema gradu Centreville. Poradi pretrpljenih velikih gubitaka Južnjaci nisu organizirali progon Sjevernjaka. U bitki je sudjelovalo na strani Sjevera 65 000 vojnika, a na strani Južnjaka 54 000 vojnika. Sjevernjaci su izgubili 10 199 vojnika (KIA + WIA), te 4263 MIA, a Južnjaci pak su izgubili 8500 vojnika (KIA + WIA).
srijeda, 24.08.2005.
Bitka na Filipinskom moru
Međutim, ujutro američki izvidnički zrakoplovi nikako ne mogu pronaći japansko brodovlje, jer se u međuvremenu ono povuklo prema sjeverozapadu. Ipak oko 1500 20061944 američki izvidnički zrakoplovi otkrili su japansko brodovlje na oko 650 milja sjeverozapada od otoka Guama, a u tom trenutku protivničke su flote udaljene na svega 300 milja. Admiral Micher podigao je u zrak 216 zrakoplova. Japanska zračna zaštita preslaba je (svega je 35 zrakoplova), pa se uzaludno ispriječila američkim s namjerom da ih spriječi u provedbi nauma. Tako su u vrlo kratkom vremenu američki zrakoplovi potopili japanski CV HIJMS Hiyo, dva tankera, teško su oštetili CV HIJMS Junayo, Zuikaku i Chijoda, bojni krstaš HIJMS Haruna i jedan tanker, lakše su oštetili jednu CA i jedan CV. Istodobno oborili su još 20 japanskih zrakoplova, a sami su pretrpjeli manje gubitke od oko 20-tak zrakoplova. No, američki su piloti ipak samo ljudi, ponestaje im snage, izmoreni su stalnim polijetanjima i borbama, pa se oko 80-tak zrakoplova razbilo tijekom spuštanja u noćnim uvjetima (američki piloti tada nisu bili obučavani za noćno spuštanje na nosače). Admiral Ozawa sada je izgubio svaku nadu da će nakon popune gorivom moći poduzeti novi napad, pa izdaje zapovijed za povlačenje prema otoku Okinava. Kako su američki zapovjednici zaokupljeni traženjem i spašavanjem pilota koji su pali u more, nije pravodobno poduzeto proganjanje japanskih brodova, a admiral Spruens nije izvješten da su Japanci gotovo ostali bez nosača zrakoplova, pa nije ni izdana zapovijed američkim bojnim brodovima za proganjanje. Tako se u zoru 21. lipnja udaljenost između protivničkih flota povećala na 340 milja, a američkim brodovima zalihe goriva su pri kraju, pa oni napokon odustaju od bilo kakvih daljnjih progona japanskih brodova. U bitki na Filipinskom moru Japanci su pretrpjeli težak poraz od kojeg se nikada više neće oporaviti. Naime, izgubili su cijelo flotno zrakoplovstvo (426 zrakoplova), 3 nosača zrakoplova, dva velika flotna tankera, a teže i lakše im je oštećen i veliki broj drugih brodova. Amerikanci su upisali pobjedu zahvaljujući boljoj obučenosti svojih pilota i uspješnog djelovanja podmornica, a u bitki su ukupno izgubili 130 zrakoplova.
utorak, 23.08.2005.
Bitka na Filipinskom moru
Pomorsko-zračna bitka u Filipinskom moru – 19. do 20. lipanj 1944. godine
Na desant američkih postrojbi na otok Saipan, japanska je vojska odgovorila koncentriranjem svih raspoloživih snaga u namjeri da spriječi protivnika da ovlada bazama s kojih bi mogao ugroziti japanske otoke (Japan). Tako su se nadnevka 16061944 združile japanske flote (2. flota bojnih brodova BB i 3. flota nosača zrakoplova CV) na oko 300 milja istočno od otoka Samara. Flote su ustrojile dva odreda: odred nosača zrakoplova ( 6 CV, jedna CA i 15 DD) pod direktnim zapovjedništvom admirala Jisaburo Ozawe, te odred glavnine (dvije divizije BB, divizija CV, tri divizije CA i 10 DD) pod zapovjedništvom admirala Takea Kurite. Za zaštitu flotnih tankera (6 brodova tankera s gorivom) određeno je 6 razarača (DD). Japanski plan predviđao je uništenje američke 58. operativne eskadre (TF 58) koja je osiguravala provedbu desanta na otok Saipan, te udar zrakoplovstva na snage desanta. Pored 430 zrakoplova s nosača zrakoplova (CV), admiralu Ozawi podređeno je i 480 zrakoplova s otoka Rota i Guam, te 500 zrakoplova iz drugih japanskih baza. Napad je trebalo izvršiti s velikih daljina, kako američki zrakoplovi ne bi mogli uzvratiti udar, a japanski zrakoplovi po gorivo bi se spustili na otoke Rota i Guam. Iako je pravodobno izvješten o približavanju japanskog brodovlja, američki admiral zapovjednik 5. flote R. Spruens, nije svoje brodovlje uputio u susret protivniku, da bi zapodjenuo bitku daleko od japanskih uzletišta na otocima Rota i Guam. Admiral Spruens je 18061944 ojačao TF 58 kojom je zapovijedao admiral M. Mičer, pa su američke snage narasle na 8 CVA (teški nosač zrakoplova), 7 CVL (laki nosač zrakoplova), ukupno je to 890 zrakoplova, 7 BB, 8 CA (teška krstarica), 13 CL (laka krstarica) i 69 DD (razarači). Te su snage zauzele poziciju na oko 150 milja zapadno od Saipana. To je pozicija koju su Japanci predvidjeli svojim planom i u potpunosti im odgovara za provedbu pomorsko-zračne bitke. (Athumanunh je razmišljao malo o ovakvim potezima admirala Spruensa i zaključio da je najvjerojatnije admiral, povučen naučenim lekcijama iz prethodnih bitaka s japanskom flotom, strahovao da su otkriveni japanski brodovi zapravo pomoćne snage, a glavnina bi se mogla pojaviti iz nekog drugog smjera i time uništiti snage desanta na otoku Saipanu, pa je odlučio da je bolje da sve svoje snage drži bliže Saipanu.) Nakon što su ga izvidnički zrakoplovi izvijestili o otkrivenim američkim brodovima admiral Ozawa podiže prvi val zrakoplova na udaljenosti od 400 milja zapadno od protivničkog plovnog sastava. Američki radari taj su val otkrili na udaljenosti od 130 milja, pa su njihovi lovci presretači pravodobno podignuti u zrak u namjeri presretanja japanskih zrakoplova. Bitka je počela i trajat će punih šest sati. Američki lovci presretači žestoko su napali japanske zrakoplove i svega ih se 40-tak probilo, ali oni nisu polučili značajnije uspjehe. Lakše su oštećeni američki BB USS South Dakota i USS Indiana, dva nosača zrakoplova i jedna krstarica, ali nisu izbačeni iz stroja i oni nastavljaju bitku. Sada su se razvile zračne bitke na sve strane, a japanski zrakoplovi svugdje trpe teške gubitke. Oboreno je 366 japanskih i samo 26 američkih zrakoplova. Djelovanjem brodskog topništva po uzletištima na otoku Guam uništeno je još 36 japanskih zrakoplova. Težak udarac japanskom brodovlju nanijele su i američke podmornice (SS) USS Albacore koja je torpedirala japanski CV HIJMS Taiho koji je eksplodirao i potonuo s cjelokupnom posadom i znatnim brojem zrakoplova, te USS Cavalla koja je s četiri torpeda potopila japanski CV HIJMS Shokaku. Potonućem HIJMS Shokaku japansko brodovlje ostalo je samo s jednim CVA (teškim nosačem zrakoplova). Padom večeri admiral Spruens snage TF 58 dijeli na dvije skupine, te slabije snage zadržava kod otoka Saipan, a jače snage priprema za jutro, kada je namjeravao otkriti japansko brodovlje i s njim zapodjenuti odlučujuću bitku.
ponedjeljak, 22.08.2005.
