Arhangel

28.02.2008., četvrtak

Pismo

Šetajući tako ovih zimskih dana, na klupi u parku ugledah papir. Bijaše to pismo neko koje je potaknulo moju znatiželju. Posegnuh, pročitah i ostadoh u čudu. Neka je ruka tamo napisala ovo:


Moj Isuse!
Promatram te kako bivaš prisiljen na svoja ramena uzeti dvije drvene grede na koje ćeš na koncu čavlima biti prikovan. Moraš ponijeti svoj križ...
Želim te promatrati, moj Gospodine. Gledam te kako stiskaš zube i jecaš pod težinom tereta. Križ ti je bolan, znam to dobro, Dobro moje... Ostajem bez riječi. Nijem.
Isuse, želim te promatrati. Ne želim ponavljati puste pobožne fraze. Među nama dvojicom riječi nisu potrebne. Dobro se poznajemo. Zajedno smo prevalili dug put.
Privijaš me uz svoje grudi, primaš me u svoje krilo. Čujem otkucaje tvoga srca. U tvojim rukama opet sam dijete...
Isuse, dobro znaš kako mi teško padaju moji križevi, kako se danomice s njima mučim. Dobro čuješ moje mrmljanje... Dobro znaš da ne razumijem kako i zašto baš mene ovaj i ovakav teret križa pritišće. Znaš, Isuse moj, znaš dobro i to da bih istoga trena sve svoje križeve tako rado odbacio, da bih smjesta stresao sa svojih ramena sve njihovo iverje i krenuo dalje neopterećem, bezbrižan... Kad bih samo mogao.
Ja nisam kao ti, Ljubljeni moj, ja nisam kao ti, tako dobar i tako strpljiv..., ja nisam uopće ni dobar niti strpljiv, Isuse moj... Samo sam čovjek, samo sam čovjek... Dobri moj, znaš to dobro; samo sam čovjek, moj Isuse. I kao takav, želim ti reći koliko te silno volim; želim ti reći da je moja ljubav prema tebi veća ove planine nad nama, da je dublja od ovog mora pred nama... Ma koliko god bio slab, ma što god drugi o meni mislili.
Zato te molim, i vapijem bez pretvaranja: Vjerujem, Gospodine – pomozi mojoj nevjeri! Laku noć. San mi dolazi na oči. Ne trebam ti govoriti – znam da nastavljaš bdjeti. Baš kao i onda kad sam bio dijete.
- 20:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.02.2008., četvrtak

