Arhangel

31.03.2008., ponedjeljak

Ponos i predrasude

Tema koja ovih dana potresa hrvatsku javnost nesumnjivo je slučaj odbjeglog umirovljenog generala Hrvatske vojske Ivana Koradea, koji je osumnjičen za četverostruko ubojstvo u dva mjesta pitomog hrvatskog Zagorja. O samom smo slučaju razmišljali u prethodnom postu. Ovaj slučaj, kao i reakcije na njega, potakle su Arhangela da svoje stavove vezane uz Domovinski rat i pitanje hrvatskih branitelja sažme u nekoliko točaka.

1. Domovinski rat je Hrvatskoj nametnut od strane velikosrpskog agresora. Taj je rat s hrvatske strane bio legitiman i legalan. Hrvatska je bila žrtva.
2. Hrvatska je u Domovinskom ratu stekla slobodu, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost. To su vrednote koje su plaćene životima mnogih branitelja i civila, nebrojenim ranjenima i prognanima. O materijalnoj šteti ne treba ni govoriti.
3. Svim žrtvama u Domovinskom ratu odajemo dužnu počast, njima se ponosimo, njih se sjećamo i o njihovom zalogu života i zdravlja za našu slobodu moramo upoznavati generacije koje dolaze iza nas.
4. Iskreno suosjećamo s nevinim žrtvama s neprijateljeve strane iz vremena rata. Time se uzdižemo iznad ideja mržnje i osvete. Generalna krivnja ne postoji, postoje krivci imenom i prezimenom. To ne umanjuje odgovornost suprotne strane da se suoči s tamnom stranom vlastite prošlosti i uloge u Domovinskom ratu.
5. U obrani Hrvatske sudjelovali su mnogi branitelji. Imamo pravo znati njihova imena, broj i djela.
6. Priznajemo da je u vrijeme Domovinskog rata bilo onih koji koji se nisu htjeli boriti, koji su se skrivali pred mobilizacijom, lažnim liječničkim i drugim potvrdama «dokazivali» tobožnju nesposobnost za služenje u Hrvatskoj vojsci i bježali u inozemstvo. Takvi danas ne zaslužuju status hrvatskog branitelja jer time kaljaju časno ime hrvatskih branitelja.
7. Priznajemo da je s Hrvatske strane tijekom i nakon rata bilo zločina. Oni su neopravdana zlodjela grupa i pojedinaca. Ti zločini ne predstavljaju Domovinski rat, ne obezvrjeđuju ga niti su ih počinili istinski branitelji domovine. Zločine osuđujemo, a one kojima se krivnja dokaže valja kazniti, uzimajući u obzir i sve okolnosti rata i poraća.
8. Sudjelovanje u Domovinskom ratu nikom ne daje za pravo biti iznad zakona. Oni koji se služe nasiljem, razbojstvima i ubojstvima pod krinkom posljedica ili zasluga iz rata, sami obezvrijeđuju svoje ratne zasluge.
9. Trulost i korumpiranost pravosudnog i zdravstvenog sustava razlogom su što su mnoga prava istinskim hrvatskim braniteljima onemogućena, dok ista uživaju i oni koji ih nisu zaslužili. Ova činjenica ne umanjuje vrednote Domovniskog rata niti zasluge istinskih branitelja.
10. Ljubiti domovinu krjepost je dostojna čovjeka. Ljubav prema svom narodu i domovini podrazumijeva poštivanje drugih naroda i njihovih zemalja. Ovo vrijedi i onda kad ti drugi ne poštuju naše, jer se time izdižemo iznad logike osvete i uzvraćanja istom mjerom.
- 19:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.03.2008., subota