Desant na Saipan
Desant na Saipan – 1944. godine
Saipan je drugi otok po veličini u sastavu Marijanskih otoka površine 121 km četvorni (bez laguna). Obale se blago uzdižu prema sredini otoka gdje zemljište naglo prelazi u brdovit ispresijecan greben koji se proteže cijelom dužinskom osi otoka. Cijeli je otok obrastao vrlo bujnom vegetacijom i izuzetno je povoljan za organizaciju i provedbu obrane. Glavni mu je grad Garapan, a španjolska je kolonija do 1899. godine kada je prodan Njemačkoj. Japan ga je okupirao još 1914. godine, a od 1947. njime upravlja OUN, da bi na kraju pripao SAD.
Tijekom II. Svjetskog rata, u trenutku kada je ratna inicijativa na Pacifiku prešla u ruke Saveznika, japanska vojska užurbano provodi priprave za obranu otoka. Neposredno pred desant američkih postrojbi na otok, japanska vojska još uvijek nije do kraja provela inženjerijske radove na preživljavanju (utvrđivanju). Naime, utvrde su izrađene u poljskom tipu, a rovovski sustav tek je započet. Zračna luka Aslito na jugu i uzletište na sjeveru otoka preuređeni su za potrebe bojnih zrakoplova. Brojčano stanje postrojbi koje brane otok je 31 629 časnika, dočasnika i vojnika, a ustrojeni su u 31. armiju (4. pješačka divizija i 47. mješovita brigada) kojom zapovijeda general Jiro Saito. Na otoku se nalazi i stožer admirala Nagume japanskog zapovjednika Središnjeg Pacifika. Desant na Saipan provode američke postrojbe ustrojene u Task Force 52 (TF 52) iz sastava američke 5. flote, te 5. korpusa mornaričkog pješaštva (2. pješačka divizija, 4. pješačka divizija i 27. pješačka divizija u pričuvi). Potporu TF 52 pruža TF 58 (58. operativna eskadra) koja krstari Filipinskim morem. Zračnu potporu i pripravu desanta započelo je američko zrakoplovstvo s nosača zrakoplova nadnevka 11061944, a dva dana kasnije topničku pripravu provodi 8 BB, 6 CA, 5 CL i 26 DD. Nadnevka 15061944 u 0812 krenuo je prvi desantni val. Tijekom 20 minuta desanta iskrcalo se oko 8000 američkih marinaca koji su naletjeli na izuzetno jak otpor japanskih vojnika. U području iskrcavanja desanta američka vatrena priprava napada nije uspjela uništiti paljbene položaje MB bitnica i strojnička gnijezda. Slijedeće desantne valove japanski vojnici tuku strašnom zapriječnom paljbom, a paljbom su zasuti i koraljni pragovi ispred obale otoka. Takva žestoka i silovita paljba prisilila je američka opskrbna i prijevozna amfibijska plovila da svoj teret iskrcaju prije obalnog ruba. Do pada mraka marinci su na kopnu zauzeli jedva polovicu predviđenog zemljišta za taj dan, a na obali se sada nalazi oko 20 000 marinaca. No, već je i oko 10 posto tih vojnika izbačen iz stroja (ili su KIA ili su WIA). Nadnevka 16061944 zapovjednik 5. flote primio je izvješća svojih podmornica da se približava japanska flota. Tada je odlučeno da se prekine desant na otok Guam i 27. pješačka divizija iskrcava se na otok Saipan. Sada uz snažnu potporu tenkova i brodskog topništva marinci lome otpor japanskih vojnika i 18061944 27. pješačka divizija zauzela je zračnu luku Aslito, a 4. pješačka divizija izbila je na istočnu obalu otoka. Istodobno, 18. do 20. lipnja bije se teška bitka američke 5. flote i japanske Kombinirane flote u Filipinskom moru. Pobjedu odnosi američka 5. flota i time stvara povoljne uvjete za daljnju provedbu operacije na otoku Saipan. Nadnevka 22061944 američke postrojbe uz snažnu topničku potporu produžuju napad. Dolazi do teških bitki i bojeva na brdu Agso Tagpochau gdje japanski vojnici pružaju ogorčen otpor sve do 27. lipnja. Japanski vojnici izuzetno vješto rabe svaku pećinu i prirodan zaklon da se dobro ukopaju. Proboju američkih vojnika znatno doprinosi topnička paljba s brodova (2 CL i 7 DD) koji prate postrojbe na samom obalnom rubu otoka. Nakon desetodnevnih teških borbi američke su postrojbe opkolile japanske postrojbe na uzvisini Marpi. Noću 6. na 7. srpanj oko 3000 japanskih vojnika iznenada je krenulo u napad na položaje američke 27. pješačke divizije, potisnuli su je oko 1500 metara natrag, ali tada su zaustavljeni uz teške gubitke. Na uzvisini Marpi pronađeno je oko 4500 mrtvih japanskih vojnika. Japanski general Saito i admiral Nagumo izvršili su samoubojstvo (harakiri). U slijedeća tri dana američke će postrojbe ovladati cijelim otokom. U bitkama na Saipanu američka je vojska imala 3426 KIA, 13 099 WIA, a japanska vojska 23 811 KIA i 921 CIA. Strašne su to brojke!
Desant na Saipan
1 grad Chalan Kanoa
2 grad Garapan
3 morska luka Tanapag
4 jezero Susupe
5 zračna luka Aslito
6 uzvisine Tagpočau
7 uzvisine Marpi
8 uzletište
9 morska luka Laulau
nedjelja, 21.08.2005.
Bitka kod Kurska
Kada su se Zapadni saveznici iskrcali na Siciliju, 'betežnik' Hitler opozvao je operaciju 'Zitadelle', te dio snaga odmah poslao u Italiju (čak je i odredio osobnu pratnju za 'napuhanca' Musolinia i njegovu ljubavnicu Claru Pettachi. No, tada je već bilo previše kasno za spas većine njemačkih postrojbi. Sovjeti su u bitku uključili i pričuvu i u nekoliko idućih tjedana ostvarili apsolutnu nadmoć na bojnom polju. No, njemačke postrojbe i dalje su se hrabro i žilavo borile, pa je tako Orel oslobođen tek nakon pet dana žestokih uličnih bitaka (05081943). Posljednja velika bitka započela je 11081943 za grad Harkov i trajala je punih devet dana, a nakon te bitke, samo 20-tak njemačkih divizija povlači se pred moćnim i široko razvijenim postrojbama CA koje nezadrživo nadiru prema granicama Trećeg Reicha. Osim dobre strategije i doista 'lude hrabrosti' sovjetskih zapovjednika, porazu njemačkih postrojbi kod Kurska značajnije je doprinijelo i pojava kvara na njemačkim tenkovima Panther MK V, a upravo od njih njemački su vojnici najviše očekivali. Naime, od ukupno 200 tenkova tipa Panther MK V koliko ih je stiglo na bojišnicu kod Kurska u bitki je sudjelovalo jedva njih 40, jer su im se zbog kiše natopili kablovi vlagom. (Kiša je padala cijeli dan bitke) Na kraju operacija 'Zitadelle' pokazala je koliko je poradi kockarskog plana izgubljeno vojnika. Ionako je plan 'Zitadelle' imao male šanse za uspjeh, a nakon poraza kod Kurska njemačke se postrojbe više nikada neće oporaviti. Njemački gubici iznosili su: oko 100 000 vojnika (KIA i WIA), a veliki ih je broj i zarobljen (CIA). No, Sovjetski pak su gubici (pravi su otkriveni tek nakon raspada SSSR-a) bili više nego katastrofalni. Cijena pobjede kod Kurska preskupo je plaćena: 250 000 mrtvih, oko 600 000 ranjenih te oko 1800 uništenih tenkova. Što je previše, previše je, pa makar to bili i Rusi!
subota, 20.08.2005.