Uzmicanje u (ne)vjernost

Svako dijete ima pravo na mamu. Jednako tako, svako dijete ima pravo i na tatu. K tome, svako dijete ima pravo na djetinjstvo proživljeno u roditeljskome domu s mamom i tatom koji ne žive kao neki cimeri kojima je zajedničko «tek» to što su im zajednička djeca, već koji dijele život u ljubavi. Forma tog zajedništva muškarca i žene je brak. Svaki drugi vid (su)života roditelja na djecu i njihov emocionalni razvoj ostavlja posljedice i nikad ne doseže one kvalitete koje razvoju malog ljudskog bića pruža brak u ljubavi njegovih roditelja.
Zato se s pravom pitamo zašto to sveto pravo djece na oba roditelja i na odrastanje u obitelji utemeljenoj na braku tate i mame neki u našem društvu sustavno i planski svojoj djeci uskraćuju?! Ovdje mislimo na nevjenčane parove koji zajednički odgajaju djecu i na samohrane majke kojima takav status nije donio razvod braka ili udovištvo, već koje su se na status biti samohrana majka same svojevoljno odlučile. Pitamo se zbog čega su takvi roditelji/roditelj svojoj djeci unaprijed priredili život i djetinjstvo bez uporišta u roditeljskom braku, odnosno djetinjstvo bez tate. Kada ove slučajeve usporedimo s djecom koja su rano ostala bez jednog ili oba roditelja, kada uočimo kako je njihovo odrastanje opterećeno tim nedostatkom, tim teretom koji im je na leđa stavio težak život, pitamo se imaju li srca i duše oni koji svojoj djeci namjerno priušte življenje bez oca ili odrastanje u domu u kojemu im roditelji žive poput cimera ili prijatelja tek?!
Netko će možda na ove postavke reagirati tvrdnjom kako je bračna veza samo formalnost u vezi muškarca i žene koja se temelji na ljubavi i koja je učvršćena rađanjem i odgojem djece. Zaista, ako je to tako, ako je tu brak tek «formalnost» onda se pitamo zbog čega takvi parovi brak ne sklope?! Ako je tek formalnost, onda neka tu formalnost i obave!
S druge strane, muškarac i žena koji se jedno drugom zaklinju na ljubav, a tu ljubav zakonski ne reguliraju brakom, takvim stavom kao da sebi osiguravaju zaleđe za uzmak bez pravnih procedura ako njihov suživot nalik braku krene putanjom koja vodi razlazu. A porinuti brod i računati na njegovo moguće potonuće zla je slutnja koja kao da privlači nesreću o kojoj razmišljamo. Ne htjeti se ukrcati na brod koji bi nas odveo u željenu luku računajući da bi brod mogao potonuti predstavlja obmanu i sebe samih i onih do kojih nam je stalo. To je zapravo kukavički stav.
Jednako tako, život u «divljem» braku predstavlja utjelovljenje straha od obveza i odgovornosti koje brak donosi. Oni koji tako žive kao da žele zauvijek ostati u mladenačkoj dobi obilježenoj slobodom i neobveznim vezama koje uvijek mogu raskinuti bez posebno tegobnih posljedica. Brak za njih podsvjesno (ili svjesno?) predstavlja zatvor, ograničenje slobode i kraj načina života na koji su bili naviknuli. Takav život kao da za njih predstavlja vrednotu koje se ne žele odreći. To je puki komoditet.
Prije nekoliko dana mediji i žuti tisak zasuli su nas vijestima o tobožnjem preljubu našeg proslavljenog tenisača Gorana Ivaniševića. Objava te vijesti rezultirala je njegovim iseljenjem iz zajedničkog stana s kojim je do sada dijelio život s (Curom? Partnericom? Zaručnicom?) Tanjom Dragović s kojom ima dvoje djece. (Ne)sretica u čiji je zagrljaj naš Goran uletio navodno je televizijska voditeljica Vanja Halilović, no imena u ovom kontekstu nisu važna.
Naš Goran Ivanišević vlastitoj je djeci namjenio život u obitelji u kojoj se njegova veza sa sada već bivšom izabranicom temeljila na tobožnjoj ljubavi. Tu mjesta za brak nije bilo. Je li to bila proračunata ljubav koja je Goranu i Tanji osiguravala već spominjani prostor za uzmak?! A prilika za uzmak pojavila se ulaskom Vanje Halilović u Goranov život (i krevet?!) Ili, ako je to sve bilo proračunato, može li tu biti riječi o pravoj ljubavi?! Je li to uopće ljubav?! Je li ljubav prava ako ne podrazumijeva obvezu jednog prema drugom?! Je li ljubav prema djetetu prava ako mu uskraćujemo jedno/jednog roditelja?! Je li ljubav prema djetetu iskrena ako majka/otac našeg djeteta nije nikad bila/bio moja žena/muž?! Ili nam je roditelj našeg djeteta samo sredstvo emocionalnog zadovoljstva dok u naš život ne uleti neka nova Tanja, Vanja...?! Što je muškarac bez brkova?! Što je obitelj bez braka koji ne želimo?! Imaju li i djeca iz takve veze/suživota pravo na roditelje koji su muž i žena?!
Arhangel poznaje, među ostalima, jedan par. On (nazovimo ga Mr. X) je u srednjim četrdesetima, ona u kasnim tridesetima. U vezi su od 1989. godine. Još se nisu vjenčali. I ne žive zajedno. Funkcioniraju kao dečko i cura. Već dva desetljeća. Ona je uvijek htjela biti majka i supruga. On je sirovi beskrupulozni prevarant koji je njoj, zapravo, uništio život i zdravlje zavlačenjem vjenčanja koje nikad nije došlo na red. Njoj je mladost prošla. Sada je već bolesna i tijelom i duhom. To je cijena njegove želje da «još uvijek kao momak živi».
U svojem egoizmu Ivanišević je zgazio pravo svoje djece na mamu i tatu koji se vole, koji su muž i žena. Mr. X zgazio je pravo svoje cure da bude sretna žena i majka. Time je oduzeo njeno pravo na sreću.
Bijeg od odgovornosti i želja za uživanjem u slobodarstvu od bilo koje obveze, pa i one koju traži brak, vodi uništenju čovjeka, obitelji, sreće vlastite djece. Blaženi oni koji imaju dovoljno hrabrosti vjerovati u život i u brak.
- 22:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak

Kosovo - Zašto je do ovoga došlo?