Krvavi pir

Naša je sveukupna javnost ostala šokirana monstruoznim ubojstvom koje se ovih dana dogodilo u dva mjesta Hrvatskog Zagorja u kojima su smrtno stradale četiri osobe, od kojih je najmlađoj bilo svega šesnaest godina. Za ubojstvo se sumnjiči nekadašnjeg generala Hrvatske vojske Ivana Koradea, koji je u bijegu pred policijom.
Mediji naširoko izvješćuju o ovom nemilom događaju koji je bacio sjenu na sliku Hrvatske kao mirne zemlje za veliki odmor. Prava je istina da je Hrvatska još uvelike obilježena tragovima rata koji je prohujao ovim stranama i da su te posljedice vidljive i na ljudima i na prirodi. Sjetimo se da je prije nekoliko godina jedan nizozemski turist na otoku Visu postao bez potkoljenice kad je ugazio na minu zaostalu u okolišu nekadašnje vojarne. Znatni dijelovi nekad okupiranih krajeva Hrvatske još su pod minama. Nikad nećemo saznati koliko je nelegalnog oružja skriveno po stanovima i kućama diljem zemlje.
S druge strane, naši se mediji i javnost zgražaju nad ubojstvima za koja se tereti odbjegli general Korade. Svakom tko iole misli svojom glavom jasno je da se od nasilnika takvog profila nešto slično i moglo očekivati. Korade je već bio optuživan za demoliranja objekata, maltretiranja, premlaćivanja i zlostavljanja, kako u vrijeme rata tako i u godinama koje su uslijedile nakon što je bio poslan u prijevremenu mirovinu. Međutim, budući da svi znamo koliko je pravosudni sustav u Hrvatskoj korumpiran, Koradeu nitko nije mogao (ili nije htio?) ništa, i taj je (ne)čovjek mogao nastaviti svoj nasilnički život sve do trenutka dok korumpiranost našega pravosuđa nije platilo životom četvero ljudi prije nekoliko dana.
Prateći biografiju odbjeglog generala, postaje jasno da je nekažnjavanje ranijih grijeha pogodovalo njegovom osjećaju moći i neranjivosti, što je vremenom dovelo do njegovog sve smionijeg i sve nasilnijeg ponašanja. Ne znam treba li spominjati da se naš dični general kroz sve ovo vrijeme i obogatio pa je na pitomim zagorskim bregovima izgradio pravu haciendu. Financijski je također zbrinuo svoju obitelj, pa se i njegov sin počeo nasilno ponašati po uzoru na oca.
Tragična je i poražavajuća činjenica da je Korade samo jedan od proizvoda hrvatskih devedesetih, koje su kao na traci u prvi plan društva, ekonomije, kulture, politike i javnog života odreda lansirale kojekakve kriminalce, hoštaplere, mutikaše, prevarante, špijune, dilere i osobe s međunarodnih tjeralica. Važno je bilo samo da budu poltroni sposobni ulagivati se tadašnjoj vlasti i predstaviti se kao oni koji su sposobni pomoći u obrani Hrvatske. Oni su bacili ljagu na časnu ulogu istinitih hrvatskih branitelja i svih domoljuba koji su pomogli u obrani domovine.
Prava je istina da su takvi kao Korade Hrvatskoj više naštetili, nego što su joj pomogli, premda u njihovoj biografiji nalazimo i svijetlih trenutaka (uloga u oslobađanju Knina za vrijeme «Oluje»). Vremenom su se uhljebili, zauzeli važne političke i društvene pozicije. Osobito u provincijskim sredinama postali su moćnici, satrapi koji su odlučivali ne samo o politici ili ekonomiji mjesnog stanovništva, nego i o životu i smrti ljudi. Takvi su se odreda nacrtali u nadzornim odborima ili u direktorskim foteljama nekad profitabilnih tvrtki koje su doveli na prosjački štap, lokalne sportske klubove pretvorili su u krave muzare prljavog novca te poput feudalaca zagospodarili ostacima ekonomije za čije su interese vojske nezaposlenih trebale raditi za nekakav minimalac. Njihove vile svjedočanstvo su njihove beskrupuloznosti, a bahatost odlika njihovih nazora. Svatko tko bi im stao na put bio bi premlaćen, svaki konkurentski objekt demoliran, a svi nepoćudni i dovoljno hrabri da dignu svoj glas ušutkavani.
I nakon što je Ivan Korade, kako stvari stoje, pobio četvero ljudi (ovom prilikom!), svi su se mediji stali čuditi i u nevjerici, tobože, slijegati ramenima. Agresivnim kriminalcima i nasilnicima klima bezvlašća i pravosuđa koje to nije savršeno je odgovarala. Ubojstva u takvom kontekstu ne samo da ne iznenađuju, nego su sasvim očekivana, kao neka nužnost. Na žalost.
Dakako da svakom želimo sve najbolje, ali sva je prilika da Korade iz cijele ove priče neće izvući živu glavu. Ili će se sam upucati, ili će ga policija, tobože, u obrani, smaknuti. Ipak, Korade je za mnoge previše opasan jer previše zna. Zato je najsigurniji mrtav. Samo mrtav Korade je dobar Korade. Na žalost. Nije ni prvi, niti jedini.