Bitka kod Kurska
U međuvremenu, njemački 2. SS oklopni korpus započeo je jak napad ne bi li osigurao najpovoljnije položaje za produžetak napada drugog dana. Sada počinje padati jaka kiša, a otpor sovjetskih postrojbi narasta, pa propada zamisao njemačkog 2. SS oklopnog korpusa. Tek pojavom njemačkih pješačkih postrojbi opremljenih bacačima plamena svladan je sovjetski otpor iz znalački postavljenih bunkera. No, sada je već 2230, dakle samo nekoliko sati prije početka 'Zitadelle'. Međutim sovjetsko topništvo odgovara žestoko i to još više usporava napad njemačkog oklopništva, a u tim trenucima general Žukov izdaje zapovijed za protunapad, ne bi li preduhitrio njemački napad. Samo deset minuta prije nego je počela 'Zitadelle' sovjetsko topništvo otvorilo je strahovitu paljbu iz 600 topova i raketama 'katjushe'. Ta doista paklena kanonada trajala je cijelih pola sata. Njemačke su postrojbe iznenađene i njihov odgovor je jako spor, ali već oko 0445 počeo je narastati intenzitet njemačkog napada. (Razlog tomu bila je, kasnije je general Žukov priznao, preuranjena sovjetska druga topnička priprava koja je došla prerano, u trenutku kada su njemački tenkovi još bili zaklonjeni.) Ipak, unatoč sovjetskoj pogrešci, njemački napad kasni skoro devedeset minuta. Na bojišnici je zavladao pravi kaos, sve se pomiješalo i ništa više nije bilo planski. Jedina njemačka postrojba koja se sukladno planu probila bila je njemačka divizija Grossdetschland koja je kod Obojana natjerala sovjetski 3. mehanizirani korpus na povlačenje preko rijeke Pene. Donekle solidne rezultate bilježi i njemački 2. SS oklopni korpus pod zapovjedništvom Paula Haussera koji je uspio prodrijeti 30-tak km u sovjetski raspored tenkovima tipa Tiger I i Panther MK IV i MK III. No, kasnije i taj je korpus naletio na snažnu i organiziranu sovjetsku obranu, pa je pretrpio velike gubitke. Ipak, 2. SS oklopni korpus, unatoč velikim gubicima probio se do mjesta Prohorovka čijim bi padom postigao malenu, ali strategijski značajnu pobjedu. Sovjetsko zapovjedništvo toga je itekako svjesno, pa šalje postrojbe u napad prije nego je planirano. Sovjetske su postrojbe 11071943 upravo kod Prohorovke natjerale njemačke postrojbe na obranu. Tu se odigrala velika tenkovska bitka na vrlo malenim udaljenostima, a trajala je gotovo cijeli dan. Tek 12071943 navečer ispaljene su posljednje granate, sve je utihnulo, a na bojištu je ostao veliki broj uništenih tenkova. Obije strane izgubile su po 300-tinjak tenkova. Ipak njemačko zaustavljanje kod Prohorovke kulminacija je i prekretnica cijele bitke. Nakon Prohorovke sovjetske postrojbe bilježe samo uspjehe.
petak, 19.08.2005.
Bitka kod Kurska
Sovjetsko zapovjedništvo znalo je za plan 'Zitadelle', jer ih je o tome izvijestilo Britansko zapovjedništvo koje je i presrelo, te dešifriralo plan 'Zitadelle'. Kod Sovjeta Staljin zagovara iznenadni napad na njemačke obrambene crte, a general Žukov zagovara strategiju puštanja njemačkog napada i uvlačenje njemačkih postrojbi u zamku, dotad neviđene u ratovanju na Istočnoj bojišnici. Za provedbu 'zamke' radno je angažirano preko 300 000 sovjetskih civila koji su radili na uređenju tenkovskih zamki, istodobno sovjetski inženjerci postavili su mnogobrojna zaustavna minska polja, crtu obrane zaštitili su mnoštvom protutenkovskih topova i ukopavanjem vlastitih tenkova uzduž iste. Minska polja bila su postavljena tako da su njemačke tenkove 'kanalizirala i usmjeravala' baš na sovjetske protutenkovske topove. Na sovjetskoj strani početak bitke čekalo je 1 300 000 vojnika potpomognutih s 3600 sovjetskih tenkova, 20 000 topova i 2400 zrakoplova. Nasuprot sovjetskim postrojbama stajalo je 900 000 njemačkih vojnika 2700 tenkova i 10 000 topova, te 2000 zrakoplova. Sve je to bilo ustrojeno u 50 njemačkih divizija (34 pješačke, 14 oklopnih i 2 motorizirane). Prvotni početak napada planom 'Zitadelle' predviđen je za 04051943, no, Hitler je od njega odustao jer je želio da na tu bojišnicu stignu i njemački novi tenkovi tipa Panther. Novi nadnevak napada bio je 12061943, no poraz Talijana na Afričkoj bojišnici (kod Tunisa) opetovano je odgodio početak napada. Konačno 03071943 njemački inženjerci (Pionirtruppe) iz sastava divizije Grossdetschland započeli su otvarati prolaze kroz minska polja. Zadivljujuće je kako je njih (prema svjedočenju jednog od preživjelih) svega 10-tak ručno demontiralo 2700 protuoklopnih mina. (Matematički gledano svaki od njih svake je minute deaktivirao po jednu minu) Tijekom te noći sovjetski izvidnici (čuvari minskih polja) zarobili su njemačkog inženjerca Formella koji im je odao početak napada, a istodobno je i u području grada Belgoroda dezertirao jedan od inženjeraca (Nijemac koji je prije rata živio u Sloveniji), te potvrdio da je početak njemačkog napada predviđen za 0500 05071943. Točno u 1445 04071943 pet njemačkih zrakoplova tipa Ju 87D Stuka (inače zrakoplov sinonim za njemački 'Blitzkrieg') bombardiralo je područje Butova punih deset minuta, a nakon njih počela je njemačka topnička priprava. Istodobno dijelovi njemačkog 3. oklopnog korpusa kreću prema mjestima Savidovka, Alekseyevka i Luchanino, razbijajući pri tomu sovjetsku obranu. Dijelovi njemačke 11. oklopne divizije uspješno zauzimaju Butovo. Međutim, njemačka 3. oklopna divizija nije uspjela probiti obranu zapadno od Butova i time nije osigurala stečene njemačke položaje.
četvrtak, 18.08.2005.
Bitka kod Kurska
Bitka kod Kurska – Operacija kodnog imena 'Zitadelle'
Bitka kod Kurska zauzela je svoje mjesto u povijesti najvećih bitaka iz nekoliko razloga, ali najviše se pamti po najvećem sukobu oklopništva tijekom II. Svjetskog rata, možda čak i nakon njega. Taj 'status' zadržala je sve do sukoba Izraela i Egipta tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Gledano vojnički, u operativnom pogledu, ona je nastavak bitke za Staljingrad gdje je njemačka vojska s porazom izgubila strategijsku inicijativu na Istočnoj bojišnici.