Kada je Kraljevina Srbija u Prvom balkanskom ratu 1912. godine od Turskog Carstva preotela Kosovo, bio je to događaj koji je odgodio proces koji je svoj konačni epilog dobio jučer, 17. veljače 2008., gotovo sto godina kasnije, kada je to isto Kosovo proglasilo nezavisnost od Srbije.
Valja priznati da su srpski povijesničari velikim dijelom u pravu kada tvrde kako je na Kosovu u srednjem vijeku bila jezgra srpske države. Kako je to moguće? Jednostavno zato što su tada, prije turskog osvajanja te zemlje, na Kosovu živjeli potomci nekadašnjih romaniziranih ilirskih plemena pomiješanih s u Velikoj seobi naroda doseljenim slavenskim življem. Budući da u srednjem vijeku nisu postojale nacije u današnjem smislu, pripadnici određene narodnosne zajednice identificirali su se u odnosu na vjersku pripadnost. A na Kosovu su prije turskog osvajanja i islamizacije odreda živjeli kršćani, pripadnici pravoslavne crkve. Vijekovnom asimilacijom je stanovništvo srednjovjekovnog Kosova jednostavno prihvatilo srpsko ime, izjednačavajući ga s pravoslavnom vjerom kojoj je pripadalo. Brojni pravoslavni samostani i crkve diljem Kosova svjedoče o ovom procesu. Religija se uvijek pokazivala kao objedinjavajući čimbenik i jedan od temelja identifikacije nacije u vremenu stvaranja nacija u XIX. stoljeću.
Nakon što su Turci 1389. godine osvojili tadašnju srpsku državu s teritorijem na današnjem Kosovu, veliki dio tamošnjeg stanovništva bio je islamiziran. Većina preostalog pravoslavnog življa iz tih je prostora iselila za vrijeme i nakon Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) koji je završio mirom u Srijemskim Karlovcima, kada je od Turaka oslobođena Slavonija i najveći dio Vojvodine.
Kada je u XIX. stoljeću ponovno uspostavljena Kneževina, a zatim i Kraljevina Srbija, paralelno s tim procesom stvarana je i suvremena srpska nacija. Bilo je to vrijeme formiranja nacija u današnjem smislu u čitavom tadašnjem svijetu. Taj proces traje i danas. Jedan od ključeva nacionalnog svrstavanja u to je vrijeme bila i vjera. Tako su se pravoslavci na Kosovu, dakako, odreda izjašnjavali kao Srbi, dok se islamizirano stanovništvo izjašnjavalo kao Albanci, iako vjera u tom procesu nije bila jedini čimbenik stvaranja nacije. U Hrvatskoj su se u isto vrijeme katolici izjašnjavali kao Hrvati. Tako je npr. rođeni Slovak i katolik Ljudevit Gaj «postao» Hrvat. Spomenuti je proces Srbe na Kosovu pretvorio u manjinu, uz prije spomenuto iseljavanje. Tako se dogodilo da je Kosovo za Srbe etnički bilo izgubljeno, uza sva nastojanja u XX. stoljeću da se ta zemlja ponovno srbizira.
U takvim je (ne)prilikama Kosovo dočekalo 1912. godinu i pripajanje Srbiji, što će se pokazati kao trajni uzrok nestabilnosti ovog dijela Europe jer nacionalno osviješteni i kao narod formirani Albanci sa Kosova po osobođenju od Turaka nisu ostvarili svoju državu. Ta se borba nastavila do sudbonosnog 17. veljače 2008. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata bivša Jugoslavija ostavila je kosovsko pitanje neriješenim. Bio je tinjajući problem, kao i nacionalno pitanje u Jugoslaviji uopće. Ustav SFRJ iz 1974. dao je Kosovu autonomiju sa svim elementima državnosti koje su imale i sve druge republike bivše Jugoslavije. Međutim, Kosovo nije bilo republika i prema tome nije imalo ustavno pravo na samoodređenje. Zbog toga su u vrijeme prosvjeda na Kosovu tijekom 1980-ih najčešće parole i bile «Kosovo republika!» Ipak, bila je to podjela Srbije koju velikosrpska politika, u vrijeme SFRJ pod plaštem jugoslavenstva, nije mogla mirno promatrati. Dijete takve politike bio je Slobodan Milošević. Stoga je i njegov prvi potez po dolasku na vlast u Srbiji 1987. bio novi srbijanski ustav koji je dokinuo kosovsku autonomiju. Bio je to početak ratova na tlu bivše države i početak kraja te neprirodne i svim nesrpskim narodima nametnute tvorevine. Vjerujemo da je tome procesu 17. veljače došao kraj.
Kosovari, iskrene čestitke!