- 15:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

28.03.2008., petak

Veličine

U moru događanja koja nas svakim danom okružuju, i u malo vremena koje čovjeku preostaje da sve to promisli i svoje misli stavi na papir, valja se odlučiti za ono na što je najvrednije osvrnuti se. A to su ljudi, osobito onda kad svojim odlaskom ostave prazninu u našim životima…
U tjednu koji je iza nas ostali smo bez jednog od simbola koji su obilježili hrvatsko glumište i kinematografiju druge polovice dvadesetog stoljeća – Borisa Dvornika. Ovaj je čovjek i likovi koje je tumačio na neki način postao zaštitni znak mediteranskog dijela Hrvatske, na poseban način Splita i Dalmacije. Dvornik je, među ostalima, na nenadmašan način utjelovio Smojine likove Roka Prča u Malom i Meštra u Velom mistu, i to do te mjere da su ta dva lika postali nezaobilazne sastavnice pučke kulture i regionalnog identiteta hrvatskog juga.
Smrt Borisa Dvornika zadnji je čin predstave života koja je iz naše sredine zauvijek odnijela ljude koji su joj niz desetljeća davali osebujan pečat. Dvornik se na neki način pridružio Smoji koji je prije 13 godina tiho i u nezasluženom medijskom bojkotu zamijenio ovaj svijet drugim.
Ostavimo li po strani prljave ralje politike koja je i Smoju i Dvornika nastojala uvući u svoje igre, i time bacala sjenu na njihove živote i djela, Smoje i Dvornik ostaju veličine hrvatskog pera, odnosno kazališta i filma. I jedan i drugi ostavili su neizbrisiv trag u svijesti svakog tko je pročitao koji Smojin članak ili humoresku, odnosno odgledao predstavu, televizijsku seriju ili film u kojemu je Boris Dvornik odigrao koju ulogu.
Smoje se nije plašio, napose u Malom mistu, narugati se svakom totalitarizmu, uskogrudnosti, malograđanštini i ljudskoj gluposti i zloći uopće. Tako u Smoje talijanski okupatori plešu sa lokalnim kurtizanama, politički zatvorenici sami sebe zaključavaju u zatvor, komunistički dužnosnici Badnju večer završavaju crkvenim himnom (Te Deum), lokalni dužnosnici ne ispuštaju alkohol iz ruku, a polupismeni policajci provode božićnu noć pokušavajući na pisaćem stroju ispravno otipkati jedno jedino ime. I sve je to napisano i snimljeno u jeku žestoke komunističke represije koncem šezdesetih godina minulog vijeka. Ne možemo reći da za takvo nešto nije bila potrebna i literarna genijalnost i politička hrabrost. Istina, Smoje je u Velom mistu početkom osamdesetih godina ublažio oštricu vlastite kritike, u nekim elementima i podilazio sustavu, ali ne možemo reći da i tom djelu na suptilan način na usta Meštra ne ismijava svaku vlast i sustav koji je prohujao ovim našim stranama.
Ovi Smojini projekti u glumačkom geniju Borisa Dvornika dobili su svoje utjelovljenje. Ako bismo Smoji htjeli predbaciti podilaženje komunizmu, trebali bismo ista mjerila primijeniti i na Dvornika gledajući niz uloga u filmovima o Drugom svjetskom ratu gdje je Dvornik ostvario niz uloga partizana. No, bez obzira na profil likova koje je tumačio, Dvornikova gluma i spomenuti filmovi imaju neprolaznu umjetničku vrijednost koju nije mogla zanijekati ni kritika početkom devedesetih, kritika natopljena antikomunističkim raspoloženjem koje je tada vladalo u društvu i njime dominiralo.
Dvornikovom smrću Hrvatska je ostala bez jednog u nizu glumačkih veličina koje su nas napustile u zadnjih desetak godina: Mladen Crnobrnja, Ena Begović, Fabijan Šovagović, Josip Genda, Semka Sokolović, Tomislav Durbešić… Na kazališne daske i pred filmske kamere stupila su neka nova lica. Pero su u ruke uzeli neki novi ljudi. Naše glumište, kinematografija i književnost nastavljaju svoj život. Vjerujemo da će se među nama pojaviti neki novi Smoje, Genda ili Dvornik koji će svojim umjetničkim ostvarenjima obogaćivati naše živote…

- 20:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.03.2008., subota

Radost i nada

U vremenu kad se svijet mijenja brže nego ikad ranije i kad se čini da ništa nije stalno niti vječno, poruka uskrsnuća djeluje poput programa čiji je zadatak ponuditi jednu novu stvarnost koja će ostati zauvijek, a ipak uvijek biti mlada i nova.
Uskrsnuće Kristovo jedan je od temelja stvarnosti je koja nas nadilazi. Nikada nećemo moći do kraja pojmiti značenje i razmjere tog nadpovijesnog događaja, koji se ipak u vremenu zbio, kad je Krist od mrtvih ustao. Uskrsnuće je činjenica koju slutimo, koja se javlja onkraj vidljivog i svojom snagom nepovratno mijenja ovu našu stvarnost. Uskrsnuće je ludost svijetu jer se ne da zatvoriti u kalupe naše logike i našeg razmišljanja, ne da se izmjeriti, predočiti, opipati, verificirati, njime eksperimentirati. Ono je Božja stvarnost koja je raskinula zastor između Božje i naše stvarnosti i učinila da novi eon, Božji svijet pomalo počne postajati našim. Nisu li svi apostoli i mučenici to potvrdili svjedočanstvom svojega života i svoje mučeničke smrti!? Po čemu su to neuki ljudi iz Galileje od slabića i kolebljivaca postali neustrašivi propovjednici vjere ako ne po Uskrsnuću kojem je uslijedio silazak Duha Svetoga!?
Uskrsnuće je stvarnost kojoj se nadamo i koju anticipiramo tj. već sada imamo neko prediskustvo Kristove proslavljene egzistencije. To prediskustvo daje nam se u liturgiji koja nenadmašno ostvaruje mistični susret našeg i Božjeg života u prožimanju i preobrazbi. Zato je Uskrsnuće nada koja ne vara, obećanje koje je već ostvareno.
Kamen koji je s groba bio odvaljen i ukopno platno u koje je Kristovo tijelo bilo povijeno svjedoče o snazi kojom je život pobijedio smrt i svjetlo tamu. Tako je grob od mjesta truleži i raspadanja postao mjesto rođenja novog života i to za sve ljude. To je činjenica koja je nama ljudima neshvatljiva i čak kontradiktorna, no u Božjoj logici, različitoj od naše, to je pravednost i istina koja nadvisuje ove naše male, ljudske istine i istiničice. Zato je Kristov grob mjesto nade.
I što još reći o svetom Kristovom uskrnuću. Možda bi se mogle sve knjige ovog svijeta o tome napisati, ali Uskrs nikad do kraja ne bismo uspjeli opisati. Zašto? Jer je to stvarnost koja na tek čeka, to je milost koja je u Božjoj domeni i koju možemo samo iščekivati kao dar. I dok je iščekujemo, dok ju budemo iščekivali, spremni smo za sva trpljenja koja nam se spremaju.
Uskrsnuće životu daje smisao. Bez Uskrsa život bi bio ludost koja bi završavala propašću označenom grobnom rakom. Uskrs osmišljava svaki naš dan, označava uvijek nešto novo i preobraženo. Uskrs je istina o kojoj možemo tek tepati, mucati, ostajući zadivljeni nad veličinom Božje dobrote koja se u Uskrsnuću Kristovu objavila...
Svima vama koji slavite Uskrs, svima koji nastojite živjeti čineći dobro, ljubeći svoje i poštujući tuđe, svima, svima baš neka je

SRETNO SVETO USKRSNUĆE KRISTOVO!
Vaš Arhangel.