Crta razdvajanja njemačke i sovjetske vojske bila je relativno nova, a zahvaljujući uspješnom njemačkom napadu kod Harkova tijekom veljače i ožujka 1943. godine, te sovjetskim protunapadom u kojem je oslobođen grad Kursk. Dakle crta razdvajanja kod Kurska ima oblik izbočine, a to je strategijski vrlo važan prostor koji je Hitler želio zauzeti ne bi li time skratio dužinu bojišnice, te time stvorio toliko potrebitu pričuvu njemačkim postrojbama. Istodobno bi se i onemogućili napadi sovjetskih armija na njemačke grupe armija Jug i Centar. Njemačka temeljna zamisao bila je da upravo te dvije grupe armija (Jug i Centar) koncentričnim napadima s prostora Orela i Belgoroda potisnu što dalje na istok sovjetske postrojbe i time stvore novu crtu razdvajanja Orel – Kursk – Belgorod – Harkov. Da pojednostavim, armije Jug i Centar trebale su probiti sovjetsku obranu i jedna drugoj krenuti u susret s točkom spajanja Kursk, te time okružiti sovjetske armije na tom području. Plan je dobio kodno ime 'Zitadelle' (citadela – posljednji oslonac (redvi) obrane u utvrdi, a ujedno i uporište vlasti u gradu koje pod nadzorom drži gradsko stanovništvo). Međutim, plan nije bio dovršen i do kraja isplaniran u trenutku kada je za njega saznalo sovjetsko zapovjedništvo. Bolesno želeći osvetu za poraz kod Staljingrada, Hitler unatoč upozorbama svojih generala (koje on naravno ne sluša) zapovijeda provedbu napada. No, Guderian više nije mogao trpjeti Hitlerove bedastoće, pa ga je odjednom zapitao: ' Je li doista potrebito da ove godine napadamo na grad Kursk i nastaviti rat ove godine? Vjerujete li Vi da uopće tko od naših vojnika zna gdje se nalazi Kursk? No, 'kronični betežnik' hladno mu je odgovorio: 'Znam ja gdje je Kursk i od njega mi se okreče želudac!', te je definitivno donio odluku o napadu. Dakle opet Hitlerov bolesni ego još će jednom njemačku vojsku odvesti u poraz od kojeg se nikada više neće oporaviti, a sve to će rezultirati njezinim povlačenjem iza granica Trećega Reicha, a možda i još dalje.
Bitka na Harkovskoj izbočini
Harkovska bitka – 12. do 29. svibanj 1942. godine
Opća situacija na Istočnoj bojišnici u području Harkova
Na Krimu je njemačka 11. armija uz potporu njemačkog 8. zrakoplovnog korpusa, te uz sudjelovanje pomorskog i zračnog desanta 8. svibnja glavninom postrojbi napala na poluotok Kerč, gdje su se branile postrojbe sovjetskog Krimskog fronta, dok je 54. korpus istodobno orijentiran prema Sevastopolju. U borbama do 17. svibnja njemačke su postrojbe zauzele grad Kerč, a zatim su glavne snage 11. armije presložili za napad na Sevastoploj. Sovjeti pak su do 20. svibnja uspjeli evakuirati, s poluotoka Kerč na poluotok Taman oko 120 000 vojnika (među njima je oko 23 000 ranjenih vojnika). Kako je poluotok Kerč pao, pritisak na Sevastopolj je ojačao, pa su ugrožene sovjetske pomorske crte opskrbe, a istodobno je flota izložena napadima njemačkog zrakoplovstva. Nadnevka 7. lipnja njemačka 11. armija kreće u napad na Sevastoploj uz potporu njemačkog 8. zrakoplovnog korpusa i rumunjskog ratnog zrakoplovstva (ukupno je to oko 600 zrakoplova), tu je i potpora teškog topništva (kalibri 304 do 600 mm, a i 800 mm tip 'Dora'. Tijekom višednevnih teških bitaka obije strane pretrpjele su velike i teške gubitke, a obrana Sevastopolja slomljena je 4. srpnja. Tako je i legendarna obrana Sevastopolja popustila i grad je pao u ruke njemačkim postrojbama. Sada njemačko zapovjedništvo u namjeri da stvori što povoljnije uvjete za ljetnu ofenzivu na južnom dijelu Istočne bojišnice planira da 18. svibnja krenu u koncentrično nastupanje postrojbe koje čine armijsku skupinu 'Kleist' iz područja Karamatorska prema sjeverozapadu i postrojbama njemačke 6. armije iz područja Balakleje prema jugoistoku, te da razbiju i unište sovjetske postrojbe u harkovskoj izbočini, a istodobno i da ustroje bojišnicu na Sjevernom Donecu. Ta operacija poznatija pod imenom Harkovska bitka nosila je kodni naziv 'Friedrich I', a za njezinu provedbu određeno je ukupno 35 njemačkih divizija.
Harkovska bitka – operacija 'Friedrich I'
Dok njemačko zapovjedništvo provedbu operacije planira s armijskom skupinom 'Kleist' (1. oklopna armija i 17. armija) i dio snaga skupine Süden (6. armija), istodobno i sovjetsko zapovjedništvo planira provedbu operacije na harkovskoj izbočini i to sa slijedećim snagama: sovjetska 6. i 28. armija iz sastava Jugozapadnog fronta (maršal Timošenko) planom ima zadaću da koncentričnim udarima napadne na Harkov iz područja Volčanske i Barvenkovske izbočine, a u namjeri da razbije njemačke postrojbe iz harkovske grupacije, oslobodi grad harkov i stvori povoljne uvjete za daljnje nastupanje na dnjepropetrovskom smjeru. Sukladno tomu planu sovjetske 6. i 28. armija krenule su u napad 12. svibnja i za samo tri dana uklinile se 20 – 40 km u njemački bojni raspored. No, slijedećih dana taj tempo nastupanja sovjetskih armija opada poradi sve jačeg otpora njemačkih postrojbi, a blizu je i potpuni obrt situacije. Poradi totalne (Athumanunhu nerazumljive bojne neaktivnosti) neaktivnosti sovjetskih postrojbi na bokovima sovjetskih 6. i 28 armije (ispred nosa tim sovjetskim postrojbama njemačke se postrojbe preslažu), 17. svibnja njemačke postrojbe prelaze u protuofenzivu prema planu. Poradi snažnog pritiska njemačke 1. oklopne i 17. armije, sovjetska 9. armija popušta i povlači se preko Sjevernog Doneca (ovo se nije smjelo dogoditi jer je sada potpuno otkrivena i ugrožena pozadina sovjetskoj 6. armiji) Opet, sovjetski zapovjednici kasno uočavaju ovu opasnost, pa tek 19. svibnja stiže zapovijed sovjetskoj 6. armiji da odmah prekine s nastupanjem prema Harkovu i okrene svoj front u obranu, no to je sada previše kasno. Brzi njemački oklopni klinovi spojili su se južno od Balakleje 23. svibnja i time zatvorili obruč oko sovjetske 6. armije. Okružene sovjetske postrojbe 6. armije sada su prisiljene voditi teške bojeve i borbe u okruženju od 24. do 29 svibnja kada su se samo dijelovi sovjetske 6. armije uspjeli probiti na lijevu obalu Sjevernog Doneca, a postrojbe sovjetske 28. armije odstupile su natrag na polazne položaje s kojih su 12. svibnja krenule u napad. Iako su njemačke priprave za veliku ofenzivu Harkovskom bitkom poremećene, oni su ipak uspjeli likvidirati harkovsku izbočinu, razbili su i uništili znatne sovjetske postrojbe i stvorili povoljne uvjete da istu poduzmu za mjesec dana. Sovjetska pak je ofenziva doživjela totalni fijasko i krah.