- 20:37 - Komentari (32) - Isprintaj - #

13.02.2008., srijeda

Egzorcizam

U zadnjih nekoliko dana i tjedana neki domaći mediji donijeli su vijest o uspostavi služne egzorcista u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Prilog o tome donijela je i državna televizija (HRT) u jednoj od središnjih informativnih emisija, gdje smo između vijesti o požaru na turskom brodu i porastu inflacije u Hrvatskoj imali prilike slušati (i gledati) o tobože novom zaduženju nekog svećenika da iz opsjednutih ljudi istjeruje vragove. Već dan kasnije i jedne su splitske dnevne novine donijele reportažu o službi egzorcista u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, zatim se povlačila paralela s pravoslavnom Crkvom konzultirajući tamošnjeg pravoslavnog svećenika. Odakle takav interes medija za egzorciste i potez Crkve uopće?!
Već od novozavjetnih vremena praksa je Crkve molitva protiv utjecaja Zloga, Sotone, đavla, vraga, Nečastivog, Belzebula, demona ili kako ga već tko nazivao. Svakako, riječ je o molitvi kršćana kojom se ište od Boga zaštita protiv palih anđela i njihovog djelovanja na život i dobro čovjeka i društva uopće. Čak i u Molitvi Gospodnjoj (Oče naš) sam Isus uči svoje apostole i sve vjernike moliti, među ostalima, i zaziv: «...Nego izbavi nas od zla/Zloga...» Ova ili njoj slične molitve najčešći su oblik zaštite čovjeka protiv utjecaja Sotone.
Drugi oblik molitve Crkve da Bog očuva vjernika od Zloga je tzv. mali egzorcizam. Imamo ga prilike čuti svaki put prilikom podjeljivanja sakramenta krštenja. Sastoji se od nekoliko pitanja služitelja (biskupa, svećenika ili đakona) prije samog čina krštenja. Pitanja su upućena čitavoj okupljenoj zajednici i glase otprilike ovako:
- odričete li se Sotone?
- (odričete li se) i svih djela njegovih
- (odričete li se) i svega sjaja njegova?
Prisutni, dakako, odgovaraju potvrdno: odričem.
Ovaj oblik malog egzorcizma zasvjedočen je već od prvih kršćanskih vremena. U tadašnjem su obredu krštenja odraslih ta pitanja postavljana krštenicima koji su, uz odgovor, pljuvali u smjeru zapada simbolički pljujući samoga vraga.
Svakako najintrigantniji i u svim vremenima najzanimljiviji je tzv. veliki egzorcizam. Crkva ga također koristi od Isusova vremena poštujući Gospodinov nalog da se, poput njega, bori protiv zla i iz opsjednutih istjeruje Nečastivoga.
Veliki egzorcizam primjenjuje se u posebnim slučajevima u kojima se ustanovi da je osoba zaista opsjednuta. Veliki egzorcizam načelno može obavljati svaki svećenik, ali uz izričitu dozvolu nadležnog mu biskupa koji prethodno mora biti upoznat sa čitavim slučajem i kojemu se nakon obreda podastire detaljno izviješće. U redovitoj praksi Crkve svaka biskupija ima ovlaštenog svećenika-egzorcista, s tim da se o imenima, radi zaštite privatnosti i njegove službe i mogućih opsjednutih, javno ne govori.