- 09:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.03.2008., četvrtak

Nada

U danim pred nedjelju u koju slavimo Uskrs spominjemo se muke i smrti Isusove. Budući da mi ljudi imamo iskustvo trpljenja, nekako nam se lako identificirati s mukom i patnjom pravednika. U tom poistovjećivanju s pravednikom i njegovom boli očituje se naše suosjećanje i samilost, osobito kad o patnji i pravedniku razmišljamo kao o univerzalnom arhetipu koji nadilazi prostor i vrijeme, koji iz povijesti prelazi u nadpovijest i vječno bdije nad našim životima kao svjedočanstvo ljudske nepravde i ljubavi patnikove. Stoga, nije nam teško personificirati bol i muku svakog čovjeka s Kristom koji izbičevan vuče drvo križa i na njega biva razapet poput kakvog razbojnika.
Ova živa uspomena na Kristovu muku na poseban se način utjelovila u mediteranskom ambijetu. U ovim danima crkve su ispunjene tugaljivim napjevima iz kojih isijavaju stoljeća duboke utkanosti kršćanstva u svijest mediteranskog čovjeka. Iz treperavih svjetala svijeća i lučica po tim malim kamenim crkvama svijetli iskustvo generacija koje su živjele prije nas i koje nam namjeriše tako bogatu baštinu koju ni jedan totalitarizam koji je prohujao ovim stranama nije uspio zatrti.
Dani su Velikog trodnevlja. Za kršćane-katolike i sve ljude dobre volje vrijeme je dubokog preispitivanje sebe samih. Na Kalvariji se uzdiže sveto drvo kao stijeg podinut narodima. Ono nikog ni na što ne prisiljava, ono samo poziva da se osvrnemo na Onoga koji je na križu bio razapet u onaj davni dan, tamo, pored Jeruzalema. «O vi svi koji prolazite putem, pazite i vidite; imali boli kao što je bol moja!?», antifon je večernje službe Velikog petka. U Raspetom su u taj dan razotkrivene sve tajne misli ljudskog srca, sva zloća svijeta na tom je križu bila pribijena na drvo. Bio je to čin nama ljudima nerazuimljiv, čin dobrote velike do neba, čin pred kojim ostajemo nijemi...
Križevi su ovih dana zastrti velom. U petak će biti svečano otkriveni uz poklik: «Evo drvo križa, na kojemu je Spas Svijeta visio! Dođite, poklonimo se!» Bit će to poziv na cjelivanje Krista Raspetog. U dramatičnom obredu pristupamo križu. Ljubimo ga. Mi grješnici. Jedano bogati i siromašni, zdravi i bolesni, sveci i ubojice, naivci i prepredenjaci... Na križu je raspet Onaj koji je prevedan za sve, koji prihvaća sve. To je opet Božja logika koja nadilazi naše rasuđivanje...
I što Mu reći u tom strašnom trenutku u kojem se srce privija uz Kristovo. Možda je tu svaka riječ suvišna... Možda samo stih koji će se prolamati iz grla onih koji će u procesiji u noći s Velikog četvrtka na petak pratiti križ:
«O propeti moj Isuse, nut pogledaj naše suze!»
- 11:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.03.2008., utorak

Nepatvorena istina

U svekolikom tijeku godine, kroz svih 365 njezinih dana, malo je trenutaka u kojima zastanemo, stanemo na loptu vremena i osvrnemo se na sebe i svijet oko sebe. U rijetkim trenucima pogledamo na svoje odnose; oni su ono što nas od individua čini osobama. Malo je, premalo vremena u kojem nam je dano baciti sidro u more ljeta bar na tren ili dva, i iz perspektive prolaznog stvora zemaljskog promisliti o sebi, o drugima, svijetu i, u konačnici, o Bogu.
Ipak, dani Velikoga tjedna u kojemu se nalazimo povlašteni su trenutak za kršćane-katolike, i za sve ljude dobre volje koji žele razmišljati o iskustvu boli i trpljenja. Ovo su dani suživljavanja s mukom Isusa Krista, dani promišljanja o žrtvi Boga i čovjeka – Isusa iz Nazareta. To promišljanje nije i ne treba biti teologiziranje – to ostavljamo teolozima – već odraz duboke ljudske potrebe da u svojem životu muci i patnji da smisleno objašnjenje, dosegne utjehu za trenutke u kojima ona izostaje, a preostane samo tuga i škrgut zubi.
Veliki je tjedan spomen na dramatične dane kada je prije gotovo dvije tisuće godina na brežuljku pored Jeruzalema na križu ubijen jedan neobičan čovjek, Isus iz grada Nazareta. Jedni su ga držali za proroka i čovjeka Božjeg, drugi ga optužiše za rušenje društvenih normi, nepoštivanje subote i religioznih struktura svojega naroda i svojega vremena. Sva je prilika, reći će netko, da su toga čovjeka ubili zato jer im je u brk rekao tko su i što su...
U vremenu hipokrizije i licemjerja Isus Krist je svijetu donio Duh nepatvorene istine. A čista istina nikad nije bila draga ljudima, istina bez primjesa laži, istina koja nije upakirana u celofan, istina koja nije selektivno plasirana i pomno zamotana u omot marketinga.
U drami ljubavi Božje ostvarene u Isusu Kristu, u drami ljudske zlobe i izdaje, kao stijeg narodima uzdiglo se jedno drvo. Stup srama postao je stablo života po Kristu raspetom na njemu. Sablazan nagog čovjeka razapetog na tom drvu postao je znak spasenja svima koji su tom činu iščitavaju ono što se na njegovoj površini ne vidi – iščitavaju znak istinske dobrote, ljubavi, milosrđa i pravednosti. To je Božja logika, tako različita od ove naše, ljudske... To je logika neba, logika koja u nebo vodi.
Plodovi te davne žrtve posijani bijahu cijelim svemirom. Sjeme besmrtnosti iz probodenog boka dospjelo je u zemlju. Božja logika učinila ga je plodim niti puna tri dana kasnije, u zoru nedjeljnog jutra. Tome nitko posvjedočio nije, tek noć koja je bila na svom izmaku... Znamo da je život pobjedio i da je Živi od mrtvih ustao. Znam, ludo je nešto tako i misliti, a kamo li vjerovati, no, nije li to ipak Božja logika u kojoj se nalazi odgovor na postavljeno pitanje o smislu trpljenja...!? Ne razumijem. Ali vjerujem. Jer je to Božja logika. Kad bi bila ljudska, bila bi bezvrijedna, jer dobro znamo kako završavaju svi naši ljudski projekti i ideje.
Na dobro vam došao Veliki tjedan...
- 11:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.03.2008., ponedjeljak