utorak, 16.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Opetovani pokušaj, da bombardiraju mostobran i uzletište na Guadalcanalu, japansko brodovlje poduzelo je noću 13. na 14. studeni. Ujutro 13. studenog prema Guadalacanalu uputio se plovni sastav admirala Mikawe , a istodobno isplovio je i konvoj od 11 prijevoznih i opskrbnih brodova pod zaštitom admirala Raizo Tanake, prevozeći kompletnu japansku diviziju koja se namjeravala iskrcati na Guadalcanalu. Kako se američka udarna skupina (CVA USS Enterprise) još uvijek nalazi daleko od Guadalcanala, odred admirala Willis Leea (2 BB bojna broda i 4 DD razarača) uputio se prema japanskom brodovlju u namjeri da ih presretne, no, nije stigao na vrijeme, pa je admiral Mikawa izvršio udar po američkom uzletištu na otoku Guadalcanal. Na uzletištu Henderson uništeno je 18 zrakoplova, ali uzletište nije teško oštećeno, pa su ga američki inženjerci brzo popravili. Na povratku japansko je brodovlje napalo zrakoplovstvo s uzletišta Henderson i zrakoplovi s CVA USS Enterprise. Potopljena je CA teška krstarica HIJMS Kinugasa, a tri CL krstarice i jedan DD razarač teže su oštećeni. U međuvremenu američki izvidnički zrakoplovi tipa Catalina otkrili su i japanski konvoj s pješačkom divizijom. U silnim naletima američkih zrakoplova s uzletišta Henderson, CVA USS Enterprise i otoka Espiritu Santa potopljeno je 7 prijevoznih brodova dok su 4 lakše oštećeni. Ipak japansko je brodovlje pod zapovijedanjem admirala Tanake nastavilo plovidbu s 4 oštećena broda prema Guadalcanalu. Nakon skorog uništenja pješačke divizije, slabih rezultata u udarima po uzletištu Henderson, japanski plan više nije davao za naslutiti da će polučiti neke značajnije rezultate. Ipak admiral Kondo odlučio je iskrcati preostale postrojbe na otok Guadalcanal. Tako se 14. studenog navečer japanski plovni sastav približavao Guadalcanalu u slijedećem složaju: - prethodnica (CL krstarica i 3 DD razarača) pod zapovjedništvom admirala Shintaro Hashimota, bojni odred (CL krstarica i 6 DD razarača) pod zapovjedništvom admirala Kimure, na 3 milje iza prethodnice, bojno osiguravajući glavninu plovi BB bojni brod HIJMS Kirishima i 2 CA krstarice s namjerom da bombardira uzletište Henderson. Plovni sastav pod zapovjedništvom admirala W. Leea približava se mostobranu na Guadalcanalu. Japanci su otkrili američke brodove u 2210, pa je admiral Hashimoto uputio 2 razarača u izvid područja južno od otoka Savoa, a s ostalim brodovima admiral Hashimoto kreće istočno od otoka Savoa. Istodobno CL krstarica i 4 DD razarača iz sastava skupine admirala Kimure krenula su južno za razaračima prethodnice. U međuvremenu američki plovni sastav napao je japanski plovni sastav admirala Hashimota i admirala Kimura. U tim kratkim dvobojima Japanci su izgubili jedan, a Amerikanci 2 razarača. Bitka se nastavila oko 2400 kada se američki plovni sastav sudario s japanskom glavninom admirala Konda. Za samo 7 minuta topničkog dvoboja japanski BB HIJMS Kirishima morao je odustati od bitke, jer je pretrpio oštećenja, ali bitku je morao napustiti i američki BB South Dakota. Oko 0035 15. studenog američki brodovi BB South Dakota I Washington otplovili su za Numeju, a dva oštećena razarača za Espirito Santo (jedan je na tom putu potonuo poradi oštećenja). Iako Amerikanci nisu vjerovali da će se Japanci usuditi iskrcati na otok, jer se već danilo i ona četiri oštećena prijevozna broda mogli su postati lagan plijen američkim zrakoplovima, admiral Tanaka iskrcao je oko 2000 preživjelih japanskih pješaka, ali bez teže opreme. Kasnije su prazne japanske prijevozne brodove napali američki zrakoplovi i jedan razarač koji ih je i svih 4 potopio. To je i bio kraj trodnevne bitke za Guadalcanal u kojoj su Amerikanci gotovo uništili cijelu japansku diviziju i prije nego se iskrcala na otok. Iako su japanski brodovi pretrpjeli brojčano manje gubitaka od američkih, strategijski uspjeh pripisuje se Amerikancima koji su obranili mostobran. Amerikanci su brzo nadoknadili pretrpljene gubitke, za razliku od Japanaca koji to nisu bili u stanju, a kasnije to će rezultirati i odlukom Japanaca da 4. siječnja 1943. godine konačno napuste otok Guadalcanal.
ponedjeljak, 15.08.2005.
Taktika bojnih brodova BB
Bojni brod
Bojni brod BB (eng. Batleship, fr. Batiment de ligne, njem. Schlachtschiff, tal. Nave da battaglia) vrsta je ratnog broda vrlo velikog deplasmana (istisnine) i radijusa djelovanja, snažnog topničkog oružja (najveći kalibri 406 mm) i vrlo jake oklopne zaštite (debljina čeličnog oklopa od 200 do 400 mm). Temeljni je čimbenik (do kraja II. Svjetskog rata) jezgre ratnih flota svih većih RM, a temeljna mu je namjena odlučujuća borba s glavninom protivnika na moru, te za samostalna djelovanja, ili pak za potporu kopnenim postrojbama u borbama na priobalnom području.
Temeljne taktičke značajke (klasa Iowa)
- istisnina (deplasman) 45 000 tona, max. Brzina 33 čvora, pogonski strojevi 212 000 KS, dužina 271 m, širina 33 m, dubina gaza 11 m, naoružanje (topništvo) 9 x 406, 20 x 127, 80 x 40 i 48 x 20 mm, oklop bokovi 482 mm, topničke kule 457 mm, paluba 152 mm, broj članova posade 2700 časnika, dočasnika i mornara.
Napadom Japanaca na Pearl Harbor, te britanskim zračnim udarom na talijansku ratnu luku Taranto, poljuljana je do tada važeća koncepcija da je BB čimbenik jezgre flotnih sastava i početak je to kraja prevlasti BB u pomorskim bitkama. Ulogu udarne i pokretljive snage flote polako preuzimaju nosači zrakoplova CV (CVA teški, CVL laki i CVE eskortni). Bitka kod otočja Midvej početak je kraja prevlasti BB u odnosu na CV, a bitka za Guadalcanal, odnosno bitka kod otočja Santa Kruz, to će i dokazati, te zauvijek u povijest otpratiti koncepciju BB. Međutim, iako su i dalje bili izlagani teškim udarima zrakoplova, površinskih brodova (krstarica) i podmornica BB su do kraja rata i dalje bili najsnažniji brodovi spremni da pretrpe teške pogotke, ali i da zadaju strahovite topničke udare. No, bitke se sada vode na velikim daljinama 150 do 200 milja, pa rješenje bitke donose zrakoplovi koji baziraju na kopnu ili na nosačima zrakoplova (CV), a ne više brodskim topovima. Postepeno BB preuzimaju novu ulogu, a to je zaštita CV od površinskih brodova, zaštita konvoja, potpora pomorskim iskrcavanjima i preciznim i dugotrajnim bombardiranjima obalskih utvrda gdje BB može zamijeniti stotine teških zrakoplova bombardera. Kraj II. Svjetskog rata dočekalo je samo 35 BB, a već 1958. njihov je broj opao na 20 i to većinom u pričuvi. Još će u Korejskom ratu BB Missuri, a u Vijetnamskom BB New Jersey pružati snažnu topničku potporu kopnenim postrojbama u priobalnim područjima, a do 1970. u službi će ostati samo 4 BB tipa Iowa (svi u pričuvi). Velikim BB u prilog nisu išle ni cijene njihove izradbe (preko 100 milijuna USD), a za tu cijenu danas se može izraditi nekoliko suvremenih manjih i bržih površinskih brodova opremljenih s vodećim projektilima koji uspješno mogu zamijeniti teške topove velikih kalibara BB. Tako je nakon dominacije od oko 100 godina BB zauvijek nestao s pozornice pomorskih bitaka iz sastava svih suvremenih današnjih RM kao zastarjeli i nepogodan u uvjetima suvremenog načina ratovanja.