Kod slučaja mogućeg opsjednuća potrebno je pomno utvrditi je li zaista riječ o sotonskom opsjednuću ili o nekoj vrsti psihosomatske bolesti. Zbog toga Crkva na tom polju usko surađuje s liječnicima, psihijatrima, psiholozima i socijalnim službama. Naravno, radi zaštite svih uključenih u ovu odgovornu službu i njihova imena redovito nisu dostupna široj javnosti.
Ukoliko se utvrdi da je neka osoba zaista opsjednuta, biskup daje dozvolu za obred velikog egzorcizma. Obredu prisustvuju svjedoci i o cijelom se slučaju pravi zapisnik. Svjedoci su obvezani na šutnju izuzev mogućeg svjedočenja pred sudom ukoliko slučaj dobije takav epilog. Za svjedoke obreda uzimaju se pouzdani ljudi, vjernici koji prije obreda pristupaju ispovijedi. Za vrijeme samog velikog egzorcizma oni jednostavno mole. Interveniraju ukoliko prilikom obreda treba pomoći svećeniku ili opsjednutom.
Veliki egzorcizam obred je koji zahtjeva veliku duhovnu energiju i sabranost. Sam egzorcist mora biti čovjek Božji, čovjek čvrste vjere i jake i stabilne psihe. Obred se ponekad mora ponavljati. Sastoji se od molitava, čitanja svetog Pisma, zaklinjanja demona da oslobodi opsjednutog i odstupi u ime Kristovo te hvale Bogu na kraju obreda (detalje iz razumljivih razloga ne donosimo!). Egzorcist ne smije dozvoliti da prilikom obreda demon iz opsjenute osobe vodi glavnu riječ, ne smije odgovarati na demonova pitanje, provokacije i huljenje na Boga. Ne smije mu postavljati pitanjima u kojima bi otkrivao buduće događaje. Nova verzija obrednika ne nalaže egzorcistu da pita demona za njegovo ime. U svemu je važna pribranost svih okupljenih, vjera i upornost. Sva događanja za vrijeme obreda, pa i ona koja nadilaze fizičke zakone, manje su važna od činjenice da osoba bude oslobođena Zloga. Odlaskom demona nastupa smirenje, ozdravljenje i hvala Bogu za pobjedu na silama tame.
Osoba koja je oslobođena Nečastivoga mora provoditi uzoran život, ispunjen molitvom, sakramentima i hvalom Bogu.
Valja reći kako je u suvremenom svijetu XXI. stoljeća govor o silama mraka, govor o đavlu i njegovim anđelima prečesto smatram nečim arhaičnim, ostatkom prošlih vremena. Tko u današnje vrijeme govori o utjecaju Sotone redovito biva smatran nekim vjerskim fanatikom ili zatucanim čovjekom koji nema dodira sa suvremenim društvom.
Prava je istina da je danas bavljenje okultnim u društvu prisutnije nego ikad prije. Milano i Torino svjetski su centri okultnog. Pojedinci i skupine bliski okultnim praksama prisutni su i u hrvatskoj sredini.
Čovjek današnjice, bilo da je pritisnut teškim životnim uvjetima ili da želi na brz način i bez truda postići uspjeh, često se okreće magijskom kako bi olakšao svoje nevolje ili postigao nekakvu instant sreću. U takvom ambijentu takav čovjek redovito dolazi pod utjecaj Zloga, budući da je svaka magija lovište Nečastivoga, ma koliko nam se god neki magijski čin činio bezazlenim.
Prava je ironija kada se taj i takav čovjek XXI. stoljeća, čovjek koji je nekad ismijavao svaki govor o đavlima, obrati svećeniku za pomoć protiv sila tame čije je postojanje ranije izričito nijekao.
I posljednje, ali ne manje važno: molitva i izbjegavanje svake sjene magijskog najbolja su obrana od Zloga.

- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak

Ponos i prijevare

Najnovija akcija Ministarstva unutaršnjih poslova i USKOK-a pod nazivom «Dijagnoza» raskrinkala je lanac korupcije u bolnicama u Splitu i Osijeku, lanac povezan s izdavanjem lažnih potvrda kojima su se lažni pripadnici HV-a i HVO-a domogli braniteljskih mirovina i ostalih povlastica. U to su klupko bili upetljani neki liječnici kao i djelatnici Mirovinskog fonda.
Riječ je o skupinama i pojedincima koji nisu povezani s kolektivom ili upravom spomenutih bolnica, ali su na časnu službu liječnika i istinitih hrvatskih branitelja navukli silnu ljagu. Iako mediji prenose ovu vijest u udarnim terminima i na svim naslovnicama, korupcija vezana uz izdavanje lažnih dijagnoza kojima se zatim dolazilo do braniteljskih mirovina i povlastica nije ništa novo pod suncem hrvatskog podneblja.
Javna je tajna o kojoj i ptice na granama cvrkuću kako je u Hrvatskoj već godinama na djelu prava inflacija lažnih branitelja i još lažnijih ratnih vojnih invalida koji su se pojagmili za novcem koji iz državnog budžeta ide za potrebe razvojačenih branitelja i onih koji su u ratu izgubili svoje zdravlje. U tom smislu gledano, akcija kojom se MUP i USKOK hvale vjerojatno je tek kao vrh ledene sante čiji manji dio biva vidljiv iznad površine. Zapravo, nekolicina uhićenih u ovoj akciji grebanje je po površini Pandorine kutije korupcije u hrvatskom zdravstvu i uređenju popisa i prava onih koji za sebe tvrde da su upravo oni bili ti koji su nam obranili Domovinu. Ne vjerujemo da će aktualna akcija znatnije riješiti pitanje korumpiranosti hrvatskog društva.
Stanje u hrvatskom registru branitelja od početka Domovinskog rata je kaotično. Broj branitelja rapidno je rastao od kako je Domovinski rat 1995. godine završio. Mnogi su u statusu hrvatskog branitelja ili vojnog invalida vidjeli materijalnu i financijsku korist, a ne svjedočanstvo žrtve koja se prinosila na prvim crtama bojišnice od 1991. do 1995. godine. Tim je procesom, prema nekim podacima, broj branitelja i «branitelja» do danas porastao do oko 480 000. Ruku na srce, takva brojka imponirala bi svakoj velikoj državi, a kamo li ne maloj Hrvatskoj. Zemlja koja bi u ratu imala takvu ljudsku silu ne bi imala problema s ljudstvom tijekom rata kakvih je imala naša Hrvatska i rat ne bi bio potrajao pune četiri godine.
I sam se autor ovih redaka, iako je u vrijeme spomenutog rata još bio dijete, sjeća mnogih vojnih obveznika iz vlastitog susjedstva koji su u jesen 1991. iznenada morali ići na hitan «posao» u inozemstvo ili «posjet» rodbini u Njemačkoj! Posjet koji se bio oduljio pune četiri godine, gle čuda; četiri godine sve dok Domovinski rat nije završio!
Jednako tako, Arhangel se jako dobro sjeća nekih koji su se tada zaklinjali kako su zapravo teško bolesni i kako imaju «psihičkih problema» koji im, eto, onemogućavaju nositi oružje. Isti ti tipovi kasnije su obnašali dužnosti u jedinicama lokalne samouprave. Tada, valjda, «psihičkih problema» nisu imali.
Za to je vrijeme Arhangelov otac bio na južnom bojištu. Čitavo to vrijeme. On nije imao «psihičkih problema». Mi smo bili (i ostali) obični, mali ljudi, sirotinja s juga koja nije imala drugog izbora nego ići braniti rodnu grudu. Često i bez sredstava za ratovanje, ali srca puna ljubavi prema svome domu i svojoj obitelji.
Arhangelov otac ni danas nema status branitelja. Nema ni braniteljsku mirovinu. Tvrdi da mu stakav status ne treba niti ga želi jer ga to stavlja u isti koš s prevarantima koji su iskoristili i rat i Hrvatsku za neke svoje probitke. Arhangelov tata i dalje radi svoj stari posao. Posljedice rata vidljive su na njegovom tijelu kao i na njegovoj duši. Tijelo mu je izmoreno, ali duša je puna mira. On je branio svoju obitelj i svoju Hrvatsku. I za to na traži nagrade od korumpiranog sustava. Mir koji mu Bog daje njegova je nagrada. Arhangel se ponosi i tatom i svakim istinitim hrvatskim braniteljem.