Svjedoci

Jedna je naša obitelj početkom sedamdesetih godina minuloga vijeka trbuhom za kruhom otišla «na privremeni rad» u Njemačku. Težak teret tuđine muž, žena i mali sin izdržavali su upornošću, ljubavlju i zajedništvom. Muž je radio u tvornici, žena u restoranu. Kao i mnogi naši iseljenici, uvijek su maštali o povratku u domovinu, o vlastitoj kući ili stanu.
Nakon nekoliko desetljeća rada, po ponovnoj uspostavi samostalne i slobodne domovine Hrvatske, u jednom našem priobalnom gradiću kupiše stan. Žena je otišla u prijevremenu mirovinu i sa tada već odraslim sinom vratila se kući. Muž je ostao raditi, dolazeći obitelji za blagdane i provodeći s njima godišnje odmore.
Jedno je ljeto sin upoznao djevojku koja mu je prirasla srcu. Svoju su ljubav okrunili brakom u kojem se je uskoro rodilo dvoje djece; dva sinčića. Svi znamo što baki i djecu znače unučići i koliko djeca vesele obitelj, osobito bračni par poput ovog o kojem govorimo, koji je za život stjecao mukotrpnim radom u tuđini, daleko od bližnjih.
Međutim, baki i djedu nije bilo dano uživati u radostima druženja s unucima. Problem se pojavio tamo gdje problema ne bi smjelo biti: snaha je, naime, pripadala sekti Jehovinih svjedoka u koju je vrbovala njena majka. Snahinog oca tu nitko nije ništa pitao, čovjek se vjerojatno šutke pomirio sa sudbinom koja ga je snašla.
Ubrzo nakon vjenčanja dvoje mladih su otišli živjeti u Njemačku. S njima je otišla i punica, snahina majka, poput neke mentorice nove obitelji. U tom je trenutku prestao svaki kontakt s muževim roditeljima. Sin im se javljao samo kad mu je zatrebalo novaca. Naravno, suosjećajni roditelji nikad nisu zatvorili ruku, bez obzira što im unuke nije bilo dozvoljeno vidjeti.
Ova situacija još uvijek traje. Bračnom paru s početka priče slamalo se srce kad je sin s obitelji došao na ljetni odmor u njihov grad i kad su se slučajno susreli tijekom nedjeljne šetnje. Naravno, sin se s obitelji ponašao kao da ih ne poznaju...
Sada postavljamo i sebi i drugima pitanje kakva mora biti ta tzv. vjera Jehovinih svjedoka kad ima ovakav učinak na obitelji da razdvaja djecu od vlastitih roditelja, djedove i bake od unučadi, svekrve od nevjesta...!? Ovo pitanje ne temeljimo samo na primjeru obitelji čini smo slučaj ukratko naznačili, već se oslanjamo na iskustva ljudi čiji su članovi obitelji također zbog pripadnosti ovoj sekti raskinuli sa svojim najbližima. Ostajemo zapanjeni stupnjem isključivosti koji sekta nameće svojim članovima. Ostajemo zapanjeni isključivošću uopće, ma gdje god se pojavila! Vjeru koja bi sustavno rastavljala obitelji ne možemo smatrati nečim poželjnim ni u kojoj sredini. Ovdje nije riječ o predrasudama, već o činjenicama: ta po plodovima se stablo prepoznaje kao dobro ili kao zlo.
S druge strane, postavljamo pitanje o stupnju otupljenosti svijesti mladog bračnog para iz priče koju smo ispripovijedili. Kako je moguće da jedan mladić prekine kontakte s vlastitim roditeljima samo zato da se ne bi zamjerio supruzi i njenoj majci!? Je li to sa strane supruge ljubav ili ucjena!? Kakva je to majka koja vlastitoj djeci priječi kontakt s bakom i djedom s očeve strane, s ljudima čiji je jedini «grijeh» što ne pripadaju Jehovinim svjedocima!? Ako se takvi pozivaju na Boga koji je samilosna ljubav, zašto sami tu ljubav ne žive!?
Mišljenja smo da je pitanje Jehovinih svjedoka i sličnih sekti pitanje prijevare i metode «ispiranja mozga». Kad se osobu izdvoji iz svoje sredine i razdvoji od najmilijih, kad ju se «bombardira» pričama o nekakvoj pravoj ljubavi koju, eto, mogu osjetiti samo u sekti, kad ju se drži u svojevrsnoj medijskoj izolaciji od tobože «pokvarenog svijeta», kad im se neprestano prijeti paklom i osvetoljubivim Bogom, onda je takvom osobom lako manipulirati. I od nje dobivati novac i usluge koje slijepo daje. I pod cijenu žrtvovanja vlastite obitelji.
- 22:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.03.2008., petak