Bitka za Guadalcanal
Guadalcanalska bitka
Do početka studenog Japanci su brojčano stanje svoji postrojbi na Guadalcanalu povećali na 27 000 vojnika, a Amerikanci su pak na mostobran Guadalcanala prebacili svežu pukovniju mornaričkog pješaštva (USMC) i znatnija pojačanja u topništvu. Obije strane vrše užurbane priprave da polovicom studenog na Guadalcanal prebace još snažnijih kontingenata. (Japanci 13 500 vojnika iz Rabaula, a Amerikanci jednu pješačku pukovniju, te nekoliko specijalnih postrojbi iz Numeje i Espirita Santa) Sve te djelatnosti i aktivnosti uskoro će dovesti do jedne od najkrvavijih bitaka na moru (12. do 15. studeni), bitke poznatije pod imenom Guadalcanalska bitka. Japansko zapovjedništvo planira da konačno uništi američki mostobran na Guadalcanalu noću 14. na 15. studeni. Neutraliziranje američkog zrakoplovstva na otoku, bombardiranjem uzletišta na otoku, povjereno je flotnim snagama (2 bojna broda, laka krstarica i 11 razarača) kojima zapovijeda admiral Hiroaki Abe i snagama (4 teške i 2 lake krstarice, te 6 razarača) kojima zapovijeda admiral Gunichi Mikawa. Obije japanske eskadre trebale su se izmjenjivati u bombardiranju svake noći. Ostale japanske flotne snage ( jedan bojni brod, 2 teške i 2 lake krstarice, te 9 razarača) imaju zadaću da krstare između otoka Truka i Guadalcana poradi osiguranja i potpore angažiranim postrojbama u bitki. Amerikanci raspolažu podacima o namjeri japanskih postrojbi, te se ubrzano pripremaju. Sukladno tomu, noću 12. na 13. studeni, američki prijevozni i opskrbni brodovi u pratnji 3 razarača napuštaju Guadalcanal u namjeri da izbjegnu japanski napad, a 5 krstarica i 8 razarača iz flotnog sastava admirala Callaghana ostalo je da odbije napad japanskog brodovlja. Ova nimalo laka zadaća morala je biti dodijeljena admiralu Callaghanu, koji doduše nema adekvatne snage za bitku na moru, ali snage admirala Kinkejda još nisu stigle jer se moralo popraviti oštećenje koje je nosač zrakoplova Enterprise pretrpio u ranijoj bitki kod Santa Kruz otočja. Admiral Callaghan 12. studenog u 2200 provodi ophodnju uzduž sjeverne obale Guadalcanala u složaju kolone s 4 razarača na čelu i 4 razarača na začelju, dok su krstarice u sredini. Japanski složaj je: krstarica HIJMS Nagara na čelu, bojni brodovi HIJMS Hiei i Kirishima na začelju, 3 razarača bočno i 5 razarača u prethodnici. Japanski kurs u odnosu na američko brodovlje 105 stupnjeva (približno). Prvi kontakt radarima uspostavljen je 13. studenog u 0120 na daljini od 30 000 metara. Američko brodovlje brzo okreće u kurs 310 stupnjeva. Japanci nemaju radare, pa ne znaju da im se protivnik približava (plovne brzine obiju eskadri koje se približavaju jedna drugoj je 40 čvorova). No, admiral Callaghan to izgleda nije znao iskoristiti, pa je zapovijed za paljbu izdao tek oko 0150, a tada su se protivničke prethodnice skoro već sudarile pramcima. Da bi izbjegao sudar američki čelni razarač iznenada okreče u kurs 315 stupnjeva, a to je izazvalo pomutnju kod ostalih američkih razarača. No, ni japanski razarači nisu se baš snašli, pa je do slične pomutnje došlo i kod njih. (Zbog tako nastalog kaosa došlo je do bitke koju nije moguće rekonstruirati, pa Vam Athumanunh to ni ne može nacrtati.) Naime, što se dogodilo. Torpeda se izbacuju na malim (bliskim) daljinama, upaljači nemaju vremena da se armiraju, zrna se ispaljuju također s bliskih odstojanja, a oružja ne mogu dobiti potrebitu depresiju. Ovakva pomutnja i kaos (o toj bitki Athumanunh slobodno kaže da su se i jedni i drugi mornari, a osobito časnici toliko zbunili i izgubili da je to za ne povjerovati) trajala je skoro 2 sata, kada japanski brodovi okreću na sjever – sjeverozapad, a da nisu izvršili svoju temeljnu zadaću – bombardiranje mostobrana i uzletišta na Guadalacanalu. Ishod te bitke (kaosa) bio je slijedeći: Japanci su izgubili 2 razarača, teško im je oštećen BB HIJMS Hiei kojeg su kasnije (13. studenog) potopili američki zrakoplovi kod otoka Savoa. Amerikanci su izgubili 4 razarača i krstaricu USS Atlanta, krstarice USS San Francisco i Portland, te jedan razarač teško su oštećeni, a krstarice USS Helena i Juneau, te 2 razarača lakše su oštećeni. Gubitci u ljudstvu su na obije strane veliki, a poginuli su američki admirali Callaghan i Scot. Krstarica (CL) USS Portland i teško oštećeni razarač ostali su u luci Tualaga poradi popravka, a ostatak sastava je otplovio prema Novim Hebridima. Na tom putu japanske su podmornice torpedirale američku CL USS Juneau koja je potonula s cjelokupnom posadom.
utorak, 09.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Ujutro 26. listopada protivnici su se međusobno otkrili uz pomoć izvidničkog zrakoplovstva. Admiral Holzi prvi je zapovjedio napad, pa je tako oko 0500 16 zrakoplova s USS Enterprisea poletjelo, a jedna je skupina američkih zrakoplova oko 0740 otkrila japanski nosač Zuiho i pogodila ga s dvije teške bombe. Oko 0710 s japanskih nosača (HIJMS Shokaku, HIJMS Zuikaku i HIJMS Zuiho) podiglo se 65 zrakoplova. S američkih nosača ( USS Hornet i USS Enterprise) podiže se u 0815 73 bojna zrakoplova (lovci, bombarderi i torpedni). Tijekom leta do protivničkih brodova došlo je do zračnih bitaka između pojedinih japanskih i američkih zrakoplova. U tim bitkama Japanci gube 3 lovačka, a Amerikanci 3 lovačka i 3 torpedna zrakoplova. U drugom napadnom valu Japanci podižu još 44 zrakoplova u 0822, a nešto kasnije još 29 zrakoplova s nosača HIJMS Junyo koji djeluje samostalno pod zapovjedništvom admirala Kakuji Kakuta. Na obije strane oko nosača žurno se podižu preostali lovački zrakoplovi za obranu od nadolazećih protivničkih zrakoplova. Tako su se do 0900 u zraku našli svi zrakoplovi sa svih nosača zrakoplova. U 0910 japanski su zrakoplovi napali USS Hornet, pogodili ga s četiri teške bombe, 2 torpeda, a i dva pilota samoubilački su se (nakon što su pogođeni) zaletjeli u toranj nosača (to još nisu kamikaze!) U napadu na USS Hornet oboreno je 25 japanskih zrakoplova, ali i USS Hornet je u plamenu, a situacija je katastrofalna, no, posada USS Horneta odbija napustiti nosač i hrabro gasi požar ne bi li spasila svoj brod. U to vrijeme kada USS Hornet gori, njegovi zrakoplovi silovito su napali japanski HIJMS Shokaku, pogađaju ga s 6 teških bombi i izbacuju nosač HIJMS Shokaku iz bitke. Zrakoplovi s nosača USS Enterprise neuspješno su napali japanski BB HIJMS Kirishima. Opet zrakoplovi s nosača USS Hornet bilježe uspjeh. Napali su japansku CA HIJMS Chikuma, pogodili je s dvije teške bombe i onesposobili je za bitku. Drugi japanski val zrakoplova napao je u 1015 USS Enterprise te ga pogodio s dvije teške bombe. U napadu na USS Enterprise Japanci gube 26 zrakoplova. Oko 1120 USS Enterprise napad 20 zrakoplova s HIJMS Junyo, ali bez uspjeha, jer je snažna protuzrakoplovna obrana USS Enterprisea oborila 8 zrakoplova. U 1127 japanski zrakoplovi iznenada su napali američki BB South Dakota i CL San Juan, te ih pogodili svakog s po jednom teškom bombom. Nosač USS Enterprise prihvatio je sve svoje zrakoplove, jer je USS Hornet teško oštećen, USS Enterprise prihvaća i njegove zrakoplove. Nakon toga admiral Kinkejd napušta oko 1400 bojište. Japanski zrakoplovi napadaju od 1515 do 1702 teško oštećen nosač USS Hornet kojeg sada tegli CA Northampton, a štite je dva američka DD. USS Hornet pogođen je još s jednim torpedom i dvije teške bombe, no, i dalje je plutao. Pokušali su ga potopiti i američki brodovi torpedima i topništvom, a onda odustali i napustili ga. Kasnije napušten i skroz uništen USS Hornet potapaju japanski DD oko 0135. U bitki kod otočja Santa Kruz Amerikanci su izgubili nosač USS Hornet, jedan DD, te 75 zrakoplova. Japanci pak su pretrpjeli slijedeće gubitke: nosač HIJMS Shokaku izbačen je iz bitke na devet mjeseci, teško su im oštećeni nosač HIJMS Zuiho, CA HIJMS Chikuma, jedan DD i 100 zrakoplova im je oboreno. Taktička pobjeda pripisana je Japancima, ali je oni nisu znali iskoristiti jer niti su slomili otpor američkih postrojbi na mostobranu Guadalcanala, a niti su otjerali američku flotu iz tog područja.