- 20:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

08.02.2008., petak

Vrijeme od istine

I ove nam je godine došlo vrijeme velikog posta ili korizme. Za nas kršćane to je posebno, milosno vrijeme, vrijeme intenzivnog i sveobuhvatnog preispitivanja sebe samih, svojega srca, misli i (ne)djela.
Čistom srijedom ili Pepelnicom započeli smo period od 40 dana (ne računajući nedjelje i Veliki tjedan, tj. tjedan pred Uskrs). Taj je broj simboličan i u prošlosti kršćanske vjere bilo je razdoblja u kojima je korizma trajala i do 70 dana. Svakako, taj nas broj podsjeća na Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji, u osami. Jednako tako, taj nas broj podsjeća na 40 godina koliko su Izraelci bili proveli u pustinji prije nego su zaposjeli Obećanu Zemlju. Možda je najvažnije značenje ovog okruglog broja upravo u tome što ovaj broj u biblijskom poimanju označava zatvorenost, završenost, ispunjenost i puninu, želeći nas podsjetiti kako su dani našega života izbrojeni i time ograničeni. Zato se korizma s pravom može smatrati vremenom koje ne traje samo 40 dana do pred Uskrs, već razdobljem s kojim se poistovjećuje sav naš život. I što je život drugo nego jedno putovanje, kako kaže pjesma...
Korizmeno vrijeme prilika je za napraviti rekapitulaciju vlastitog življenja. Sva je sreća da korizma nije tako medijski izobličena i prekrivena kičem kupovine i lažnoga sjaja kao što se to zadnjih desetljeća dogodilo s došašćem. Zato je korizma povlašteno vrijeme u kojemu nikakvi sjajni izlozi, rasprodaje ili manijakalna kupovina poklona ne može zasjeniti pravu narav ovog vremena. A narav o kojem govorimo narav je samoispravljanja, pokore, odricanja i milosrdne ljubavi.
U ovom vremenu riječ je o samoispravljanju ili autokorekciji. Naglasak je na djelovanju na sebe same. Jedino je takva akcija ona koja ima izgleda za postići uspjeh. Korizma nije prilika za ispravljanje ili korekciju drugih, onih uz nas ili malo dalje od nas. Svaki pokušaj ispravljanja tuđih «krivih Drina» u startu je osuđen na propast. Uvijek nam je nekako lakše ukazivati na pogrješke drugoga, u nekoga vječnoga drugoga upirati prstom i potencirati njegove mane, propuste i prijestupe, sve kako bismo zatomili vlastitu savjest i dali oduška osobnoj taštini. U tom kontekstu onaj uz nas nam je draži što ga više od sebe samih smatramo grješnijim, tj. gorim, budući da nam to godi ušima i ugađa taštom srcu.
Zato je naš veliki post vrijeme u kojem nam valja stati pred ogledalo i dobro se zagledati u lik koji tamo vidimo. Naglasak je u gledanju očima duše, i to u gledanju lika koji je zaista pred nama, a ne idola koji želimo vidjeti pa se takvima počinjemo i shvaćati i prihvaćati. Korizma je zato vrijeme objektivnosti, sređivanja računa metodom hladne matematičke računice u kojoj valja od vlastitog bića oduzimati vrijednosti s predznakom minusa i svoditi ih na nulu. Jezikom računala rečeno, veliki post je vrijeme u kojem iz vlastitog programa i memorije valja «deletati» sve sadržaje koji su nositelji virusa što nam tijekom godine uništavaju programsku osnovicu. Vrijeme je skeniranja dio zadnjeg filea naše memorije. Svaki virus treba anulirati, a zaraženi file pročistiti kako bi računalo našega života moglo odgovoriti na potrebe nebeskog Programera. U protivnom, ostajemo stara kanta puna virusa koja ne služi ničem drugom nego da bude odložena na otpad, među ostalo smeće koje ne služi ničem drugom nego da nagrđuje i truje okoliš.
Korizma je vrijeme za druge. Uvijek nam je nekako tako lako «voljeti» one koji su daleko od nas. S druge strane, s bližnjima, s onima koji nas okružuju funkcioniramo prema načelu: «Pakao – to je moj bližnji!» Zato su uvijek tijekom godine, a osobito u korizmeno vrijeme naši bližnji kao lakmus papir čija boja poslije uporabe odaje koliko smo kiseli u reakciji s njima bili. Budući da ćemo u Posljednji dan biti suđeni sudom u kojemu će jedini kriterij biti ljubav, naši bližnji prava su nam prilika vježbati se u toj kreposti. Znamo da nije lako, ali drugoga nam izbora i nema. Znamo također, život bez ljubavi već je pakao. Doslovno. Zato nam valja graditi raj. Svakim novim danom. Ljubavlju.
Veliki post vrijeme je odricanja. Odricanje od cigareta, čokolade ili kave površno je i djetinjasto zavaravanje u kojemu jedva čekamo da dođe i taj Uskrs kada ćemo se moći vratiti ustaljenim navikama. Pravo je odricanje ono u kojem ćemo biti kadri odreći se samih sebe. I to zauvijek. Odreći se vlastitih prohtjeva, taštih želja, oholih nadanja kako će doći vrijeme u kojemu ćemo upravo mi biti ti koji će krojiti sreću drugih, vrijeme u kojemu će se sve nas pitati, u kojemu će stvari doći na svoje kada mi, naš «ja» bude iznad svega. Odreći se misli koja se uljuljkala u naša srca da smo mi ti koji ama baš sve znamo, da smo mi ti koji sve smiju i mogu i kojima nitko drugi potreban više nije. Odreći se gizdavosti kako smo u svemu ipak malo bolji od naših bližnjih, kako ipak više vrijedimo, kako ipak više značimo nego oni koji nas okružuju i kako smo zavrijedili da se nama u svemu da prednost u ime neke zadovoljštine za sve što smo u životu do sada prošli. Ako se ičega u korizmi vrijedi odreći, to je naš vlastiti «ja», naš ego.
Korizma je vrijeme odluke. Ta odluka mora se temeljiti na jednoj ključnoj: nastojati biti bolji čovjek. Ne samo kroz 40 dana, nego u sve vrijeme preostalog nam ovozemaljskog hoda.
Uspješnu borbu sa samima sobom u ovoj korizmi života!