Interesi velikih igrača

Jedna narodna izreka kaže otprilike ovako: «Vidjela muha kako potkivaju konja, pa i ona podiže nogu!»
Mudrost koja je u navedenoj izreci sadržana plod je stoljetnog iskustva ljudskoga roda. Jednako ju je prikladno primijeniti na bilo kojeg pojedinca kao i na neku društvenu organizaciju, od mjesne udruge pletilja do države. Izreka je toliko jasna da bi je svako daljnje pojašnjavanje deformiralo.
Nakon nekoliko godina odgađanja Vlada Republike Hrvatske konačno više nije htjela ponovno zamrzavati pitanje uvođenja Zaštićenog ribolovno-ekološkog pojasa (ZERP) na Jadranu, tako da je ta hrvatska inačica gospodarskog pojasa nominalno stupila na snagu s prvim danom kalendarske 2008. godine.
Pravno utemeljenje gospodarskog pojasa bilo koje zemlje koja, dakako, ima izlaz na otvoreno more, leži u Međunarodnom pravu mora koje, među ostalim, takvim zemljama omogućuje gospodarenje nad međunarodnim morskim površinama u produžetku linije vlastitog teritorijalnog mora, sve do crte sredine iza koje pravo na međunarodne vode ima prva susjedna zemlja koja na istom moru ima izlaz. U Hrvatskom slučaju takav susjed je Italija, te Crna Gora. Gospodarski pojas tako ne predstavlja teritorijalnu ekspanzije neke zemlje, već je to pravo na gospodarsko iskorištavanje dijela međunarodnih voda. Gospodarski pojas omogućuje izlov ribe, zaštitu od izlova od strane ribarske flote drugih zemalja te iskorištavanje gospodarskih potencijala morskoga dna unutar pojasa.
Ne treba ni spominjati da je Italija svoj gospodarski pojas na Jadranu odavno proglasila i zaštitila. Premoćna talijanska ribarska flota već je izlovila najveći dio jadranskog ribljeg fonda, gospodareći u svojim teritorijalnim vodama i ribareći u međunarodnim vodama. U odnosu na talijanski izlov na Jadranu, hrvatski udio u korištenju ovog gospodarskog potencijala je neznatan.
U međuvremenu se mala zemlja iz Julijskih Alpa, Slovenija, pokušava nametnuti kao takmac u iskorištavanju Jadrana. Iako pomorsko pravo onemogućuje Sloveniji izlaz na otvoreno more, jer ga zatvaraju teritorijalne vode Italije i Hrvatske koje se preklapaju, Slovenija lukavo koristi svoj položaj članice i predsjedateljice Europske Unije kako bi izvršila pritisak na Hrvatsku i ugrabila svoj dio jadranskog kolača.
Iako je na svijetu još 26 zemalja koje iako imaju obalu nemaju izlaz na otvoreno more, i zbog toga nikom ne rade probleme, Slovenija koristi nemoć Hrvatske i tobožnju nedefiniranost morske granice između Hrvatske i Slovenije unutar bivše Jugoslavije, sve kako bi «loveći u mutnom» sebi izborila pristup međunarodnim vodama. To bi slovenskoj luci Kopar donijelo stratešku prednost pred Rijekom i Trstom jer je to luka koja najkraćim putem povezuje srednjoeuropske zemlje sa Sredozemljem. Uvođenje ZERP-a od strane Hrvatske Sloveniji sve to otežava.
Iako je međunarodno pravo na hrvatskoj strani, «sila Boga ne moli». To koristi i Italija kako bi svojoj ribarskoj floti i dalje omogućila izlov ribe u međunarodnim vodama nad kojima bi Hrvatska kontralirala svoj gospodarski pojas (ZERP).
Budući da je Hrvatska u ključnoj fazi pregovora o ulasku u Europsku Uniju, «pravo jačega» dolazi do izražaja pa se Hrvatska našla u situaciji da je politički utjecajna Italija i politički minorna, ali šakalsko-lešinarski orijentirana politika slovenske Vlade ucjenjuju. Zato posramljena hrvatska Vlada grozničavo traži načina da ZERP ponovno zamrzne, a da istovremeno izbjegne javnu blamažu, što je teško moguće.
Kao što je pitanje ZERP-a u Hrvatskoj poslužilo da se pažnja javnosti skrene s pravih problema kao što je korupcija pravosuđa (što je jedna od glavnih kočnica u pristupnim pregovorima u EU), nezaposlenost, galopirajuća inflacija i socijalna bijeda, za očekivati je da će uskoro «iskrsnuti» novi problem kako bi se pažnja preusmjerila od ukidanje, odnosno «zamrzavanja» ZERP-a.
Po pitanju ideje uvođenja hrvatskog gospodarskog pojasa na Jadranu, hrvatska se politika ponijela poput muhe iz narodne izreke s početka posta. Namjesto da je pričekala kraj pregovora za pristup EU, hrvatska je politika «grlom u jagode» krenula na realizaciju ZERP-a koji Hrvatskoj, koja ima malu ribarsku flotu, a obalnu stražu koja bi nadzirala pojas uopće nema, za dulje vrijeme ne bi donio značajniji gospodarski prirast. Hrvatska bi od ZERP-a vjerojatno imala samo fiktivnu stratešku prednost na Jadranu u odnosu na interese Slovenije za otvorenim morem.
Ovako je hrvatska vanjaka politika doživjela poraz bahato se poigravajući velikog igrača u ovom dijelu Sredozemlja i Europe. Kao da nam još nije jasno da smo mala i siromašna zemljica koja je uvijek u sferi interesa velikih susjeda koji će s nama činiti ono što im vlastiti trenutni interesi nalažu. Italiji je to ribarenje na Jadranu, Sloveniji pristup otvorenom moru radi koparske luke, a Europskoj Uniji ideja Zapadnog Balkana radi potkusurivanja Srbije kojoj su bili prisiljeni oteti Kosovo. Računica je ovdje vrlo jasna.
- 16:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.03.2008., srijeda