ponedjeljak, 08.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Bitka kod otočja Santa Kruz
(Neki povijesni izvori ovu bitku poznaju kao Treću bitku kod otoka Savoa, ali Athumanunh je raspoznaje kao Bitku kod otočja Santa Kruz)
Otočje Santa Kruz vulkanskog je podrijetla, a čine ga četiri veća otoka Ndeni (Santa Kruz), Vanicoro, Utupua, Tinakula i nekoliko manjih. Okružuju ih po brodove opasni koraljni grebeni, a obrasli su gustom tropskom prašumom. Klima je tropska s vrlo čestim olujama, za bitku izuzetno nepovoljna, poradi velike vrućine i vlage u zraku. Nedaleko od tog otočja tijekom II. Svjetskog rata sudarile su se i tukle su se u pomorsko-zračnoj bitki japanska Kombinirana flota i američki flotni Operativni odredi Hornet i Enterprise. Evo kako je to bilo. Japanska Kombinirana flota (4 nosača zrakoplova 4 bojna broda, 10 krstarica i 30 razarača) krstarila je oko Solomonskih otoka s namjerom da bije bitku s američkim ratnim brodovima koji bi se tu pojavili u namjeri da dopreme pojačanja na otok Guadalcanal. Japanska operativna eskadra podijelila se u dva odreda: - istureni odred (jedan nosač zrakoplova s 55 bojnih zrakoplova, 2 bojna broda, 5 krstarica i 14 razarača) pod direktnim zapovjedništvom admirala Nobutake Konda i udarni odred (3 nosača zrakoplova s 157 bojnih zrakoplova, 2 bojna broda, 5 krstarica, 16 razarača i 4 tankera s gorivom) pod zapovjedništvom admirala Nagume. Japanske podmornice vrebaju u dubinama na vjerojatnim smjerovima nailaska američkih brodova, a čitavim akvatorijem pomno motri japanska 11. zračna flota s uzletišta u Rabaulu. Američki admiral Holzi, zapovjednik Južnog Pacifika, podijelio je svoju flotu u tri odreda NOS (namjenski organizirane snage – Task Force TF): - TF-1 Enterprise (nosač zrakoplova Enterprise s 82 bojna zrakoplova, bojni brod, 2 krstarice i 8 razarača) pod zapovijedanjem admirala Kinkejda, TF-2 Hornet (nosač zrakoplova Hornet s 87 bojnih zrakoplova, 4 krstarice i 6 razarača) pod zapovijedanjem admirala G.D. Muraya, te TF-3 (bojni brod, jedna teška i dvije protuzrakoplovne krstarice, te 6 razarača) pod zapovijedanjem admirala Willis Lee. Pored toga u tim vodama krije se podosta američkih podmornica koje čekaju signal admirala Holzia, pa da napadnu iz dubina, a tu je i oko 260 bojnih zrakoplova koji baziraju na uzletištima Guadalcanala, Espirto Santa i Nove Kaledonije.
nedjelja, 07.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Iako su doživjeli neuspjeh u bitki kod rta Esperans, Japanci su iskrcali pojačanja i doknadni ratni materijal na otok Guadalcanala, a uz to i teže topničko naoružanje koje je odmah počelo tuči po američkom uzletištu Henderson. No, i američka pojačanja stižu na otok 13. listopada (ojačana 1. pješačka pukovnija upućena iz Numeje. Ipak, za američke postrojbe na mostobranu bojna situacija nije se odvijala baš povoljno. Od 90 bojnih zrakoplova na uzletištu Henderson sada je za boj sposobno samo 42 zrakoplova, a 15. na 16. listopad stižu svježa japanska pojačanja (oko 4500 vojnika). Sada i japansko brodovlje sve snažnije bombardira položaje američkih postrojbi koje brane mostobran na Guadalcanalu. Zapovjedništvo nad japanskim postrojbama na Guadalcanalu preuzeo je japanski general Harukichi Hyakutake koji je stigao iz Rabaula. Na otoku je sada oko 20 000 japanskih vojnika i general Hyakutake zapovijeda 19. listopada opći napad na crtu mostobrana američkih postrojbi. Razvile su se doista teške bitke, poput bitke na rijeci Matanikau gdje su iz džungle japanske postrojbe izvršile napad na lijevo krilo američkih postrojbi na mostobranu. Kriza je nastupila 25. listopada, američko mornaričko pješaštvo posljednjim je naporima uz teške bitke držalo uzletište Henderson, a na pučini japanski nosači samo su čekali signal kada će uzletište biti zauzeto, pa da na njega spuste japanske zrakoplove. Iako izmučeni malarijom i silovitim japanskim navalama, američki su vojnici hrabro obranili mostobran, a japanske postrojbe nakon 2000 poginulih vojnika počele su se izvlačiti i napuštati bojni dodir s američkim vojnicima na crti mostobrana. Sada će kao odgovor na japansku Kombiniranu flotu, Amerikanci angažirati jak flotni sastav (2 nosača zrakoplova, 2 bojna broda, 9 krstarica i 24 razarača, pa je na pomolu bitka kod otočja Santa Kruz.