- 10:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.02.2008., srijeda

Neretva - rijeka arsena, žive i kadmija

Prije nekoliko dana neki su naši mediji donijeli prilično nezapaženu, ali alarmantnu vijest koja kaže da je u dolini rijeke Neretve, u samoj rijeci i njenim pritocima, izmjerena povišena razina kadmija, žive i arsena. O visokom stupnju otrovnosti ovih elemenata nije potrebno govoriti.
Onima koji ne poznaju prave prilike života u našoj Neretvanskoj dolini ovaj kraj vrlo lako može izgledati kao «Hrvatska Kalifornija». Vozeći se Jadranskom magistralom prolaznik uočava nasade mandarina i drugog južnog voća, obilje vode, slikovita mjesta i simpatične barčice i tradicionalne trupice. Na prvi pogled sve izgleda nekako idilično. No, tko malo bolje upozna aktualne prilike u Neretvi osvjedočit će se da je život tamo sve samo ne lijep i idiličan. Tko bi podizao djecu u kraju u kojemu voda vrvi arsenom?!
Javna je tajna da Tvornica aluminija Mostar (TAM) već desetljećima u rijeku Neretvu ispušta otpadne vode nastale proizvodnjom lakih metala. Poznato je da je aluminij vrlo otrovan kao i otpadni materijal koji preostaje prilikom izdvajanja aluminija iz boksita. Sve to već desetljećima završava u Neretvi i truje oko 70 000 stanovnika koji žive uz njene obale na potezu od Mostara do ušća ove rijeke.
Drugi su problem pesticidi. Intenzivan razvoj poljoprovrede u dolini Neretve i s dalmatinske i s hercegovačke strane granice donio je i masovnu uporabu pesticida. Sve čime se poljoprivredne kulture prskaju završava na tlu s kojeg ih zatim ispire kiša. Na taj način otrovni elementi iz sredstava za zaštitu bilja završavaju u rijekama i podzemnim vodotokovima. Sve to također već desetljećima truje stanovništvo Neretve.
Tu je i problem luke u Pločama. Tamo se već više od pola stoljeća prekrcavaju, uz ostale, tekući i rasuti tereti. Među njima su posebno opasne naftne prerađevine i plinovi koji se skladište u tankovima u luci te u brodu-skladištu koji je već 15 godina privezan na jednom od tamošnjih dokova. Ne treba ni zamišljati što bi se dogodilo kad bi se tom brodu dogodila nesreća...
Rasute terete, osobito boksit, antracit i sumpor luka Ploče skladišti na otvorenom. Ne treba ni spominjati velike oblake crne i žute prašine koji se uzdižu s tih odlagališta u luci za vjetrovitih dana. Crna se prašina nalazi posvuda, od zgrada, kuća, ulica do automobila, prozora i pluća stanovnika toga lučkog gradića. Prije nekog vremena u Pločama je održan prosvjed ekološke udruge zbog tog problema. Čini mi se da ni do danas nije došlo do neke promjene. Ljude i dalje truju.
Na ušću Neretve, u Pločama, sve do Domovinskog rata je djelovala tvornica «Plobest» koja je proizvodila azbestne pokrivače i izolatore. Azbest je iznimno otrovan proizvod, što je nadaleko poznato. Njegova je proizvodnja u nekim zemljama i zabranjena. To, na žalost, nije pomoglo nizu žena iz doline Neretve koje su u spomenutoj tvornici radile i oboljele od plućnih bolesti, od čega su neke i preminule. Da ta tvornica u privatizaciji «na hrvatski način» nije propala, i danas bi se azbetne čestice nakupljale u plućima tamošnjih radnica.
Uza sve to spomenimo samo da je sredinom osamdesetih godina netom minulog stoljeća bivša država imala plan izgradnje termoelektrane na ugljen na ušću Neretve. Sva sreća da se taj suludi plan nije ostvario jer bi taj kraj tim potezom definitivno postao crna ekološka rupa na našoj obali.
Sljedeći ekološki problem Neretvanske doline je slana voda. Naime, od kada je na rijeci Neretvi, u Jablanici iznad Mostara izgrađena hidroelektrana, ova rijeka do svoga ušća teče s gotovo upola manje količine slatke vode. To, naravno, omogućuje slanoj morskoj vodi da za vrijeme plime utječe duboko uzvodno uz tok Neretve tako da je ova rijeka u ljetnim mjesecima u poslijepodnevnim satima slana sve do Metkovića. Tom procesu zaslanjivanja Neretve pomaže i to što je prekomjernim vađenjem pijeska ispred neretvanskog ušća uništena prirodna barijera koja je nekad onemogućavala većim količinama slane vode prodrijeti u deltu ove rijeke. Treba li uopće spominjati da je ova eksploatacija pijeska drastične razmjere bila dobila u vrijeme Domovinskog rata?!
Ako se ostare planovi vlasti u Bosni i Hercegovini o izgradnji dodatnih hidroelektrana u gornjem toku Neretve, njezina će još uvijek plodna dolina postati slana pustinja! Već zadnjih petnaestak godina zbog slane vode suše se nasadi mandarina i smokava koji su najbliži ušću ove naše rijeke.
Najgore od svega je činjenica da se sve ovo katastrofalno odrazilo na zdravlje stanovništva doline Neretve. Iako konkretna istraživanja nisu nikada provedena, nitko sa sigurnoću ne može zanijekati da je drastičan broj oboljelih od karcinoma u ovom kraju plod, među ostalim, i narušene ekološke ravnoteže. Karcinom pluća, želuca, prostate, debelog crijeva, bronha, dojke i mozga u dolini Neretve poprima razmjere pandemije. Matice umrlih po neretvanskim župama svjedok su da oko pola preminulih tijekom godine ne umire od starosti! Jedanko tako, broj spontanih pobačaja vrlo je velik. O ostalim zdravstvenim problemima poput aritritisa, kardiovaskularnih i plućnih bolesti ne treba ni govoriti.
Činjenice koje smo iznijeli govore za sebe. Naša Neretva možda po broju proizvedenih agruma jest slična američkoj Kaliforniji, ali u toj se usporedbi iscrpljuje njena sličnost s ovom saveznom državom SAD-a. U svemu drugome: ekološkoj ugroženosti, broju oboljelih od karcinoma, nezaposlenosti, prometnoj izoliranosti i kulturnoj stagnaciji dolina se Neretve s pravom može mjeriti jedino s ukrajinskim Černobilom.


- 08:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>