Pismo 2

U stihovima psalmiste rekao si, među ostalim, Gospode, kako je čovjek koji misli o Zakonu Tvojemu kao stablo pokraj voda tekućica zasađeno. Stablo je to kojemu lišće nikad ne vene i koje u svoje vrijeme plod donosi. Sve što radi dobrim urodi.
Gospode Sveti. Misli mi s retka ovog psalma lete do mjesta u Evanđelju u kojemu si kraljevstvo Božje usporedio sa zrnom gorušice. Ono je najmanje među sjemenjem, ali u plodnu zemlju posijano i blagotvornom kišom zalijevano raste, klija i razvija se dok ne postane stablo veliko u čijim se krošnjama gnijezde ptice nebeske.
Pitam se Bože, ovdje pred licem Tvojim, pitam se je li moje zrno gorušičino – je li moja vjera i moja ljubav prema Tebi i braći ljudima – kroz sve ove godine proklijala i narasla!? Jesam li već stablo koje daje dobre plodove i ima li u mojoj krošnji mjesta za druge!? Pitam se, Gospode, je li stablo mojega bića pružilo svoje korijenje do Tebe, do Svete Vode Tekućice, kako bi moglo uvijek biti zaogrnuto lišćem i kako bi donosilo obilat plod – plod za druge, plod za braću!?
Sveti Bože koji poznaješ put pravednih! Daj mi milost da se često ogledam u Tebi, Izvoru, Vodi Života. Oprosti mi što tako često pomislim kako sam stablo veće i bolje od drugih! Priznati mi je – sve što radim ne urodi uvijek dobrom. Sva je prilika, Isuse, da sam prije suhonjavo drvce nego li ponosni hrast vjere i da moje gorušičino zrno još čeka u suhoj i ispucanoj zemlji moje duše, čeka da budem ponizan i dopustim Duhu Svetomu da je kiša Njegove milosti omekša i učini plodnom. Tek tada će moje gorušičino zrno narasti i razviti se u plodonosno stablo.
Sveti Bože! Podaj nam svima krotko i ponizno srce da u vremenu koje nam je dano svoje korijenje sve više pružamo k Tebi – Vodi Tekućici, kako bi stablo našega života i naše vjere urodilo plodom i kako bi u njegovim krošnjama uvijek bilo mjesta za druge. Milost svoju izlij u naša srca, Sveče Svetaca, da snagu za život, za rast u vjeri i dobru uvijek crpimo iz Tvojeg probodenog boka, iz te vode tekućice pored koje smo zasađeni po svetom krštenju.
Zaista, Gospode, po plodovima će svijet prepoznati jesmo li Tvoji. Po pticama – po drugima koji će imati mjesta u našim granama – svjedočit ćemo da smo uz tebe zasađeni. To su kriteriji po kojima ćeš na svojemu sudu, Gospode, izreći presudu: »Dođite k meni, Blogaslovljeni Oca mojega!»
I što da Ti još kažemo, Isuse, Bože naš!? Dobro znaš da Te volimo. Tamo gdje je ljubav velike riječi nisu potrebne. Ipak, samo smo ljudi ovozemaljski, pa Ti za kraj velimo izričući stih iz naše korizmene tužaljke:
«O propeti moj Isuse, nut pogledaj naše suze!»
- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2008., utorak