subota, 06.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Bitka kod rta Esperans
Prema otoku Guadalcanalu upućen je 11. listopada japanski plovni sastav pod zapovjedništvom admirala Aritoma Gotoa koji je bio podijeljen u dvije skupine: skupina za prijevoz pojačanja (2 nosača hidrozrakoplova i 6 razarača na kojima se nalazilo 728 japanskih vojnika pješaka, nekoliko teških topova, streljivo i ostala potrebita ratna oprema) i skupina za bombardiranje uzletišta i američkih postrojbi koje su branile mostobrana na Guadalcanalu (3 teške krstarice i 2 razarača). Istodobno iz Noumee (Nova Kaledonija) prema Guadalcanalu kreće se američki transport s pojačanjima za mostobran (ojačana 164. pješačka pukovnija), a štiti je bojna skupina kodnog imena 'Hornet' (nosač zrakoplova Hornet i nekoliko krstarica s razaračima), te bojna skupina kodnog imena 'Washington' (2 bojna broda i nekoliko razarača). Američka 64. operativna skupina pod zapovijedanjem admirala Normana Scotta (2 teške i 2 lake krstarice, te 5 razarača) ima zadaću da onemogući japansko dopremanje pojačanja na Guadalcanal. Obaviješten o dolasku japanskog brodovlja admiral Scott krenuo je prema otoku Savoa kako bi s japanskim brodovima došao u bojni kontakt. U 2332 skupina admirala Scotta ploveći u postroju kolone s 3 razarača na čelu okrenula je u protukurs protivnika. Na sluteći da se američko brodovlje nalazi vrlo blizu japanska skupina za bombardiranje plovi s tri krstarice u koloni, te s po jednim razaračem lijevo i desno od zapovjedne krstarice, poradi bočne zaštite. Američka krstarica USS Helene prva je zamijetila na zaslonu svoga radara japansko brodovlje, pa je u 2346 otvorena snažna topnička paljba po japanskom brodovlju na udaljenosti od samo 4 – 5 000 metara. S topovima u temeljnom položaju, ploveći u koloni, japanski topnici nisu mogli uzvratiti paljbu, a američki brodovi nalazili su se u vrlo povoljnom položaju (T-križanje) iz kojeg su mogli gađati efikasno. Da bi svojim topnicima omogućio odgovor, admiral Goto zapovijeda okretanje u protukurs okretom u desno (jedan razarač HIJMS Hatsuyuki i teška krstraica HIJMS Kinugasa nisu pravilno protumačili zapovijed admirala Gotoa pa su okrenuli u lijevo, a to će ih spasiti od pogibelji), ali okreti brodova i bijela pjena koja se pojavila iza njih američkim topnicima samo je olakšala gađanje. No, sada se i admiral Scott uplašio da njegovi razarači koji su već zaokrenuli ne postanu ciljevi njegovim krstaricama, pa je oko 2347 zapovjedio da se prekine s paljbom dok se ne odredi točan položaj razarača. Kada je to učinjeno u 2351 američke su krstarice ponovno otvorile snažnu paljbu po japanskim brodovima. Japanske teške krstarice HIJMS Aoba i HIJMS Furutaka dobile su teške pogotke i našle se u plamenu, dok je razarač HIJMS Fubuki eksplodirao i potonuo. Prije narečeni krstarica i razarač koji su okrenuli u lijevo izbjegli su pogotke. Admiral Goto smrtno je ranjen na svom zapovjednom mostu. Admiral Scott zabrinut za svoje brodovlje zapovijeda prekid paljbe u 0020 i traži izvješća o stanju na istima. Bio je to i kraj bitke kod rta Esperans. U kratkom, uglavnom topničkom dvoboju, Japanci izgubili jednu tešku krstaricu i jedan razarač, dok im je jedna teška krstarica teško oštećena, a Amerikanci su imali teško oštećenu krstaricu USS Boise i razarač USS Farenholt, dok je razarač USS Duncan pretrpio teška oštećenja, jer se kao prvi u koloni (u trenutku kada je zaokrenuo) našao pod paljbom vlastitih i protivničkih krstarica. Kasnije je USS Duncan potopljen od strane posade, jer se nije mogao popraviti. Tijekom 12. listopada američki zrakoplovi s uzletišta na Guadalcanalu potopili su 2 japanska razarača iz sastava skupine za pojačanje koji su tragali za brodolomcima s krstarice Furutaka i Fubaki.
petak, 05.08.2005.
Bitka za Guadalcanal
Sada Japanci mijenjaju taktiku, pa manje skupine vojnika prevoze brzim razaračima pod zaštitom mraka, a i intenziviraju noćna bombardiranja američkih položaja i uzletišta na Guadalcanalu. Amerikanci pak svoje postrojbe opskrbljuju danju pod snažnom zrakoplovnom zaštitom zrakoplova koji uzlijeću s uzletišta Nouvelle Caledonie i New Hebrides. Ovako primijenjene taktike dovodile su do stalnih bitaka i bojeva u kojima su obije strane trpjele znatnije gubitke. Nakon što su 12. rujna Japanci kod rta Taivu iskrcali novih 3500 vojnika ponovno je napadnut američki mostobran na otoku Guadalcanalu. Prethodno je (8. rujna) general Vendegrift iskrcao nešto slabije američke postrojbe nedaleko rta Taivu, pa su se Japanci povukli bez borbe s ciljem da ne otkriju svoje brojčano stanje, ali su američke postrojbe u došle u posjed nekih operativnih dokumenata japanskih zapovjednika, pa su američki časnici otkrili stvarne japanske namjere. Tako je i napad Japanaca 12. rujna uspješno odbijen. Japanske postrojbe do 14. rujna pretrpjele su teški poraz i pri tomu izgubile oko 1200 vojnika. Protumjeru japanskim stalnim dovlačenjima pojačanja na Guadalcanal, Amerikanci su 14. rujna doveli sa otoka Espiritu Santo jednu pukovniju mornaričkog pješaštva (oko 4300 vojnika). Pojačanje je imalo snažnu zračnu i pomorsku potporu, ali su japanski brodovi i zrakoplovi uspjeli potopiti američki nosač zrakoplova Wasp, teško oštetiti bojni brod North Carolina i jedan razarač. Međutim, 18. rujna iskrcano je ljudstvo mornaričkog pješaštva na Guadalcanal. Tako ojačan general Vendegrift (zapovjednik američkih snaga na otoku Guadalcanalu) poduzeo je tijekom 23. rujna do 9. listopada niz ofenzivnih operacija protiv japanskih postrojbi na Guadalcanalu, ali te operacije nisu polučile značajnije rezultate. Japanci su konačno uvidjeli svu ozbiljnost situacije na Guadalcanalu, pa su odlučili krenuti u odlučujući napad. U akciju će se uključiti cjelokupna japanska Kombinirana flota (4 nosača zrakoplova, 4 bojna broda, 10 krstarica i 16 razarača) u namjeri da zaustave opskrbu i ojačavanje američkih pješačkih snaga na mostobranu Guadalcanala. Zaštitu japanskim pješačkim postrojbama (pojačanjima) provodila je eskadra admirala Mikave (4 teške krstarice, 16 razarača i 2 nosača hidrozrakoplova), te oko 220 zrakoplova s uzletišta na kopnu. Tako će doći do bitke kod rta Esperans.
srijeda, 03.08.2005.
Podmornički rat na Atlantiku
Podmornički rat na Atlantiku
Njemačke podmornice počele su bojna djelovanja odmah po izbijanju II. Svjetskog rata, a prva im je žrtva bio putnički brod Athenia koji je potopljen 3. rujna 1939. godine bez prethodne upozorbe. (Ovo inače hrabrim njemačkim podmorničarima nije trebalo, iako ih Athumanunh drži za prave vojnike (mornare), potapanje putničkog broda i to još bez upozorbe ravno je divljaštvu i nema nikakve veze s vojničkom i viteškom časti i kuražom) No, to je na veliko čuđenje Athumanunha zasmetalo i samom 'betežniku' Hitleru, pa je on strogo zapovjedio zapovjednicima podmornica da nikada više ne smiju potopiti civilni brod, pa makar on plovio i u sastavu konvoja. Dakako, prvi i pravi vojnički uspjeh zapisala je njemačka podmornica U – 29 pod zapovjedništvom kapitänlutnanta (koji odgovara poručniku fregate u HRM, ili natporučniku u HKoV) Otta Schuharta 17. rujna 1939. godine kada je napala i potopila britanski nosač zrakoplova HMS Courageus (poginulo je 518 britanskih mornaričkih časnika, dočasnika i mornara). Uspjeh je dodatno veći što su četiri britanska razarača pokušala obraniti svoj nosač, ali nisu uspjeli. Zatim, podmornica
U – 47 koja je usred Scapa Floua potopila britanski bojni brod Royal Oak. Kasnije njemačke će podmornice bez prethodne upozorbe potapati sve brodove koji su plovili do meridijana 20 stupnjeva zapadno (W). O podmorničkom ratu Athumanunh će još jednom kasnije pisati opširnije, a ovo je samo mali uvod i odgovor na upućeno mu pitanje.
Podmornica U - 29
podmornica U - 29 sječe valove Atlantika
HMS Courageus
nosač zrakoplova HMS Courageus tone torpediran
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!