Put na jug

Putovanje prema hrvatskom jugu uvijek je bilo iskustvo koje se svakom putniku duboko urezalo u sjećanje. Ne tako davno to je bio put koji nas je vodio preko Malog Alana na prijevoju Velebita, preko (pra)starog Masleničkog mosta s jednim voznim trakom do priobalnih sela i gradova u kojima je Jadranska turistička magistrala bila ujedno i glavna ulica. Ako ste preživjeli usko grlo na ulazu u Split (prije izgradnje zaobilaznice) čekali su vas sati relija po krivinama podno moćnih stijena neukroćenog Biokova. U Neumu ste ulazili u drugu državu (BiH), a nakon desetak kilometara vožnje ponovno u Hrvatsku pa uskim koridorom sve do Prevlake.
Danas, kad je najveći dio autoceste - Dalmatine izgrađen, muke vas čekaju ako zaista želite na krajnji jug Domovine. Do Šestanovca u zaleđu Makarske doći ćete novom autocestom. Tamo će vas na naplatnim kućicama dobrano oderati jer, ruku na srce, kredite za izgradnju tako pozamašnog građevinskog djela kao što je autocesta treba platiti. No, nakon što ste sišli na Jadransku magistralu kod Vrulje, predstoji vam mukotrpno drndanje na jug.
Ako niste imali sreće, gužva na silasku do magistrale (nekih desetak kilometara) će vam se činiti bezazlenom u odnosu na gužvu na samoj magistrali, osobito ako putujete u ljetne nedjelje kad se cijela Hercegovina spusti na more.
Južno od Makarske asfalt na magistrali pamtio je i bolje dane. Ta dionica ove ceste temeljitije nije obnavljana od kada je i izgrađena, 60-ih godina minulog stoljeća. Naravno, nigdje u brojnim naseljima kroz koje magistrala prolazi ne postoje semafori pa morate biti dvostruko oprezni jer cesta na mnogim mjestima prolazi ljudima tek koji metar pred ulaznim vratima.
Kad dođete do Podace čekate zeleno svjetlo na privremeno postavljenom semaforu jer je tamo već protekle jeseni dobar komad ceste jednostavno sletio u more. Tu beskrajno čekate zeleno svjetlo sa semafora, ako vozite osobni automobil. Dobro pazite da vas ne zdimi bager koji tu kopa brdo i nasipa odronjeni dio puta. Ako ste u kamionu, pravac natrag pa preko Zagvozda i Vrgorca jer je kamionima preko klizišta ceste promet zabranjen.
Na ulazu u Ploče čaju vas dvije noćne more. Jedna je deponij smeća kod Baćine koji gori svakih tjedan-dva i prigodno guši svakog tko prolazi cestom. Lokalno je stanovništvo odavno pocrkalo jer nije jasno kako mogu izdržati taj dim i smrad koji se s od tog deponija širi već desetljećima.
Drugi problem kod Ploča su radovi na cesti. Na istočnom izlazu iz toga lučkog grada gradi se divovski vijadukt za pristupnu cestu do buduće autoceste. Vijadukt treba premostiti Crnu rijeku, željezničku prugu, lokalnu cestu i Jadransku magistralu! Osobni automobili lokalnog stanovništva smiju voziti makadamskom cestom na vlastitu odgovornost iako time riskiraju mogućnost da im se s gradilišta na vozilo sruče odronjene stijene. To je cesta kao iz srednjeg vijeka koja prolazi i kroz dva uska tunela izdubljena u stijeni kroz koje je nekad prolazila uskotračna željeznica.
Kad sve to prođete i iziđete živi i zdravi (i neoštećenog, ali u blato i kamenu prašinu zamazanog automobila), nećete moći dalje magistralom jer se samo nekoliko kilometara od spomenutog gradilišta obnavlja Rogotinski most na Neretvi. Zbog toga ćete morati skrenuti i desnom stranom te rijeke starom cestom voziti sve do Metkovića. Tamo ćete prijeći most , koji je nekad nosio ime po austrijskoj carici Elizabeti (Sissi), na lijevu stranu rijeke i ponovno na jug do Opuzena i tamošnjeg čvora za Dubrovnik.
Svi drugi moraju od Ploča starom cestom prema Hercegovini, a zatim uz granicu s BiH (s hrvatske strane) prema Metkoviću, potom nizvodno uz Neretvu prema Opuzenu i spomenutom čvorištu prema Neumu i Dubrovniku. To produžuje put prema hrvatskom jugu za oko 30 kilometara. Ne treba ni spominjati da je ta cesta uska i krivudava i da iz automobila možete zaviriti ljudima u kuće koje su tik uz rub te prometnice dostojne XVIII. stoljeća. Imat ćete ludu sreću ako putem ne naiđete na kamion koji je zakrčio čitav promet i stvorio kolonu iz koje psuju nervozni vozači.
Svi ti radovi trebali bi biti završeni do 01. svibnja, kako nas uvjeravaju iz HAC-a. U ta uvjeravanja sumnjamo jer znamo da se takvi poslovi u nas produlje još par mjeseci. A turistička sezona je pred vratima.
I kad sve spomenuto bude završeno, sve će biti po starome, bar neko vrijeme. Zašto? Iz dva razloga; prvi je što će dionica autoceste Šestanovac – Ravča biti završena tek 31. prosinca. Osim toga, dionica Ravča – Ploče još nije u izgradnji, pa će spojna cesta Ploče – autocesta i kad bude završena biti prazna! Spomenuta dionica bi u najboljem slučaju trebala biti dovršena do kraja 2009. godine, što je teško za očekivati.
Naravno, samo spomenimo da ćemo se do Dubrovnika i dalje voziti preko teritorija BiH u Neumu jer na gradilištu fantomskog mosta kopno-Pelješac svi radovi stoje. To je ionako bio predizborni trik.
Puno sreće svima koji putuju na hrvatski jug. Trebat će vam!
- 07:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>